Postjugoslavenski nacionalizami nikada ne funkcioniraju kao nešto odvojeno, singularno, nego kao zbir akcija i reakcija na širem ex-yu prostoru. Nikolićev izbor za srbijanskog predsjednika sigurno će izazvati povećano izlučivanje antisrpskih žlijezda u Hrvatskoj.
Prvo me čeka granica koja je na glasu kao ruta trgovine drogom i gradići na granici koje opisuju kao Divlji Zapad. Macaio s kolumbijske strane pokazao se simpatičnijim od mnogih drugih zabiti. U vrevi tržnice ručam u jednom od uličnih restorana i potom se ukrcavam u kamionet koji je ovdje legitimno prijevozno sredstvo za ljude. Uskoro smo na granici. S kolumbijske strane žele da odgovorim na hrpu pitanja o tome gdje sam bila u zadnjih šest mjeseci. Uvjeravam ih da nisam bila u Meksiku pa me puštaju Venecuelancima. Teror svinjske gripe nastavlja se i ovdje gdje me podvrgavaju mučenju u vidu velike igle u moju nadlakticu. Sad sam cijepljena protiv gripe i mogu odahnuti do slijedeće potrebe farmaceutskih kompanija da se riješe zaliha.
Nakon toga graničar jedva pogledava u putovnicu. Bez ikakvih pitanja lupa žig i pušta me dalje. U kamionu mi društvo pravi Jean Carlos koji radi kao mehaničar u Kolumbiji iako je Venecuelanac iz Maracaiba. Stariji muškarac još me jednom podsjeća na mačizam koji me prati po karipskoj obali. "Kako se na hrvatskom kaže seks?", zanima ga. Takva slična pitanja i nazivi "mi amor" i slični od kojih bi od prave
feministice dobio šakom u glavu uobičajeni su obrazac ponašanja. Kamion se putem puni, a što nas ima više u kamionu više nas policija zaustavlja, čini mi se svakih 500 metara. Od granice do Maracaiba teoretski treba sat i pol sat vožnje, a nama trebaju skoro četiri sata. Zaustavljeni smo jedno sedam, osam puta. Policija rijetko uzima
moju putovnicu u ruke. (Samo jednom, i to policajac koji me pita poznajem li Davora Šukera.) Traže cedule, osobne karte Venecuelanaca. U kamionu ima Kolumbijaca bez vize, koja njima, opet teoretski, treba za ulazak u Venecuelu. Hrvatima ne treba, kao ni gotovo nikom drugom. Dobrosusjedski odnosi su im skoro kao slovensko-hrvatski. Ali u Venecueli se sve rješava s par novčanica. Tako ovi jadnici bez putovnice ostaju i praznih novčanika do Maracaiba nakon svih tih kontrola. "20, 30 bolivarijana. Ovisi o policajcu. Neki traže čak i 50", objašnjava mi Jean Carlos, ekonomski emigrant u Kolumbiji.

Simona Bolivara nije potrebno posebno predstavljati
Maracaibo je veliki grad s više od tri milijuna stanovnika na obali najvećeg jezera na kontinentu, grad gdje se živi od nafte. Dok je u susjednoj Kolumbiji svijet trenutno podijeljen na dvije polovice, one kojima je dobro i one kojima nije dobro, u Venecueli je situacija kakva je bila do prije nekoliko godina u Kolumbiji: nikome nije dobro. Oni kojima je materijalno dobro žive u stalnom strahu od kriminala, a oni kojima nije dobro materijalno isto žive u strahu od kriminala.
Središte Maracaiba, "grada kojeg voli sunce" kako mu tepaju, čine kolonijalne kuće obojane u šarene boje, podsjećaju na perjanicu kolumbijskog turizma, Cartagenu. Ipak, dok je u Cartageni centar ušminkan, ovdje smeće leži u hrpama, a s prvim sutonom ulice ostaju sablasno prazne. Turista nema. Samo je bazilika prepuna, a radni je dan. U blizini je i ogromni kip Gospe. Dok u Boliviji crtaju Isuse po autobusima, ovdje se nadaju pomoći ženske strane nebesa.

Gospa je ogromna, ovdje se pomoć traži odozgo
Jedna druga Mary je studentica dizajna koja živi u Maracaibu. Za mog boravka u njenoj kući (lijepoj kući s rešetkama na prozorima) kao naručeno za potrebe ovog članka u podne su joj na ulici prislonili pištolj uz glavu. "Daj ključeve ili ćete oboje umrijeti!" "Nije mi prvi put da mi prijete pištoljem", kaže Mary, kojoj su tek 23 godine. "Moj brat je htio da ih ubiju. Ovdje možeš naručit da ubiju bilo koga. Policajcima platiš i oni to srede u jednom danu." Auto su našli kasnije zahvaljujući satelitskoj navigaciji. "Lopovi su pobjegli", rekoše policajci. Kako stvari ovdje funkcioniraju, vjerojatno su platili policajcima da ih puste. Novcem iz Maryina novčanika.

Ubojstvo jednoga kipa
(Moram ispravit navod s početka. Ipak postoji netko kome je dobro, a ti su, izgleda, manje-više zaposleni u policiji.)
Zemlja je bogata naftom. Hugo nacionalizira ovo i ovo, i baš nam se čini kul kad potjera multinacionalne kompanije iz zemlje. Međutim, ljudi se osvrću oko sebe kad ih se pita o Hugu da vide tko sluša, iako na zidovima učestalo zablistaju anti-Hugo grafiti.

A on je sveprisutan. Na tv programima uvijek s prstom u zraku. Na naslovnici novina čitam Hugovu najnoviju izjavu: "Djecu treba učiti politici kako bi shvatili trenutak u kojem se nalazimo".
U nekima od venecuelanskih trenutaka od početka ove godine su ubijena najmanje četiri sindikalna čelnika. Jedan za mog boravka ondje, u svibnju. Argenis Vásquez, organizator štrajka u tvornici Toyota, ubijen je u gradu Cumana na vratima svoje kuće. Prije toga 4. svibnja, 29-godišnji delegat Sindikata građevinskih i šumskih radnika Keller Maneiro upucan je na parkiralištu supermarketa. U istom gradu, Ciudad Guayana, ovoga mjeseca ubijen je i Sergio Devis, vođa još jednog građevinskog sindikata. Lista se nastavlja.
U zemljama kao Kolumbija i Venecuela, gdje postoji gerila, uvijek se može prikladno njih okriviti za sve. U Kolumbiji se manje-više javno zna da multinacionalke plaćaju paramilitarne postrojbe da ih štite od gerile. Što putem nastradavaju i nevini, nikom nije važno. Još im je manje važno ako su to na primjer urođenici.

Huga neki obožavaju...

... a neki mu predbacuju štošta
Venecuela je danas zemlja u koju malo stranaca zalazi. Između ostalog može biti i vrlo skupa. Hugo je ograničio dizanje stranog novca Venecuelancima, tako da mogu godišnje dobiti tek 2500 dolara. Mary uopće ne može putovati izvan zemlje jer ne može dobiti ništa dolara prije 24. godine. Međutim, tih 2500 dolara mogu kupiti po službenom tečaju koji je, po Hugovom mišljenju, 1 dolar za 2 bolivarijana. Po toj bi njegovoj računici čaša ledenog čaja koju smo Mary i ja ispijale u kafiću na jezeru Maracaiba, dok sam slušala priču o dolarima, koštala 5 dolara ili 30 kuna. Tko mijenja novac po službenom tečaju, tom će u Venecueli uskoro ostati prazni džepovi. Zato uvijek postoji crno tržište gdje se može dobiti između 5 i 7 bolivarijana za jedan dolar. Neki vrlo uspješno žive samo od ovog biznisa. Kupe svojih dozvoljenih 2500 dolara po službenom tecaju i onda ih prodaju na crnom tržištu po tri puta većoj cijeni i mogu sjedit u hladovini cijelu godinu.
Na privatnom sveučilištu gdje Mary studira plaća se mjesečno stotinjak dolara. Sveučilište ima moderni kampus i naravno revne čuvare na ulazu, koji ne puštaju nikoga bez studentske propusnice, pa se moram skrivati. "Probaj ne izgledati tako strano", kaže Mary. S obzirom da je ovdje u modi uniformiranost, sve djevojke imaju duge ravne i tamne kose i nose dva broja preuske traperice, i za glavu su manje od mene; malo teže izvedivo.

Kampus privatnog sveučilišta u Maracaibu
"Želim otići odavde čim diplomiram", kaže Mary. I ja želim otići iz ove hugotopije.
Ipak, nije to tako jednostavno. Prvo uspijevam zaspati u autobusu preko granice. Budim se u gradu Cucuta u Kolumbiji, krajnje zbunjena što očito nikoga nije briga tko prelazi granicu. (U zemljama gdje, kao, vode borbu s trgovinom drogama, čini se da preko granice možete provesti i autobus kokaina bez da itko primijeti.) Kad bi pažljivo kontrolirali tko ulazi ili izlazi iz zemlje ne bi im mogli kasnije naplaćivati mito,
tako da se moram vratiti na granicu po žigove u putovnici. Na mostu između Kolumbije i Venecuele veliki natpis, "Kolumbija i Venecuela - bratske zemlje". S kolumbijske me strane opet nitko ništa ne pita, a s venecuelanske mi pokazuju na papir na kojem lijepo stoji da svaki stranac koji napušta zemlju mora platiti 55 bolivarijana. Zgodan način zarađivanja novaca. I, pitam ja policajca, mogu li platiti u kolumbijskim pesosima. Naravno. Koliko je pesosa? 25 000. Službeni tečaj bolivarijana naspram pesosu je u Venecueli 1:1, a granični policajac mi je preračunao svotu po tečaju crnog tržišta. (Zapravo 1:1000 jer je Hugo ukinuo tri nule kod bolivariana dok se peso još računa u tisućama.) Možemo zamisliti u čijem su džepu ti pesosi.

"Što vam je draže: ugljen za multinacionalke, ili voda za Maracaibo?"
Prema INOSEC-u, Institutu za istraživanje suživota i građanske sigurnosti iz Caracasa, taj je glavni grad Hugove utopije najnasilniji grad Južne Amerike, sa 130 nasilnih smrti na 100 000 stanovnika. To mu je uspjelo u žestokoj konkurenciji brazilskih gradova. Što ono reče Hugo o drugačijem svijetu...
Pročitajte dosadašnje Marinine južnoameričke izvještaje!
Stanovnici Egipta u srijedu prvi puta u povijesti izravno biraju predsjednika u prvom krugu izbora
Na YouTubeu je objavljena snimka na kojoj je prikazano kako naoružani izraelski naseljenici pucaju na skupinu Palestinaca, a vojska i policija stoji sa strane i sve mirno promatra
Prvomajski preporod pokreta Occupy Wall Street, kovanje saveza između aktivista i sindikata, bio je povijesni trenutak antikapitalističke borbe.
Zbog pripremaa za Olimpijske igare, London je već tjedan dana poprište vojnih vježbi
Kanadske vlasti su donijele izvanredni zakon koji studentima u Quebecu onemogućuje nastavak prosvjeda zbog poskupljenja školarina
NATO je službeno proglasio operativnom prvu fazu proturaketnog štita čiji je cilj, navodno, zaštita Europe od raketnih projektila s Bliskog istoka
"Mi smo u Afganistanu odlučili ostati do 2015. kao i sve druge članice NATO-a", poručio je ministar Kotromanović
dodaj komentar 41 komentara
Samo tako nastavi.
Buena suerte :)
Potpisujem.Cura je kao i vecina danasnje mladezi opsjednuta ekonomijom;gdje se kaj moze kupiti i po koliko?S tom pretpostavkom je i posjetila ovu zemlju.Agramerska malogradjanstina je u Hrvatskoj ocigledno jedina alternativa,nacionalizmu,u biti oboje nisu daleko jedno od drugog.
Kamo srece da venecuelska bogata i srednja klasa(tehnokratske sluge bogatih,u istom loncu)trpi i dozivljava katastrofu.
Oni na cijoj su bijedi ostvarili svoj status,to isto su osjecali stoljecima.Pravda je suociti se s patnjama svojih zrtava.
Naprijed Hugo,naprijed Morales,naprijed Juzna Amerika...
Oslobodite se Gringosa i njihovih kompradorskih slugu.
A to isto bi trebalo vaziti i za ove nase sluganske ulizice...
Trebat ce vremena dok im dodje iz dupeta u glavu.
pa vi ste jači hermeneutičari od matije vlačića ilirika
njezina putovanja po latinskoj americi podsjecaju na putovanja zapadnjaka po balkanu u proslosti - krenulo plemstvo da se obrazuje pa da nam prica kako primitivci zive. "uniformiranost je u modi" jel'te, "sve cure imaju dugu tamnu kosu", sigurno po direktivi chaveza, sugerira nam pronicljiva autorica; macisti na svakom koraku dobacuju 'mi amor', dok gle kod nas u zagrebu ima takve sarolikosti, sirokogrudnosti, plementiosti i progresivnosti. kakav bre zapad, ovo je napredak!
ako ima toliko ulicnog kriminala znaci da su mnogi siromasni prisiljeni bavit se time jer nemaju drugog izbora
ako je bogatima preskupo onda je siromasnima turbo skupo
...
Nemam ništa protiv pametnih socijalističkih kritika venezuelanskog sistema, koji ima goleme probleme, ali je ovakvo liberalno stereotipiziranje stvarno plitko.
pozz!
(u istu svrhu možeš potražiti pejića recimo, ili džumhura, a o nenadjebivom smoji da ne govorim)
možda ćeš tada promjeniti percepciju pa ti rem i hominem postane zapravo iti qua, jer kako nekad netko kazaše: kakav čovjek takva filozofija
ps
vladimire nadam se da se ne ljutiš što sam umjesto tebe odgovorio, ti si ionako prezaposlen hermeneutičkim utonućem ;-)
kemija, igračke i žene pokreću svijet
uključi se il' isključi, al' uvijek prati svoju svijest
i slobodno biraj, komercijala je budala
žrtva na oltaru tuđih ili vlastitih ideala
Opet ovo izjedancavanje onih koji se bore za slobodu obespravljenih naroda protiv kolonijalnih gospodara i imperijalista, i onih koji “istrijebljuju” primjerke "nepozeljnih" rasa i nacija u isti kos!???
Kad ti je tako milo usporedjivati Chea i luburica (sto je opet rezultat hrvatskog sindroma kokosje atrofije mozga), preporucujem da procitas bar "Destruction of West Indies" od Las Casasa ili recimo, momentalno hit knjigu, "Otvorene vene Latinske Amerike" od Galeana da se malo upoznas sa povijescu tog kontinenta. Ako je 350 miliona Indijanaca (koji su izgradili drevne civilizacije kojima se jos uvijek divimo) "iscezlo" u samo 150 godina otkad je "otkrivena" Amerika i ako u zadnjih 500 godina kolonijalni gospodari, od Spanjolaca do Amerikanaca, samo pljackaju i pljackaju taj neizmjerno bogati kontinent, onda je jasno da je trenutno stanje u svim juznoamerickim zemljama takvo da preko polovine stanovnistva zivi u nezamislivoj bijedi u "favelama". Na drugoj strani, bas njihovo zlato i srebro, a u najnovije vrijeme i nafta, je omogucilo meteorski razvoj kapitalizma u zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi. Sve revolucije (osim kubanske) i pokusaji da promijene stanje u zadnjih 500 godina u Juznoj i Centralnoj Americi su neslavno propali. Ali to ne znaci da njihova borba nije bila pravedna! Dapace!
Danas, kad u svim latinoamerickim zemljama neprikosnoveno vlada neoliberalizam kojeg su ti narodi prigrlili slicno kao i juznoslavenski i istocnoevropski narodi, tako da ako im taknes u neoliberalizam odmah riskiras da te utrpaju u isti kos sa "nasim voljenim Maksom", neizmjerno je tesko bilo sto mijenjati. Jer se suocavas sa svemoci multinacionalnih kompanija i njihovih domacih placenika (ili kako im ti tepas "zastitara"). Normalni omjer vlasnistva u svim tim naftnim i ostalim korporacijama je 15% domacinu (Venezueli), a 85% Amerikancima. Nakon sto se domaci kapitalisti namire, od tih 15% za siroke narodne mase ne ostane nista. Chavez ne uvodi nikakav socijalizam nego prvenstveno nastoji da reporgramira ugovore 15-85 tako da Venezueli ostane vise, i nastoji da malo veci dio tih, u svakom slucaju, mizernih sredstava preusmjeri za zdravstvenu zastitu, obrazovanje i slicne usluge u korist neizmjerno siromasne vecine.
Obzirom da se u danjasnjem modelu kapitalizma priznaje samo RAST PROFITA, to se multinacionalne kompanije bore, ne da ne prepuste, nego da povecaju svoj udio od 85%! Zato Chaveza sabotiraju na sve moguce nacine, a narocito preko tzv. nevladinih udruga, koje Amerikanci financiraju sakom i kapom (ne treba naglasavati kako u tim zemljama gdje ljudi doslovno gladuju, sa milionima dolara koje Ameri bez ikakvog problema odvajaju nije tesko kupiti pola stanovnistva), organizirati anti-Chavez demonstracije itd. itd... Tako da je Chavezu zapravno uzasno tesko bilo sto postici, pravo je cudo da je do sad izdrzao i veliko je pitanje do kad ce izdrzati! Isto je tako normalno da sve sto je on uradio u proteklih desetak godina se, tako reci, niti ne primjecuje u moru bijede. Potrebno je napraviti daleko, daleko vise, a nema utrtih puteva niti ti iko moze reci kako da to postignes u svijetu gdje si apsolutno u manjini...
Sto se samog clanka tice, on optuzuje Chaveza za stanje u zemlji, a ne, nedaj boze, kolonijalne gospodare, multinacionalne kompanije i ine “dobrotvore”. Sto mi se cini normalno za autora koji dolazi iz zemlje gdje se svi tekuci problemi prikazuju kao posljedica vladavine Tita i “komunizma”, a ustase, cetnici i ostali “tribal warlords” su narodni heroji i “demokrati”!
Ali jedno je progresivna kritika iz pozicije konkretne borbe za participativnu demokraciju (više stvarnog samoupravljanja, participativno demokratske medije itd.), a nešto sasvim drugo površno blebetati van stvarnog konteksta jedne stoljećima potlačene zemlje u kojoj bjesni borba za bolji život, vrlo kontradiktorna ali i vrlo stvarna. Jedno je ukazivati na antikapitalističku borbu koja se odvija "odozdo" protiv birokratskih elemenata (u kojoj su možda i najaktivniji baš neki lijevi "čavisti"), a nešto sasvim drugo prikazivati zbivanja iz perspektive privilegiranih (iako naravno i oni imaju ljudska prava koja treba poštivati). A treba razlikovati i oligarhiju od srednje klase. Prema nekim društvenim naučnicima (poput Daria Azzelinija) baš je možda srednja klasa najviše materijalno profitirala od dolaska Chaveza na vlast, pa je tako od njegovog dolaska porastao broj osobnih automobila za 200,000...
Ukratko, nisu sve vrste kritika jednako poštene i ispravne.
Kao sto sam i mislio, samo spominjanje Luburica djeluje kao crvena krpa: iskre iz ociju, dim iz nosa, para iz usiju i raspali!
Ako malo pazljivije procitas ono sto sam napisao o Luburicu: to sto netko pogine za svoje ideale ne znaci samim time da je good guy, jer ideala ima raznih. Luburica sam spomenuo argumentirajuci protiv teze da je Guevara good guy samim time sto se navodno dao usmrtiti za njegove ideale. Da bi stvar bila jasna morao sam upotrijebiti ekstremni primjer, a pritom sam cak i pogrijesio. Najme, ako cemo tjerati mak na konac, nije Luburic bio taj koji je poginuo u gerilskoj borbi protiv Titove vlasti nakon 2. sv. rata, vec je nakon nekoliko mjeseci skrivanja po sumama u jesen 1945. na kraju ipak zbrisao u Juznu Ameriku, nego je taj koji je poginuo bio Rafael Boban, ako ta razlika ikome ista znaci.
A dominacjia multinacionalki po zemljama treceg svijeta: lokalne vlasti u zemljama treceg svijeta su te koje bi trebale lijepo multinacionalkama reci "Wellcome", i onda im uspjesno zgrtanje bogatstva otezati s nekoliko kvalitetnih zakona koji ce stititi kulturna dobra, ljudska prava, posebno radnicka i zenska prava, ekologiju...
Jer stanovnistvu je apslolutno svejedno hoce li profit izvlaciti neka multinacionalka sa impersonaliziranim vlasnickom strukturom, ili neki Amerikanac ili Japanac, ili lokalni decko tipa Todoric, Kutle, Rajic, koji jednako tako kao i stranci dere svoje jadne sunarodnjake, ne postuje nikakve norme i novce pere offshore.
Jer kao sto kapital nije sklon uvazavati eticke norme i pozitivne propise, on ne poznaje ni naciju ni rasu, mali ivica!
Usporedba Chea sa Luburicem je bila potpuno neumjesna jer niti je Luburic imao ideala, niti je umro za ideale, niti je bio gerilac. Naprotiv, bio je ustaski general i zapovjednik koncentracionih logora u Hrvatskoj, dakle, apsolutni ljudski sljam! Zato takve usporedbe i nazivam produktom hrvatskog sindroma kokosje atrofije mozga.
"...lokalne vlasti u zemljama treceg svijeta su te koje bi trebale lijepo multinacionalkama reci "Wellcome", i onda im uspjesno zgrtanje bogatstva otezati s nekoliko kvalitetnih zakona koji ce stititi kulturna dobra, ljudska prava, posebno radnicka i zenska prava, ekologiju... "
Ovdje i raspravljamo upravo zato sto onih 170+ "kolonija" u svijetu nisu u stanju da donesu takve zakone koje ce zastiti lokalno stanovnistvo i osigurati mu osnovna prava. Zasto? Pokusat cu parafrazirat John Perkinsa, autora "Confessions of an Economic Hit Man":
Kad god se u nekoj zemlji treceg svijeta izabere novi predsjednik, njega posjeti americki "economic hit man" i kaze mu:
"U lijevom dzepu imam stotine milijuna dolara za tebe i tvoju porodicu, ako pristanes na moje zahtijeve. U desnom dzepu drzim pistolj sa metkom, ako ne pristanes!"
Sto se nakon toga desi? Ono sto je i za ocekivati i ono sto se prostim okom vidi i u Hrvatskoj: svi se prodaju i ostave narod na milost i nemilost, uz odgovarajuci spin i propagandu kako bi se takav globalni kapitalizam prikazao najboljim od svih svjetova.
Ponekad, vrlo rijetko, desi se da neko ne pristane na "deal". Jedan od tih je Chavez, zbog cega i jest u svim medijima sirom svijeta (kojih je vecina u vlasnistvu nekolicine multinacionalnih korporacija) demoniziran kao diktator, totalitarac, antidemokrat itd.
I onda to svi Hrvati masovno "puse". Medjutim, od Marine smo ipak ocekivali da ce biti sposobna zagrebati ispod povrsine...
http://www.etaiwannews.com/etn/news_content.php?id=962047〈=eng_news&cate_img=83.jpg&cate_rss=news_Politics
http://www.montereyherald.com/news/ci_12471506?nclick_check=1
Hrvatsko iskustvo nam pokazuje da je vlast podlozna korumpiranju od strane inozemnih kapitalista jednako kao i od domacih. Sudbina Alendea i nekih drugih idu u prilog tezi o dolarima u jednoj a metku u drugoj ruci. Ali Hugo jednostavno nije dobar primjer. Zagrebanje ispod povrsine u njegovom slucaju pokazuje upravo to da neprijatelj mojega neprijatelja ne mora nuzno biti moj prijatelj. Prenesemo li pricu na hrvatski teren, ne bismo valjda prihvatili da svaki zadrigli nacionalist ili socijalni populist koji kaze par rijeci protiv ulaska stranoga kapitala, sve do banalnosti o siru i vrhnju, bude proglasen za perjanicu alter-globalizma na hrvatski nacin. A istovremeno drzava zmiri na masovna krsenja pozitivnog radnog zakonodavstva, ekoloskih normi itd. od strane poduzeca ciji su vlasnici cistokrvne Hrvatice i Hrvati. Moc krupnog kapitala je velika a logika kapitala je da se okrupnjuje i globalizira kako bi ostvario svoje interese. Ako uopce jest moguce suprotstaviti mu se, to bi bilo moguce politickim organiziranjem na nacionalnom i medjunarodnom planu, a ne samo moraliziranjem nad postupcima multinacionalnih kompanija.
pišeš gluposti. Chávez uopće ne radi u prilog domaćim kapitalistima (dapače, stalno "ratuje" s njima). On radi u prilog malim, običnim ljudima. Najsiromašnijima. Da je u tome i uspio, dokaz su brojne statistike i veliki rezultati u zdravstvu, školstvu i suzbijanju siromaštva. Da je tamo još uvijek loše, jest, ali je prije 1999. bilo puno puno gore. A problemi se tamo vuku od puno prije njegova vremena, nisu tamo zbog Cháveza.
Priče o nedemokraciji su sulude, to je čista američka propaganda bez ikakvog pokrića. Ubijeno je nekoliko sindikalnih vođa? Pa jest. I šta onda? To je dokaz da ih je Chávez ubio? Prije će biti da su ih ubili oni koji se protiv njega bore.
Preporučam gledanje filma The revolution will not be televized (torrenti ili google video)
OK, Crveni,
dosta je bilo mudrovanja, predji s rijeci na djela. U drugoj polovici dvadesetog stoljeca u zapadnim salonskim krugovima vodila se neprekidna rasprava koji je sistem bolji: zapadni ili istocni. Krunski argument je bio da ljudi bjeze preko Berlinskog zida tamo, a ne simo (ili obrnuto, ovisi s kojeg motrista posmatras).
Dakle Crveni, ak mislis da je kod Hugoa tako dobro, spakuj naprtnjacu i na put! Al ne turisticki neg za pravo. I pisi nam otamo kako dozivljavas Venezuelu na vlastitoj kozi, a ne samo po svojoj revolucionarnoj teoriji.
Kako se dakle za jednog Luburica moze reci da se borio za svoje ideale? Kad se zna da Luburic nije zavrsio niti srednju skolu, jos prije rata je bio optuzen za pronevjeru, i kao i kriminalcima devedesetih, rat cetrdesetpete mu je vrlo dobro dosao i tu se odmah snasao kao riba u vodi. Tako je u NDH dogurao do cina ustaskog generala i zapovjednika konc logora. A poznato je da je i sam rado ucestvovao u ubivanju logorasa I da mu je specijalnost bila razbijanje lubanje batom. Dakle, kakvi bi mogli biti ideali takvog sljama? Kako da se masovno ubije najvise ljudi uz najmanje troskove? Ili kako da se dizajnira bat takvog oblika koji ce najefikasnije razbiti ljudsku lubanju? Da li ti govoris o takvim idealima? Koji je cilj vezivanja rijeci “ideali” uz okorjelog ratnog zlocinca? Revidiranje fasizma? Kao toboze, fasizam – iliti iskorjenjivanje nepozeljnih nacija i rasa - ti je isto sto i borba za prava i oslobodjenje siromasnih i potlacenih?
Jako poremeceni loncici, poodmakli sindrom kokosje atrofije mozga!
Isto tako ne vidim razloga da prozivas Bozu i saljes ga u Venezuelu (gdje bi mu vjerojatno bilo bolje nego u Hrvatskoj, obzirom da bi samim tim sto je bijelac odmah upao u povlastenu klasu). Naime, mi na ovim stranicama ne vodimo nikakvu politicku borbu, nego razmjenjujemo misljenja u nastojanju da pronadjemo istinu (bar neki od nas). Svako od nas u svom zivotu ima obilje prilika, i bez posebne politicke borbe, da zastupa dobro, pravdu i istinu.
Krivo su te ucili.
Istina, pravda, sloboda, to su i d e j e a ne ideali.
Ideal je ostvarenje ideje.
Ideja ima raznih, pa tako i ideala. Ideale stoga nije pametno razumjeti u naglaseno pozitivnoj konotaciji. Moramo se prvo dogovoriti o cemu raspravljamo da bismo uopce mogli raspravljati.
Crveni Bozo moze poci u Venezuelu i o d b i t i se ukljuciti u bijelacke krugove te se na taj nacin solidarizirati sa rasno / socijalno deprivilegiranima, a ne iz zagrebacke ili vec nekakve europske sigurnosti palamuditi o tome. I iz Venezuekukulele bi mogao putem stranica Haltera uznastojati na pronalazenju istine, a o stecenom iskustvu da i ne govorimo.
Razmjena misljenja radi uznastojavanja oko istine nije niesta drugo nego jedan od oblika politicke borbe, ako te to nisu naucili, nista te nisu naucili. Zar ti vidis Halter kao politicki neutralan prostor???
P.S. A po cemu se razlikuju obicni ratni zlocinci od "okorjelih"? Pomozi mi da doprem do istine o ratnomu zlosilju.
Pod idealom u rjecniku nalazim slijedece:
1. Koncept necega u svojoj apsolutnoj perfekciji
2. Nesto sto se smatra standardom ili modelom perfekcije ili izvrsnosti
3. Castan ili vrijedan princip ili cilj
...
Dakle, pripisivanje ideala Luburicu je rezultat uznapredovalog hrvatskog sindroma kokosje atrofije mozga...
Pisanje komentara na Halter clanke i dalje ne smatram politickom borbom, a ti ako ti to smatras, siroko ti polje...
...
Hvala sto si mi skrenuo paznju na ovaj clanak... A sad mars u kut klecati na kukuruz.
Dodaj komentar
Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.