Laž  kojom vladajuća klasa kroz medije pokušava zamijeniti sve brutalniju i glasniju istinu svakim danom gubi na uvjerljivosti i sve ju je lakše prepoznati kao kapitalističku industriju stvarnosti. I u slučaju izvještavanja s nedavnog samita G20 u Torontu, mainstream mediji su inzistirali na slikama dvaju gorućih policijskih automobila i razbijenim izlozima kao ključnim momentima prosvjeda kakvi redovito prate sastanke vrha svjetske kleptokracije. Međutim, sve je veći broj medija koji izvještavaju o drugoj strani medalje, o sablasnim slikama policijskog nasilja nad prosvjednicima, nabatinanim slučajnim prolaznicima i novinarima te psihička i fizičkoj torturi onih koji su završili u neljudskim uvjetima improviziranih pritvora, ali, što je još i važnije, o nevidljivom strukturalnom nasilju koje provodi G-dvadesetorica. 

Već  je budžet od milijardu dolara kanadskih poreznih obveznika za osiguranje samita pokazao da je riječ o sigurnosnom, ali prije svega holivudskom projektu, sa beskrajnim brojem oklopljenih statista opremljenih arsenalom najnovijih nesmrtonosnih oružja kao što su ručni suzavac, zvukovna oružja, vodeni topovi, kombiji nakrcani mikročipovima i nadzornim kamerama, itd. Budžeti za osiguranje dosadašnjih sastanaka, kao onoga u Pittsburghu, nisu nikada prelazili 100 milijuna dolara, dok je ovom prilikom budžet udeseterostručen. Ne postoji racionalna opravdanost za takvo rasipanje novaca jer su na prijašnjim samitima svjetske glavešine uvijek uspješno obranjene od onih koji ih drže zločincima. I zato razloge tolikog ulaganja trebamo potražiti u samoj prirodi sastanka odnosno njegovoj težnji da se vrtoglavim ciframa i čitavim folklorom nanovo utvrde i racionaliziraju ekonomski verbalni obrasci kojima smo svakim danom bombardirani. Ono što se već dogodilo u svijetu robne razmjene kao čisto kvantitativno (novčano) određenje vrijednosti neke robe, bez obzira na njezine autentične kvalitativne osobine, čime je omogućeno vrednovanje u odnosu na drugu robu, to se danas sve drastičnije događa u polju kulturne industrije gdje se perverznim ciframa pokušava potvrditi nadmoć određene ideologije nad bilo kojom drugom. Na taj način se apstraktnim poljem tržišnih odnosa pokušava obuhvatiti čitava stvarnost gdje se onda dominantni ideološki i ekonomski diskurs lako obračunava sa svim vidljivim posljedicama strukturalnog nasilja koje provode G20, G8, MMF...

Važno je stalno ponavljati da je svjetska kriza posljedica određenih propusta u globalnom ekonomskom sustavu, ali da svjetski lideri imaju jasan plan gospodarskog oporavka. Oni su se (i ovaj put) mogli naći na nekom mjestu daleko od očiju javnosti gdje se većina glavnih odluka, na koncu i donosi. Međutim, našli su se pod nosom sviju, da bi na bizaran način, ograđeni žičanom ogradom i kordonom od dvadeset tisuća policajaca, pokazali svoje neposredno (sve)prisustvo i još jednom familijarizirali javnost sa pohabanim ekonomskim frazetinama. I, prije svega, da bi produbili ponor apatije između onih koji imaju moć i svih ostalih.

O legitimitetu G20 najbolje govori anegdota o njegovom nastanku koja je tek nedavno dospjela u javnost. Naime, 1999. godine su se susreli tadašnji kanadski ministar financija Paul Martin i Larry Summers, Clintonov kandidat za tajnika državne riznice, da bi razgovarali o proširenju G7 pod pritiskom sve značajnijeg gospodarskog rasta Kine i Indije, ali i drugih zemalja. Budući da nisu imali papir, popis zemalja koje su trebale ući u budući G20 zapisivali su na kartonskoj fascikli. Zemlje na popisu nisu predstavljale 20 najjačih svjetskih ekonomija, već se radilo o strateški najvažnijim zemljama za SAD. Tako se na popisu našla Saudijska Arabija, Iran, naravno nije, zatim Indonezija, iako je Tajland dvije godine prije bio pokretač azijske ekonomske krize, itd. Dakle, popis pozivnica je bio strogo ograničen na samo strateške zemlje koje u takvom rasporedu, ipak neće moći nadglasati stare sile Zapada. Ovaj skup zemalja je očit pokušaj zaobilaženja UN-a koje je ipak demokratičnije tijelo u kojem sudjeluju sve zemlje, s jednakim pravom glasa.

Zbog očite asimetrije moći unutar G20, potpune netransparentnosti strukture i samih razgovora koji se tu vode, norveški ministar vanjskih poslova ovu instituciju je nazvao najvećim korakom unatrag nakon Drugog svjetskog rata.

Zaključci sastanka doneseni su na 27 stranica deklaracije u kojoj dominira riječ konsolidacija, odnosno borba protiv deficita, koja se pojavljuje- ukupno 19 puta. Tako su se svjetski financijski ministri zakleli krvlju da će do 2013. godine prepoloviti deficite svojih zemalja. I laiku je jasno da rezanje deficita, koje bi u američkom slučaju iznosilo 780 milijardi dolara, znači rezanje zdravstva, mirovinskih sustava i ostale neoliberalne mjere koje se odnose na najsiromašnije. Jer ako zapadne zemlje, a posebno Europa, ne prenesu krizu na pleća svojih građana prijeti im ozbiljna opasnost da drastično padnu na globalnoj ekonomskoj ljestvici. Upravo zato se svi razgovori o oporezivanju bankovnih sustava i financijskih transakcija zaobilaze u velikom luku. Zaobilazi se i zadiranje u ogromne subvencije koje se dodjeljuju naftnim kompanijama, a da ne spominjemo mogući moratorij na nove oceanske bušotine, unatoč katastrofi British Petroleuma. Stabilnost ogromnih obalnih i morskih ekosustava je nevažna, u usporedbi sa stabilnošću bankarskog sustava.

Popis dirljivih obećanja u deklaraciji je nepresušan i ide od obveze svih prisutnih da će se do zadnjeg atoma boriti protiv protekcionizma (iako su na trenutnu poziciju došli upravo na taj način), do odlučnog poštivanja anemičnog protokola o klimatskim promjenama donesenog u Kopenhagenu, zatim solidarnost sa Haićanima (iako im nisu bili u stanju omogućiti niti približno dovoljne resurse za kakav- takav oporavak), pa velikodušni poticaj od 224 milijuna dolara za agrikulturu u Bangladešu, Rwandi, Haitiu, Togu i Sierra Leoneu...

Unatoč dimnoj bombi vrijednoj milijardu dolara (37 milijuna po stranici deklaracije), pokušaj da se nakon cjelonoćnog pijančevanja bahatih elita račun elegantno uvali narodu proizveo je jaku opoziciju i ogromne proteste. Vodeće televizijske kuće su govorile o dvama gorućim policijskim automobilima i razbijenim korporacijskim izlozima kao o nikad viđenom incidentu na tlu Kanade, iako je jednom prilikom, u neredima hokejaških navijača zapaljeno čak 16 policijskih automobila. Naravno, gorući automobili i smrskana stakla su se pokazala kao izvrstan alibi za budžet od milijarde dolara. Međutim, izjave očevidaca nedvosmisleno upućuju na to da je policija svojevoljno dopustila da se takvo nešto dogodi. Naime, nakon što je veliki protestni marš od otprilike istog broja ljudi koliko i policajaca (dvadeset tisuća) spriječen da krene dalje prema jugu i ogradi koja je štitila samit, skupina ljudi u crnome (Black Bloc) je našla prolaz u policijskom kordonu i krenula dalje prema jugu. Novinar Joe Wenkoff je pratio skupinu koja je duž 27 blokova neometano, bez ikakvog prisustva policije razbijala izloge. Izvor iz policije je rekao novinaru Toronto Sun-a da je policija dobila naredbu da ne sprečava skupinu maskiranih ljudi, iako je bila itekako opremljena da to učini. Policijski automobil na Bay&King križanju se, kako kažu očevici, (samo)zapalio, iako u blizini mjesta događaja nije bio gotovo nijedan prosvjednik i što je još mističnije, niti jedan policajac.

Najzanimljivije je da je u tom razbijačkom pohodu uhićeno tek nekoliko ljudi, a navečer, i dan poslije, oko tisuću. To govori u prilog tezi da su u skupini postojali policijski provokatori u civilu kao na protestima protiv summita u Montebello-u 2007. godine (sastanak sjevernoameričkih vođa), kada je i policijski glasnogovornik priznao sudjelovanje trojice policajaca u prosvjedu.

U kaosu koji je uslijedio, očevici svjedoče o nasumičnim napadima na promatrače, prosvjednike koji sjede na livadi, novinare... Gluhonijemi crnac je bačen na zemlju i uhićen zbog "oglušivanja na naredbe policije" (čime su policajci još jednom potvrdili da su redom s lijeve padine gausove IQ krivulje), a novinar koji je snimao događaj je popio nekoliko šaka u glavu. Nekoliko ljudi je pregaženo policijskim konjima i biciklima. Ali ipak najbolje o svemu skupa govore video snimke policajaca koji testiraju svoju kondicijsku spremu i granice do kojih mogu ići u gaženju ljudskih prava i sloboda.

Ljudi koji su završili u pritvorima, najgore su prošli. Po 25 ljudi trpano je u vanjske kaveze s otvorenim WC-ima. Jedna od uhićenih novinarki govori da su joj policajci tokom 13-satnog pritvora konstantno prijetili grupnim silovanjem i da će se pobrinuti da više nikada ne "izigrava" novinarku u svom životu. Dosta uhićenih je prilikom pretraživanja svučeno do gola, a nekim su ženama prilikom pretraživanja gurali i prste u vaginu, što je po svim mjerilima, čin silovanja i demonstracija apsolutne nadmoći institucija nad tijelima i umovima svih nas.

I to je krajnji cilj čitave imbecilne parade G20 - produkcija moebiusove vrpce visokobudžetnog spektakla i režima koji si međusobno potvrđuju postojanje, koji betoniraju odnose između onoga koji se kontrolira za njegovo dobro i superiorne pozicije onoga tko kontrolira.

Hoćemo li i dalje pušiti priče o "mjerama kojima se povećava transparentnost trgovanja i poboljšava regulatorni pregled", priče o "konsolidaciji i slobodnoj trgovini" i priče o policijskoj represiji koja je u službi naše sigurnosti ili ćemo napokon shvatiti da je riječ  o bespoštednoj klasnoj borbi i jasno se suprotstaviti? Možemo li uopće više zamisliti besklasno društvo gdje su socijalizam i sloboda međusobno neodvojivi ili smo već previše vremena proveli u režimskom inkubatoru da smo ga na koncu zavoljeli?