Rusija – buđenje diva

SAD je pobijedio Rusiju u Hladnom ratu, ali u energetskom ratu najjače karte su drugačije podijeljene i predstoji još dosta bacanja da vidimo tko će slavodobitno staviti dlanove na sav ulog, a tko će lupnuti šakom na stol. Kako je i sam SSSR pao zbog vlastitih slabosti na koje su se tek nadovezale vanjske nepovoljne okolnosti, tako i danas SAD, veću prijetnju predstavlja sam sebi, nego sve one sile zla koje toliko reklamiraju. A nekad je bilo tako drugačije. Nekad je energija bila politička kategorija i lako se bilo igrati krizama, a danas pored politike rubrika geologija najčešće diže dva prsta kada se postavi pitanje: Ko će nam danas reći koliko vrijedi barel nafte?

Memorandumi CIA-e iz sedamdesetih koji su prije par godina postali dostupni javnosti zbog Zakona o informiranju, pokazuju nam kako su se bavili predviđanjima vrhunca proizvodnje nafte u Rusiji. SAD je znao koliku moć Rusiji daje izvoz nafte i plina pa ih je obradovao podatak CIA-e kako će vrhunac iskorištavanja ruske nafte doći početkom osamdesetih. CIA nije puno fulala, jer se vrhunac proizvodnje nafte u Rusiji dogodio u drugoj polovici osamdesetih. I tada SAD zove u pomoć svoju staru prijateljicu Saudijsku Arabiju koja u drugoj polovici osamdesetih preplavljuje svijet naftom i spušta joj cijenu za čak 60 posto. U studenom 1985. godine, barel nafte bio je 30 dolara, da bi do lipnja 1986. godine pao na 10 dolara i tek u travnju 1989. godine se popeo na 20 dolara po barelu. S obzirom da se radilo o jednom od glavnih izvora zarade, rasklimanom SSSR-u to je bilo previše.

Ali danas, Rusija na čelu s Putinom, kočoperi se kako nije još od Gagarinovog leta. Jedan od glavnih razloga za to buđenje gotovo već eutanaziranog diva zasigurno su ogromne zarade koje Rusija ostvaruje zahvaljujući izvozu nafte i plina. Nakon nestabilnog desetljeća, kada su zapadne korporacije u bratskom dogovoru s nacionalnim mafijašima rasturale rusko društvo odvevši većinu stanovništva u omču siromaštva, ponovo se pojavila čelična ruka koja se brine za boljitak naroda. Nakon što je osvojio vlast 2000. godine, bivši oficir KGB-a Vladimir Putin, započeo je s konsolidiranjem državne kontrole nad plinskom i naftnom industrijom Rusije. Richard Heinberg s kojim smo započeli feljton, ističe da je Putina to toliko obuzelo da je napisao i disertaciju Prema ruskoj transnacionalnoj energetskoj korporaciji u kojoj je bez ikakvih figa u džepu najavio kako bi Rusija trebala koristiti svoje velike energetske rezerve za geostratešku prednost. Napisano, učinjeno. Velik dio ruskog vanjskog duga je otplaćen, nagomilala se lova u državnim rezervama, a Gazprom je pretekao BP kao drugu svjetsku energetsku korporaciju. Trenutno je Rusija u proizvodnji nafte gotovo poravnata s američkim saveznikom Saudijskom Arabijom, premda Saudijska Arabija više izvozi, jer Rusija koristi velike količine za svoje potrebe. Rusija zauzima sve veći udio na europskom tržištu nafte i plina (četvrtinu nafte i trećinu plina), a i Japan i Kina kao veliki energetski potrošači nisu imuni na njene ugljikovodične čari.

Rusija se vraća na političku scenu zahvaljujući visokim cijenama nafte, ali je svjesna kako tu ne može puno sama diktirati, posebno ne pored OPEC-a. Zato je sa plinom potpuno drugačije i tu Rusija ima rezerve bez premca u svijetu (oko 45 posto). Putinov cilj je svojevrsna plinska verzija OPEC-a, kartela koji će osigurati mrežu kroz Centralnu Aziju te opskrbljivati Europu i Kinu. Od 2001. godine postoji Forum zemalja izvoznika plina s članicama Rusijom, Alžirom, Bolivijom, Brunejima, Iranom, Indonezijom, Libijom, Nigerijom, Omanom, Katarom i Venecuelom. Premda nema status tijela kao što je OPEC da može određivati cijene plina, radi se o skupini zemalja koje zajedno kontroliraju 66 posto dokazanih rezervi zemnog plina i sigurno je da razmišljaju i u tom smjeru. Ukoliko Rusija uspije u svom naumu i osnuje plinski savez koji će određivati i globalnu cijenu plina, Zapad će se s nostalgijom prisjećati dana kada je pjev Internacionale bio glavni razlog da se tresu gaće.

A Rusija je fakat neumorna u stvaranju tih nabrijanih gomilica. The Shanghai Cooperation Organization (SCO) je stvorena u lipnju 2001. godine, a članice su Rusija, Kina, i četiri bivše sovjetske republike iz Centralne Azije (Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan). Dok je malo diskusije o SCO-u u američkim medijima, ta organizacija strpljivo širi svoj kapacitet djelovanja kao geopolitička protuteža Washingtonu. Pored drpanja vjernih američkih saveznica poput Kazahstana i Kirgistana, te neodlučnog Uzbekistana, u SCO-u vrebaju i ostatak Azije. Status promatrača imaju Iran, Mongolija, Pakistan i Indija, od čega je prvih tri zatražilo i status punopravnih članica. Na ovogodišnjem sastanku polovicom lipnja iranski predsjednik Ahmadinedžad je dočekan kao heroj regije. Premda još nisu potpuno ispunili svoje najave o prioritetima zajedničkih energetskih projekata, ovakvo okrupnjavanje sigurno mršti obrve u Washingtonu.

^{plavo - zemlje članice SCOa, zeleno - zemlje u statusu promatrača}

Bahatost Putina koji je svjestan novostečene energetske uloge svoje zemlje ide dotle da čak i jedna moćna Europska Unija mora paziti da ne provocira prevelikim povlačenjem za ruski rukav oko takvih sitničarija kakva su ljudska prava, slobode medija i teror nad stanovništvom Čečenije. Tu se za ništa ne zahtijeva preveliki komentar, niti za ubojstva političkih protivnika od kritički nastrojenih novinarki do prebjega špijuna, a kamoli za šovinističke izjave divljenja silovateljskim uspjesima svog izraelskog kolege. I nedavna propast energetskog dogovora Rusije i EU u finskom Helsinkiju nije prouzročila klizanje ni najmanje kapi znoja sa čela Velikog Vladimira. Putin je otišao iz Finske nadmen kako je i došao, poručio dečkima i curama iz EU da mu se jave kad se dogovore, te ih ostavio da se bačkaju s nezrelom Poljskom koja je nešto zakomplicirala s vetom zbog blokade izvoza poljske mesine u Rusiju.

No, kao i mnogi moćnici ove planete, i Putin glumi cool momka dok hladnokrvno dijeli simte tamte čvegere po glavicama nafte i plina gladnih svjetskih štemera, a zapravo cijelo vrijeme namiguje svojim kompanjonima u nadi da nitko drugi ne gleda. Proizvodnja plina je trenutno u padu u Rusiji i to uz teške ruske i europske zime, može natjerati Rusiju da smanji svoj izvoz plina, a time i zaradu. Isto tako, stanovništvo Rusije plaća jako malu cijenu za plin, a domaći zahtjevi su sve veći. Putin zna da će njegova zemlja trebati enormne kapitalne investicije kako bi održala pumpanje ugljikovodika. Europa i Japan trebaju te ugljikovodike, a imaju gotovine za investicije.
Zato će Putin i dalje namigivati, a samo pažljiviji pratitelji zbivanja na velikoj sceni će uočiti da razlog tom titranju nije sigurnost u plodnu budućnost, već zakamuflirani jačmenac sadašnjeg taktiziranja.

Kavkasko-kaspijska regija – aukcija za diktatore

Ovdje ih se nagomilalo ko da ispadaju sa tvorničke trake uz dilemu da se ne zna koji je model bolji u svojoj ulozi. Gospodari današnjih državica redom su bivši komunistički činovnici koji su nakon raspada Sovjetskog Saveza samo nastavili upravljati svojim oblastima uz drugačiji izbor odredišta servilnosti: SAD ili Rusija. Još 1999. godine, Kongres je izglasao Zakon o strategiji puta svile, u kojem se otvoreno ističe potreba pozicioniranja SAD-a u centralnoj Aziji i kaspijskom bazenu zbog smanjenja ovisnosti o nafti iz nesigurnog perzijskog zaljeva. Danas se to službeno zove borba protiv terorizma.



Rusija je više puta objavila kako ne prihvaća opravdanja SAD-a da je pozicioniranje u regiji dio borbe protiv terorizma, već osvajanje resursa, što Rusija neće gledati skrštenih ruku. Glavni cilj SAD-a je, kako smo već naveli u prvom dijelu, preusmjeriti kretanje energenata iz regije prema Zapadu i tu se nije štedilo. Zbog centraliziranosti sovjetskog režima, svi naftovodi i plinovodi išli su prema sjeveru, a najjeftinija/ najbrža ruta za prijevoz kaspijske nafte ide preko Irana. Jasno je iz kojih razloga i jedna i druga opcija ne šmekaju Amerima. Busheva administracija želi smanjiti utjecaj Moskve na Centralnu Aziju i oslabiti Gazpromovu rastuću kontrolu energetske opskrbe prema Europi i Kavkazu, promovirajući nove rute za plin i naftu koji bi zaobilazili Rusiju i Iran. Zato se i išlo preko britanskog BP-ja u ogromnu investiciju novog pravca Baku-Tbilisi-Ceyhan (Azerbejdžan-Gruzija-Turska) kroz teritorij razumnih i demokratskih država. Izgradnja preko 1700 kilometara dugog naftovoda koji počinje u Azerbejdžanu i preko Gruzije dolazi do Turske vrijedila je četiri milijarde dolara, a pratili su je prosvjedi ekoloških i ljudskopravaških udruga. Za naftovod su osiguranje dali Svjetska banka i EBRD, a građevinske zahvate u Azerbejdžanu i Gruziji povjereni su između ostalih i Bechtelu. Naftovod je okrenut prema Zapadu i zbog Kine. Tako nafta iz Centralne Azije postaje europska i Zapadna nafta, a ne azijska. 1:0 za Washington.



Koliko su očajni naftni gladuši dovoljno govori činjenica kako su ogromne svote novaca investirane u naftovod koji prolazi blizu šest potencijalnih ratnih zona: regija Gornji Karabah u Azerbejdžanu, Čečenija i Dagestan u južnoj Rusiji, separatističke enklave u Južnoj Osetiji i Abhaziji u Gruziji, te kurdska područja u Turskoj. Privid sigurnosti trebala bi osigurati američka vojna baza izgrađena 2002. godine u blizini naftovoda u Gruziji. Michael Klare, profesor studija Svjetska sigurnost i mir na koledžu Hampshire točno ističe kako bi samo ili luđak išao graditi naftovod u takvom području ili netko potpuno očajan za svaki barel nafte, netko tko je svjestan kako su područja gdje bi bilo lakše doći do nje već zauzeta ili na zalasku. Dodatno bruse živce i posljednji podaci koji pokazuju kako kaspijsko područje i nije bogato naftom kolika su bila predviđanja puna nade u otkriće nove bliskoistočne pustinje, pa su u skladu s tim i mnoge zapadne naftne korporacije najavile smanjivanje svojih istraživačkih ulaganja u regiji. Čak i naftom najbogatiji Kazahstan nema kapaciteta i logistike da iskoristi bogatstvo na kojem leži. Polovinom godine najavili su skok sa sadašnjih dnevno proizvedenih 1,3 milijuna barela nafte na 3 milijuna barela, ali tek 2015. godine, a do tada ko živ, ko mrtav. Iskorištavanje nafte otežavaju i nesređene crte razgraničenja. Po uzoru na hrvatsko- slovensko rješavanje morske granice, slično se događa i u Kaspijskom moru. Tako je prije nekoliko godina iranski vojni patrolni brod presreo istraživački brod u vlasništvu BP-ja koji je krenuo u potragu za naftom iz Azerbejdžana, i prisilio ga na povratak uz poruku kako se radi o iranskom teritoriju.

Sve zemlje regije karakterizira vladavina diktatora, od kojih bi nas neki, da nije tužno i opasno, svojim blentavim idejama nasmijavali. Dok kolektivno uzgajaju kult ličnosti, njihove države zauzimaju posljednja mjesta na ljestvici zemalja najmanje sklonih korupciji, a vodeća mjesta u postotku siromašnog stanovništva. Širi se i opasnost od gladi, jer sve zemlje centralne Azije gube plodno tlo koje se pretvara u pustinju, a Kazahstan je sam izgubio gotovo polovinu plodnog tla od 1980. godine.

U Centralnoj Aziji Washington slijedi staru i poznatu imperijalnu politiku, podržavajući korumpirane, autokratske režime koji nude poslove u energiji i baze za vojsku SAD-a. SAD su se upele iz petnih žila domaći ruskih granica i podržavaju što novčano, što vojno čitavu lepezu pitoresknih diktatora. Istovremeno su raznobojno sponzoriranim revolucijama podrivali vlade koje su odbile tako igrati. Koliko su pustili svoje super ljepljive pipke kada treba zakačiti energetske resurse, dovoljno govori podatak kako su vojno prisutni u Afganistanu, Uzbekistanu, Kirgistanu i kako smo rekli Gruziji. Ostvarene su i tijesne vojne suradnje s Kazahstanom i Azerbejdžanom, dvjema najvećim proizvođačicama nafte u tom dijelu svijeta.

Pošto su dobili čast biti početak novog pumpanja nafte prema Zapadu, Azerbejdžan zaslužuje da sa njim započnemo tužni niz. Azerbejdžan je prošao kroz ratno stanje i prije dobivanja nezavisnosti 1991. godine. U regiji Gornji Karabah, pretežno kršćanski dio kojeg nastanjuju Armenci, htio se odcijepiti od većinskog muslimanskog dijela Azerbejdžana i pripojiti se Armeniji. Započeo je rat između Armenaca i zajedničkih snaga regionalne vlade Azerbejdžana i sovjetske vojske. Nakon raspada SSSR-a, azerbejdžanske trupe ostaju same u ratu, a primirje se potpisuje 1994. godine. U ratnim godinama Armenci su uspjeli osvojiti regiju Karabah i 20 posto teritorija Azerbejdžana. Tisuće ljudi je poginulo, uz 250 000 izbjeglica na strani Armenaca i 1,1 milijun na strani Azera. Pogađate, SAD je pomagao armensku stranu u ratu, ali uobičajeno za američke rošade danas imaju vjerne saveznike u Azerbejdžanu. U Azerbejdžanu danas najveće udjele u naftnim poljima imaju američke i britanske korporacije. Kao i u drugim kavkaskim novostvorenim državama i ovdje je bivši komunistički lider Heydar Aliyev preuzeo vlast i počeo upravljati čvrstom rukom. Aliyev je započeo sa provođenjem neke svoje hibridne državne verzije Islama, te su pored nezavisnih medija i bilo kakve opozicije, proganjanje i islamističke skupine koje nisu prihvaćale Aliyeva kao vrhovnog autoriteta. U namještenim izborima tatu Aliyeva, naslijedio je sin Ilham Aliyev 2003. godine. U svibnju je Bush u Bijeloj kući ugostio sina Aliyeva, naglašavajući u pozdravnom govoru važnost sigurnosne i energetske veze dviju nacija.

Nursultan Nazarbajev, bivši komunistički lider, drma pak Kazahstanom, a postaje nezamjenjivi predsjednik od 1991. godine. Bez obzira što Kazahstan nije dozvolio izgradnju baza na svom teritoriju, poslali su svoje trupe u Irak, te primili pomoć u snabdijevanju američkim helikopterima, avionima i brodovima. Danas im je najveći problem što ih je, ne odveć hrabro, poznati britanski komičar uzeo kao glavne mete svojih pošalica pa se silno žele prikazati Zapadu kao napredna zemlja, ali za to uglavnom koriste jeftinu propagandu i trošenje novca na velebna građevinska zdanja.

Bliske veze SAD ostvaruju i s kirgistanskim predsjednikom Askarom Akayevom koji je dozvolio korištenje teritorija svoje zemlje za napad na Afganistan. Zauzvrat je Akayev nagrađen s paketom pomoći od 49,9 milijuna dolara 2002. godine, od čega je 12 milijuna dolara bilo vojna pomoć.

Uzbekistanski predsjednik, također autoritarnog stila, Islam Karimov, isto je dozvolio smještanje američke baze u toj zemlji za napad na Afganistan. Karimov je također iskoristio parole i demagogiju rata protiv terorizma kako bi opravdao represiju nad islamskim grupama u svojoj zemlji. Vlast koju je bivši ministar obrane SAD-a, Donald Rumsfeld opisao kao ključnog vojnog partnera SAD-a u ratu protiv terorizma, pobila je nekoliko stotina ljudi u antivladinim prosvjedima u gradu Andijanu u svibnju 2005. godine. Kada je Karimov podsjetio SAD na vojne baze u Uzbekistanu, SAD ne samo da su odustale od ikakvih zahtjeva za provođenjem istrage o masakru civila, već su blokirali i provođenje istrage unutar NATO-a. Ipak, Karimova je jako naljutilo prvotno gruntanje SAD-a i poručio im da izvole u roku od pola godine povući vojsku s njegovog teritorija, što je vlastodršcima u SAD-u uzrokovalo trokiranje srčane aorte.

Diktator Sparmurat Nyazov, bivši komunistički lider koji se prozvao Turkmenbashijem, ocem svih Turkmena, zaista je posebna priča. Nyazov vlada diktatorskim mjerama nudeći zauzvrat narodu osiguranje minimalnih uvjeta za život. Odredio je da svatko mora ljubiti njegov lik i djelo, po sebi nazvao mjesec siječanj, odredio od kada počinje starost, ispisao novu službenu religiju i dao svoje ime novoj sorti dinje koja je velika, baš kao i on. Tata svih Turkmena je odlučio kako je najbolje djecu držati u izolaciji, te je u Turkmenistan zaista teško ući, a stranim korporacijama je zabranjeno poslovati. Jedina iznimka je ruski gigant Gazprom o čijim plinovodima je ovisna cijela zemlja. Upravo u rezervama prirodnog plina leži vrijednost Turkmenistana na današnjim aukcijama za resurse. Doduše, ne može se reći kako Nyazov nije pokušao proširiti energetsku politiku pa je 1999. godine potpisan preliminaran ugovor sa Shellom o izgradnji alternativnog plinovoda ispod Kaspijskog mora prema Azerbejdžanu, ali je odmah došla prijetnja iz Rusije kako će Gazprom ugasiti glavni plinovod. Alternativni plinovod je odmah maknut sa dnevnog reda. Turkmenistan je odbio dati SAD-u korištenje zračnog prostora, kao i izgradnju vojnih baza za napad na Afganistan.

Tadžikistan se također 2004. godine svrstao na rusku stranu, dozvolivši pozicioniranje 20000 ruskih vojnika na svom teritoriju.
Rusija ništa manje od SAD-a ne sudjeluje u proizvodnji nestabilnosti u regiji, posebno u Gruziji. Odmah nakon raspada Sovjetskog Saveza, dvije gruzijske pokrajine Abhazija i Južna Osetija, ratom su se pokušale pripojiti Rusiji, uz svesrdnu pomoć Moskve. Niti jedna druga država na svijetu ih nije priznala. Danas čak 90 posto stanovništva tih pokrajina ima rusko državljanstvo. Obje pokrajine su i opstale do sada isključivo zahvaljujući Rusiji, čija ih vojska čuva na liniji razgraničenja glumeći mirovne trupe i time prijeći centralnu vlast u Tbilisiju da uspostavi suverenitet nad cijelim područjem. Parlament Abhazije je početkom prosinca, kroz zazivanje stoljetnog bratstva uputio službeni zahtjev Moskvi za priznanjem. To je samo uzrokovalo ionako stalno prisutnu napetost između Gruzije i Rusije, posebno nakon uhićenja četiri ruska obavještajca, na što je Rusija uzvratila ekonomskim sankcijama prema Gruziji, ali i kopnenom blokadom granice te još opasnije, zastrašivanjem i kršenjem ljudskih prava pripadnika gruzijske zajednice u Rusiji. Mihail Sakašvili, gruzijski predsjednik je najavio da bi bilo kakav pokušaj odcjepljenja, Gruziju prisilio da krene u rat. Istovremeno, sadašnju gruzijsku vlast pomaže vojno SAD, a pozvani su i u NATO savez. Do sada je Putin koristio separatističke težnje ovih dviju gruzijskih pokrajina kako bi ucjenjivao Zapad eventualnim dobivanjem državnosti Kosova. Putin je istaknuo da pravila trebaju biti ista za sve, pa ako Kosovo ima pravo na samostalnost, onda bi trebale imati i ta dva proruska područja u Gruziji. Ovo cjenjkanje bi mu se moglo obiti o glavu, jer niti jedna niti druga nisu imale status u prijašnjoj zajednici kao Kosovo u Jugoslaviji, pa se niti ne mogu povlačiti paralele između njihovih situacija. Ukoliko Putin prihvati samostalnost vlastitih pulena u kavkaskom području, postavlja se pitanje na osnovu čega isto ne bi imala pravo i Čečenija, zemlju koju su ruske snage razorile do neprepoznatljivosti, a i danas teroriziraju lokalno stanovništvo. Slično bi se moglo postaviti pitanje i za Dagestan i Ingušetiju, u koje se ’90-ih prelio separatistički pokret iz Čečenije, a koje su danas isto u sastavu Ruske Federacije.

Koliko je shizofrena situacija u regiji dočarava nam uključenje svih centralnoazijskih zemalja u NATO-vo Partnerstvo za mir. Istovremeno, mnoge američke saveznice, kao članice već spomenutog azijski orijentiranog CSO-a, provode zajedničke vojne vježbe s Rusijom.

Ali Washington je tisuće kilometara daleko, a njegovi rivali Rusija i Kina su blizu. Najgori scenarij za Washington bi bio rusko-iranska koalicija koja dominira centralno-azijskom naftnom i plinskom proizvodnjom i opskrbnim rutama. Rusija i Iran imaju velike zalihe potrebnih resursa, i te nacije su geografski smještene da lako osiguraju opskrbu ugljikovodicima tržištima u razvoju. Washington je suprotno, veliki uvoznik i plina i nafte i njegova sposobnost da zaštiti vojno svoje saveznike je upitna, posebno nakon debakla u Iraku. Neprijateljstvo Busheve administracije i prema Rusiji i prema Iranu, mogla bi ih natjerati na čvršće savezništvo.

Afganistan – uzgoj neprijatelja

Nismo zaboravili rubnu zemlju centralne Azije. No, možda je i bolje da je ne spominjemo, jer američka politika prema ovoj zemlji zaslužuje bez prevelikih objašnjenja jedino komentar: E vala, jeste kreteni. SAD je u Afganistanu najbolje dokazao kako se fino njeguje tradicija uzgoja neprijatelja, prvo kreiranjem plodnog tla za nastanak najreakcionarnijeg izdanka islamskog fundamentalizma talibanske provenijencije, kada su im trebali kao laka i fanatična konjica protiv SSSR-a, ali i danas kada ponovno stvaraju plodno tlo za njihovo jačanje svojom katastrofalnom politikom u toj zemlji. Pored Talibana, kreirano je i stanje olakšanog uzgoja opijuma pa UN procjenjuje kako je u Afganistanu urod opijuma u 2005. godini dosegnuo rekordne razine od 6100 tona, dovoljno za proizvodnju 610 tona heroina. To je 92 posto svjetske proizvodnje.

Dakle, rastu polja opijuma, a rastu bogami i Talibani, na što se svima normalnima ježi koža. U izvještaju njemačkog kontingenta u Afganistanu od prije par tjedana, ističe se kako pravi napadi Talibana tek slijede, te se naslućuje panika priznanjem kako se nalaze svega par desetaka kilometara od centra Kabula.

Razočaranje koje su ljudi doživjeli nakon svrgavanja Talibana, gdje su ih sa blagoslovom i pod patronatom saveznika zamijenile slične siledžije Sjevernog saveza i drugih lokalnih šerifa, zapravo su omogućile Talibanima da se regrupiraju i ponovno ojačaju te osvoje srca i umove lokalnog puka. Da su se Talibani naučili i politici dovoljno govori podatak kako sada, za razlike od svoje prethodne vladavine, podržavaju seljake u uzgoju opijuma i osiguravaju im distribuciju i daljnje tržište. Time se ko naizgled dobroćudni krpelji prianjaju lokalnim ljudima, koji pak siju opijum, jer su savezničke vlasti pa onda i Karzaijeva vlada uništili konkurentnost bilo koje druge poljoprivredne kulture. Tako SAD zatrpavaju Afganistan svojim prehrambenim proizvodima, koji se često uvoze u zemlju unutar humanitarne pomoći, a Afganistan to vraća proizvodnjom sirovine toliko potrebne za normalno funkcioniranje bogatijeg sloja SAD-a.

Premda nije označen kao mjesto velikih rezervi nafte i plina, osim nagađanja o mogućim nalazištima nafte i plina na sjeveroistoku zemlje, Afganistan je zanimljiv kao tranzitno područje kako bi se izbjegli Rusija i Iran. Plinovod zbog kojeg se išlo u rušenje Talibana, ponovno je potpisan 2002. godine od strane Tadžikistana, Afganistana i Pakistana.

E, kako sada, gotovo čeznutljivo, zvuče riječi iz 2002. godine bivšeg američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda kako je pobjeda i stanje u Afganistanu postignuće koje zaustavlja dah i uspješan model koji bi se mogao primijeniti i u Iraku. E vala, jeste kreteni….


U slijedećem nastavku: Daleki istok i jugoistočna Azija – između bogatstva i siromaštva