Od svih ljudskih osobina jedino je glupost podjednako raspoređena među svim narodima i narodnostima svijeta rekao je svojevremeno jedan naš cinik. Te sam se izreke sjetio neko jutro obilazeći prilaze alžirskoj ambasadi u Kairu, razgledajući razbijene izloge, polupane automobile, prevrnute kante za smeće, te cigle i kamenje, kojima su se egipatski nogometni huligani služili u svom „patriotskom bijesu" protiv „omrznutih Alžiraca". To je trebala biti „osveta" za maltretiranja kojima su bili izloženi egipatski navijači u Kartumu, gdje se odigravala posljednja tekma afričke kvalifikacione grupe za Svjetsko nogometno prvenstvo u Južnoj Africi. Egipatski igrači ne samo što su izgubili taj treći po redu i odlučujući meč, već su njihovi navijači stradali od bolje organiziranih i žešćih alžirskih huligana. Prema egipatskom ministru zdravlja povrijeđeno je 14 egipatskih građana; prema saopćenju sudanske policije svega četiri. Jedan sudanski policijski dužnosnik je ustvrdio kako je egipatska strana „pretjerala u ocjeni incidenata i nereda" na ulicama Kartuma i Omdurmana i krivnju svalio na brojnije egipatske navijače. Dopremljeni su iz Kaira specijalnim letovima, koje su platile egipatske državne institucije i privatne kompanije. Tri tisuće navijača je doputovalo o trošku vladajuće Nacionalno-demokratske stranke. Kairski tisak optužuje alžirske državne institucije da su radile isto. Navodno su mnogi alžirski navijači bili zapravo kamuflirani pripadnici specijalnih alžirskih snaga.

Alžirci su se u Kartumu doista okomili na Egipćane, jer su prethodno, 14. studenoga, u Kairu, gdje se igrala druga utakmica, njihovi reprezentativci bili napadnuti od kairskih huligana. Kamenovan im je autobus, trojica su reprezentativaca i terapeut ekipe bili lakše povrijeđeni. Dvojica nogometaša su dan kasnije istrčala na teren kairskoga stadiona sa povezanim glavama, odigrali su utakmicu i izgubili. Zbog toga je FIFA pokrenula disciplinski postupak protiv egipatske nogometne federacije.

S egipatskom pobjedom u Kairu, obje su ekipe bile izjednačene po broju postignutih golova. Zakazana je majstorica u Kartumu. Egipatski je tisak u prvom trenutku negirao bilo kakav napad na alžirske goste. Kasnije se ipak doznalo kako je u sukobima na kairskim ulicama povrijeđeno 20 Alžiraca i 12 Egipćana. Alžirski su mediji pak tvrdili kako je drugi egipatski pobjednički gol, postignut u sudskoj nadoknadi, bio Uoči sudbonosnoga okršaja u Kartumu egipatske su novine trubile o „pobjedničkom egipatskom mentalitetu", pokazanom još u ratu sa Izraelom davne 1973. godine neregularan, jer da je lopta prethodno izašla iz terena. Prenijeli su i neprovjerene vijesti o ubojstvu jednoga alžirskoga navijača i o navodnom silovanju jedne Alžirke. Alžirski je ministar unutrašnjih poslova Jazid Abdelhadi optužio egipatske vlasti, jer nisu osigurale potrebnu zaštitu alžirskim reprezentativcima i navijačima. Alžirski su turoperateri otkazali sva putovanja prema Egiptu.  

Razgledajući scenu noćnoga sukoba sa policijom pokušavao sam dokučiti što se doista dogodilo. Napadači, poslije sam iz tiska saznao kako ih je bilo oko tisuću, silom su pokušali probiti policijske kordone koji su štitili „neprijateljsku" ambasadu. Bacali su kamenje, cigle i baklje. Odbijeni su suzavcem i palicama. Pucnjava što je probudila susjedstvo po svemu sudeći bila je policijska. Projektili sa suzavcem ispaljivani su u pravilnim razmacima. No čula su se i dva-tri rafala, vjerojatno ispucana u zrak kao upozorenje. Odbijeni i frustrirani huligani su se tada u svomu „patriotskom gnjevu" okomili na okolne egipatske radnje i automobile. Nije logično, ali tko mari za logiku kada je „nacionalni dignitet" u pitanju. Tek sam dan-dva kasnije iz novina saznao, da je nekih tridesetak osoba ranjeno, od toga trinaestorica policajaca. Pohapšeno je navodno više od stotinu huligana. Među stradalima nema ni jednoga Alžirca.

A onda su na vijesti iz Kaira, alžirski blizanci egipatskih idiota, koji su slavili uspjeh svoga nacionalnoga tima u Kartumu, krenuli u osvetnički pohod protiv svega što je egipatsko u gradu Alžiru. Poharali su kancelarije egipatskoga ORASCOM Telecoma i Egypt Aira. Snage sigurnosti su spriječile napad na egipatsku ambasadu. Navodno je 21 Egipćanin povrijeđen u tim pogromima, a 25 ih je hitno evakuirano prema Kairu   

Odgovornost za ove incidente snose vlasti dvije zemlje i njihovi mediji. Ovi su već uoči druge tekme u Kairu pumpali svoje građane o navodno sudbonosnom Poslije kartumskoga uspjeha, jedan je alžirski  list ustvrdio kako je Alžir „konačno dokazao da je zemlja koja se može mjeriti sa velikim svjetskim nacijama"  loptačkom obračunu od kojega maltene ovisi budućnost nacije. Zamalek, kairski kvart gdje je locirana alžirska ambasada i gdje stanujem, danima je opsjedan od grupa mladih, koji su vitlali egipatskim zastavama, udarali u bubnjeve i uzvikivali patriotske slogane. Tako sam svjedočio jednom improviziranome mitingu ispred Muzičke akademije, nedaleko od alžirske ambasade. Na krov zaustavljenoga automobila popeo se momak zamotan u egipatsku zastavu, i urlajući i plešući pozivao studente Akademije da mu se pridruže u izražavanju podrške egipatskoj nogometnoj repki. Za manje od pola sata pridružilo mu se nekih 150-200 mladih, koji su histerično s njim skandirali. Među njima, začudio sam se, dosta u islamske marame zamotanih tinejđerki. Ne znam kada su stigle, ali su neke na svojim obrazima iscrtale boje egipatske zastave. U toj je gomili bilo i nekih desetak uniformiranih policajaca, koji su sa odobravanjem promatrali tada još uvijek miroljubivi  happening. Bilo je vjerojatno jednako toliko agenata u civilu, ali njih nisam uspio identificirati. Promet je u toj ulici bio blokiran. Potom se mitingaška škvadra kolektivno premjestila do daljega raskršća i ponovila istu performansu. U Egiptu je još od ubojstva predsjednika Sadata na snazi Zakon o izvanrednom stanju, prema čijem slovu su sva javna protestna okupljanja zabranjena. Ali tko mari za zabrane kada je u pitanju „sport"? Automobilske kolone navijača su danima trubeći kružile gradom. Tako su mobilizirani mladi i frustrirani. Pretpostavljam da se nešto slično događalo u Alžiru. U Kairu se poslije pobjede slavilo i plesalo na ulicama. U Alžiru je, kažu, raspoloženje bilo tmurnije poslije kairskoga poraza, ali euforično poslije pobjede u Kartumu. Alžirska je državna TV, saznajem iz novina, beskrajno vrtila slike u krv oblivenih alžirskih reprezentativaca što su stradali u Kairu. Sugeriralo se da su zbog toga izgubili tekmu i da ih treba osvetiti. U Kairu su pak, uoči sudbonosnoga okršaja u Kartumu, novine trubile o „pobjedničkom egipatskom mentalitetu", pokazanom u ratu sa Izraelom 1973. „Nezahvalne" Alžirce su pozivali da se prisjete pomoći koju im je Egipat pružio u njihovoj borbi za nezavisnost. Poslije kartumskoga uspjeha, jedan je alžirski večernji list ustvrdio kako je s tom loptačkom pobjedom, Alžir „konačno dokazao kako je zemlja koja se može mjeriti sa velikim svjetskim nacijama".  

Sjetih se ushićenja naših priglupih izvještača, koji su, veličajući svojevremeno učinak Ćirine škvadre na svjetskom nogometnom prvenstvu, povezali „hrvatski pobjednički mentalitet" u operacijama Bljesak i Oluja, sa uspjehom nogometaša. Glupost je doista univerzalna pojava... 

I alžirskim i egipatskim vlastima ova je vrsta patriotske mobilizacije dobro došla za Jedan trezveniji kairski komentator napisao je kako usred ove nogometne drame nitko u Egiptu ne bi ni primijetio da su Izraelci sravnili sa zemljom džamiju Al-Aksa u Jeruzalemu skretanje pažnje pučanstva sa ozbiljnih unutrašnjih ekonomskih, socijalnih i političkih problema. Jedan trezveniji kairski komentator je napisao kako usred ove nogometne drame nitko u Egiptu ne bi ni primijetio da su Izraelci sravnili sa zemljom džamiju Al-Aksa u Jeruzalemu. Srećom, primijetio je drugi komentator, što Egipat i Alžir nemaju zajedničkih granica poput El Salvadora i Hondurasa, koji su se lipnju 1969. sukobili u kratkom besmislenom ratu, u kojem je izginulo oko 3.000 osoba. Nemaju ni „naše" Savudrijske vale, koja je godinama služila političkim elitama Hrvatske i Slovenije za „patriotsku" mobilizaciju vlastitih elektorata. Preostao im je nogomet.       

E, a nije se sve završilo sa sportskim prepucavanjima. Alžirskomu ambasadoru u Kairu uručene su dvije protestne note u tri dana, egipatski ambasador u Alžiru pozvan je na „konzultacije" u Kairo, zapravo privremeno povučen, pod predsjedništvom Mubaraka održana je izvanredna sjednica vlade, a kasnije i Nacionalne skupštine. Egipatski je predsjednik u parlamentu rekao kako je obaveza Egipta „brinuti se o dobrobiti i sigurnosti svojih građana u inozemstvu". Njegova tvrdnja da će Egipat „znati braniti nacionalni dignitet egipatskih građana" dočekana je sa ovacijama. Neki parlamentarni zastupnici su tražili prekid diplomatskih odnosa sa Alžirom. Revoltirani predsjednik Egipatskoga udruženja muzičara je izjavio kako njegova organizacija prekida sve odnose suradnje sa alžirskim muzičarima. Egipatska je nogometna federacija zaprijetila kako će  na dvije godine zamrznuti svoje članstvo u FIFA-i zbog ponašanja alžirskih navijača u Kartumu.

Političke elite „Zapadnoga Balkana" isto su tako znale koristiti nogomet za skretanje pažnje sunarodnika s gorućih problema vlastitih zemalja. Sjetimo se samo kontraproduktivnih „patriotskih" ispada Bad Blue Boysa i Torcidaša u zemlji i inozemstvu, međusobnih sukoba navijača Zvezde i Partizana, ubojstva navijača Toulousa u Beogradu, ili isto tako besmislenoga ubojstva navijača Sarajeva u Širokom brijegu. S pozitivnije strane te iste priče, valja spomenuti politički podvig Blaževićevih nogometnih izabranika, koji su svojom loptačkom srčanošću barem privremeno ujedinili etnički podijeljene Bosance, iako ne sve.    

To nije privilegija samo Balkanaca ili Arapa. Britanski su nogometni huligani, osim što su se međusobno uredno obračunavali na domaćem tlu, više od decenije maltretirali čitavu Europu. Nedavno igranje rukom Thierryja Henrija, koje je omogućilo Francuskoj kvalificirati se za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi, uzdignuto je na Mislim kako bi najsvrsishodnije bilo poslati sve nogometne budale ... u Balaševićev 'Honduras' razinu međudržavnog problema. O tomu se žučno raspravljalo u irskom parlamentu, a francuski predsjednik Sarkozy je našao za shodno izraziti vlastito žaljenje.

Libijska novinska agencija javlja kako je generalni sekretar Arapske lige Amr Musa zatražio od Moamera Gadafija posredovati u nastalom sporu između Egipta i Alžira, što je „predsjednik Afričke unije i Vođa revolucije" prihvatio.

Naišao sam ovih dana na svojevremenu izjavu legendarnoga menadžera Liverpoola, Billa Shaurlija, koji je rekao kako neki smatraju da je "nogomet pitanje života ili smrti", dok on misli kako je to „još puno ozbiljnije". Ja pak mislim kako bi bilo najsvrsishodnije poslati sve nogometne budale ... u Balaševićev Honduras.