Dok su Amerikanci zauzeti blisko-istočnom krizom, odnosno pokušajem potpune pacifizacije ovog područja unutar demokratske norme nakon koje dolazi kapitalizam katastrofe sa svojim obnovamna i humanitarnim pomoćima, venecuelanski predsjednik Hugo Chavez krenuo je na turneju stvaranja anti-američke ideološke fronte. U pohod protiv ralja hegemonizma i imperijalizma, Chavez je uključio sve same slobodarske režime i predsjednike: Bjelorusija, Rusija, Iran, Vijetnam, Katar i Mali. Službeni cilj Chavezove turneje je prikupiti potporu venecuelanskoj kandidaturi za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti UN-a - protiv čega SAD već gura Gvatemalu kako bi onemogućila “negativan” utjecaj Venecuele, sklopiti poslove oko nafte ali i općenito učvrstiti političke i gospodarske veze s odredišnim zemljama. Htio je Chavez i do frendova u Sjevrenu Koreju ali mu eto Nacionalna skupština za to ipak nije dala suglasnost.

Mač u rukama

Dosadašanje tri posjete prošle su u izljevima bratske ljubavi, nafti, naoružanju i prijetnjama unutrašnjim i vanjskim neprijateljima. Prvo odredište bila je Bjelorusija i susret sa posljednjim europskim dikatorom Lukašenkom kojem je EU nametnula sankcije i uskratila ulaznu vizu zbog mišljenja mađunarodnih promatrača da je u svoju korist namještao zadnje izbore. Susret umova rezultirao je strateškim paktom u borbi protiv američkog imperijalizma uz borbene izjave poput: Naše zemlje moraju stalno držati mač u rukama. Ova povijesna rečenica se dogodila prilikom posjeta bjeloruskoj vojnoj akademiji.

Iako Rusija već odavno nije zemlja koja lupa ideološku koračnicu za ostatak svijeta, u Kremlju je zaključeno kako dva predsjednika dijele slično ili identično stajalište u pogledu većine međunarodnih problema. To vjerojatno znači da se slažu i sa sramnom ulogom Rusije kroz povijest blisko-istočnih kriza kao i sa načinom rješavanja čečenskog pitanja. Nakon kupovine borbenih zrakoplova i vojnih helikoptera kao i dogovora oko proizvodnje ruskih kalašnjikova na području Venecuele Chavez se zaputio prema Teheranu u kojem je rado viđen gost zbog svoje potpore iranskom nukleranom programu. Susret je završio bratimljenjem i obećanjem da će Venecuela bez obzira na okolnosti, uvijek biti uz Iran.

Alo, Presidente!

Još su ostale tri posjete, a već je jasno da se čitav sadržaj ove anti-američke turneje iscrpljuje u pukom grupiranju i onom anti. Nema tu nikakve slobode za; zapravo sadržaj ovih revolucionarnih posjeta nisu dogovori oko širenja područja slobode već njeno daljnje sužavanje unutar blokovskih podjela. Kada tome dodamo militantni karakter izjava ex vojnika Chaveza i njegove braće – onda vidimo da će se cijela stvar u budućnosti kretati unutar granica organiziranog državnog nasilja. Istovremeno ovi susreti i planovi odozgo malo znače za sve one napaćene stanovnike kartonskih kutija na brdima iznad Caracasa koji su u Chavezu u počecima njegove političke karijere vidjeli svoga Nelsona Mandelu koji će uništiti ekonomski i socijalni aparthejd nametnut od šačice bijelog stanovništva i stranih kompanija. Chaveza, koji je uspio preživjeti otmicu i puč te nastaviti s predsjednikovanjem koje traje od 1999. godine, većina stanovništva njegove zemlje još uvijek podržava - ma što američki mediji pričali o tome. Svojim građanima se on obraća i u vlastitom live showu na državnoj televiziji, pod nazivom Alo, Presidente - gdje govori o izabranoj temi dana, odgovara na telefonske pozive kao i pitanja iz publike i obilazi mjesta na kojima se trenutačno izvršavaju vladini socijalni programi. A kada ima nešto važno za reći svome voljenom narodu, Chavez upada i prekida crtiće, dokumentarce i sportske prijenose. Možda se jednostavno voli intimizirati sa svojim stanovništvom. I šta sad misliti o svemu tome?!? Autokratska reminiscencija nekih starijih režima koje bi svi rado zaboravili ili nada novog doba?

Potrošena ikona

Globalna ljevica je u Chavezuu prepoznala jednog od lidera nove Amerike, ikonu otpora i retro socijalističke revolucije. Obični ljudi su gajili sipmatije prema njegovim antiameričkim istupima – jer imperijalizam nije Chavezova populistička propaganda već činjenica koju na svojoj koži osjete milijuni ljudi širom svijeta. Međutim podrška i divljenje koji su stizali s raznih strana svijeta se polako raspršuju kada se promotre izjave s njegove najnovije turneje. Poruke poput od presudne je važnosti da zaštitimo naše zemlje od unutarnjih i vanjskih prijetnji plaše I prizivaju u sjećanje gulage I otoke na kojima se ideološki kalili zamišljeni i stvarni protivnici režima. Ako se Chavezova revolucionarna borba iscrpljuje u gađanju Amerike kao one drugosti koju treba sravniti sa zemljom, bez mijenjanja zastarjelih modela predstavljanja i upravljanja, onda smo ponovo zapeli u lažnom izboru između stroge intervencionističke države u kojemu je predsjednik i otac i majka nacije i bezlične, superučinkovite intervencije kapitala u kojem nema ni oca ni majke. Svi pričaju i sve je manje slobode. Ali tko je uopće ikada našao slobodu unutar organizirane države, makar i one ljevičarske.