Argentina je 2001. godine proglasila najveći bankrot u povijesti. Bio je to spektakularan krah zemlje koja je početkom 20. stoljeća bila jedna od najbogatijih na svijetu.

Iako je povijesni razvoj Hrvatske i Argentine vrlo različit, ove zemlje dijele neke zajedničke ekonomske probleme.

Razlozi propasti argentinske ekonomije su mnogostruki. S jedne strane, ekonomija se specijalizirala u izvozu jednostavnih proizvoda - uglavnom mesa i vune, dok su mnogi pokušaji industrijalizacije završavali neslavno. Koliko god neoklasični ekonomisti vjeruju u prednosti specijalizacije u međunarodnoj razmjeni, jednostavno nije isto izvozi li zemlja paradajz ili automobile. Na žalost Argentine, oni su završili s „paradajzom".

S druge strane, Argentinom su dugo vladale zemljoposjedničke elite koje su podržavale demokraciju dokle god je taj pojam obuhvaćao samo članove elite. Proširenje prava glasa i odlučivanja na široke narodne mase bilo je malo „preliberalno" za argentinsku elitu. Poput ostalih latinoameričkih zemalja, nemogućnost normalnog ulaska radničke klase u politički život će biti izvor političkih kriza, vojnih udara i revolucija, koje će ostaviti svoj trag i na ekonomiji.

Politički potencijal radničke klase prvi u pravoj mjeri prepoznaje Juan Domingo Peron. Za razliku od većine vojnih oficira koji su došli na čelo države, Peron svoju bazu nije gradio u aristokratskih krugovima već u radničkoj klasi. Međutim, način na koji je Peron sebi osigurao potporu radničke klase bit će jedan od izvora ekonomskih poteškoća.

Peron je bio interesantan spoj socijalizma i fašizma, u kojem se davanje radničkih prava i utjecaja sindikatima uvjetuje bezuslovnim podčinjavanjem velikom vođi. Nakon nacionalizacije mnogih poduzeća, ista poduzeća su postala poligon za zapošljavanje Peronovog glasačkog tijela. Radnici su zapošljavani iako za to nije bilo ekonomskog opravdanja, što je dovelo do pada produktivnosti i gubitka ekonomske konkurentnosti gospodarstva. No, bez obzira na to, Peron je provodio i program znatnog proširenja socijalnog osiguranja.

Peron je bio interesantan spoj socijalizma i fašizma, u kojem se davanje radničkih prava i utjecaja sindikatima uvjetuje bezuslovnim podčinjavanjem velikom vođi Problem je u tome što slaba argentinska ekonomija nije mogla podnijeti velika ulaganja u državu blagostanja. Umjesto toga, država blagostanja se širila gomilanjem proračunskih deficita. Argentina će na mnoge načine pokušati riješiti problem proračunskih deficita, uvijek neuspješno dakako.

Peron je problem deficita pokušao riješiti štampanjem novca kroz središnju banku, kojoj je prije toga oduzeo samostalnost. Međutim, to je samo dovelo do rastuće inflacije. Visoka inflacija, pak, ima negativan utjecaj na visinu poreznih prihoda, tzv. Olivera-Tanzijev efekt, što navodi državu da štampa još više novca i tako dodatno pogoršava problem inflacije. Isti recept tiskanja novca i borbe protiv goleme inflacije primjenjivao se sve do devedesetih i dolaska na vlast Carlosa Menema.

Menem čvrsto odlučuje stati na kraj inflaciji, i to postiže vezivanjem vrijednosti argentinskog pesosa za američki dolar. Međutim, ostao je problem proračunskih deficita. Menem pronalazi „genijalan" način da uvede red u zaposlenost u državnim tvrtkama bez da izgubi političku popularnost, a to je privatizacija.

Nakon privatizacije državnih poduzeća strani vlasnici imaju malo razumijevanja za želje Menemovih prethodnika da kroz prezaposlenost održavaju socijalni mir i slijede brojni otkazi. Zanimljivo je da je istodobno s naglim povećanjem nezaposlenosti, Argentina imala i rekordno visoke stope rasta BDP-a. Pad zaposlenosti nije doveo do Menem pronalazi „genijalan" način da uvede red u zaposlenost u državnim tvrtkama bez da izgubi političku popularnost, a to je privatizacija pada proizvodnje, jasan indikator prezaposlenosti u državnim poduzećima. 

I nakon što je prodao sva poduzeća koja je mogao, problem proračunskih deficita je i dalje ostao. Kada se više nije imalo što prodati, Menem se odlučuje za novi korak - vanjsko zaduživanje. No, vanjsko zaduživanje uvelike ovisi o pozitivnoj ocjeni MMF-a i Svjetske banke, a ove institucije su u devedesetima pozitivne ocjene uvjetovale provođenjem politika tzv. washingtonskog konsenzusa - privatizacije, deregulacije i fiskalne ravnoteže. Kako bi osigurala inozemne kredite, Argentina će, između ostalih, deregulirati ulazak i izlazak stranog kapitala, politika koja će imati presudnu ulogu u konačnom slomu Argentine. No, ni strani krediti nisu mogli trajati vječno. Trajali su do 2001., kada kapital počinje masovno napuštati zemlju prisilivši Argentinu da proglasi bankrot.

Iz ovog kratkog prikaza fiskalne neodgovornosti u Argentini jasno je da Hrvatska ima mnoge sličnosti s Argentinom. Mnogobrojne hiperinflacije u doba Jugoslavije, privatizacija u doba Tuđmana te na kraju rast vanjskog duga koji je započeo krajem devedesetih i od tada se samo ubrzavao. Kao i Argentina, i Hrvatska je izmišljala svakojake načine da riješi problem proračunskih deficita bez da dovede državnu potrošnju i prihode u ravnotežu. No, kao i u slučaju Argentine, štampanje novca, privatizacija i vanjsko zaduživanje samo su odgodili ono neminovno - uvođenje reda u državne financije. Argentina je završila s bankrotom, Hrvatska je, pak, na dobrom putu da bankrotira. 

Poput jugoslavenskog socijalizma, peronizam je svakako imao neke karakteristike socijalizma. Međutim, oba modela su poboljšavala položaj radništva na krivi način. Oba modela su zapošljavala radnike neovisno o ekonomskoj logici. Na taj način su stvarali ovisnost radnika o velikom vođi ili partiji - ukoliko dođe do smjene vlasti, primjerice privatizacijom, njihovo radno mjesto dolazi u pitanje.

Pod zapošljavanjem van ekonomske logike ne mislim na zapošljavanje u projektima Kao i Argentina, i Hrvatska je izmišljala svakojake načine da riješi problem proračunskih deficita bez da dovede državnu potrošnju i prihode u ravnotežu za koje tržišne nije dovoljno zainteresirano, poput infrastrukturnih programa ili obrazovanja i zdravstva. Pod tim pojmom mislim na projekte koji se mogu obaviti s primjerice pet radnika, a država zaposli deset radnika s ciljem održavanja socijalnog mira i umjetnog smanjenja nezaposlenosti.

Umjesto zapošljavanja van ekonomske logike, cilj države mora biti pružiti mogućnost pojedincima da razviju sposobnosti kojima će služiti društvu. Jednostavno rečeno, država treba osigurati moćni obrazovni i zdravstveni sustav koji će stvarati zdrave i stručne pojedince koji su svoje radno mjesto osigurali svojim znanjima i vještinama a ne „milošću" velikog vođe ili države.

Jedan od ciljeva socijalizma je i sloboda od tržišta. Davanje posla van tržišne logike možda na prvi pogled oslobađa pojedinca zakona tržišta, ali ga istodobno podvrgava volji velikog vođe ili partije. Veliki vođa svojim podanicima osigurava sredstva za život, a oni velikog vođu uzdižu do kulta ličnosti. Teško da će se naći bolji primjer od Evite Peron u Argentini, koju su u mnogim publikacijama prikazivali poput Djevice Marije.

Možda bih trebao ponovo pročešljati Marxove radove, ali ne sjećam se da je Marx budućnost socijalizma vezivao za bezuvjetnu ljubav širokih masa spram jedne osobe - bio to Staljin, Tito, Mao ili Evita i Juan Peron.

U čuvenoj analizi različitih oblika kapitalizma u knjizi Three Worlds of Welfare Capitalism, Gosta Esping-Andersen tvrdi da jedino skandinavski model kapitalizma ima za cilj dekomodifikaciju rada. Međutim, način na koji Skandinavci osiguravaju svojim radnicima samostalnost od biča tržišta nije kroz zapošljavanje van tržišne logike, već kroz pristupačne programe dokvalifikacije i prekvalifikacije, kojima radnici koji trenutno ne mogu pronaći posao, mogu relativno jednostavno steći vještine koje se traže na tržištu.

Hrvatska, kao i Argentina, ima dugu povijest fiskalne neodgovornosti. Jedan od razloga je i neprimjeren odnos države prema osobama koje imaju poteškoća s pronalaskom posla Osim toga, skandinavske zemlje daju i vrlo visoke naknade za nezaposlene, čime olakšavaju trenutno nezaposlenima da čekaju na posao za koji su se školovali i koji odgovara njihovim željama, što mnogi radnici u primjerice Sjedinjenim Državama nisu u mogućnosti, budući da ih bič tržišta tjera da prihvate bilo kakav posao.

Hrvatska, kao i Argentina, ima dugu povijest fiskalne neodgovornosti. Jedan od razloga je i neprimjeren odnos države prema osobama koje imaju poteškoća s pronalaskom posla. Umjesto da ulaže u svoje građane i razvija njihove sposobnosti kojima će biti u stanju doprinositi napretku društva, Jugoslavija i Argentina su izabrale jednostavniji put i otvarale radna mjesta koja su malo ili nimalo doprinosila napretku društva.

Cilj socijalizma mora biti društvo u kojem će svaki pojedinac imati mogućnost da doprinosi razvoju društva u skladu sa svojim sposobnostima. Otvaranje radnih mjesta koja nisu niti potrebna izvrstan je način da se ne iskoristi potencijal ljudi koji popunjavaju takva radna mjesta.

Iako je sektor pod kontrolom države i u Hrvatskoj i u Argentini znatno manji nego što je bio prije devedesetih, država i dalje gomila gubitke. (Argentina je imala period u kojem je nizala proračunske suficite za vrijeme nedavno preminulog predsjednika Nestora Kirschnera, međutim već u mandatu njegove supruge Cristine Fernandez Argentina se vratila svojoj neslavnoj tradiciji.) Iako je Hrvatska u Račanovom i prvom Sanaderovom mandatu imala poprilično visoke stope rasta BDP-a, država je svake godine imala proračunski deficit, što je jasni pokazatelj dugoročne neodrživosti javnih financija. A dugovi koje gomila država kad-tad će doći na naplatu.