Još jedna samo deklarativno katolička zemlja

17.03.2011. Ivan Grgurić Buenos Aires Svijet Komentiraj Print

Argentina nakon legalizacije homoseksualnih brakova: Rimokatolička crkva se pobunila, ali nije naišla na razumijevanje svjetovnih vlasti. Na kontinentu gdje utjecaj Katoličke crkve ionako opada, ona u Argentini vuče još i povijesne repove kolaboracionizma sa zločinačkom vojnom diktaturom.

Prošle godine Argentina je postala prva latinoamerička zemlja koja je legalizirala homoseksualne brakove. Kako se moglo i očekivati, Katolička crkva je oštro ustala protiv prijedloga zakona nazvavši ga Sotoninim projektom. Međutim, ono što je zanimljivo je da joj predsjednica Cristina Fernandez de Kirschner nije ostala dužna prozvavši njezin način komunikacije više prikladnim dobu križara i inkvizicije nego li 21. stoljeću.

Nema puno čelnika države koji će se usuditi otvoreno kritizirati vrh Katoličke crkve, a osobito ne u zemlji u kojoj se još uvijek više od 90 posto stanovništva deklarira kao katolici. Međutim, Katolička crkva ima sve manji utjecaj nad katolicima u Argentini. Razlozi su mnogobrojni, ali vjerojatno jedan od najvažnijih je i neslavna prošlost „Crkve u Argentinaca".

Argentina se još uvijek bori kako bi rasvijetlila sve zločine iz doba zadnje vojne diktature, koja je trajala od 1976. do 1983. godine. Prevladavajuće mišljenje među mnogim Argentincima, uključujući i glavnim protivnicima vojne junte, poput Majki sa Svibanjskog trga, organizacije koja okuplja majke nestalih, je da je Katolička crkva bila saveznik i dio vojne diktature koja je odgovorna za ubojstvo i nestanak oko 30 tisuća ljudi. I za to imaju i dobre argumente.

Biskupska konferencija nikada nije osudila teška kršenja ljudskih prava od strane vojne diktature koja je za sebe govorila da brani „zapadne" i „kršćanske" vrijednosti od zala ateizma i socijalizma.

Ovo nikako ne znači da neki dijelovi Crkve nisu aktivno pomagali obiteljima „nestalih". Međutim, ovi izuzeci zapravo samo potvrđuju povezanost Katoličke crkve s vojnom diktaturom. Najbolji primjer su dvije francuske redovnice Alice Domon i Leonie Duquet koje su od samog početka pomagale Majkama u potrazi za svojom „nestalom" djecom.

Važnost ovih redovnica u pokretu Majki sa Svibanjskog trga je znala i vojna diktatura preko doušnika koji se pravio da je brat jednog od „nestalih". Kasnije se ispostavilo da je riječ o oficiru ratne mornarice Alfredu Astizu. U jednom od mnogih pokušaja da se ušutka ove hrabre žene, vojna diktatura je potkraj 1977. uhitila dvanaest osoba povezanih s Majkama, među njima i francuske redovnice, koje su otete u crkvi Santa Cruz i odvedene u ESMU, zloglasnu vojnu školu koja je pretvorena u centar za mučenje političkih neprijatelja vojne diktature. Nakon nekoliko dana mučenja redovnice su odvedene na jedan od „letova smrti" i bačene u ocean.

I dok se francuska vlada digla na noge i dovela ovaj slučaj i pred Ujedinjene nacije, Katolička crkva je samo šutjela. No, nije to bilo prvi put da se Crkva pravi „blesava". Dapače, ona je već dala zeleno svijetlo vojnoj diktaturi da nastavi s mučenjem i ubijanjem nepoćudnih nakon ubojstva biskupa Enriquea Angelellija.

Biskup Angelelli, jedan od predvodnika Teologije oslobođenja u Argentini, vraćajući se s mise posvećenoj dvama ubijenim svećenicima (opet od strane vojne diktature), ubijen je u namještenoj automobilskoj nesreći. No, čak i nakon ubojstva jednog biskupa argentinska biskupska konferencija i Vatikan šute, tek su nekolicina argentinskih biskupa prozvali vojnu diktaturu zbog ubojstva „brata" biskupa.

Jedan od tih biskupa je bio i Carlos Horacio Ponce de Leon, koji će i sam doživjeti istu sudbinu. Naime, biskup Ponce de Leon je ubijen dok je prevozio dokumente o kršenju ljudskih prava, koje je sam marljivo sakupljao. Vatikan i argentinska biskupska konferencija su opet šutjeli.

U odličnom filmu Missing, francuskog redatelja Costa Gavrasa, posvećenom ubojstvu dvojice američkih novinara u ranim danima Pinochetove diktature, postavlja se pitanje: „Bi li se vojna diktatura usudila ubiti dvojicu američkih državljana da nisu znali da Amerikanci neće imati ništa protiv?"

Isto pitanje se postavlja i u ovom slučaju. Bi li se argentinska vojna junta usudila ubiti dvojicu biskupa Rimske crkve da nisu znali da protiv sebe neće okrenuti njezinu moćnu propagandnu mašineriju. Na kraju dana, to je bila „katolička" vojna diktatura, koja je koristila obranu katoličkog naslijeđa kao legitimaciju za svoju vlast. Javni istup Katoličke crkve kojim bi se vojna diktatura proglasila anti-katoličkom bi iskorijenio jedan od glavnih legitimacijskih oslonaca diktature.

Ponašanje Katoličke crkve je tim gore kada se usporedi s ponašanjem drugih zemalja. Argentina je oduvijek bila useljenička zemlja. Stoga je i velik broj „nestalih" imao dvojno državljanstvo. Primjer francuskih redovnica nije jedini u kojem je „svjetovna" domovina desaparecidosa pokazala puno veći interes za njihovu sudbinu od njihove „duhovne" domovine.

Sličan primjer je i irskog svećenika Patricka Ricea, jednog od rijetkih sretnika koji su

preživjeli torturu. Međutim, Rice nije pušten zbog pritisaka Vatikana, već Irske i Interameričke komisije za ljudska prava. Njegov prijatelj, s kojim je zajedno uhićen i mučen, Carlos Bustos, također svećenik, nije preživio. Bustosova otegotna okolnost bila je što je bio Argentinac i nije imao svoju svjetovnu državu koja bi se zauzela za njega, a u Vatikanu nije bio visoko na listi prioriteta. Možda bi mu bilo bolje da je izabrao da se rodi u Poljskoj i bori za ljudska prava protiv komunističke diktature.

Jedan dio svećenika je šutio jer nisu imali hrabrosti da progovore. Ubojstvo dvojice biskupa je bila dovoljno jasna poruka da nema „nedodirljivih". Međutim, dio Katoličke crkve je otvoreno simpatizirao vojnu diktaturu ili nije pokazao nimalo zanimanja za patnje „nestalih" i njihovih obitelji.

Iako su Majke redovito pisale argentinskoj biskupskoj konferenciji o kršenjima ljudskih prava, biskupska konferencija ih je redovno ignorirala. Iskustva pojedinih Majki s Katoličkom crkvom su još potresnija.

Evel Aztarbi de Petrini nakon otmice njezinog starijeg sina odlazi kod biskupa kako bi joj pomogao u njegovom pronalasku. Njezin sin je naime predavao u nedjeljnim školama koje je za siromašnu djecu organizirao dio Katoličke crkve, okupljen uglavnom oko teologije oslobođenja i Crkve trećeg svijeta. Budući da joj je sin bio katolik koji je volontirao u crkvi, de Petrini se nadala da će joj biskup htjeti pomoći. Međutim, on ju je odbio primiti.

Još gore je prošla Hebe de Bonafini, aktualna predsjednica Majki, koja nakon nestanka njezinog starijeg sina (kasnije će joj nestati i mlađi sin i žena starijeg sina) odlazi kod nadbiskupa Antonija Plaze koji joj je obećao da će joj pomoći u pronalasku svog sina. I njezin sin je bio katolik koji je volontirao u crkvi. Međutim, razgovor s nadbiskupom i njegovim „prijateljem", bivšim policajcem, se pretvorio u ispitivanje o prijateljima njezina sina, a ne o tome gdje se on nalazi i što mu se dogodilo.

Drugi biskupi, poput vojnog biskupa Jose Miguel Medine, nestanke su opravdavali postojanjem „mnogih komunista" i redovito se odbijali susresti s Majkama. Kardinal Pedro Eugenio Aramburu je, pak, Majkama zabranio ulaz u katedralu u Buenos Airesu, kamo su se željele skloniti nakon što ih je policija potjerala sa Svibanjskog trga. Svibanjski trg ili Plaza de Mayo je središte Argentine, na kojem se nalazi predsjednička palača, katedrala kao i sjedišta najvećih banaka.

Neki članovi Crkve su čak i osuđeni za zločine protiv čovječnosti. Riječ je o Christianu von Wernichu, zloglasnom kapelanu policijske uprave provincije Buenos Aires, koji je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvima, mučenju i otmicama protivnika režima. Zanimljivo, von Wernich još uvijek nije izbačen iz Crkve.

Na dotičnom suđenju je izneseno dosta prljavog rublja Katoličke crkve. Adolfo Perez Esquivel, dobitnik Nobelove nagrade za mir za promicanje ljudskih prava u Argentini, pred sudom je izjavio da je nebrojeno puta pisao biskupskoj konferenciji o zločinima vojne diktature ali da nikada nije dobio odgovor.

Na istom suđenju su svjedočili i neki svećenici, poput Rubena Capitania, koji je potvrdio da je Crkva bila skandalozno bliska vojnoj diktaturi. Iako nije nikoga direktno ubila, niti je ikome pomogla. Campiano je ponašanje Crkve usporedio s majkom koja je zaboravila na svoju djecu. I takvo ponašanje Crkve polako dolazi na naplatu diljem Latinske Amerike.

Utjecaj Katoličke crkve diljem Latinske Amerike, možda i posljednjeg uporišta katoličanstva, sve više opada. U Argentini katoličanstvo uzmiče pred sekularizmom, dok u ostatku Latinske Amerike Katolička crkva gubi bitku s evanđeoskim protestantizmom, osobito u Brazilu i Gvatemali. A za ovakvo stanje Crkva može zahvaliti prvenstveno sebi. Prečesto je ganjala svoje uske interese, a obespravljene ostavljala na milost i nemilost vlastodršcima, kojih barem u Latinskoj Americi ne manjka. No, argentinska crkva je otišla i korak dalje. Ne samo da je pokazivala malo zanimanja za nestanke tisuća ljudi tijekom „prljavog rata", isti nedostatak interesa je pokazala i prema ubijenim svećenicima i biskupima koji su odlučili biti izuzetak i koji su dali svoje živote za borbu za ljudska prava.

POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE

23.05.

dodaj komentar 11 komentara

Ivan17.03.2011. 12:51#1

“Jedina crkva koja svijetli jest crkva u plamenu."

Buenaventura Durruti
BP18.03.2011. 10:55#2

Još jedna deklarativna,al ova naša novac ne isisava samo deklarativno nego vrlo stvarno.
abc18.03.2011. 21:16#3

"U Argentini katoličanstvo uzmiče pred sekularizmom, dok u ostatku Latinske Amerike Katolička crkva gubi bitku s evanđeoskim protestantizmom, osobito u Brazilu i Gvatemali."

Evo još jedan u nizu antikatoličkih stereotipa. Pa da evanđeoski protestantizam, je li autor razmišljao o postojanju protestantskog kršćanskog fundamentalizma, koji nije ništa drugo da protestanska verzija katoličkih dijelova crkve koji surađuje sa vlastima. Opravdano suprotstavljanje Katoličkoj crkvi ne znači nužno i gubitak katoličke vjere. To su dva potpuno različita pojma, što i dokazuju biskupi i redovnice koji su izgubili svoje živote. Očito je da u našem društvu u kojem ne postoji izgrađena teološka kultura (ali i ne samo ta) još uvijek vlada antikatolička histerija kojom se stavlja znak jednakosti između vjere i institucije, a često puta se pripadnike drugih religija i filozofija gleda kroz ružičaste naočale u idealnom svjetlu. Dakle, prva asocijacija na protestantizam je askeza, rad i poniznost, a prva asocijacija na katoličanstvo je sve suprotno od toga, a zapravo to pokazuje da se iz niskih razloga zaboravlja koliko je divnih ljudi katolička duhovnost dala kroz povijest.Protestantizam u doba reformacije nije učio samo izravno od Krista, već i od niza katoličkih svetaca, počevši najprije od svetog Benedikta, svetog Franje Asiškog i svetog Dominika, koji su svjedočanstvo veličanstvenosti ljudskog duha. Mnogi ljudi ne poznaju vlastitu vjeru, neki je i poznaju, ali najveća greška je što ne žive u razumijevanju i duhu svoje vjere, pa onda kada se razočaraju sa crkvom kao institucijom bježe u okrilje "evanđeoskog protestantizma" ili možda hinduizma i bježe od "prljavih katoličkih inkvizitora".Uz to se zaboravlja da ne postoji religija u povijesti koja nije bila umiješana u političke borbe i ratove. Moj savjet Brazilu i Gvatemali je ako vam Katolička crkva nije draga, ne bježite zbog toga od katoličke vjere. Od nje se puno može naučiti samo, se ispod površine treba malo dublje zagrebat i početi razmišljati onkraj svakih antikatoličkih stereotipa koji su prepuni popularne kulture. Ne dajte da vam stav prema životu grade površni proizvodi masovne popularne kulture. To je moj dobronamjerni savjet.
abc18.03.2011. 21:20#4

"U Argentini katoličanstvo uzmiče pred sekularizmom, dok u ostatku Latinske Amerike Katolička crkva gubi bitku s evanđeoskim protestantizmom, osobito u Brazilu i Gvatemali."

Evo još jedan u nizu antikatoličkih stereotipa. Pa da evanđeoski protestantizam, je li autor razmišljao o postojanju protestantskog kršćanskog fundamentalizma, koji nije ništa drugo do protestanska verzija dijelova katoličke crkve koji surađuju sa vlastima. Opravdano suprotstavljanje Katoličkoj crkvi ne znači nužno i gubitak katoličke vjere. To su dva potpuno različita pojma, što i dokazuju biskupi i redovnice koji su izgubili svoje živote. Očito je da u našem društvu u kojem ne postoji izgrađena teološka kultura (ali i ne samo ta) još uvijek vlada antikatolička histerija kojom se stavlja znak jednakosti između vjere i institucije, a često puta se pripadnike drugih religija i filozofija gleda kroz ružičaste naočale u idealnom svjetlu. Dakle, prva asocijacija na protestantizam je askeza, rad i poniznost, a prva asocijacija na katoličanstvo je sve suprotno od toga, a zapravo to pokazuje da se iz niskih razloga zaboravlja koliko je divnih ljudi katolička duhovnost dala kroz povijest.Protestantizam u doba reformacije nije učio samo izravno od Krista, već i od niza katoličkih svetaca, počevši najprije od svetog Benedikta, svetog Franje Asiškog i svetog Dominika, koji su svjedočanstvo veličanstvenosti ljudskog duha. Mnogi ljudi ne poznaju vlastitu vjeru, neki je i poznaju, ali najveća greška je što ne žive u razumijevanju i duhu svoje vjere, pa onda kada se razočaraju sa crkvom kao institucijom bježe u okrilje "evanđeoskog protestantizma" ili možda hinduizma i bježe od "prljavih katoličkih inkvizitora".Uz to se zaboravlja da ne postoji religija u povijesti koja nije bila umiješana u političke borbe i ratove. Moj savjet Brazilu i Gvatemali je ako vam Katolička crkva nije draga, ne bježite zbog toga od katoličke vjere. Od nje se puno može naučiti samo, se ispod površine treba malo dublje zagrebat i početi razmišljati onkraj svakih antikatoličkih stereotipa koji su prepuni popularne kulture. Ne dajte da vam stav prema životu grade površni proizvodi masovne popularne kulture. To je moj dobronamjerni savjet. .
Autor18.03.2011. 23:28#5

@abc

"Pa da evanđeoski protestantizam, je li autor razmišljao o postojanju protestantskog kršćanskog fundamentalizma, koji nije ništa drugo da protestanska verzija katoličkih dijelova crkve koji surađuje sa vlastima."

Evandeoski protestantizam (u Brazilu to je prvenstveno pentekostalna crkva) je koliko ja znam uglavnom reformirano protestantizam koji nema kler i vjeruje u direktnu vezu s Bogom, a ne posredovanu svecenstvom, kao Katolicka crkva. U reformiranom protestantizmu nema onih "gluposti" poput masovne proizvodnje oprosta grijeha koja se dogada u katolickim crkvama prije velikih blagdana. Za reformirane protestante dovoljno se doma pomoliti i Bog ce te cuti i oprostiti (dobar dio katolika takoder vjeruje u to ali to nije nauk katolicanstva). Nije ti potreban svecenik da sredis svoje stvari s Bogom, kao u katolicanstvu, dovoljan si samo ti i Bog. U protestantskoj tradiciji su papa i glavari svecenicki Katolicke crkve samo paraziti koji "kvare" vezu vjernika i Boga. A to su cini mi se prevazne stvari da bi se protestante moglo nazvat "katolicima koji politicki suraduju sa vlastima".

"a zapravo to pokazuje da se iz niskih razloga zaboravlja koliko je divnih ljudi katolička duhovnost dala kroz povijest."

Nitko nije ni rekao da mnogi veliki ljudi nisu bili katolici, pa i popis svecenika mucenika u ovom clanku to pokazuje. Medutim, moje pitanje tebi je koliki dio tih velikih ljudi su bili u dobrim odnosima s papom i glavarima svecenickim, odnosno s institucijom crkve - Franjo Asiski nije, Giordana Bruna je crkva ubila itd. Meni je osobno cudno da niti jedan od ubijenih argentinskih biskupa nije u postopku za blazenika ili sveca (barem ne koliko ja znam) ali je zato u tom postupku papa Pavao VI, onaj papa koji se pravio blesav dok je vojna diktatura ubijala svijetle primjere katolicke vjere. Zasto bih ja htio biti dio institucije koja toliko cesto velikane ljudske povijesti iz svojih redova smatra krivovjercima?

"Moj savjet Brazilu i Gvatemali je ako vam Katolička crkva nije draga, ne bježite zbog toga od katoličke vjere....Ne dajte da vam stav prema životu grade površni proizvodi masovne popularne kulture."

Ja se potpuno slazem s drugom recenicom. Nemojte se izjasnjavati kao katolici samo zato sto to od vas drustvo ocekuje ili zato sto su vas roditelji od malena dresirali da morate biti katolici (poput moje pobozne majke). Budite katolici ukoliko mislite da je Katolicka crkva ta koja najbolje zastupa Isusov svjetonazor. Ukoliko ima neka bolja crkva, idite u nju. A stvar je u Brazilu poprilicno jasna. Katolicku crkvu napustaju siromasni slojevi a ne neki cudaci opsjednuti istocnjackim misticizmom ili nekim pomodnim stvarima. Zasto odaze u protestantizam? Jer im je u okviru evandeoskog protestantizma bolje. Nisam strucnjak za to pitanje ali nisam bas ni potpuna neznalica. Protestantske crkve im placaju zdravstvo, stanarinu, obrazovanje dijece ako sami ne mogu i tomu slicno, s tim da clanovi daju dio svog dohotka Crkvi u dobrim godinama. U biti, s prelaskom na protestantizam ovi ljudi po prvi put dobivaju pristup socijalnom i zdravstvenom sustavu, iz kojeg su iskljuceni u za sirotinju vrlo nepovoljnim drzavama kao sto su latinoamericke drzave. I sam imam prijatelje cije su obitelji presle na protestantizam iz slicnih razloga - pruza im socijalnu sigurnost. Moj savjet Brazilu i Gvatemali i ostalim zemljama je samo nastavite s prelaskom na protestantizam, dokle god mislite da protestantizam bolje ispunjava zadace Isusa Krista od katolicanstva.

Samo jedno pitanje za tebe. Ne mislim nista lose, bez vrijedanja, samo raspravljamo. Sto mislim, zbog cega je Isusek ustao protiv glavara svecenickih? Koje grijehe je pocinila crkva njegovih roditelja i njegovog naroda, koja je takoder dala veliki broj divnih pojedinaca, da joj je ovaj prijetio da ce srusit Hram Herodov i podici novi. Na kraju su njegovi ucenici napustili Judaizam i osnovali krscanstvo.

Koji su to grijesi stare zidovske crkve koji su toliko smetali Isusu da ovaj kad god je otisao u crkvu je samo pravio scene (ja barem ne znam ni jedan slucaj da je Isus otisao u crkvu i izljubio se sa svecenicima)?

Pa ako su Isus i njegovi ucenici mogli osnivati novu religiju jer ih je institucija stare razocarala, ja ne vidim razloga zasto i danasnji vjernici ne bi trebali imati istu mogucnost!?

Usput, ja sam ateist i nisam nikakav pobornik evandeoskog protestantizma. Dapace, po mnogocemu ih smatram "ludima" (njihove stavove o homoseksualcima, Darwinu i slicno) - na kraju dana, upravo su evandeoski krscani bili glavni oslonac Georga Busha mladeg a vrag me odnio taj nije imao neke veze s Isusekom. Ali uspijeh evandeoskog protestantizma u Latinskoj Americi jasno pokazuje svo "sranje" tamosnje Katolicke crkve ali i svjetovne vlasti koje se nisu brinule dovoljno za svoje siromasnije slojeve.
abc19.03.2011. 03:51#6

@Autor

"A to su cini mi se prevazne stvari da bi se protestante moglo nazvat "katolicima koji politicki suraduju sa vlastima".

Ja nisam rekao da su protestanti katolici koji politički surađuju sa vlastima. Već sam rekao da su protestantski kršćanski fundamentalisti vezani uz američku vlast.
Što se tiče tvojih razmišljanja ispao si kontradiktoran jer si na početku branio protestantski individualizam da bi na kraju potpuno sam sebe pobio sa ovim:

"Usput, ja sam ateist i nisam nikakav pobornik evandeoskog protestantizma. Dapace, po mnogocemu ih smatram "ludima" (njihove stavove o homoseksualcima, Darwinu i slicno) - na kraju dana, upravo su evandeoski krscani bili glavni oslonac Georga Busha mladeg a vrag me odnio taj nije imao neke veze s Isusekom."(Autor)

Htio bih se osvrnuti na tvoje razmišljanje o odnosu vjernika i Boga, odnosno o bespotrebnosti svećenika za sakrament odrješenja grijeha. To moramo sagledati sa čisto religiozno-ritualne strane i sa individualističke strane. Čovjek je presloženo biće da bismo ga determinirali jednom vrstom ponašanja, razmišljanja i slično. Normalno je da će svatko negativno reagirati na pojavu otkupa grijeh plaćanjem, ali to zapravo nije bitno u shvaćanju smisla svećenika kao posrednika između Boga i čovjeka. Prije svega svaki kršćanin mora prepoznati duh svoje vjere, a sigurno je da u duhu kršćanske vjere stoji afirmacija samosvjesnog pojedinca, taj motiv prisutan je izravno ili neizravno u skoro svakoj rečenici "Novog zavjeta", a poglavito u "Propovijedi na gori" koja je temelj kršćanstva. Dakle, svatko tko doista razumije kršćanstvo i želi ga živjeti neće ni u snu pomisliti da je svećenićka mantra dovoljno za iskupljenje. Ona je samo jedna razina, početna razina koja vodi prema višim čuvstvima života u kojima se spoznaje negativnost vlastitog čina. Međutim, činjenica da je u katoličanstvu (ali i u luteranskom protestantizmu) bitno prisustvo svećenika opet ukazuje na novu dimenziju razumijevanja otkupa grijeha. Čovjek izgovarajući svoje najdublje misli koje mu savjest čine nemirnom, zapravo sudjeluje u transcendenciji, on se otvara, postaje svjesniji onoga što je učinio, a tako i sebe čini podložniji duhovnoj obnovi. Znam, ti sad možeš prigovoriti i reći: "Pa zašto to ne bi rekao najbližem prijatelju", ali najbliži prijatelj možda neće u potpunosti razumijeti tvoje misli ili će ga možda nadvladati iracionalni segment emocija zbog prevelike bliskosti pa neće moći pružiti adekvatnu pomoć. S druge strane, svećenik kojeg ću u ovom slučaju promatrati u njegovoj teorijskoj ulozi, predstavlja dio institucionalizirane religije, odnosno religijskog rituala i simbolike koju sam ti gore opisao.

Dakle, on ne poznaje osobu s kojom razgovora te ima potrebnu dozu distance zbog koje onda lakše i razumijeva onu osobu koju sluša, ima objektivniji uvid u narav grijeha i to ne samo zbog toga što ne poznaje tu osobu pa se ne prepušta predubokim emocijama, već zato što je on i školovan na području duhovnosti, pod pretpostavkom da ga je na to školovanje nagnala velika želja za nasljedovanjem Krista i pomaganjem bližnjima, a po Kristu bližnji je svatko. U današnjem divljem sekularizmu tu ulogu svećenika počeli su preuzimati psiholozi, ali psiholozi su većinom materijalistički znanstvenici koji razmišljaju u gabaritima bihevioralizma i biologizma te moždanih procesa, a time gube uvid u dublje duhovne sfere čovjeka. Kod psihologa i psihoanalitičara onaj tko dolazi uvijek će više biti objekt, nego subjekt. U tome je bitna razlika, no naravno, nije mi namjera obezvrijediti važnost njihova rada, naprotiv. Samo upozoravam da je moderna racionalna znanost istisnula iz vidokruga snagu djelovanja mistične strane kršćanstva koja vjeruje u postojanje puno dubljih sfera života od ovog kojeg vidimo. Odnosno afirmirajući doktrinu o paloj ljudskoj naravi, ono nas zapravo upozorava koliko smo nesavršeni, bliski tome da štetimo sebi i drugima, upravo na ovoj razini ulogu ispravljanja imaju vanjske forme religoznog rituala u koji spadaju i svećenici. Ali svećenici nisu bogovi, oni žive određenim načinom života i imaju određene uloge, što nikako ne znači i da oni nisu grešni i njima treba pomoć kao i svakom drugom živom biću. Kada ljudi na misi izgovaraju "moj grijeh, moj preveliki grijeh", svećenici to isto izgovaraju s njima. Ljudi smo jer smo griješni, griješni smo jer smo ljudi, to je naša istina. Činjenica o postojanju doktrine o posredništvu svećenika ne dokida tvoju vlastitu mogućnost kao pojedinca, kao individualca da sam sa sobom promisliš o svojim postupcima, dapače ako je netko kršćanin, onda to ne da može nego mora. Svećenik kao posrednik samo nadopunjuje refleksiju toga grijeha jer on u ispovijedi postaje u snažnijoj mjeri dijelom naše svijesti.Upravo je to glavni preduvjet da shvatimo destruktivnost grijeha, dakle suočenje. S druge strane, militantan individualizam određenih protestanata i stav prema proučavanju Biblije izražen u sintagmi "Sola scriptura" je na kraju i doveo do rađanja kršćanskog fundamentalizma koji jedini autoritet vidi u Bibliji. Za razliku od toga u katolicizmu Biblija jest najviši autoritet, ali nije jedini. Takav stav mnogo je pogodniji i za pravilni suživot religije i znanosti. U katoličanstvu je došlo do jednog specifičnog spajanja Biblije i grčke filozofije, što je dovelo do svojevrsnog racionalnog teologizma, kakav se ne može pronaći u SAD-u. Baš zato što je za jednog protestanta Biblija jedini autoritet, on ne vjeruje u evoluciju i vjeruje da je svijet star 6000 godina. Katolička crkava s druge strane u potpunosti se slaže sa dosezima suvremene znanosti i ne negira evoluciju, ali ne negira Boga, jer on upravo predstavlja najviši misterij našega postojanja. Ista stvar je i sa homoseksualcima, za jednog fundamentalista homoseksualci su oruđe Sotone, dok katolički nauk smatra da homoseksualnost nije bolest, ali nije ni punina ljudske seksualnosti što je naprosto činjenica, eto čak ni homoseksualne sklonosti ne smatraju grijehom, već devijacijom,dok je eto sam čin grijeh, što se mnogima ne sviđa, ali eto, u odnosu na stav kršćanskih fundamentalista to je ogromna razlika. O osudi nasilja nad homoseksualcima koja stoji u katekizmu KC da i ne govorimo.

"Nitko nije ni rekao da mnogi veliki ljudi nisu bili katolici, pa i popis svecenika mucenika u ovom clanku to pokazuje. Medutim, moje pitanje tebi je koliki dio tih velikih ljudi su bili u dobrim odnosima s papom i glavarima svecenickim, odnosno s institucijom crkve - Franjo Asiski nije, Giordana Bruna je crkva ubila itd. Meni je osobno cudno da niti jedan od ubijenih argentinskih biskupa nije u postopku za blazenika ili sveca (barem ne koliko ja znam) ali je zato u tom postupku papa Pavao VI, onaj papa koji se pravio blesav dok je vojna diktatura ubijala svijetle primjere katolicke vjere. Zasto bih ja htio biti dio institucije koja toliko cesto velikane ljudske povijesti iz svojih redova smatra krivovjercima?"(Autor)

Što se tiče Franje Asiškog on je bio plemenita reakcija na rastući feudalizam srednjovjekovne crkve, no njegova veličina je bila upravo u tome što je on bio blizak s papom , baš suprotno od onoga što ti govoriš. Upravo je papa i osnovao franjevački red, a kasnije je i Franjo proglašen svecem od strane crkve. Pa prema tome Franjo nije bio krivovjerac. Međutim, Franjo nije bio blizak s papom u smislu nekog državnika, on je iskreno htio reformirati crkvu, a ne je pokopati, on je upravo anticipirao zablude modernog i postmodernog antikatolicizma od strane katolika. Franjo je katoličanstvo i crkvu promatrao u svojim izvorima, promatrao je njezinu narav i poziv. Za njega Katolička crkva nije bila puka institucija koja se suprotno svojim načelima obogatila, za njega je Katolička crkva bila jednostavno skup svih onih ljudi koji žele afirmirati ideale rane crkve.

Uostalom, mnogo kvalitetnih ideja je došlo upravo iz crkve, odnosno od papa. Primjerice papa Gelazije I je napisao dokument pod nazivom "Duo Sunt" još u 5. stoljeću u kojem je od cara istočnog rimskog carstva Teodozija zatražio odvajanje crkve od države, još kasnije papa Grgur VII je proveo reforme kojima se suprotstavio vladarima carstava koji su željeli određivati biskupe po svojim interesima. A taj papa bio je baš poznat po idealima rane crkve. Iz novijeg vremena tu je papa Lav XIII i njegov dokument "Rerum Novarum" koji je osnova katoličkog socijalnog nauka i mnogih pokreta za prava radnika. Primjer pape Pija XII također je važan jer je bio na toj funkciji za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je spasio tisuće Židove u Vatikanu te u mnogim samostanima u Italiji. Uz to napisao je dokument pod nazivom "Mit brennender sorge" u kojem izričito osuđuje nacističku rasnu ideologiju. Ovaj dokument izazvao je bijes Hitlera koji je to smatrao napadom na Reich te je naredio progon kršćana posebice katolika.
Povijest je prepuna pozitivnih primjera iz Katoličke crkve, koja je imala svoje grešno razdoblje u srednjem vijeku, međutim na svijet se ne može gledati crno-bijelo kako ti gledaš.
Kada već govoriš o siromašnim slojevima u Brazilu i pomoći od strane evangelista, ti zaboravljaš činjenicu o svjedočanstvu mnogih katoličkih misionara i misionarki koji svakodnevno izlažu svoje živote riziku u nastojanju da pomognu ljudima na rubu egzistencije. Ti zaboravljaš tko je bila majka Terezija? Ti jednostavno kao da ne želiš priznati da svi imaju svoje nedostatke i svoje grijehe.

Što se tiče Isusa, tu ne želim puno lamentirati mislim da sam kroz cijeli ovaj post provukao značenje Krista za našu civilizaciju. Kršćanstvo je bila prva religija koja je nadišla plemensku zatvorenost i radikalno se suprotstavila zemaljskim vrijednostima i afirmirala nebeske vrijednosti. Kad već pitaš zašto je Krist bio protivnik judaizma, jedan od razloga je sigurno bilo taština već općepoznatih farizeja i pismoznanaca koji su bili okrenuti čisto materijalnim vrijednostima i tajnim spisima za koje su vjerovali da im pružaju apsolutno, ezoterično znanje. Nasuprot, Isus je svojim prispodobama afirmirao kršćanski misterij egzoteričnosti, koji se ogleda u jednostavnosti i otvorenosti duha iz kojeg dolazi najveća mudrost.
Kršćanski filozof Soren Kierkegaard to je u svojoj knjizi "Strah i drhtanje" formulirao na odličan način čijim ću citatom i završiti:

"Pravi je vitez vjere svjedok, nikad učitelj, i u tome je ono istinsko ljudsko koje je važnije od glupog dijeljenja dobra i zla s drugima, koje pod imenom simpatija uživa preveliku čast, a nije drugo doli taština. Onaj koji želi biti samo svjedok time priznaje da nijednom drugom čovjeku, čak ni onomu najneznatnijemu, nije potrebno tuđe dioništvo kojim treba biti ponižen, da bi onaj drugi bio uzvišen. Ali budući da je on ovo što je stekao nije stekao olako, ne želi to ni rasprodati u bescjenje; nije on takav bijednik da bi od ljudi tražio divljenje a zauzvrat im dao nijemi prijezir; on zna da je ono što je uistinu veliko, svima jednako dostupno." (Soren Kierkegaard, "Strah i drhtanje")
Autor19.03.2011. 15:52#7

@abc

"Što se tiče tvojih razmišljanja ispao si kontradiktoran jer si na početku branio protestantski individualizam da bi na kraju potpuno sam sebe pobio sa ovim:" i onda ide moj citat o tome kako ja bas ne volim evandeoske krscane.

Nisam ja kontradiktoran. Moja poanta je da branim pravo, cak bi rekao i obvezu krscana, da svoju religiju odabiru ne na religiji matere ili oca vec po tome koliko odgovara njihovom shvacanju nauka Isusa Krista. Ja branim pravo na prelazak na protestantizam iako mi evandeoski protestantizam uopce nije drag (barem najveci dio radikalnijih verzija koje se temelje na jednostavnom citanju Biblije, kao sto i sam opisao).

Ja ne znam zasto ti mene otuzujes da vidim svijet kao crno-bijelo!? Napisao sam da je uspon evandeoskog protestantizma pokazatelj loseg ponasanja Katolicke crkve i svjetovnih vlasti. A onda sam dodao da dobar dio evandeoskih krscana smatram pomalo "ludima". Pa ispada da je kod mene sve tama a nigdje svijetlo. U ovom clanku je dovoljno svjetlih primjera unutar Katolicke crkve a u komentarima o evandeoskom protestantizmu sam jasno istaknuo moje dvostruko videnje njegovog uspona - s jedne strane mi je dragos to olaksava materijalan polozaj sirotinje ali mi se ne svida sto uz to dolazi i jedno radikalno shvacanje krscanstva za koje ne bi trebalo biti mjesta u 21. stoljecu (koliko je star svemir i evolucija npr.). Ne vidim gdje je sad tu moja crno bijela slika evnadeoskog protestantizma.

Sto se tice Katolicke crkve, mi u ekonomiji imamo pojam "vote with you feet". A katolici u LA sve vise "glasaju" za protestantizam. Iako ima puno svjetlih primjera unutar Katolicke crkve - majka Tereza ili Zilda Arns, mislim da je taj prebjeg u protestantizam jasan dokaz da nesto unutar Crkve ne stima.

Da me pitas jedno ime unutar evandeoskog protestantizma koje bi se moglo "nositi" s Majkom Terezom, ne bih znao reci. Ali mislim da je upravo u tome snaga evandeoskog protestantizma. Oni nemaju jednu dominantnu licnost koja vodi pokret za poboljsanje polozaja sirotinje, to je nesto sto redovito rade na lokalnoj razini njihove zajednice (ima i kod njih kukolja koji se obogatio na pomoci sirotinji dakako, npr. onaj Kakin propovjednik). Katolicku crkvu u LA napusta sirotinja a opet protestanti nisu iznjedrili neku Majku Terezu. Moj odgovor na ovaj relativan paradoks je da su "obicni" protestanti bolji u organiziranju i pomaganju sirotinji od "obicnih" katolika. Mozda ti imas neko bolje objasnjenje zasto uglavnom siromasni napustaju Katolicku crkvu u Brazilu.

No, prije bih ja tebe mogao optuziti za crno-bijelu sliku svijeta.

"Kršćanstvo je bila prva religija koja je nadišla plemensku zatvorenost i radikalno se suprotstavila zemaljskim vrijednostima i afirmirala nebeske vrijednosti."

Uh, uh, uh... A po cemu je to budizam zatvoren u neko pleme i okrenut zemaljskim vriejdnostima? A Buda je zivio nekoliko dobrih stoljeca prije Isuseka. Nisam strucnjak za judaizam, ali vjerojatno jest mainstream judaizam bio "etnicka" religija ali da je bio okrenut samo materijalnim vrijednostima!? U praksi veliki broj glavara svecenickih svakako jest, ali koda je danasnja Katolicka crkva ista bolja?! U Brazilu je dio biskupa prodavao svoje palace i selio se siromasnije cetvrti kako bi bili blizi sirotinji (Camara, Arns, Lorscheider) ali to bas nije neka masovna pojava unutar Katolicke crkve. Nitko ne kaze da su nasi biskupi Todorici, ali bas ni ne vidim neku duboku zelju za odricanjem od materijalnih dobara ovoga svijeta. Vatikan takoder bas ne odise skormnoscu, a o Crkvi u Hrvata da i ne govorimo. Eto sad bas grade neke krajnje skromne gradevine. A kad se Crkvu prozove da nije socijalno osjetljiva odmah svoje kriticare proziva komunjarama, barem ova nasa to radi. Takvu razinu bahatosti i drskosti su vjerojatno pokazivali i glavari svecenicki u Isusovo doba. Pa zasto bi danasnji sljedbenici Isusa trebali pokazivati imalo manju osudu njihovog ponasanja od prvih Isusovih ucenika i samog Isuseka.
abc19.03.2011. 20:28#8

@Autor

"Nisam ja kontradiktoran. Moja poanta je da branim pravo, cak bi rekao i obvezu krscana, da svoju religiju odabiru ne na religiji matere ili oca vec po tome koliko odgovara njihovom shvacanju nauka Isusa Krista. Ja branim pravo na prelazak na protestantizam iako mi evandeoski protestantizam uopce nije drag (barem najveci dio radikalnijih verzija koje se temelje na jednostavnom citanju Biblije, kao sto i sam opisao)."(Autor)

Tu se slažem s tobom. Svatko ima naravno pravo da izabere kojoj će religiji pripadati. Ali ovdje se radi o jednom drugom problemu koji nije čisto vjerske naravi. Činjenica je da kada gledamo sa povijesnog aspekta da ne postoje religije koje nisu svoju različitost dugovale i političkim promjenama, te nacionalnim pitanjima. Međutim i katolici i protestanti su kršćani. njihov temelj je Biblija, a posebice Novi zavjet, međutim kršćanstvo se nije razvijalo u zrakopraznom prostoru te je svaka od tih kultura dobila specifične ljepote. Kada se netko rodi kao protestant u SAD-u ili kao katolik u Hrvatskoj ne znači da to nužno mora biti do kraja života. Ali mene smeta kada katolici napuštaju vlastitu vjeru jer u svemu drugome vide pozitivnost, a u svojoj vjeri vide licemjerje. U slučaju siromašnijih slojeva je normalna stvar da otiđu u redove onih koji im pružaju sigurnost. Tu se više ne radi toliko o vjeri već o čisto egzistencijalnim pitanjima.
U vezi tvoje kontradiktornosti. To sam ponajviše napisao zbog toga što si u svojem prvom postu pisao o neposredovanom odnosu vjernika i Boga kao nešto što je samo po sebi nepodložno kritici i što je pozitivno. Nakon toga navodiš svećenstvo KC kao nešto što je u potpunosti suvišno i samo kvari odnos vjernika i Boga. Ja sam tu tvrdnju kritizirao i obrazložio ti kakvu svećenik ulogu može imati, s time da sam jasno naznačio da se najstvarniji život svakog čovjeka odvija kada ostane sam sa sobom, ali da i svećenici pružaju jednu dodatnu simboličku i stvarnu (ovisno o svećenićkoj posvećenosti) dimenziju osvještavanja grijeha kroz prisutnost i prisnost. Dakle, ti automatski više vrednuješ protestansku vjeru od one katoličke jer za tebe je ona prepuna gluposti bez ikakvog razmišljanja. Za tebe je u tom prvom paragrafu prvog posta, evanđeoski protestantizam nešto što je od Boga dano i što je nadmoćno katoličkoj vjeri. Na kraju posta ti ipak priznaješ da su oni bili glavni oslonac Busha što pokazuje da vjerovanje o neposredovanom odnosu ne znači automatski i imunost od političke korumpiranosti. To je glavni razlog zbog kojeg sam spomenuo tvoju kontradiktornost i crnobijelo gledanje na svijet.

"Da me pitas jedno ime unutar evandeoskog protestantizma koje bi se moglo "nositi" s Majkom Terezom, ne bih znao reci. Ali mislim da je upravo u tome snaga evandeoskog protestantizma. Oni nemaju jednu dominantnu licnost koja vodi pokret za poboljsanje polozaja sirotinje, to je nesto sto redovito rade na lokalnoj razini njihove zajednice (ima i kod njih kukolja koji se obogatio na pomoci sirotinji dakako, npr. onaj Kakin propovjednik). Katolicku crkvu u LA napusta sirotinja a opet protestanti nisu iznjedrili neku Majku Terezu. Moj odgovor na ovaj relativan paradoks je da su "obicni" protestanti bolji u organiziranju i pomaganju sirotinji od "obicnih" katolika. Mozda ti imas neko bolje objasnjenje zasto uglavnom siromasni napustaju Katolicku crkvu u Brazilu."(Autor)

Tvoja tvrdnja da su obični protestanti bolje organiziraju u pomoći od običnih katolika zasnovana je na pojedinim primjerima u pojednim dijelovima svijeta. Ti uopće ne razmišljaš o mnogim anonimnim pojedincima koji su posvećeni dobrotvornom radu (Caritas) i na katoličkoj strani. Uostalom, za takvu tvrdnju bilo bi potrebno napraviti opsežno istraživanje, ali ja mislim na kraju da i jedni i drugi pomažu neovisno o konfesiji.
Što se tiče istaknutih ličnosti u KC, pa što je loše u tome, taj paradoks koji ti iznosiš nije nikakav paradoks, to je jednostavno drugačija ustrojenost crkve i drugačija tradicija. Nakon smrti majke Terezije nije sve stalo. I dan danas u 133 zemlje svijeta djeluje na tisuće redovnika, redovnica i i vjernika laika koji pomažu ljudima u životnoj nevolji. Ja sam znao o čemu pišem kada sam spomenuo antikatoličke stereotipe. Upravo se u tome radi: protestantizam= apriori altruizam; katolicizam=apriori licemjerje. Ovi stereotipi su stari stoljećima i već su dobrano izlizani. Ova kritika sada nije upućena tebi osobno, ali i ti si upravo u prvom paragrafu prvog posta krenuo sa stereotipnim napadima što si kasnije ipak ispravio i naglasio postojanje pozitivnih strana KC.

"Uh, uh, uh... A po cemu je to budizam zatvoren u neko pleme i okrenut zemaljskim vriejdnostima? A Buda je zivio nekoliko dobrih stoljeca prije Isuseka. Nisam strucnjak za judaizam, ali vjerojatno jest mainstream judaizam bio "etnicka" religija ali da je bio okrenut samo materijalnim vrijednostima!? U praksi veliki broj glavara svecenickih svakako jest, ali koda je danasnja Katolicka crkva ista bolja?! U Brazilu je dio biskupa prodavao svoje palace i selio se siromasnije cetvrti kako bi bili blizi sirotinji (Camara, Arns, Lorscheider) ali to bas nije neka masovna pojava unutar Katolicke crkve. Nitko ne kaze da su nasi biskupi Todorici, ali bas ni ne vidim neku duboku zelju za odricanjem od materijalnih dobara ovoga svijeta. Vatikan takoder bas ne odise skormnoscu, a o Crkvi u Hrvata da i ne govorimo. Eto sad bas grade neke krajnje skromne gradevine. A kad se Crkvu prozove da nije socijalno osjetljiva odmah svoje kriticare proziva komunjarama, barem ova nasa to radi. Takvu razinu bahatosti i drskosti su vjerojatno pokazivali i glavari svecenicki u Isusovo doba. Pa zasto bi danasnji sljedbenici Isusa trebali pokazivati imalo manju osudu njihovog ponasanja od prvih Isusovih ucenika i samog Isuseka."(Autor)

Priznat ću da sam se izrazio u krivom duhu te nedovoljno konkretno. Pokušat ću obrazložiti posebnost kršćanstva u odnosu na druge religije.Uz to pojam materijalnoga ovdje ja nužno ne koristim u smislu pukog materijalnoga bogatstva.
Osim što je nadišlo plemensku zatvorenost judaizma, kršćanstvo je stvorilo sliku novog čovjeka, čovjeka slobodne volje svjesnog vlastite odgovornosti. To naravno ne znači da pripadnici židovske religije nemaju odgovornost, već da je njihova odgovornost primarno bila okrenuta prema poštovanju čisto religijskih zakona koji su bili poistovjećeni sa židovskom nacijom.U judaizmu uvijek je važnija ortopraksija od ortodoksije. Za kršćane je važnije ispravno vjerovati jer iz ispravnog vjerovanja proizlazi i ispravno djelovanje.
Bitna je i simbolika Krista i njegovog rođenja i njegove žrtve. Svi veliki vođe religije bili su ili pripadnci kraljevske kaste kao Buda ili kao Muhamed koji je svoj narod poveo u rat. Isus je rođen u običnoj štali, a ta simbolika implicira važnu stvar, da velike promjene dolazi odozdo od takozvanih najmanjih, Krist je bio takav za razliku od Bude, Krist nije išao u rat za razliku od Muhameda. Dolaskom kršćanstva naglašena je važnost altruistične žrtve kojom se dokinula klasično poimanje žrtve kod poganskih naroda. U ovom slučaju Bog je taj koji se žrtvovao za čovjeka. To je velika i važna poruka.
Kršćanstvo za razliku od svih tih religija na poseban način bavi se ljudskom egzistencijom izraženom kroz prizmu misterija grijeha, pale ljudske naravi i spasenja kroz Krista. U Budizmu koncept grijeha čak i ne postoji, dok je u judaizmu sve suviše okrenuto nekoj optimističnoj neutralnosti čovjeka u odnosu na dobro i zlo. Reći ćeš sigurno pa i Budizam daje lijepe upute kako dostići prosvjetljenje, no sve to ostaje nedorečeno negiranjem postojanja grijeha.

Sjajan komentar na budizam i općenito filozofiju koja je inspirirana njime dao je engleski književnik G. K. Chesterton u djelu "Pravovjerje":

„Divlje obožavanje bezakonja i materijalističko obožavanje zakona skončaju u istom bespuću. Nietzsche savladava zapanjujuće planine, no na koncu ipak stiže u Tibet. Sjeda pored Tolstoja u zemlji ništavnosti i Nirvane. Obojica su bespomoćni-jedan jer ne smije ništa dokučiti, a drugi jer ne smije ništa odriješiti. Tolstojevska je volja smrznuta u budističkom instinktu da su sva posebna djela zla. Ali Nietzschevska je volja podjednako smrznuta njegovim stavom da su sva posebna djela dobra; no ako su sva posebna djela dobra, onda nijedno djelo nije posebno. Nalaze se na raskršću, jedan mrzi sve puteve, drugi voli sve puteve. Rezultat je-neke stvari nije teško izračunati. Stoje na raskršću.“ (G.K. Chesterton)

.

"
Tomo19.03.2011. 22:18#9

Jedina Crkva u Hrvata nas skuplja stoljecem i cuva da nestanemo a vladari nas zavade pa iskoriste za svoje probitke , Da nam nije nase Crkve vec bi odavno nestali , Jedina vjerna ustanova koja nas je odrzala, Drugo svi politicari su sluge tudjinaca kao i danas ponovo Dodvaranje onima koji nas zele unistiti samo nece nikada Dok nas Crkva skuplja i cuva,
ckskj19.03.2011. 22:48#10

cudno kako se burzeri bune kako crkva isisava nas novac.time burazerija misli na katolicku crkvu.nedaj boze neku jugoslovensku.ipak ta burazerija nece ni rijeci reci kako nas SISAJU razne antihrvatske udruge tipa terselic&pusic ili razni 'umjetnici' po kazalistima u koje nitko ne dolazi.razne filmedjije cije filmove nitko ne gleda ali svejedno dobivaju nagrade na raznim jugoslovenskim ili eurokomunistickim smotrama.razni akademici koji su to samo imenom i titovim diplomama i doktoratima.razni instituti koji nisu nikada nista ostvarili.razni muzikanti cije mrcvarenje instrumenata ne moze napuniti ni atrij knezevog dvora u dubrovniku.razni ovi.razni ovakvi.
Autor19.03.2011. 23:08#11

@ abc

"Upravo se u tome radi: protestantizam= apriori altruizam; katolicizam=apriori licemjerje."

Jasno da je ovo pojednostavljenje netocno. I jedni i drugi imaju i licemjera i velikih ljudi. Ali mislim da i sam shvacas da vecina "vjernika" zapravo ne razmislja previse o vjerskim pitanjima vec samo nekriticki preuzima religiju svojih roditelja. Pa nije moguce da barem 95 posto ljudi ciji su roditelji muslimani racionalnim putem dodu do zakljucka da je Islam prava religija, 95 posto djece katolika da je katolicanstvo prava religija i tako dalje. Malo karikiram ali mislis da znas sto hocu reci.

Upravo zbog toga je meni fascinantno da Brazil u nekih 50-ak godina treba preci put od 90-postotne katolicke zemlje do vecinski protestantske zemlje (vec danas na nedjeljnoj misi ima duplo vise protestanata nego katolika, ako se dobro sjecam koliki dio rotestanata i katolika ide redovito na misu). Mislim da bi se Katolicka crkva trebala dobro zamisliti kako je to moguce.

No da se ne vrtimo u krug...

Ovaj dio je meni interesantan.

"Bitna je i simbolika Krista i njegovog rođenja i njegove žrtve. Svi veliki vođe religije bili su ili pripadnci kraljevske kaste kao Buda ili kao Muhamed koji je svoj narod poveo u rat. Isus je rođen u običnoj štali, a ta simbolika implicira važnu stvar, da velike promjene dolazi odozdo od takozvanih najmanjih, Krist je bio takav za razliku od Bude, Krist nije išao u rat za razliku od Muhameda."

Za mene je puno vaznije da niti jedan veliki prorok nije bio iz redova svecenika, i da u pravilu niti jedan nije imao dobre odnose s institucijom crkve u svoje vrijeme - Max Weber se bavio razlikom izmedu svecenika i proroka - odakle im dolazi legitimazija i tomu slicno.

A i krscanstvo se jako trudi pokazati da je Isus iz kraljevske obitelji - da je Josip iz roda Davidova.

Sto se tice bogatog Bude, meni je on tim drazi od Isusa. Buda je imao izbor izmedu svih ovozemaljskih dobara i duhovnosti i izabrao je duhovnost. Isusek taj izbor nije ni imao (price kako mu je davao nudio sve a on odbio su za mene samo price - taj argument mogu prihvatiti samo krscanski vjernici). On je roden dirt poor, sto bi rekli Englezi, i zbog sustava u kojem je zivio gotovo sto god on radio on bi umro siromasan.