Kad se autoritarni režim približi svojoj konačnoj krizi, njegovo rastakanje u pravilu ide u dva koraka. Prije samog kolapsa dogodi se misteriozni proboj: iznenada ljudi znaju da je igra završena i više se ne boje. Ne samo da režim gubi svoj legitimitet, već se njegovo korištenje moći doživljava kao impotentna panična reakcija. Kao u crtićima: mačka dođe na rub ponora, ali nastavi hodati ignorirajući činjenicu da ispod nogu nema tla; padati počinje tek kad pogleda dolje i ugleda bezdan. Kad pak izgubi autoritet, režim je kao ta mačka: da bi pao, treba ga samo podsjetiti da pogleda...

U "Šahu šahova", klasičnoj analizi Homeinijeve revolucije, Ryszard Kapuscinski je precizno locirao trenutak proboja: na raskrižju u Teheranu jedan se prosvjednik odbio maknuti kad je na njega povikao policajac i posramljeni se redarstvenik povukao; za par sati cijeli je Teheran znao za ovaj incident i iako su ulične bitke trajale mjesecima, svi su znali da je igra završena. Događa li se nešto slično sada?

Sekularna reakcija

Postoji mnogo verzija događaja u Teheranu. Neki u prosvjedima vide kulminaciju prozapadnjačkog "reformskog pokreta" u skladu s "narančastom" revolucijom u Ukrajini, sekularnu reakciju na Homeinijevu revoluciju. Podržavaju prosvjede kao prvi korak prema novom liberalno-demokratskom Iranu oslobođenom muslimanskog fundamentalizma.

S druge su strane skeptici koji misle da je Ahmadinedžad stvarno pobijedio: on je glas većine, dok podrška Musaviju dolazi od srednje klase i zlatne mladeži. Ukratko: ostavimo se iluzija i suočimo se s činjenicom da Iran u Ahmadinedžadu ima predsjednika kakvog zaslužuje. Zatim, ima onih koji se odriču Musavija jer je dio klerikalnog establišmenta čije su razlike od Ahmadinedžada uglavnom kozmetičke: želi nastaviti nuklearnih program, protivi se priznavanju Izraela, uživao je podršku Homeinija kao premijer za rata protiv Iraka.

Sve ove suprotstavljene verzije iščtavaju iranske proteste po obrascu islamski radikali protiv prozapadnih liberalnih reformista te zbog toga ne mogu ispravno locirati Musavija: je li on reformist kojeg podržava zapad i koji želi više ljudskih sloboda i tržišnu ekonomiju ili je član klerikalnog establišmenta čija moguća pobjeda ne bi ni na koji ozbiljniji način utjecala na prirodu režima? Tako oscilacije potvrđuju da nitko nije shvatio istinsku prirodu prosvjeda.

Zelena boja koju su prihvatili Musavijevi pristaše, uzvici "Allah akbar" koji odjekuju u večernjoj tami, jasno indiciraju da oni vide svoje aktivnosti kao ponavljanje Homeinijeve revolucije iz 1979. godine, kao povratak njezinim korijenima, poništavanje kasnijeg iskvarivanja revolucije. Povratak korijenima nije samo pragmatičan; on se još više odnosi na način djelovanja masa: empatično jedinstvo naroda, sveobuhvatna solidarnost, kao prijeteći marš tisuća u potpunoj tišini. Na djelu je stvarni narodni ustanak prevarenih partizana Homeinijeve revolucije.

Nekoliko je ključnih konzekvenci koje se moraju izvući iz ovog uvida. Prvo, Ahmadinedžad nije heroj islamske sirotinje, nego stvarno iskvareni islamofašistički populist, vrst iranskog Berlusconija, čija mješavina klaunovskog nastupa i bezobzirne politike sile izaziva tjeskobu među većinom ajatolaha.

Stvarni potencijal u Iranu

Njegova demagoška podjela mrvica sirotinji ne smije zavarati: iza njega nisu samo organi policijske represije i vrlo zapadnjački aparat PR-a nego i snažna nova klasa bogatih, rezultat korupcije režima (Iranska revolucionarna garda nije milicija radne klase, nego megakorporacija, najjači centar bogatstva u zemlji).

I na kraju, ovo znači da postoji stvarni oslobađajući potencijal u islamu - za pronalaženje "dobrog" islama ne treba se vraćati u 10. stoljeće, on je ovdje, pred našim očima.

Budućnost je neizvjesna - najvjerojatnije će oni na vlasti obuzdati narodnu eksploziju i mačka neće pasti u bezdan. No, to više neće biti isti režim, nego samo još jedna korumpirana autoritarna vlast među ostalima. Kako god završilo, izuzetno je važno imati na umu da svjedočimo velikom emancipacijskom događaju koji se ne uklapa u okvir borbe između prozapadnih liberala i protuzapanih fundamentalista. Izgubimo li zbog našeg ciničnog pragmatizma mogućnost prepoznavanja ove emancipacijske dimenzije, tada mi na Zapadu stvarno ulazimo u postdemokratsku eru, spremni za naše Ahmadinedžade. Talijani već znaju njegovo ime: Berlusconi. Drugi čekaju u redu.

Revolucija je bila mnogo više

Treba uvidjeti razliku između Karubija i Musavija. Karubi je stvaran reformist koji predlaže iransku verziju politike identiteta (identity politics), nudeći protuusluge. Musavi je drukčiji: njegovo ime znači stvarno oživljavanje narodnog sna koji je krijepio Homeinijevu revoluciju. Ako je, pak, taj san bio utopija, u njemu treba prepoznati stvarnu utopiju same revolucije. To znači da se Homeinijeva revolucija iz 1979. ne može svesti samo na preuzimanje vlasti od strane radikalnih islamista - bila je mnogo više. Treba se sjetiti nevjerojatnog vrenja prve godine nakon revolucije, eksplozije političke i socijalne kreativnosti koja je oduzimala dah, organizacijskih eksperimenata i debata među studentima i običnim ljudima.

Činjenica da je tu eksploziju trebalo ugušiti demonstrira da je Homeinijeva revolucija bila autentični politički događaj, trenutno otvaranje koje je dalo maha snagama socijalne promjene za koje se do tada nije čulo, trenutak u kojem se "sve činilo mogućim". Slijedilo je zatvaranje kako je islamski establišment preuzimao političku kontrolu. Frojdovski rečeno, sadašnji protestni pokret je "povratak zatomljenog" Homeinijeve revolucije.

Jadni ljevičari s Ahmadinedžadom

Najjadniji su ljevičari koji podupiru Ahmadinedžada: oni stvarno misle da se radi o iranskoj neovisnosti. Ahmadinedžad je pobijedio jer zastupa neovisnost zemlje, otkrio je korupciju elite i iskoristio novac od nafte kako bi poboljšao prihode siromašne većine - to je, kako nam se govori, pravi Ahmadinedžad iza slike fanatika koji negira holokaust kakvu nam nude zapadni mediji.

Prema njima, sada je u Iranu na djelu ponavljanje 1953. i rušenje Mossadehga, udar protiv legitimnog predsjednika koji financira Zapad. No,tu se ignoriraju činjenice: velik odaziv na izbore, 85 %, može biti objašnjen jedino kao prosvjedno glasanje.