U Bruxellesu je objavljeno kako će u Gruziji od 6 svibnja do 2 lipnja biti organizirane štabske vježbe NATO-a, uz sudjelovanje 1.300 oficira i tehničara iz devetnaest zemalja. Spisak država-učesnica je zanimljiv, pa ih zato ovdje nabrajam po redosljedu iz engleskog saopćenja: Albanija, Armenija, Azerbejdžan, Bosna i Hercegovina, Kanada, Hrvatska, Češka Republika, Gruzija, Grčka, Mađarska, Moldova, Srbija, Španjolska, Makedonija, Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD. Ispada da su se četiri države nastale raspadom SFRJ dobrovoljno prijavile. Tu su i tri istočnoevropske zemlje koje su nekada pripadale sovjetskoj utjecajnoj zoni, te tri države-članice Comonweltha nezavisnih država (CIS). Nema Njemačke, Francuske i Italije, niti mnogih drugih članica NATO-a.

Pitam: što će Hrvatska u Gruziji? Kakva korist od toga? Da li netko u Zagrebu zna u što se upuštamo?

Planirana vježba je rutinska, u vojnom pogledu minorna, spada u podužu seriju sličnih što se redovito održavaju u zemljama članicama Atlantskog saveza i onima što su s njim potpisali posebne sporazume (Partnership for Peace i t.sl.). Ova će biti obavljena unutar perimetra vojne baze Vaziani, locirane dvadeset kilometara istočno od Tbilisija, koju koriste američke snage što obučavaju gruzijsku armiju. U briselskom štabu NATO-a naglašavaju kako je ta vježba dio njegovih normalnih veza s Gruzijom, te da joj je svrha pomoći gruzijskom partneru u ovladavanju standardima Atalntskog saveza.

No nije dobro što ova vježba nadilazi okvire bilateralnih odnosa NATO-a i Gruzije, i što će direktno utjecati na razvoj, a možda i krajnji ishod, sadašnje gruzijske političke krize. Ne može ju se drukčije shvatiti nego kao političku podršku predsjedniku Saakašviliju, čiju ostavku zahtijevaju udružene snage gruzijske opozicije. Ove ga optužuju za uzurpaciju vlasti, diktatorsko ponašanje, kočenje procesa demokratskih reformi pokrenutih s Revolucijom ruža, i za katastrofalnu ratnu avanturu prošlog kolovoza. Protiv Saakašvilija su se svrstali njegovi nekadašnji partneri, bivša predsjednica parlamenta, otpušteni predsjednik vlade, bivša ministrica vanjskih poslova, otpušteni ministar obrane, nekoliko ambasadora koji su podnijeli ostavke ili bili otjerani, i mnogi drugi.

Još 9. travnja su u centru Tbilijsija pokrenuli danonoćne demonstracije, koje ne prestaju. Saakašvili im nudi «dijalog», što oni odbijaju. Ne odustaju od zahtjeva za njegovom ostavkom i za raspisivanje prijevremenih predsjedničkih i parlamentarnih izbora. Ukoliko i nije bio namjeran, timing NATO-a je u najmanju ruku čudan...

Pitam: kakav je interes Hrvatske miješati se u unutrašnje stvari udaljene Gruzije?

Ne manje uznemirujuća je međunarodna dimenzija ove vježbe. Istog dana kada je najavljena u Bruxellesu, Saakašvili je naa komemorativnoj ceremoniji na groblju u predgrađu Tbilisija, gdje su pokopani gruzijski vojnici pali u šestodnevnom ratu s Rusijom, hvalio borbeni duh gruzijske armije, koja je sada uzdignuta na profesionalnu razinu i čiji su se pripadnici voljni žrtvovati za domovinu. Zaključio je tiradu s izjavom: Ostvarit ćemo ono za što su se oni borili.

Rusija, čije su snage stacionirane u Abhaziji i Južnoj Osetiji (secesionističkim gruzijskim oblastima čiju u nezavisnost priznali), kao i njezini lokalni štićenici, strahuju od mogućih «provokacija», koje bi mogla izazvati Saakašvilijeva ekipa. Objavili su dovođenje «pojačanja» na granicama sa Gruzijom. Ruski ministar vanjskih poslova Lavrov optužio je «članice NATO-a» (dakle i učesnice ove vojne vježbe) da se «vraćaju hladnoratovskoj logici konfrontacije».

Ruski predstavnik pri NATO-u Rogozin nazvao je vježbu «provokacijom» i tražio je njezino odlaganje. Moskva je zbog toga odložila već dogovoreni sastanak načelnika dva generalštaba (ruskog i NATO-ovog), kojim su trebali biti obnovljeni njezini odnosi s Atlantskim vojnim savezom, prekinuti po odluci Bruxellesa prošlog ljeta zbog njezina ratnog sukoba sa Gruzijom.

NATO-ova vježba u Gruziji je samo jedna od inih epizoda u nadmetanju SAD-a i Rusije, i u njihovoj rovovskoj borbi za utjecajne sfere na prostoru bivših sovjetskih republika. Gruzija i Ukrajina su se kandidirale za kooptaciju u NATO, čemu se Moskva žestoko protivi. Mogući budući dobrovoljci su Moldova i Azerbejdžan. Do prije dvije godine u tu je grupu spadao i Uzbekistan. Za tu je svrhu pod patronatom SAD-a i EU svojevremeno formirana međudržavna Organizacija za demokraciju i razvoj GUAM (Gruzija, Ukrajina, Azerbejdžan i Moldova).

Pitam: kakav je interes Hrvatske uključivati se u rusko-natoovska-američka prepucavanja oko interesnih sfera na prostorima bivših sovjetskih republika? Kakvu korist iz toga možemo izvući, i - da li je netko procijenio kakvu bi nam štetu to moglo nanijeti?