Uostalom, nekoliko tjedana prije izbora Washington Post je objavio istraživanje koje je najavilo pobjedu Ahmadinedžada u odnosu 2:1. Nitko, međutim, nije predvidio što bi gubitak izbora mogao značiti za sve one koji su svoj glas dali nekadašnjem iranskom premijeru Hosseinu Mousaviju. Stoga se nitko nije ni pripremio na scenu u kojoj stotine tisuća ljutih, mladih ljudi, kroči ulicama Teherana i drugih iranskih gradova, u glasnoj povorci koja traži svoje izgubljene glasove. No što svijet izvan Irana uopće zna o Iranu? Kada je 1979. godine u toj zemlji izbila revolucija, napisao je ovih dana geopolitičar George Friedman, eksperti su bili podijeljeni u dvije grupe. Jedni su bili sigurni u opstanak šaha Reze Pahlavija jer je monarhija čvrsto ukorijenjena u iransko društveno biće, a drugi su vjerovali u demokratski karakter revolucije i duboko sumnjali da Homeini ima ozbiljniji broj sljedbenika.

Mudri potez Obame

Ispalo je da ni jedan od američkih eksperata nije znao iranski jezik, farsi, i da su osobe s kojima su razgovarali imale svoje specifične interese, koji su, u tadašnjoj konstelaciji snaga, ostali usamljeni. Upravo zato je mudro što se američki predsjednik Obama ne da nagovoriti da svoj glas podrške uputi glasnoj opoziciji Ahmadinedžada. On je priznao da ne zna je li izbor iranskog predsjednika prevara ili ne - to nitko izvan Irana, a i malo tko u Iranu, može znati - bio je nedvosmisleno empatičan prema nestrpljivosti drukčije mislećih u Iranu, ali nije rekao ni zarez više kojim bi poremetio tanašnu ravnotežu koja, zasad, odnose unutar Irana i između svijeta i Irana održava kako-tako mirnima.

Obama je svjestan da bi američka potpora Musaviju trenutačno blokirala i najmanju mogućnost promjene unutar Irana, a možda i izazvala val nasilja policije prema demonstrantima. Takvom reakcijom iznenadio je mnoge (McCaina i naljutio jer on smatra da je Amerika trebala stati u zaštitu političkih protivnika Ahmadinedžada), ali i prekinuo lanac neukih i brzopletih poteza kojima je međunarodna zajednica obilovala kada su u pitanju kompleksne države kao što je Iran.

Naivni pristup

Mlada iransko-američka novinarka Sara Dehgan je u svom ispovjednom tekstu objavljenom u online novinama Huffington Post taj pristup pristojno nazvala naivnim. Naime, međunarodna javnost, novinari, pa i vrlo upućeni političari lako zanemare činjenicu da su svi iranski predsjednički kandidati ljudi istoga kova. Uostalom, bez potvrde u Vijeću čuvara, jednoj od najmoćnijih institucija iranskoga društva, ne bi ni mogli pristupiti izborima.

Nadalje, kako u čitavom izbornim procesu građani nemaju utjecaja, tako nemaju ni prilike upoznati kandidate. Ni mjesec dana im nije dano da čuju što im nude već unaprijed odbrani političari. I konačno, najmanje 13 milijuna iranskih birača (od ukupno 46 milijuna s pravom glasa) izrazito su religiozni i tradicionalni ljudi koji čvrsto brane nasljeđe Ajatolaha Homeinija i tu promjena još zadugo neće biti.

Sara ima iskustvo borca za demokratizaciju iranskoga društva. Bila je aktivna u timu bivšega iranskoga reformističkog predsjednika Mohameda Hatamija koji je 1997. godine pobijedio na izborima. Svi promjenama skloni ljudi polagali su veliku nadu u Hatamija i očekivali zapravo nemoguće, jer predsjednik u Iranu nema odlučujuću moć. Ona je u rukama Vrhovnog lidera odnosno konzervativnog ajatolaha Hamneija. Tako je i bilo moguće da se za vrijeme reformističkog predsjednika uhićuju novinari, gase opozicijske novine, ubijaju opozicijski lideri, kako u Iranu tako i u inozemstvu, te guši studentska pobuna. Hatami nije mogao spriječiti Hamneija, ali - ono što su mu zamjerili svi koji su povjerovali da s njim dolazi i toliko željena demokracija - mogao je podnijeti ostavku, ali nije.

Poziv na vjeru

Vjerojatno iz tog razloga Hatami nije krenuo u bitku za nov predsjednički mandat, ali je stao iza Mousavija, baš kao što je to učinio i bivši iranski predsjednik Rafsandžani, jedan od stupova Iranske Republike od njenog osnutka, ili Mohsen Rezaie, koji je 16 godina bio komandant Revolucionarne garde, elitne jedinice iranske vojske... Ahmadinedžad, suprotno mogućim očekivanjima, nema nepodijeljenu potporu u konzervativnim redovima. Njegova populistička ekonomska politika, zajedno s padom cijene nafte i plina, dovela je do velike inflacije (25 posto) i neposlenosti (12 posto), ali on bez obzira na to ima sve veću potporu među siromašnima i vojskom. Oni mu vjeruju i zato jer se stalno poziva na vjeru, iako nije klerik, i među ostalim zato jer se predstavlja borcem protiv korupcije. Dakako, vjerski vođe koji žive u bogatstvu ne mogu odobravati takve Ahmadinedžadove poruke, ali oni ga snažno podržavaju zbog odnosa prema SAD-u, zbog razvoja nuklearnog projekta...
Sve sluti na to da se u Iranu u ovom trenutku odvija bitka koja će zasigurno promijeniti odnose unutar zemlje, ali u kojem će to smjeru ići, teško je predvidjeti. Jedan od mogućih scenarija je da će snažno ojačati pozicije predsjednika Ahmadinedžada, koji bi se na antikorupcijskom valu mogao riješiti niza vjerskih vođa, ali će mu za to trebati potpora vrhovnog ajatolaha. Ovaj zasad pak pažljivo važe taj mogući brak iz računa, a osigurao je i dodatnih deset dana koliko će trebati vremena da se utvrdi je li odista bilo varanja na izborima.

Ruske kalkulacije

Dok se u Iranu na ulicama bijesno susreću njegovi poklonici i protivnici, Ahmadinedžad je, kao da se ništa ne događa, pošao u Rusiji na sastanak Šangajske grupe. U Moskvi je pak dočekan s podijeljenim emocijama. Kako javlja BBC, predsjednik Medvedev je jako pazio da svijet ne dobije dojam kako je Moskva uz Ahmadinedžda, ali i da Ahmadinedžad ne dobije dojam da je Moskva protiv njega. Odnosi između Rusije i Irana su već godinama iznimno dobri. Rusija se jasno izjasnila protiv Ahmadinedžadovih svojedobnih eskapada o Izraelu i holokaustu, ali jako cijeni činjenicu da Iran nikada nije pokušao izvesti islamsku revoluciju u njeno susjedstvo, kao i što je sklon suradnji kada je riječ o Iraku, Afganistanu i Pakistanu. Rusija je, također, svjesna da bez Irana nema utjecaja na Hamas i Hezbolah, odnosno na bliskoistične mirovne inicijative, a nije nevažno ni to što joj je Teheran iznimno važan ekonomski partner.

Slično vrijedi i kada je Kina u pitanju, a kako stvari stoje, ni Obama nije povukao svoju ruku pruženu prema Iranu.
Nije ni popularno ni posebno ohrabrujuće, ali čini se da glavni međunarodni akteri drže fige u džepu da ishod iranskih izbora i nemira bude Iran kakav znaju. U dubokoj vjeri da će promjene koje iranski građani već više od desetljeća zazivaju polako sazriti i evolucijom prerasti u samourazumljiv pokret većinskog Irana. Sve drugo je preopasno jer vuče vodu na mlin svih onih koji bi već sad mogli ustvrditi da su i najnovije demonstracije u Teheranu organizirane od strane Amerike. Da je John McCain američki predsjednik to bi bilo sveopće uvjerenje.

Filgerov scenarij

Dakako, postoje različiti scenariji u vezi s budućnošću Irana, pa i onaj koji je ispisao pisac i utemeljitelj GlobalEconomicCrisic.com, Sheldon Filger. On smatra da je za religiozno vodstvo Irana puno važnije održati vlast nego obnoviti ekonomiju, baš kao i napetosti u odnosima sa SAD-om nego sve to dovesti u pitanje s reformistički nastrojenim predsjednikom. Filegr dalje iscrtava zastrašujući scenarij u kojem ili Izrael ili SAD preventivno napadaju nuklearna postojenja u Iranu što dakako izaziva iranski odgovor, ali i drastičan rast cijene nafte, možda i više od 500 dolara po barelu, što sve odvodi svijet u duboku i opasnu depresiju. Filger možda i pretjeruje, ali i to je ponekad i korisno, jer ovaj scenarij pokazuje kako je lako, nepromišljenošću jednog, čitav svijet dovesti na rub opstanka.

Mladi odrednica budućnosti

Za iransku situaciju bitno je upozoriti na mlade. Tu su stotine tisuća mahom mladih ljudi koji predstavljaju najobrazovaniji sloj iranskoga društva i njegovu budućnost. Ako i ne uspiju u svom naumu za promjenom sada, oni ostaju tu kao snažno upozorenje i Ahmadinedžadu i Hamneiju. Oni su tu, a broj će im samo rasti.