Postjugoslavenski nacionalizami nikada ne funkcioniraju kao nešto odvojeno, singularno, nego kao zbir akcija i reakcija na širem ex-yu prostoru. Nikolićev izbor za srbijanskog predsjednika sigurno će izazvati povećano izlučivanje antisrpskih žlijezda u Hrvatskoj.
Slovenija ulazi u doba štrajkova. Znamo što to znači. Štrajkovi nisu ništa novo. Štrajkaju radnici. Samo radnici. Ne direktori, menadžeri, članovi uprava. A sada napravite mentalni preokret i zamislite nemoguće: štrajk direktora poduzeća i tvornica, malih, velikih i najvećih! Štrajk predsjednika uprava i menadžera. Zamislite da iziđu na cestu s transparentima na kojima piše:
Dosta nam je tog kolektivizma!
Želimo da nas više cijenite!
Želimo veće plaće i veće nagrade!
Želimo niže poreze!
Neka se država prestane miješati u naš posao!
Neka država tržištu da apsolutnu slobodu!
Želimo imati odriješene ruke!
Neka nas državne agencije prestanu gnjaviti!
Prestanite nas kontrolirati!
Pustite nas da s radnicima, prirodnim resursima i okolišem radimo što hoćemo!
Dosta nam je prilagođavanja zakonodavstvu!
Dosta nam je regulatora!
Dosta nam je ruganja, vrijeđanja i prijetnji!
Nemoguće? Svakako - nemoguće. Čak i nezamislivo. Pa tko bi ih shvatio ozbiljno? Ali, pazite! U romanu Atlas Shrugged, neizmjernoj kupusari koju je 1957. godine objavila

Ayn Rand, američka spisateljica ruskog porijekla, događa se upravo to: kapitalisti - direktori, industrijalci i sl. - počnu štrajkati. Društvo u kojem žive i posluju naprosto napuštaju. Dagny Taggart, glavna junakinja, inače menadžerica moćne željezničke kompanije Taggart Transcontinental, odjednom shvati da najveći, najgenijalniji i najinventivniji američki industrijalci, biznismeni i direktori nestaju - i to jedan za drugim. Bez traga. Bez riječi objašnjenja. Kao da su u zemlju propali. Za sobom ostavljaju samo prazne urede... prazninu. I, naravno, za sobom ostavljaju tvornice i poduzeća koja više nema tko voditi. Nestanak kapitalističke elite ubrzo primijete i političari koje uhvati panika. Što sad? I ljudi se preplaše: Što ćemo sad? Što ćemo bez kapitalista? I stvarno: društvo više ne funkcionira, sve se rastura i raspada. Bez kapitalista su nemoćni, osuđeni na pustošenje i propast, tim više što je Amerika upravo tada usred financijske i gospodarske krize, praćene državnim intervencijama u gospodarstvo, regulacijama i nacionalizacijom.
Dagny Taggart na kraju utvrdi što se dogodilo: John Galt, tajni, karizmatični "genij", čije ime je tu i tamo načula (i ništa više), cijelu je kapitalističku elitu, motor gospodarskog rasta, produktivnosti i blagostanja, odveo daleko, u tajni utopijski grad, gdje su osnovali pravo kapitalističko društvo, čisti kapitalizam. A zašto su otišli? Zašto su štrajkali? Jer im je dosta države. Jer im je dosta njenog miješanja. Jer im je dosta služenja i prilagođavanja društvu. Jer im je dosta kolektivizma. Jer im je dosta toga da im država stalno smeta, koči ih i preispituje, da ih stalno opterećuje novim i novim zakonima - i da stalno prisvaja plodove i profite njihova rada. Žele živjeti po svojim pravilima, po svojim zakonima - po kapitalističkim zakonima. Žele živjeti u društvu slobodnog poduzetništva i slobodnog tržišta u kojem će imati pravo na egoizam, uzdizanje svojih interesa i totalnog individualizma, bez bilo kakvih moralnih ili socijalnih obveza prema samom društvu. Ne žele više biti sluge društva i države. Ukratko: kapitalistička elita se preseli u utopijski paralelni svijet jer im se čini da Amerika u krizi tone u kolektivizam i socijalizam. Eto, kapitalizam može živjeti bez države.
Neka ruku digne pravi John Galt!
Roman Atlas Shrugged, inače strašan bestseler, bio je himna kapitalizmu. Ayn Rand (1905.-1982.), koja je sebe smatrala "najkreativnijim misliocem na svijetu", htjela je pokazati što bi se dogodilo kad bi najveći kapitalisti - "motori svijeta", herojski "Atlasi", oni koji nose "breme svijeta na svojim plećima" - napustili društvo u kojem žive i posluju, ili bolje rečeno: što bi se dogodilo kad bi kapitalizam nestao. Kraj kapitalizma je tu kraj društva, kraj svijeta, kraj povijesti, kraj čovječanstva. Ayn Rand, alias Alisa Rosenbaum bila je Ruskinja koja je 1926. godine prebjegla u Ameriku: revoluciju, boljševizam, komunizam i kolektivizam je mrzila, a isto tako je zamrzila i američkog predsjednika Roosevelta jer joj se činilo da New Dealom - opširnim programom socijalnih pomoći, subvencija i javnih radova, zasnovanim u vrijeme velike gospodarske i financijske krize - Ameriku vodi u kolektivizam i socijalizam. U New Dealu je vidjela antikapitalizam, "vladavinu naroda", kraj kapitalizma i zato je zagovarala čisti, totalni, fanatični, ekstremni kapitalizam, koji se temelji na etičkoj sebičnosti, laissez-faire individualizmu, produktivnosti, racionalnosti, neovisnosti, privatnom vlasništvu, slobodnom tržištu - altruizam, žrtvovanje, solidarnost i socijalni programi gadili su joj se jednako kao visoki porezi, državno reguliranje tržišta, državno planiranje, sindikati, kolektivno vlasništvo i redistribucija društvenog bogatstva. U ime morala treba odbaciti sve socijalne programe.
![]()
Tu svoju filozofiju čistog kapitalizma proglasila je "objektivizmom", a njena popularnost je bila tako velika da je čak osnovala svoj kružok u kojem su bili mnogi kasniji američki moćnici, recimo Alan Greenspan, dugogodišnji predsjednik američke Centralne banke (Federal Reserve). A njen učenik je sigurno i Gordon Gekko, lik iz filma Wall Street, koji izgovori famoznu rečenicu: "Pohlepa je dobra!" Jasno, u romanu Atlas Shrugged je objavitelj "objektivizma" John Galt, vođa kapitalističkog štrajka. Ali zadnjih godina - nakon izbijanja financijsko-gospodarske krize, izbora Baracka Obame i nove verzije New Deala - Ayn Rand je ponovno ustala: američka desnica - na čelu sa Sarom Palin, TV kanalom Fox News i Tea Partyjem, populističkim, nativističkim, patriotskim pokretom - ponovno je uskrsnula njene ideje, njenu filozofiju i njenu "viziju". Ayn Rand, koja je pokušala kapitalizmu postaviti filozofski temelj i koja je u kapitalističkim moćnicima vidjela božanska bića, plemenite supermane, a u ljudskim masama, birokraciji, nezaposlenima i socijalnoj državi, koji ih iskorištavaju, parazite, postala je proročka maskota "pravih" Amerikanaca kojima se čini da Obama ruši kapitalizam, a Ameriku vodi u kolektivizam i socijalizam. John Galt je novi idol desnice - teapartyjevci koji njegovo ime ispisuju na transparente, kunu se da nikada neće skrenuti s njegova puta. A ako bude potrebno, napravit će ono što je on napravio - od Obamine države će se naprosto odvojiti. A "Going Galt" - "krenuti Galtovim putem" - izraz je za to što će napraviti ako Obama i dalje bude Ameriku utapao u socijalizmu. Neoliberalizam - sa svojim evanđeljem o slobodnom tržištu, deregulaciji, privatizaciji svega, smanjivanju države, stezanju javnog sektora i javnih investicija i sl. - samo je kičasti odjek romana Atlas Shrugged.
Atlas Shrugged, koji se opet prodaje u luđačkim nakladama, nova je Biblija desnice, ali desnica mora jako zažmiriti da bi prihvatila Ayn Rand: "boginja slobodnog tržišta" se, naime, protivila Vijetnamskom ratu, podupirala je pravo na abortus i protivila se crkvi, religiji i kršćanstvu koje je smatrala "najboljim mogućim rasadnikom komunizma". Desnica, koja već i to teško proguta, mora zažmiriti na još nešto: Ayn Rand je, kako otkriva Jennifer Burns, njena biografkinja, na početku svoje spisateljske karijere bila fascinirana Williamom Edwardom Hickmanom, psihopatom koji je 1927. godine ubio i zvjerski raskomadao jednu 12-godišnju djevojčicu. Zašto joj se taj psiho činio tako fascinantnim? Iz jednostavnog razloga: jer prema drugim ljudima i prema društvu ništa nije osjećao. Jer ga nije bilo briga što misle i osjećaju drugi ljudi. Jer drugi za njega nisu postojali. Jer ga nije bilo briga za slabe. Jer mu se život drugih ljudi nije činio svetim. Jer je bio bez sućuti, bez svijesti i bez nagona stada. Hickman je za nju, kako kaže Mark Ames, autor knjige Going Postal, bio "idealan muškarac". I ne samo to: William Eward Hickman je bio idealni kapitalist! I, naravno, Hickman, model za njene literarne junake, bio je i model za Johna Galta, istinu kapitalizma. Kapitalizam je nešto patološko, sociopatsko. Ali to još nije sve: Ayn Rand, koja je citate Platona, Aristotela i Nietzschea jako rado pripisivala Galtu (i obratno), protivila se i demokraciji u kojoj je vidjela samo oblik totalitarizma i kolektivizma, samo sredstvo pomoću kojeg većina svoju volju nameće elitnoj, božanskoj, kapitalističkoj manjini. Ergo: kapitalizam ne treba demokraciju. Demokracija mu samo smeta. Ako ništa drugo, Ayn Rand je "proročanski" nagovijestila kineski kapitalizam, najčišći kapitalizam - kapitalizam bez demokracije. Kapitalizam koji treba komunističku partiju i divovski represivni aparat da bi ostao na okupu, u jednom komadu, da ne bi trebao "krenuti Galtovim putem". Komunizam nije nastavak kapitalizma, već je kapitalizam nastavak komunizma.
Simptomi kraja kapitalizma
Ako je kineski kapitalizam idealni kapitalizam, onda upravo zbog svog paradoksalnog suživota s komunističkom partijom i divovskim represivnim aparatom koji ga održava na životu i koji takoreći odlučuje o njegovoj sudbini, predstavlja jedan od mogućih završetaka kapitalizma. Poetski rečeno: kineska komunistička partija može ukinuti ili odbaciti kapitalizam kad god hoće. I kineski kapitalizam i Atlas Shrugged lijepo se uključuju u "kriznu" debatu o kraju kapitalizma, iako se Atlas Shrugged temelji na posve krivoj pretpostavci: da je moguće obezglaviti kapitalizam. Kapitalistička elita nestane - i kapitalizam je gotov. Ironično, toj iluziji su 70-ih godina prošlog stoljeća nasjele i europske terorističke grupe, recimo talijanske Crvene brigade i njemački Baader-Meinhof, koje su bile uvjerene da bi multinacionalni kapitalizam mogle srušiti atentatima na direktore tvornica i banaka. Ciljali su srce kapitalizma. Ali kapitalizam, kao što je upozorio Umberto Eco, nema ni srca ni centra. Štoviše, kapitalizam se temelji upravo na tome da su svi zamjenjivi. Baš svi - uključujući direktore i industrijalce. Likvidiraš jednog, dođe drugi. Kapitalizam ne možeš obezglaviti jer nema glave. Nema "šefa kapitalizma". Ni "predsjednika kapitalizma". Šefovi stalno odlaze i umiru, ali kapitalizam zbog toga ne propada. U tome kapitalizam nalikuje terorizmu: i u terorističkoj mreži su svi zamjenjivi - likvidiraš jednog šefa, dođe drugi. Samo pomislite koliko su vođa al-Qaide već likvidirali, ali nije zbog toga propala. Kapitalizam nije pogled na svijet ili pokret, već taktika - isto kao terorizam. Kapitalizam nije samo nešto sociopatsko, već i nešto terorističko.
Ako je kineski kapitalizam idealni kapitalizam, onda upravo zbog svog paradoksalnog suživota s komunističkom partijom i divovskim represivnim aparatom koji ga održava na životu i koji takoreći odlučuje o njegovoj sudbini, predstavlja jedan od mogućih završetaka kapitalizma
Je li kineski kapitalizam afirmacija kapitalizma ili pukotina u kapitalizmu? Je li Atlas Shrugged sa svojom paranoidnom, mesijanskom fantazijom o kraju kapitalizma bio afirmacija kapitalizma ili pukotina u kapitalizmu? Je li američka vojna reakcija na 11. rujan bila afirmacija kapitalizma ili pukotina u kapitalizmu? Jesu li džihadisti napadom na Svjetski trgovački centar - simbol neoliberalizma, slobodnog tržišta, privatizacije, deregulacije i sl. - htjeli srušiti kapitalizam? Reći ćete: Ne! Ali Bush je mislio upravo suprotno: u terorističkom napadu na Ameriku vidio je pokušaj rušenja kapitalizma... odnosno, "naših vrednota", "američkog načina života". Sjetite se samo kako je reagirao na 11. rujna. Amerikance je, naime, panično pozvao: "Go shopping!" Kupujte! Razbacujte se! Trošite! Pođite u shopping centre! Ergo: kapitalizam možete spasiti samo tako da kupujete. Ako ne budete kupovali, kapitalizam je gotov. Spašavanje kapitalizma je patriotska dužnosti. (Je li Bush zapravo marksist? Je li čitao Marxa koji je naglašavao da kapital mora stalno kružiti da bi preživio? Ako prestane kružiti, čak i samo na trenutak, sve skupa se ruši.) A sad se zapitajte što se događa kad ljudi prestanu vjerovati da je kapitalizam nešto samorazumljivo, prirodno stanje društva, i kad počnu vjerovati da kapitalizam nastaje svaki put kad ga spasimo i da je kapitalizam stanje koje na životu održava samo još patriotizam ljudi: je li ta nova "vjera" afirmacija kapitalizma ili pukotina u kapitalizmu? Afirmacija kapitalizma ili simptom kraja kapitalizma? I, na koncu, je li astronomski bailout - spašavanje banaka i poduzeća nakon izbijanja krize, socijalistička intervencija u kapitalizam, socijaliziranje gubitaka - afirmacija kapitalizma ili simptom kraja kapitalizma? Enormne količine novca koje su nakon izbijanja krize namijenjene spašavanju kapitalizma, samo su inverzija ogromne količine represije namijenjene održavanju kapitalizma u Kini.
Kapitalizam, kao što je upozorio Umberto Eco, nema ni srca ni centra. Štoviše, kapitalizam se temelji upravo na tome da su svi zamjenjivi. Baš svi - uključujući direktore i industrijalce. Likvidiraš jednog, dođe drugi
Pukotine u kapitalizmu - i pukotine u vjeri u kapitalizam, simptome kraja kapitalizma - možete naći posvuda. Uzmite samo ozloglašene kartelne dogovore (u građevinarstvu, bankarstvu, distribuciji električne energije itd.), koji vladaju slovenskim kapitalizmom. Zar kartelni dogovori nisu verzija dogovorne ekonomije, planske ekonomije kakvu smo poznavali u socijalizmu? Zar nisu kartelni dogovori nepovjerenje u tržište? Zar nisu kartelni dogovori bijeg u socijalizam? Kartelni dogovori su, dakle, čisti eskapizam: bijeg od kapitalizma. Nadalje, zar nisu bijeg od kapitalizma i one famozne "gated communities", zatvorene, ograđene, strogo čuvane zajednice u kojima utočište traži kapitalistička elita? Zar ta kapitalistička čežnja za Utopijom, za životom u paralelnom svijetu, odvojenom od krute kapitalističke realnosti, nije zapravo samo pukotina u kapitalizmu, samo simptom kraja kapitalizma, samo znak izgubljene vjere u kapitalizam? Ovome možemo pribrojiti i sve one pukotine u kapitalizmu koje u knjizi Crack Capitalism navodi John Holloway: zapatisti i njihova antikapitalistička mjesta u Chipasu, pokret piquetero u Argentini, pokret Sem Terra u Brazilu, komunitarna borba u Boliviji, kooperative u Venezueli i Čileu, sretni nezaposleni u Njemačkoj, koji odbacuju posao i posljedičnu eksploataciju, privremene autonomne zone, zauzimanja tvornica, downloading i tako dalje. Sve su to trenuci buntovništva, mali socijalni eksperimenti, u kojima na neko vrijeme presahne logika novca, u kojima se privremeno ruše kapitalističke hijerarhije odnosa, privilegija, pravila, tabua i vlasti i u kojima - bar na trenutak - zasvijetli potencijalnost drukčije budućnosti, drukčijeg života i drukčijeg svijeta. Te pukotine u kapitalizmu ne jamče nikakvu sigurnost, nikakvu trajnost i nikakvu budućnost, ali su uzbudljive i sjajne anticipacije svijeta koji ne postoji, ali bi mogao postojati.
To što kapitalizam otpisuje socijalnu državu, da je dakle šalje u stečaj, ne znači samo da si kapitalizam više ne može priuštiti socijalnu državu, već i to da kapitalizam više ne može živjeti s državom i društvom, da si to ne može više priuštiti
I na koncu: zar nisu simptom kraja kapitalizma i svi oni veliki rezovi u socijalnu državu koje izvode ili ih najavljuju vlade po cijelom svijetu. To što kapitalizam otpisuje socijalnu državu, da je dakle šalje u stečaj, ne znači samo da si kapitalizam više ne može priuštiti socijalnu državu, već i to da kapitalizam više ne može živjeti s državom i društvom, da si to ne može više priuštiti. Jako dobar simptom kraja kapitalizma, odnosno izgubljene vjere u kapitalizam je otpor reformama koje najavljuje premijer Pahor. Recimo: ljudi se oštro odupiru mirovinskoj reformi. Zašto? Jer žele ranije u mirovinu - žele što prije pobjeći od kapitalizma. A to nas dovodi do prave pukotine u kapitalizmu: prvo, prije se kapitalizam temeljio na askezi, odricanju, štednji, a danas se temelji na hedonizmu, rasipanju, trošenju, kupovanju; i drugo, ako se kapitalizam temelji na rasipanju, trošenju i kupovanju, kako će onda živjeti i preživjeti ako stvara sve veću vojsku nezaposlenih i otpisanih koji nemaju ništa? Kako će živjeti i preživjeti ako je slumizacija suvišne radne snage glavni i najmasovniji društveni proces i ako je pauperizacija srednjeg sloja drugi najmoćniji društveni proces? Tko će trošiti, rasipati, kupovati? Tko će spašavati kapitalizam? Svakako, to je pukotina u kapitalizmu, simptom kraja kapitalizma - i ujedno simptom izgubljene vjere u kapitalizam. Kad bi stupovi kapitalizma - Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Svjetska trgovačka organizacija i sl. - vjerovali u kapitalizam, onda ne bi tako velik dio svjetske populacije otpisali: sve te ljude ne bi naguravali u slamove, ne bi ih slali među nezaposlene, ne bi ih utapali u siromaštvu, ne bi ih isključivali iz kapitalističkog kruga, ne bi ih odrezali od središnjeg svjetskog gospodarskog toka. Ne zaboravite: za dvadeset godina bi u slamovima, "skladištima suvišnog čovječanstva", kako kaže Mike Davis, autor Planeta slumova, moglo živjeti dvije milijarde svjetskog stanovništva - sada stanovništvo slumova godišnje raste za 25 milijuna, što znači da je to najbrže rastuća društvena klasa na svijetu i sve veća pukotina u kapitalizmu.
Za dvadeset godina bi u slamovima, "skladištima suvišnog čovječanstva", moglo živjeti dvije milijarde svjetskog stanovništva - sada stanovništvo slumova godišnje raste za 25 milijuna, što znači da je to najbrže rastuća društvena klasa na svijetu i sve veća pukotina u kapitalizmu
S tom velikom pukotinom u kapitalizmu povezana je još veća pukotina: ako se kapitalizam temelji na stalnom, permanentnom, sve većem gospodarskom rastu, onda je činjenica da je rast naletio na nesavladive prirodne granice, i geografske i ekološke i energetske (tržišta koja još nisu iskorištena i obrađena te prirodnih izvora, vode, ugljena, zemnog plina i nafte, temelja kapitalističke mašinerije, nema beskonačno puno!), samo simptom kraja kapitalizma. Naš planet ima svoje granice - a kapitalizam koji je planet tijekom stoljeća polako osvajao i rastao s iskorištavanjem novih i novih tržišta, tako je strašno narastao da sada za svoje funkcioniranje i preživljavanje mora odjednom iskorištavati cijeli planet. Što znači da se može razvijati samo unatrag. Kapitalizam se očito ne širi, već steže. Nije u ofenzivi, nego u defenzivi. To što se zadnjih godina drastično militarizirao (Afganistan, Irak), dokazuje da je u defenzivi i da će za svoju obranu trebati enormnu količinu represije - kao kineski kapitalizam.
Povijesna smjena straže
Već ni Marx nije vjerovao da je kapitalizam vječan - u njemu je našao previše pukotina. Bio je uvjeren da će se kapitalizam slomiti zbog svojih unutrašnjih protuslovlja - prije svega zbog prevelikog protuslovlja između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, između kapitala i rada. Joseph Schumpeter, slavni austrijski ekonomist, ekspert za ekonomske cikluse, neko vrijeme bankar i austrijski ministar financija, koji se početkom 30-ih godina prošlog stoljeća preselio na Harvard, nije bio marksist i nije mrzio kapitalizam, upravo suprotno, danas bismo ga uvrstili među neoliberale, ali 1936. je u američkom Ministarstvu poljoprivrede imao predavanje koje je započeo pitanjem: "Može li kapitalizam preživjeti?" I odmah je dao odgovor: "Dame i gospodo - ne može!"
Nije bio jedini koji je tada bio skeptičan prema vječnosti kapitalizma. 1942. godine, kad je svoje dopunjeno predavanje objavio u knjizi Kapitalizam, socijalizam i demokracija, bilo je više takvih. Schumpeter je u kapitalizmu našao preveliko protuslovlje, preveliku pukotinu, jak simptom kraja kapitalizma: "Kapitalistički proces stvara atmosferu skoro univerzalnog neprijateljstva prema svom vlastitom redu", štoviše, njegov uspjeh "potkopava društvene institucije koje ga štite", tako da "neizbježno stvara prilike u kojima neće moći preživjeti". Kapitalistički progres uzrokuje socijalne oluje, krize, nemir, napetost i otpor - i drukčije ne može, nego da za sobom ostavlja katastrofe i bijes.
Kapitalistički progres uzrokuje socijalne oluje, krize, nemir, napetost i otpor - i drukčije ne može, nego da za sobom ostavlja katastrofe i bijes
Schumpeter inače nije vidio nijedan "posve gospodarski razlog zbog kojeg kapitalizam ne bi mogao otrčati još jedan uspješan krug", ali ujedno je - kako kaže Giovanni Arrighi, američki ekonomist i sociolog talijanskog porijekla, autor monumentalnog Dugog dvadesetog stoljeća, koje je izišlo i na slovenskom jeziku - dopuštao mogućnost da su tridesete godine "zadnji trzaji kapitalizma". Istina: nisu bile. Ali s druge strane: tridesete - vrijeme apokaliptične financijske i gospodarske krize - bile su vrijeme totalitarizama, teške represije te golemih državnih financijskih injekcija i podruštvljavanja kapitalističkih gubitaka, a završile su dugim II. svjetskim ratom, što znači da su za spašavanje kapitalizma potrošili jako puno represije, jako puno vojnog nasilja i jako puno novca. Da bi spasili kapitalizam, morali su izmisliti privremene, alternativne, kolektivističke društvene sisteme: totalitarizam, fašizam, komunizam, socijalizam, new-dealizam. Zato ne iznenađuje to što je Schumpeter tijekom rada vidio samo dvije mogućnosti: da kapitalizam prijeđe u socijalizam, koje će za čovječanstvo biti ili tamnica ili raj, ili da prijeđe u imperijalističke ratove u kojima će čovječanstvo izgorjeti. Za kraj kapitalizma možda nema nijedan gospodarski razlog, ali previše je drugih razloga - sociopatskih i terorističkih.

Drugima - i Rooseveltu - tada se činilo da kapitalizam može spasiti samo neka vrsta svjetske vlade, što se zatim stvarno dogodilo, jer Amerika je nakon II. svjetskog rata bila toliko moćna da je ulogu svjetske vlade, kaže Arrighi, onda igrala sama, i to i na monetarnom i na vojnom području; ali 2008. je američki financijsko-špekulativni balon puknuo, čime je američka hegemonija prešla u svoju konačnu krizu. Americi se dogodilo ono što se u povijesti kapitalizma - u zadnjih 500 godina - dogodilo drugim vladajućim centrima gospodarske i financijske moći: Genovi, Nizozemskoj i Britaniji. Sve tri su se na određenoj točki povijesti pretvorile u financijsko-gospodarske centre kapitalizam: najprije Genova, onda Nizozemska i potom Britanija. Sve tri su kapitalizmom zavladale trgovanjem i proizvodnjom, sve tri su izvele ludu financijsku i gospodarsku ekspanziju, sve tri su time ostvarile ogroman višak kapitala, "preobilje novčanog kapitala", sve tri su potom prešle na visoke financije, financijsko posredništvo i špekulaciju - i sve tri je onda pokopao upravo taj financijski balon koji je puknuo: najprije Genovu, zatim Nizozemsku, a onda i Britaniju. I, naravno, sada, na početku 21. stoljeća, pokopao je i Ameriku, koja je 80-ih godina s trgovanja i proizvodnje prešla na financijsko posredništvo i špekulacije.
Ergo: dominantno financijsko-gospodarsko središte kapitalizma uvijek je niknulo iz krize prijašnjeg dominantnog financijsko-gospodarskog centra, što znači da je suton jednog financijsko-gospodarskog centra značio neizbježni uspon drugog financijsko-gospodarskog centra. Centar se dakle selio: iz Genove u Nizozemsku, iz Nizozemske u Britaniju, iz Britanije u Ameriku. Pitanje je samo, kaže Arrighi, hoće li se to i sada dogoditi? Hoće li doći do smjene straže? Hoće li se centar kapitalizma iz Amerike premjestiti na drugo mjesto? Nije isključeno, jer financijsko-gospodarski centar već se preselio u istočnu Aziju, u istočnoazijsko "kapitalističko otočje" (Kina, Japan, Singapur, Tajvan, Južna Koreja, Hong Kong), što znači da je Zapad prvi put u povijesti kapitalizam izgubio nadzor nad viškom kapitala i da mu je privi put u povijesti kapitalizam moć novca spuznula iz ruku.
Hoće li Zapad pokušati pod svaku cijenu održati nadzor nad viškom kapitala čiji su najbogatiji izvori sada u istočnoj Aziji, ili će Amerika pustiti da se svjetski kapitalistički sistem, koji je dosad bio usredotočen na Ameriku, usredotoči na istočnu Aziju? Hoće li dozvoliti smjenu straže?
Pravo pitanje je dakle: hoće li Zapad pokušati pod svaku cijenu održati nadzor nad viškom kapitala čiji su najbogatiji izvori sada u istočnoj Aziji, ili će Amerika pustiti da se svjetski kapitalistički sistem, koji je dosad bio usredotočen na Ameriku, usredotoči na istočnu Aziju? Hoće li dozvoliti smjenu straže? Situaciju još dramatičnijom čini to što Amerika ima potpuni monopol nad korištenjem vojne sile (oružje), dok istočna Azija ima potpun monopol nad likvidnošću (novcem). I to je unikatno: "Rascijepljenost između (američke) vojne i (istočnoazijske) gospodarske moći nema prethodnika u analima povijesti kapitalizma", kaže Arrighi. Ako izostavimo Genovu, svi prijašnji centri kapitalizma su, naime, vladali i oružjem i novcem. A sada Amerika ima oružje, a istočna Azija novac.
Što će Amerika napraviti? Hoće li krenuti po istočnoazijskom putu kapitalizma ili će postati zaštitnica istočnoazijskog kapitalističkog otočja, na način da će dobivati plaću za vojnu zaštitu? Kad bi se to dogodilo, kaže Arrighi, nastao bi "prvi stvarno globalni imperij u svjetskoj povijesti". To je prva mogućnost koju ima kapitalizam: prelazak u prvi stvarno globalni imperij. Druga mogućnost koju ima kapitalizam je prelazak u nekapitalističko gospodarstvo: ako komandni most preuzme istočna Azija, kapitalizam će odumrijeti jer istočna Azija nema tu monopolnu vojnu moć koja bi kapitalizam mogla držati na okupu. I tu je još treća mogućnost koju ima kapitalizam: "sistemski kaos", kako kaže Arrighi. Ako se Amerika prilagodi rastućoj moći istočnoazijske regije, prelazak u novi svjetski red bit će nekatastrofalan - a ako se rastućoj moći istočnoazijske regije ne prilagodi, onda će taj prelazak biti katastrofalan. Bush se invazijama na Afganistan i Irak - vojnom intervencijom u zapadnu Aziju - pobrinuo da počeci tog prelaska budu katastrofalni. A američka desnica, koju bombastično intoniraju pokret Tea Party i duh Ayn Rand, žele sada Obamu, kojega se po novom boji više od al-Qaide, na svaki način zamijeniti novim Bushem, da bi Americi vratila "vodeću ulogu". Hej, a što ako je i američka vojska samo balon koji će prsnuti?
Tako je to: baš kad smo pomislili da je kapitalizam na putu da postane pokret globalne manjine, opet smo na točki kad je kraj kapitalizma teže zamisliti nego kraj svijeta.
Stanovnici Egipta u srijedu prvi puta u povijesti izravno biraju predsjednika u prvom krugu izbora
Na YouTubeu je objavljena snimka na kojoj je prikazano kako naoružani izraelski naseljenici pucaju na skupinu Palestinaca, a vojska i policija stoji sa strane i sve mirno promatra
Prvomajski preporod pokreta Occupy Wall Street, kovanje saveza između aktivista i sindikata, bio je povijesni trenutak antikapitalističke borbe.
Zbog pripremaa za Olimpijske igare, London je već tjedan dana poprište vojnih vježbi
Kanadske vlasti su donijele izvanredni zakon koji studentima u Quebecu onemogućuje nastavak prosvjeda zbog poskupljenja školarina
NATO je službeno proglasio operativnom prvu fazu proturaketnog štita čiji je cilj, navodno, zaštita Europe od raketnih projektila s Bliskog istoka
"Mi smo u Afganistanu odlučili ostati do 2015. kao i sve druge članice NATO-a", poručio je ministar Kotromanović
dodaj komentar 32 komentara
Ne da mi se sad predugo pa zato ukratko:
POZIV NA OBJEKTIVNO I LOGICKO RAZMISLJANJE
1. sve izume i sve iskorake od izlaska covjeka iz pecine inicirane su kod POJEDINCA
2. kapitalizam nije sigurno Caritas, ali boljeg sistema u uvjetima nepopravljovosti ljudskog habitusa koji sadrzi, radoznalost, pohleponst, preduzimljivost i nejednakost po upornosti i naravno IQ-u je samo i jedino uranilovka i repriza u naboljem slucaju Kube ciji je vjecni Fidel i sam priznao da se socijalizam naprosto istrosio.
( da ne spominjem Sjevernu Koreju...)
3.mi se nalazimo zapravo u postkapitalistickom i tehnoloskom dobu koje omogucuje studentu kao npre Zuckerberg prijelaz sasvim tanke linije od studenta do milijardera ne zbog icijeg prislilnog profiliranja na drustvenoj mrezi ( otrcano....) vec zbog globalne umrezenosti i prosirenja ( u ovom slucaju marketinskog potencijala) na vise milijardi ljudi.
4. trenutna kriza tog nazovimo kapitalizma je zapravo 11 po redu unazad 100 godina ukljucujuci i onu svjetsku 1929-1933 i ukljucuje pobjedu protiv desnog i lijevog kolektivnog terora. ( pad Hitlera i pad Varsavskog ugovora)
Tip slijedom je stigla demokracija koja nije savrsena, ali za jednako nesavrsene ljude najbolje poznato uredjenje.
Sloboda poduzetnistva je samo jedna od sloboda koja je time stigla i do nas uz vec izgleda pomalo zaboravljene mogucnosti slobode govora i izrazavanja misljenja.
The concept of a "right" pertains only to action-specifically, to freedom of action. It means freedom from physical compulsion, coercion or interference by other men. Thus, for every individual, a right is the moral sanction of a positive-of his freedom to act on his own judgment for his own goals, by his own voluntary, uncoerced choice. As to his neighbors, his rights impose no obligations on them except of a negative kind: to abstain from violating his rights.
The right to life is the source of all rights-and the right to property is their only implementation. Without property rights, no other rights are possible. Since man has to sustain his life by his own effort, the man who has no right to the product of his effort has no means to sustain his life. The man who produces while others dispose of his product, is a slave.
Bear in mind that the right to property is a right to action, like all the others: it is not the right to an object, but to the action and the consequences of producing or earning that object. It is not a guarantee that a man will earn any property, but only a guarantee that he will own it if he earns it. It is the right to gain, to keep, to use and to dispose of material values.
The concept of individual rights is so new in human history that most men have not.grasped it fully to this day. In accordance with the two theories of ethics, the mystical or the social, some men assert that rights are a gift of God-others, that rights are a gift of society. But, in fact, the source of rights is man's nature.
The Declaration of Independence stated that men are endowed by their Creator with certain unalienable rights." Whether one believes that man is the product of a Creator or of nature, the issue of man's origin does not alter the fact that he is an entity of a specific kind-a rational being-that he cannot function successfully under coercion, and that rights are a necessary condition of his particular mode of survival.
...
Those who advocate laissez-faire capitalism are the only advocates of man's rights.
MAN'S RIGHTS
by Ayn Rand
no generalno ima daleko više pozitivnih učinaka nego negativnih.Da autor malo mućne glavom možda bi ih i vidio..
Kapitalizam znači razvoj, ekonomski i tehnički, ukidaju se granice i barijere, razvija konkurencija i natjecateljski duh. Od svega toga, posredno profitira i onaj tko nije među tih 2 %. Kako? Pa neka autor pobroji sve izume u zadnjih 100 godine, i sve proizvode koje su doživjeli masovnu proizvodnju.Koliko ih je nastalo u socijalističkim državama? Današnji čovjek živi nemjerljivo bolje nego prije 100 godina. Taj razvoj se mogao usporiti jačim socijalnim programima, zaštitom radnih mjesta, velikim porezima. Pa nebi imali ni frižidere, ni CT uređaje, ni televizore, ni kompjutere, ni Internet, jer to je sve financirano profitom mrskih kapitalista. Pa čak i je i Internet izum američke vojne imperijalne industrije.
Da sumiram, jedino što diže standard ljudi u svijetu jest prezreni kapitalizam i kapitalisti koji otvaraju tvornice i ulažu u zemlje trećeg svijeta (pitaj se koliko bi slamova bilo bez njih) radi vlastitog interesa. Autorovi argumenti i salonsko prigovaranje padaju u vodu kraj činjenice da zemlje poput Kine, Indije, VIjetnama, Tajlanda, imaju enorman ekonomski rast što se odražava i na rast standarda. Dakle, zli kapitalisti su za te ljude učinili daleko više nego ovo autorovo humanističko prenemaganje i marksističko kreveljenje bez ikakva smisla.
Mislim da samo oni koji imaju para žive bolje, a velika večina živi lošije. Jedini argument po kojem ljudi danas žive bolje je da imaju tehnoligiju, kao da je to uvjet za život. Ja računam da nemam šanse napraviti kuću ili kupit stan sa svojim prihodima, što je prije bilo sasvim normalno, da ti svojim vlastitim radom i štednjom stekneš dovoljno da si to priuštiš. Po čemu onda živimo bolje? Po tome što svi uzimaju kredite i žive na kredit?
I to navođenje argumenta da kapitalizam u pozitivnom smislu ulaže u zemlje trečeg svijeta... Zar oni ne daju kredite ne razvijenim zemljama koje onda te zemlje ne mogu isplaćivati pa su prisiljene prodavati svoja bogatstva itd.
I po ćemu ljeni socijalisti? To mi stvarno nije jasno. Za vrijeme juge svi su radili, tvornice su se otvarale, nova radna mjesta... Živio sam samo par godina u to vrijeme, al prema pričanjima (i onom što vidim oko sebe) čini mi se da je bilo puno bolje.
Ili još bolje "Da nema kapitalizma nebi ti pisao po internetu". Zamisli ti internet kao izum kapitalizma :))))) Zbilja ste vi fridmanovci neobrazovani.....
nego ljevičari kad ćete se više apdejtati? ponavljate stare izlizane floskule, nema ništa novog! tako revolucija neće doći! i onda on piše o obrazovanju. najviše što je pročitao je od one otrcane glupave drolje naomi klein i sad misli da je uhvatio boga za bradu. da je čitao išta od ozbiljne ekonomske literature vidio bi da taj friedman uživa ugled i kod liberalnih ekonomista tipa krugman.
Uzalud vam trud sviraci ( znate i sami cemu).
Neobradjena polja vas cekaju ;)
Eno ko kad su moji satrali Rimljane, biće da im sustav nije valj'o.
Koliko vidim na ovom portalu konstantno braniš neoliberalni kapitalizam izgleda da ti je to životna misija. Ideologija ti jadna, slabo si obrazovan, glup i naravno zbog svega toga imaš gadne komplekse pa moraš ovdje pisat. I što je najbolje svaki put se mogu dobro nasmijat kako te ljudi poderu u raspravi... Jel tako živčana pičkice? Nevjerovatno kako su ovi neoliberali uvijek nervozni kad pokušavaju bit cinični :))
inače interesantno je pratiti kako se iz nekog razloga ugl. zaobilazi prevođenje članaka istog autora a koji sadrže kritike imperijalističkih ratova , iako je osnovni problem današnjice , iz kojeg izviru svi naši problemi - imperijalizam.
Socijalizam ima tri golema, međusobno isprepletena problema.
Jedan je izostanak natjecanja i time odsustvo napretka. Natjecanje je to što dovodi do poboljšanja. Bez natjecanja nastane stagnacija. Dođe do razmišljanja "ne mogu me toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi". Drugi problem socijalizma je što uvijek, uvijek, uvijek troši više nego što proizvede. A proizvede malo i nekvalitetno, jer nema razloga da proizvodi puno i dobro (vidi opis prvog problema). Budući da ništa ne ide nikome iz džepa, nego se sva sredstva odnekud čarobno stvore, čarobnim štapićem države i Partije, onda se slobodno može trošiti, pa onda nekakav Sovjetski Savez ima vojnu silu (recimo) moćniju od USA, iako ima deset posto američkog bruto-nacionalnog proizvoda. (A produktivnost da niti ne spominjem.) Ili nekakva Jugoslavija ima prosječni standard kao recimo Grčka ili Portugal, iako joj produktivnost za njima zaostaje milijun godina. I još uz to ima (navodno) treću najmoćniju vojnu silu u Europi. Treći problem jest postojanje kapitalizma. Mogla je partija poplaviti u licu od propovijedanja ljepota socijalizma kad si već na prvi pogled preko granice mogao vidjeti da je ljudima preko jednostavno bolje. Kao rezultat, ljudi su uvijek, vječito, uz krajnje napore i golemu osobnu opasnost bježali iz država socijalizma (svih sedamdeset godina njegovog ozbiljnijeg postojanja) u kapitalizam. Nikada, ali nikada, nikada, nisu bježali iz država groznog eksploatirajućeg nejednakog kapitalizma u one socijalističke. Ljudi nisu glupi. Ako laže koza, ne laže rog. Eto, to je to ukratko. U socijalizmu ljudi rade minimalno, a troše maksimalno, sve dok se sve to -- u odsustvu čarolije koja bi takvo stanje održavala -- ne sruši samo od sebe. I pritom, dok ta navodna bajka još traje, ipak nastoje zbrisati u kapitalizam ako to ikako mogu. Kako braniti socijalizam od ove potpuno realne i lako dokazive slike, ne znam. Mogu se braniti pojedini detalji. A te detalje imućne i (pogotovo) kulturne zemlje kapitalizma ionako preuzimaju, jer si te detalje mogu priuštiti. Ekonomsku i ideološku srž socijalizma, međutim, nitko ne želi i svi je se čuvaju. Zato su sve naizgled socijalistički orijentirane zemlje Zapada (npr. one skandinavske) vrlo čvrsto kapitalističke po svom ekonomskom sustavu i ni na pamet im ne pada da tu kapitalističku osnovu napuste.
''Koji gnorant od novinara."
Da.
I njegov i tvoj sustavni tekst ignoriraju jednu ključnu nijansu - ono što stvarno jest ovdje, Slovenija, Hrvatska i ex SFRJ.
Osmotrimo to na tvom tekstu.
''Najprije, ljudi nisu jednaki odnosno ne rađaju se svi jednaki, neki ljudi su ambiciozniji, snalažljiviji, poduzetniji, marljiviji, puno više se trude od drugih i tu nastaju te socijalne razlike za kojim novinar nariče - ne stvara ih kapitalizam nego majka priroda, kapitalizam ih samo prihvaća i ne pokušava nasilno mijenjati i baš zato je superioran socijalizmu."
Ovdje na djeliću onoga što jest, da se ljudi rađaju različiti a ne jednaki, kao i on nadograđuješ uobičajene fikcije (laži):
- da je to s ljudima u prvom redu radi prirodnih razlika a ne silom kako to stvarno jest, u prvom redu političkog sustava pomoću represivnih djelova. U sustavu diktature samo upravljanja kao nastavka nazovi socijalističkog i nazovi kapitalističkog poretka kod nas sustavnu represiju provodi cijeli sustav. Već fizički gledano, nisu u stupnju 99,99 % uspješnije obitelji Ante Todorića, Tuđmana, Bebića, Josipovića, Milanovića, Čačića, Pusića, Žužula .... i klike niti zbog ambicioznosti (jer im je ambicija jedna te ista kao obitelji Kim u Sj. Koreji), snalažljivosti (jer se non stop pokazuju suprotnim), poduzetniji (jer baš ništa nisu tim napravili iako im je omogućeno), marljiviji (da, ali u onome prvom ...), U sloveniji i Srbiji isto, pa ni zbog igre rječi socijalizam-kapitalizam, nego ih napadno veže nit samoproglašene izvrsnosti i šape na sve. Također i Kerum nije uspio zbog toga nego kako sam kaže bila je prilika i jest za to jeftino kupiti ...
- i kapitalizam i socijalizam su rado prohvaćali i prihvaćaju razne sposobnosti koje im pomažu. Ove koje ti naovdiš je takozvani ili relani socijalizam prihvaćao još više nego kapitalizam, obzirom da je Lenjin razradio samo onaj dio koji se odnosi na osvajanje vlasti i provedbu revolucije silom, pa je zbog činineice nerazrađenosti i nema vremena osim za silu i silovanje bilo uvijek i jest nužno uključiti što ambicioznije, snalažljivije, poduzetnije i marljivije silovatelje
''Socijalizam, koliko god izgleda humaniji, jest silovanje prirode, odnosno pokušaj da se prirodno nejednaki ljudi nasilno izjednače. razvija se tehnologija i nagomilava znanje. A ovi lijeni ljevičari i propali studenti filozofije ispod mene što nariču za vremenima o kojima pojma nemaju, samo mali osvrt. Bivšu Jugoslavija i njeno “divno“ socijalističko uređenje, nije bilo 'uspjeh' i rezultat mudrog sustava niti mudrih vođa, a još manje mudre Partije, nego posebnog sklopa okolnosti. Taj isti (odnosno vrlo sličan) sustav u ostalim je socijalističkim državama za većinu stanovništva donio jednakost u bijedi. U Jugoslaviji je bilo malo drukčije jer se Tito inatio Staljinu i lukavo iskoristio naklonost Zapada koju je time stvorio. Jugoslavija je tridesetak godina nakon 1948 uživala obilnu financijsku pomoć Zapada, jeftine kredite, jeftinu stranu valutu kroz turizam, golemo tržište sovjetskog bloka koje je nekritički gutalo sve što je jugoslavenska industrija mogla proizvesti, golemo tržište nesvrstanih zemalja kod kojih je gradila nepregledne infrastrukturne projekte ispod cijene itd. itd. Kad su jedan po jedan ti posebni uvjeti počeli nestajati, počela se i urušavati jugoslavenska socijalistička bajka. I na kraju se, zajedno sa svim drugim, puno ružnijim, socijalističkim bajkama, srušila svagdje osim na Kubi i u Sjevernoj Koreji."
Ovo je središnji dio.
Kao prvo, otraga gledano, ono što nikome ništa ne znači i dalje, pa i tebi, sve je stvarno suprotno. Taj sustav u stvarnom smislu nije ostao samo na Kubi i Sjevernoj Koreji nego je jak i svjetski jak u Kini a razmjerno je najbogatiji i najočuvaniji i nepromjenjeniji, tj. najviše je opstao u ex SFRJ, pri čemu je Hrvatska vodeća, i to sve turboveleimperijalno. Nikome ništa ne znače daleko najveće i najbogatije rezidencije, iako su stalno i dalje jače i veće nego novih kineskih i ruskih careva ... Npr. i sadašnji predsjednik RH, kao daleko najskromniji i bez vlasti ima servis "samo" oko 500 izravnih servisnih skupih ljudi (više od 200 ured + više od 300 policije, vojske i ostalog za rezidencije) te tisuće neizravnih sa izravnim obvezama, sve skupa raznmjerno puno više nego itko. A deseti ešalon vlasti, npr. Mate Kraljević kao vječni gazda Zagrebparkinga, u rangu drugog ešalona u Kini, USA, Rusiji te više od vrha po raznim zemljama po EU.
A onda naravno još manje razmjerno isto tako vile, skupe kuće, razni kompleksi, vikendice pa još manje posve bezazleni stanovi, auti, cash, život i pijanke ... što sve na bazi puno manje godina a puno više i sve na račun drugih daje impresivni rezultat o kojem sve druge imperije mogu sanjati i nakon napuhavanja lažnih financijskih balona. I sve isti u stupnju 99,99 %, da li to zovu socijalizam, kapitalizam ... I kao zadnje o tome, ali koje nije zadnje niti prošlost nego živa budućnost, sve to u najveću potrošnju i likvidacije sirovine, uključujući ljudi, uključujući npr. i sustavne eliminacije svega po Zagrebu šezdesetih, onoga što je kao i ono tridesetih napravilo sve što vrijedi i sve sustavno bilo bačeno na smeće.
Dakle, ne radi se o nekom općem izmu ili više njih nego u prvom redu o ozbiljnom stvarnom veleimprijalnom uzurpiranju i potrošnji svega.
U vezi daljnjeg o socijalizmu itd..
''Zato su sve naizgled socijalistički orijentirane zemlje Zapada (npr. one skandinavske) vrlo čvrsto kapitalističke po svom ekonomskom sustavu i ni na pamet im ne pada da tu kapitalističku osnovu napuste."
Skandinavske monarhije Švedska i Danska, su više komiunističke nego socijalističke, pogotovu manje religijska a više seljačka Danska, u doba braće Radić slična Hrvatskoj, koja kroz 200 godina pa i danas ima 75 % stanova i svega u vlasništvu komuna i komunista tako da to nitko u 200 godina nije mogao ni uspio otuđiti ni 1 m2, za razliku od nas gdje otuđeno (oteto, opljačkano) razmjerno daleko najviše u svjetskoj povijesti. Uz to je Švedska, gdje je još manje liberalno, jedina evropska religijska država, pa je to neki i službeno i stvarno religijski komunizam sa dodacima drugih pojava, naravno i liberalnih kao bitnih.
Obzirom da je nekad, dugo, kod nas proces tekao sličnije Danskoj nego bilo kome, bilo bi zanimljivo vidjeti koliko se opet približavaju nastale drastične razlike nekadašnjeg njihovog veleimperijalizma (od njih strepili svi) pa komunizma i sličnog te kod nas od kooperativizma ka turboveleimperijalizmu.
Npr. obzirom da je naš turboveleimprijalni poredak samo upravljanja praktički pao te da se je u padu približio, i praktički jedino za to uhvatio, ekstremnom državnom samo upravljanju i prožetosti u tome, nije isključeno da će npr. kod nas i u Švedskoj vrlo brzo biti isto - i kod jednih i kod drugih religijska država s diktaturom u vidu religije države + nešto komunističko-nacističkih tvrtki koje povezuju poslovanje sa svijetom. Tj. kao Kina samo općenito manje liberalno a u djelovima slobodnije (sloboda seksa, obzirom na pad starnog seksa moći se fukati svatko svakoga kada mu i kao mu padne na pamet i to će biti jedan od stupova upravljanja).
Dakle, bilo kao bilo, ipak treba malo vidjeti i uključiti i stvarno. Npr. ni Facebook ne bi uspio da nema stvarne mreže, stvarne redukcije seksa i prijateljstva ....
"...najviše što je pročitao je OD ONE OTRCANE GLUPAVE DROLJE naomi klein ..."
"...Obzirom da je nekad, dugo, kod nas proces tekao sličnije Danskoj nego bilo kome, bilo bi zanimljivo vidjeti koliko se opet približavaju nastale drastične razlike nekadašnjeg njihovog veleimperijalizma (od njih strepili svi) pa komunizma i sličnog te kod nas od kooperativizma ka turboveleimperijalizmu..."
Mala Danska i nešto veća mala Švedska su dugo bile opasne veleimperijalne male zemlje, nešto kao Džingis kan na dulje vrijeme. Veći dio Evrope, Rusija i svi, čak do Mediterana, su strepili od njihovih posjeta i zadržavanja. Onda su polako utonuli svoje komune (komunizam).
''... te kod nas od kooperativizma ka turboveleimperijalizmu..."
Kod nas su procesi dugo, praktični non stop do II svjetskog rata, bili pod dominacijom jačih pojava a što je kao osnovu uvjetovalo kooperativizam, razne što prinudne što ljubavne kooperacije više od nekih izrazitih drugih pojava, kroz 19. i prvu polovinu 20. stoljeća slično Danksoj. Veleimperijalni pristup se razvija tijekom 20. stoljeća, uspjeva tijekom i nakon II svjetskog rata a esklarira sedamdesetih nakon što su Nixon, Brežnjev, Tito i Mao prekrojili svijet i ex SFRJ krenula u frontalno širenje do Vladivostoka, po arapskom i ostalom islamskom svijetu, duboko u Afriku i na zapad, repriza čega je pokušana i proteklo desetljeće (ali su carevi Putin, Gadafi ...) nekako uspjeli zaustaviti tu ofanzivu.
Kako to da je KP Kine nakon smrti velikog Mao-a, najvećeg, i svoje kulturne revolucije kojom se htjeli definitivno, za sva vrmena, nadmašiti ostali svijst, u razmaženom veleimperijalnom svijetu odlučila biti marljive sluge koji pružaju i šire usluge, slično kao nekadašnji futiozni Vikinzi
dok kod nas turboveleimperijalna kulturna revolucija, početa kada i kod njih, ne popušta ni milimetar, ni u eri najvećeg svjetskog preispitivanja ni malo ne dopušta provjeru stvarnih poslovanja a o zamjeni tulboveleimperijalnog pristupa skromnim uslugama gospodi i namjernicima ni pomisliti ni u jednoj točki (npr. da li ćemo turboveleimperijalno financirati otočje Brijune, nekad vodeću komercijalnu turističku destinaciju u svijetu, i tako omogućiti našoj ''eliti'' predragocijeni nivo izvrsnosti, ili ćemo kao nordijci i Kinezi odlučiti robovanjem zaraditi neku kunu, i tako dalje)
P.S. Ne pišem tek tako. Ako ništa drugo toj masovnoj samo upravnoj turboveleimprijalnoj sustavnoj opredjeljenosti dajem na znanje znakove poslovne i estetske slabosti, da me se iduće desetljeće ne uznemirava eventualnim problemima oko toga. Otvoren sam samo za zarade znanjem, a i to jedino samo posve estetski i modno neopterećeno i ugodno, dobrovoljno, bez i trunka smetnji. Rađe ću bez zarada dokoličariti na ležaljkama u Saint Tropezu nego zaraditi uz bilo kakva nezadovoljstva (nismo znali, teško nam je ...).
Dodaj komentar
Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.