Kult privatizacije

21.10.2011. Tony Judt preveo: Ivica Pavlović Peščanik Svijet Komentiraj Print

Nasuprot ekonomskoj teoriji i popularnom mitu, privatizacija je neefikasna, piše Tony Judt.

Margaret Tačer, poput Džordža Buša i Tonija Blera nakon nje, nikad nije propuštala priliku da ukaže na represivnost i intruzivnost centralizovane države. Zahvaljujući CCTV kamerama, prisluškivanju, američkom Sekretarijatu za unutrašnju bezbednost, britanskoj Nezavisnoj bezbednosnoj upravi i drugim merama, svevideća kontrola koju savremena država može da vrši nad svojim građanima stalno se širi. I dok Norveška, Finska, Francuska, Nemačka i Austrija - koje sve odreda štite svoje građane "od kolevke pa do groba" - nikad nisu posegle za takvim merama osim u ratu, upravo su ova anglosaksonska društva, koja toliko drže do slobode, otišla najdalje u ovom orvelovskom pravcu.

Uzgred, ako treba da identifikujemo samo jednu generalnu opštu posledicu intelektualnog prestrojavanja koje je obeležilo poslednju trećinu 20. veka, to bi bez sumnje bilo obožavanje privatnog sektora i, konkretno, kult privatizacije. Neki će reći da je entuzijazam prema ukidanju društvenih dobara bio čisto pragmatičan. Zašto privatizovati? Zato što se, u doba budžetskih ograničenja, privatizacijom naizgled štedi novac. Ako država poseduje neefikasnu fabriku ili je snabdevač skupe usluge - vodovoda, recimo, ili železnice - ona to prepušta privatnim kupcima.

Prodaja obezbeđuje državi novac. Istovremeno, prelaskom u privatni sektor, ta institucija postaje efikasnija zahvaljujući delovanju profitnog motiva. Svi su na dobitku, usluga se popravlja, država se lišava nepotrebne odgovornosti, investitori profitiraju, i javni sektor jednokratno dobija novac od prodaje. Na prvi pogled, privatizacija predstavlja odustajanje od dogmatskih načela orijentisanih ka državi i okreće se realnim ekonomskim kalkulacijama.

Na kraju krajeva, "poslovanje nacionalizovanih industrijskih grana u skoro svakoj zemlji nije bilo drastično bolje nego u privatnim ili mešovitim kategorijama."¹ I nema sumnje da društveno vlasništvo ima svoje nedostatke. Ministarstva finansija, naročito u Britaniji, odnosila su se prema potencijalno profitabilnim uslugama kao prema običnim kravama muzarama. Uz minimalne investicije i maksimalno uzimanje profita, punili su se javni trezori. Tako se od železnica i rudnika očekivalo da obuzdavaju svoje cene iz socijalnih i političkih razloga; ali se istovremeno od njih zahtevalo da donose profit.

Dugoročno, to ih je pretvorilo u neefikasne službe. Drugde, recimo u Švedskoj, država je bila obazrivija sa svojim ekonomskim manipulacijama, ali je često do nepodnošljivih granica regulisala zarade, uslove, cene i proizvode. Tako je, uz kratkoročnu finansijsku korist, privatizaciji pridodat hipotetički porast inicijative i efikasnosti. Ako ništa drugo, pretpostavljalo se da će preduzeće koje je iz javnih prešlo u privatne ruke sigurno poslovati sa vizijom dugoročnih investicija i efikasnog određivanja cena.

Svedoci smo postepenog prebacivanja društvene odgovornosti na privatni sektor, bez ikakve vidljive kolektivne koristi.

Toliko o teoriji. Praksa je bila sasvim drugačija. Sa uspostavljanjem moderne države (pre svega tokom prošlog veka), prevoz, bolnice, škole, pošte, vojske, zatvori, policijske snage i pristupačna kultura - ključne usluge za koje profitni motiv nije podesan - stavljene su pod društvenu regulaciju i kontrolu. Sada ih vraćaju privatnim preduzetnicima.

Svedoci smo postepenog prebacivanja društvene odgovornosti na privatni sektor, bez ikakve vidljive kolektivne koristi. Nasuprot ekonomskoj teoriji i popularnom mitu, privatizacija je neefikasna. Većina organizacija za koje su države smatrale da treba da pređu u privatni sektor poslovala je s gubitkom: bilo da se radi o železnicama, rudnicima, poštama ili snabdevačima energijom, njihove usluge i troškovi održavanja uvek više koštaju nego što mogu da prihoduju.

Upravo iz ovog razloga, takva društvena dobra sama po sebi ne privlače kupce, ukoliko se ne ponude po mnogo manjoj ceni. Ali kada država jeftino prodaje, građani gube. Proračunato je da su, tokom privatizacija za vreme Margaret Tačer, planski niske cene po kojima je privatnom sektoru prodavana dugogodišnja javna imovina dovele do prebacivanja 14 milijardi funti iz džepova poreskih obveznika u ruke deoničara i drugih investitora.

Ovom gubitku treba dodati još 3 milijarde funti za provizije bankarima koji su posredovali u privatizacijama. Tako je država praktično platila privatnom sektoru oko 17 milijardi funti (19 milijardi evra) za kupovinu sredstava koja inače ne bi našla kupce. Ovo je ozbiljan novac - približno jednak kapitalu univerziteta Harvard, na primer, ili godišnjem bruto domaćem proizvodu Paragvaja ili Bosne i Hercegovine. To se ne može opisati kao efikasno korišćenje javnih resursa.

Jedan od razloga zašto se u Britaniji privatizacija smatra korisnom jeste to što se ona odvijala uporedo sa završetkom decenija britanskog kaskanja za susedima. Ali ovaj ishod je skoro u celini bio rezultat usporavanja rasta u ostalim državama: nije bilo naglog preokreta u britanskoj ekonomiji. U najboljoj studiji o britanskoj privatizaciji zaključeno je da je privatizacija, sama po sebi, imala izuzetno skroman uticaj na dugoročni ekonomski rast - dok je kroz nju novac iz ruku poreskih obveznika i potrošača prebačen u džepove deoničara novoprivatizovanih kompanija.²

Jedini razlog zašto privatni investitori žele da kupe naizgled neefikasna društvena dobra jeste to što država za njih eliminiše ili smanjuje rizik.

Jedini razlog zašto privatni investitori žele da kupe naizgled neefikasna društvena dobra jeste to što država za njih eliminiše ili smanjuje rizik. Na primer, u slučaju londonskog metroa, oformljeno je "javno-privatno partnerstvo" (JPP), i investitori su pozvani da ulože novac. Kupci su bili sigurni da će, šta god da se desi, biti zaštićeni od ozbiljnog gubitka - što ruši ekonomsku argumentaciju za privatizaciju: delovanje profitnog motiva. Pod ovim povlašćenim uslovima, privatni sektor će se pokazati u najmanju ruku jednako neefikasan kao društveni - sakupljajući profit i svaljujući gubitke na državu.

Ishod je bila najgora vrsta "mešovite ekonomije": individualno preduzeće osigurano javnim sredstvima. U Britaniji, novoprivatizovane bolnice redovno propadaju - obično jer se od njih zahteva da donose profit, ali im je zabranjeno da naplaćuju onoliko koliko misle da tržište može da izdrži. U ovom trenutku, bolnički konzorcijumi (poput londonskog metroa, čiji je JPP propao 2007.) okreću se državi i traže od nje da plati troškove. Kada ovo počne da se dešava serijski - kao sa nacionalizovanim železnicama - rezultat će biti lagana de facto renacionalizacija, ali bez ikakvih prednosti javne kontrole.³

Rezultat je moralni rizik. Popularni kliše kako su prenaduvane banke koje su do temelja uzdrmale međunarodne finansije 2008. bile "prevelike da propadnu", naravno, važi i drugde. Nijedna država neće dozvoliti da joj železnički sistem jednostavno "propadne". Privatizovanim snabdevačima gasom, ili mrežama aviosaobraćajne kontrole, ne može se jednostavno dopustiti da stanu zbog lošeg poslovanja ili finansijske nesposobnosti. I naravno, njihova nova uprava i vlasnici to dobro znaju.

Zanimljivo je da je ova činjenica izmakla inače oštrom oku Fridriha Hajeka. Tvrdeći da je monopolističke industrije (uključujući i železnice i komunalije) najbolje prepustiti privatnicima, prevideo je implikacije: budući da se takvim vitalnim nacionalnim službama nikad neće dozvoliti da propadnu, one mogu da povlače rizične poteze, da troše i ulažu sredstva kako im volja, znajući da će država uvek na kraju platiti račun.

***

Amerikanci su privatizovali manje od njihovih britanskih obožavalaca. Ali planski nedovoljno finansiranje prezrenih javnih službi poput Amtraka proizvelo je nezadovoljavajuću uslugu, i ta institucija je osuđena da pre ili kasnije bude ponuđena privatnom kupcu po bagatelnoj ceni. Na Novom Zelandu, gde je država tokom devedesetih privatizovala železnicu i feribote, novi vlasnici su nemilosrdno rasprodali sve što se moglo prodati. U julu 2008, vlada u Velingtonu je preko volje preuzela nazad opelješeni i još uvek neprofitabilni transport, i vratila ga pod društvenu kontrolu - uz mnogo veće troškove od onih koji bi bili potrebni za investicije devedesetih.

U privatizacionoj priči ima dobitnika i gubitnika. U Švedskoj, nakon bankarske krize u kojoj je država izgubila mnogo novca, (konzervativna) vlada je početkom devedesetih preusmerila 14 posto do tada državno monopolizovanih penzijskih doprinosa iz društvenog sistema u privatne penzione račune. Kao što se moglo predvideti, najveću korist od ove promene imale su osiguravajuće kompanije. Isto tako, među uslovima pod kojima su britanske komunalne službe prodate najboljem ponuđaču našlo se i "prevremeno penzionisanje" desetina hiljada radnika. Radnici su izgubili posao, državi je natovaren penzioni teret - ali su deoničari novih privatnih organizacija oslobođeni svake odgovornosti.

Prebacivanjem vlasništva na privatne preduzetnike, država se oslobađa moralnih obaveza. To je rađeno vrlo svesno: u Britaniji je od 1979. do 1996. (tj. u vreme Margaret Tačer i Džona Mejdžora) udeo privatnih usluga koje je plaćala država podignut sa 11 posto na 34 posto, uz najveći skok u oblasti nege starijih, dece i mentalno obolelih. Novoprivatizovani domovi i zdravstvene ustanove su, naravno, spustili kvalitet usluge na minimum, kako bi povećali profit i dividende. Tako je socijalna država kradimice rasparčana u korist šačice preduzetnika i deoničara.

Ugovori koje država sklapa s privatnim preduzećima jesu treći i možda najubedljiviji argument protiv privatizacije. Mnoge službe kojih država želi da se otarasi funkcionišu loše: uprava je loša, ulaganja su nedovoljna itd. Međutim, koliko god loše funkcionisale, poštanske usluge, železnice, starački domovi, zatvori, i druge službe ocenjene kao dobre za privatizaciju, ne mogu se u potpunosti prepustiti volji tržišta. U ogromnoj većini slučajeva, to su aktivnosti koje neko mora da reguliše - zato su i završile u državnim rukama.

Ovo poluprivatno, poludržavno oslobađanje od suštinski kolektivne odgovornosti vraća nas na jednu staru priču. Ako vas danas u Americi poseti poreska inspekcija, to je zato što je država odlučila da sprovede istragu; ali sami inspektori će najverovatnije biti iz privatne kompanije. Tu kompaniju je za ovaj posao unajmila država, isto kao što privatne agencije sklapaju ugovore sa Vašingtonom za poslove obezbeđenja, prevoza i tehničke ekspertize (radeći za profit) u Iraku i Avganistanu.

***

U osnovi, privatizacijom se vraća unazad jedan viševekovni proces, gde se država prihvatala onih stvari koje pojedinci nisu mogli ili nisu želeli da rade.

U osnovi, privatizacijom se vraća unazad jedan viševekovni proces, gde se država prihvatala onih stvari koje pojedinci nisu mogli ili nisu želeli da rade. Pogubne posledice po društveni život, kako to često biva, promaljaju se iz novog tehnokratskog žargona. U današnjim engleskim visokoškolskim krugovima, razgovorom dominira metafora tržišta. Dekani i šefovi odseka upinju se da procene "učinak" i ekonomski "uticaj" u svojim procenama kvaliteta nečijeg rada. Kada engleski političari i činovnici pokušavaju da opravdaju napuštanje tradicionalnih monopola nad javnim službama, govore o "diversifikaciji snabdevača". Kada je britanski sekretar za rad i penzije u junu 2008. najavio planove za privatizaciju javnih službi - uključujući i kratkoročno palijativne mere o "radu za socijalnu pomoć", koji će Vajtholu omogućiti da objavljuje nerealno niske procente nezaposlenosti - opisao je taj projekat kao "optimizaciju pružanja socijalne pomoći".

Šta za korisnike ovih sjajnih mera znači činjenica da je sve, od lokalnog prevoza do regionalnog socijanog radnika, sada u službi neke privatne kompanije, koja svoje poslovanje meri isključivo kratkoročnom profitabilnošću? Pre svega, javlja se negativan socijalni uticaj (da se poslužimo ovim novogovorom). Glavni nedostaci starih javnih službi bili su restriktivni propisi i ustanove - jednoobrazni model za sve - sa kojima su obično povezivane: švedske prodavnice alkohola, bifei britanske železnice, sindikalni francuski zavodi za nezaposlene i tako dalje. Ali makar su svima omogućavale jednak pristup, i u svakom slučaju, shvatane su kao društvena odgovornost.

Porast preduzetničke kulture je sve to uništio. Možda je privatizovanom telefonskom operateru u interesu da obezbedi ljubazne, automatizovane kol-centre koji će primati reklamacije (dok u starom nacionalizovanom sistemu žalioci nisu imali iluzija da ih iko sluša); ali ništa se suštinski ne menja. Štaviše, socijalna usluga koju pruža privatna kompanija ne predstavlja se kao kolektivno dobro na koje svi građani polažu pravo. Nije iznenađujuće što sve manje ljudi zahteva prava i usluge koje im po zakonu pripadaju.

Rezultat je krnje društvo. Iz perspektive čoveka sa dna - koji traži isplatu nadoknade za nezaposlenost, zdravstvenu negu, socijalnu naknadu ili neku drugu zvanično odobrenu uslugu - on se više instinktivno ne okreće državi, činovnicima ili vladi. Uslugu ili naknadu sada "obezbeđuje" privatni posrednik. Posledica je da je gusta mreža socijalne interakcije svedena na minimum, i građanina za državu vezuje samo autoritet i poslušnost.

Ovo reduciranje "društva" na tanku membranu odnosa između privatnih pojedinaca danas se predstavlja kao težnja libertarijanaca i zagovornika tržišta. Ali ne treba zaboraviti da je to bio prvobitni san jakobinaca, boljševika i nacista: ako nas ništa ne vezuje kao zajednicu ili društvo, onda smo potpuno zavisni od države. Vlade koje su previše slabe ili previše diskreditovane da bi delovale kroz svoje građane češće će se služiti drugim sredstvima: opominjanjem, nagovaranjem, pretnjama, i na kraju prisiljavanjem naroda da ih sluša. Gubitak socijalnog smisla artikulisanog kroz javne službe zapravo pojačava neobuzdanu snagu premoćne države.

U ovom procesu nema ničeg tajanstvenog: lepo ga je opisao Edmund Berk u kritici Francuske revolucije. Svako društvo, piše on u Razmišljanjima o revoluciji u Francuskoj, koje uništava tkivo svoje države, ubrzo će biti "samleveno u prah i čestice individualnosti". Otklanjanjem javnih službi i njihovim reduciranjem na mrežu unajmljenih privatnih snabdevača, otpočeli smo rasparčavanje društvenog tkiva. Što se tiče praha i čestica individualnosti: to najviše liči na Hobsov rat svih protiv svih, gde za mnoge život ponovo postaje usamljenička, bedna i prilično prljava rabota.

^{Odlomak iz knjige Teško zemlji, u prevodu Ivice Pavlovića, koja ovih dana izlazi iz štampe u izdanju Peščanika.}

^{[1] Daniel Bell, The Cultural Contradictions of Capitalism (New York: Basic Books, 1976), str. 275.}

^{[2] Massimo Florio, The Great Divestiture: Evaluating the Welfare Impact of the British Privatizations 1979-1997 (Cambridge: The MIT Press, 2006), str. 342.}

^{[3] Poslednje godine svog postojanja, 1994, državna železnica British Rail koštala je poreske obveznike 950 miliona funti (milijardu evra). Do 2008, njena poluprivatna naslednica, Network Rail, koštala je poreske obveznike 5 milijardi funti (5,7 milijardi evra).}

Tagovi: privatizacija, Tony Judt

POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE

23.05.

dodaj komentar 33 komentara

ap21.10.2011. 18:45#1

U SFRJ je privatizacija krenula bitno ranije. Partija je privatizirala malo po malo sve i usput likvidirala i eliminirala vlasnike i suvlasnike - i zatvore, logore, policiju, sudstvo ... Pri kraju se pod tzv. Markovićevom reformom pod navodnim spašavanjem navodnog socijlaizma na sužavanje, samo na privredu, kao šok mjera nagle završene privatizacije već pretežno privatiziranih poduzeća za 0 dinara. Iako je to išlo brzo nije ništa pomoglo jer su poduzeća već bila pretežno privatizirana a cash poduzeća potpuno.

Onda se je naszvilo frontalno, sve snage, najprije stanovi do rezidencija kao osnova koja još nije rekla svoje i koja će odlučivati, sav novac ....

Hrvatska prednjači i ima razmjerno daleko najveću širinu, ne 200 obitelji a što je copy paste koncepcija iz USA tehnomenadžera i Vesne Pusić kao sociologinje (a ne Tuđmana i Canjuge koji su imali koncepciju svih stališa) nego puno šire.

Ne bi bio problem privatizacije pa ni u prvom redu da to nije isto kao i sve drugo po samo upravnom klišeu - samo se upravlja tako da je sav prihod i sve što vrijedi nama bez rizika i plaćanja i vraćanja a sve ostalo vama. Zo nije superhik varijanta nego nešto neuporedivo ekstremnije, jednostavnije i praznije ali što jako privlači i funkcionira. Kako ne bi, npr. potpuna si budala, ološ i ništa a tako si lako akademik, dobijaš vilu, samo upravljaš i kurčiš se, masa ostalih sličnih budala ti kliču i puše i ti njima ....
Državni službenik22.10.2011. 00:48#2

Privatnici su nesposobni. Povijest privatnog poslovnog neuspjeha neusporedivo je veći od onoga u rukama države.

Teza da je gospodarstvo u privatnim rukama bolje od onoga u državnim je naprosto ideološka glupost koja nema veze sa stvarnošću.
trle22.10.2011. 01:13#3

sereš koliko si dug i širok. sve komparativne studije pokazuju da je privatno upravljanje efikasnije od državnog. da nije tako centralno planiranje ne bi propalo. a ovaj frajer si bira primjere koji mu pašu. jebeš takvog stručnjaka
Državni službenik22.10.2011. 01:30#4

Da , vidimo kako su uspješne , mora ih država spašavat novcem "nesposobnih i neobrazovanih" .
Svaki dan propadne na tisuće glupih privatnika.
Sinopec je državno poduzeće u Kini koje je prije nekoliko godina bilo najveća kompanija na svijetu, dakle te tvoje "ozbiljne " komparativne studije kurca ne vrijede.

Glup si i nesposoban ko privatnik.
@Državni službenik22.10.2011. 01:31#5

Trle ti je ovdje poznati redikul, ne troši vrijeme na njega.
@trle22.10.2011. 01:51#6

Dapace, uopce nije tocno da privatne tvrtke posluju bolje od drzavnih. I drzavne i privatne tvrtke mogu poslovati i dobro i lose, zavisno o tome kako se njima upravlja. To tvrdi izmedju ostalih i americki nobelovac Stiglitz.

A to se vidi i iz prakse. U SFRJ je radilo tisuce produktivnih tvrtki. Dok u post-jugoslavenskim zemljama ima malo tvrtki koje dobro posluju, tj. vecina post-jugoslavenskih zemalja zive od kredita, a ne od vlastite produkcije. Zato i jesu ukupno zaduzene za preko 160 miljardi dolara, dok je SFRJ kad se raspala bila zaduzena za 10 - 16 miljardi dolara, tj. najmanje deset puta manje.

Danas je "sve privatizirati" doseglo nivo biblijskih dogmi. A to koriste snalazljivi lopovi da jeftino dobiju tvrtku od drzave, opljackaju ju, onda ju opet daju drzavi da ju sanira novcem poreznih obveznika, i onda im ju saniranu vrati da bi ponovo mogli pljackati.
trle22.10.2011. 02:00#7

ajde klinjo ne brabonjaj. jedino što znate papagajski ponavljati jesu primjeri iz posljednje krize. jesi čuo za spašavanje hrvatskih banaka? državnih banaka? jesi čuo za nedavno spašavanje nove ljubljanske banke? državne banke. jesi čuo za spašavanja kineski državnih banaka? itd...itd...dakle dečkić si odabere primjer, izuzetak i onda maše njima nastojeći ga prikazati kao pravilo.
za razliku od tebe ja sam čitao stiglitza pa mi ne prodaj muda pod bubrege. on to nigdje nije tvrdio. dapače na primjeru azijskih gospodarstava je naveo pozitivnu ulogu države u gospodarstvu no ona ne uključuje mikromenadžment i kompanije u državnom vlasništvu. a on je valjda najljeviji od ekonomista vrijednih spomena.
produktivna jugoslavenska poduzeća? da ne znam kako misliš ozbiljno mislio bi da si nekakva šaljivdžija koji se sprda s jugoslavenskim poduzećima. 50% jugoslavenskih poduzeća je imalo gubitak iznad visine kapitala. produktivnost po radniku je bila debelo ispod zapadnog prosjeka. oćemo o primjerima? končar, prvomajska, jugoplastika? ako misliš ulazit u diskusiji tri nabubane frazetine ti neće biti dovoljne.
Marin22.10.2011. 02:41#8

U SAD-u je dobar dio zatvora, da, zatvora, u privatnom vlasnistvu, te su dionice doticnih firmi, ili ne znam kako da to vec nazovem, prisutne na burzama. E, ako je ista bolesno u ovom drustvu - to je bolesno!!
@Marin22.10.2011. 03:01#9

Nemoj se nista cuditi, danas u Americi, sutra u Hrvatskoj, zna se!

Uostalom, to mozda objasnjava zasto Amerika ima 5% svjetskog stanovnistva, a 25% svjetskih zatvorenika. Svaka kapitalisticka firma treba imati sto veci profit, dakle treba sto vise ljudi trpati u zatvore!
@Marin22.10.2011. 03:11#10

Nebi vjerovao u nekim manjim mjestima privatne tvrtke obavljaju posao policije. E ako je nešto bolesno onda je to teški stadij bolesti neoliberalnog uma.
@marin22.10.2011. 03:12#11

i što to fundamentalno mijenja? ne osuđuje ih privatni sud!
@trle22.10.2011. 03:16#12

Ti mi pricas o nabubanim frazetinama, ti koji ni ne znas za drugo osim za ponavljanje tekucih propagandnih floskula?

I velis, citao si Stiglitza, a nigdje nisi to nasao? Pa onda citaj jos jednom! Kako bi bilo da pocnes sa "Free Fall"?

A sto se tice Jugoslavenskih poduzeca, cinjenica je da smo imali tisuce poduzeca koje su proizvodile sve i uz to i izvozile, da su te firme proizvodile dovoljno ne samo za normalan zivot svojih gradjana, nego i za besplatno obrazovanje, besplatno zdravstvo, da su obezbjedjivale besplatne stanove i kredite za stanove, itd. itd. itd.. I uza sve to je SRH naslijedila samo 3 miljarde duga.

A danas, ne proiavodimo niti za sebe niti izvozimo, niti imamo besplatno zdravstvo, niti imamo besplatno obrazovanje, niti dobivamo stanove, ali zato imamo preko 60 miljardi dolara dugova?

I idiotu je jasno koja je onda ekonomija uspjesnija.

"jesi čuo za spašavanje hrvatskih banaka? državnih banaka? "

Ovo mi je stvarno prva vijest. Ja mislio da Hrvatska nema banaka, da ih je sve prodala strancima i da su sve privatne? Daj me prosvijetli, koje su to drzavne hrvatske banke?
@Marin22.10.2011. 03:20#13

@@marin
"i što to fundamentalno mijenja? ne osuđuje ih privatni sud! "

To itekako fundamentalno mijenja svijet!
trle22.10.2011. 03:52#14

dobro budaletino što te svemu moram učit?pročitaj od stiglitza asian miracle, znanstveni rad pa će ti puno toga biti jasnije.
-jugoslavija je manje izvozila od hrvatske
-životni vijek u jugoslaviji je bio kraći nego u hrvatskoj
- broj studenata na teret ministarstva je bio manji nego u hrvatskoj
-životni standard je bio niži nego u hrvatskoj
-ako se sve proizvodilo otkud kolone prema trstu?
- stanove je netko plaćao....to što su tvoji roditelji bili istaknuti partijci ne znači da su svim dobijali stanove
-uspoređivati dug iz onih vremena s današnjim je poseban oblik autizma
-jugoslavija je početkom 80-ih imala nižu pokrivenost uvoza izvozom nego u najgorim dani RH
- hrvatske državne banke su spašavane 1991. spašavane su i 1996.

kretenčino! jel vidiš da ništa ne znaš?
@trle22.10.2011. 04:00#15

ahahahahahahahahahahahahahahah

Ti zbilja opravdavaš ono što je tu netko rekao da si vodeći redikul :)))))
trle22.10.2011. 04:07#16

tipičan izraz nemoći. jadniče :)
@trle22.10.2011. 04:28#17

Jesi li ti normalan? Ti uistinu hoces da laziras stvari? Da li ti svoje izmisljene podatke hoces da pripses Stiglitzu? Koje veze ima "asian miracle" sa Jugoslavijom?

Ono sto je Stiglitz uistinu napisao u "Globalization and its Discontents", koja je knjiga prevedena i na Hrvatski, to je da su sve zemalja istocne Evrope ukljucujuci i post-jugoslavenske zemlje, po svim ekonomskim pokazateljima bile gore 2000. nego 1989. kad je pao berlinski zid. Sve osim Slovenije i jos 3 zemlje. On isto tako pokazuje da su neke zemlje bile tragicno ekonomski unazadjene. Kao na pr. Ukrajina, ciji je GDP pao na jednu trecinu u usporedbi sa socijalistickim periodom. Ili Rusija, u kojoj je unisteno 56% industrije (za usporedbu, u WW2 je bilo unisteno 24% industrije). Dakle, upravo je Stiglitz opisao koju su tragediju dozivjele zemlje u tranziciji i po duzini zivota svojih stanovnika i po svim ostalim pokazateljima.

A Hrvatska je po nekim napisima dostigla GDP SRH tek 2006., a po drugima ni tada.

Medjutim sve se vidi i prostim okom: Hrvatska zivi na dug, koji niko to ne porice, iznosi danas preko 60 miljardi dolara i stalno raste. Kao sto niko ne porice da je Hrvatska od SFRJ naslijedila 3 miljarde dolara duga. Dakle, Hrvatska ima 20 puta veci dug, koji stalno raste.

Covjece, probudi se. Na kojoj ti planeti zivis?
trle22.10.2011. 04:50#18

a tko je rekao da asian miracle ima veze s jugoslavijom? jesi ti pismen? Spomenuo sam stiglitzev rad u kojem govori o ulozi države u gospodarstvu i ističe da pozitivni primjeri državnog intervencionizma u aziji ne uključuju državno vlasništvo i mikromenadžment nego ulaganje u obrazovanje poticanje štednje itd.. jesi sad konačno shvatio?
zemlje istočnog bloka su propadale kompletne 80-e i glupo je uspoređivati 2000 sa 1989. budući da je propast u prvim godinama 90-ih nastavak trenda iz 80-ih.
jugoslavija je 80 kao i ostatak komunističkih zemalja jednako tako živjela na dug i bankrotirala je. dakle život na dug nije luksuz kapitalističkih zemalja. i koji idiot uspoređuje dug iz 80-ih s sadašnjim dugom?
@trle22.10.2011. 05:52#19

Jugoslavija ni slucajno nije bankrotirala, nego su je unistili oni koji su od toga imali koristi da bi ju mogli opljackati i obogatiti se!

Naravno da stalno treba usporedjivati dug Jugoslavije i post-jugoslavenskih zemalja i RH sa SRH, da bi ljudi mogli poceti misliti. Da bi ljudi eventualno mogli progledati! Jer, kad je dug RH 20 puta veci od duga SRH, i stalno se povecava, to puno govori. Ne samo o proslosti, nego i o buducnosti.

"glupo je uspoređivati 2000 sa 1989. budući da je propast u prvim godinama 90-ih nastavak trenda iz 80-ih."

Vidim da si ti veci strucnjak od Stiglitza? Hoces li mu napisati pismo da ponisti knjigu? E vidis, on ne misli da je za siromasenje tranzicijskih zemalja kriv socijalizam, nego su naravno, krive kapitalisticke reforme koje su provedene na takav nacin da su upropascavale ekonomije tranzicijskih zemalja, umjesto da ih unaprijede.

Ako si vec za kapitalizam, i pojma nemas niti hoces da imas pojma o socijalistickoj Jugoslaviji i SRH, onda bar preuzmi odgovornost za sistem kojega branis: a to je sistem koji od Hrvatske radi koloniju bez politickog ili ekonomskog suvereniteta, gdje su unistene industrija, poljoprivreda, skolstvo, zdravstvo.

I zdrav razum! Cemu si ti ocit primjer!
trle22.10.2011. 12:45#20

glupsone, jugoslavija je bankrotila 1982. kao i veći dio socijalističkih zemalja. rumunjska koju godinu ranije.
jel tebi išta znači inflacija kad uspoređuješ 2 različita razdoblja? jugoslavija se da se i htjela zadužit kao i hrvatska ne bi mogla, drugo vrijeme.
dakle i za 80-e su krive kapitalističke reforme? :)))
dakle kao što vidimo ništa ne znaš. neznaš ni povijest svoje voljene jugoslavije, ne znaš da je bankrotirala, ne znaš da je uvozila više nego što je izvozila, ne znaš ni za spašavanje državnih banaka u hrvatskoj....ti ništa ne znaš. a praviš se da znaš.
trleidiot22.10.2011. 13:39#21

trljavi povuci se , opet su te satrali u raspravi. Ti si mazohist, niti jednu raspravu još nisi dobio, ljudi ti se ismijavaju , jadan si :))
Koliki ti je skor? 0 :45 ? :)))
Mato22.10.2011. 14:35#22

Zašto treba zabraniti HDZ?

# Zato što su u zemlju dovukli ništarije s ko`ca i konopca koji su nas bacili u blato društveno i ekonomski: Šušak, Mudrinić, Milas, Beljo

# Zato što su asistirali Miloševiću i srpskim tvorcima rata podstičući proustaške izljeve, umjesto da smo se branili antifašističkom tradicijom. Na četnike se krenulo ustašama, iako je poznato da su oni u povijesti bili jako dobri prijatelji i suradnici nacista i fašista

# Zato što su kroz pretvorbu i privatizaciju opljačkali Hrvatsku kao nitko nikada u povijesti i uništili perspektivu budućim generacijama

# Zato što nisu proglasili ratno stanje da njihovi sinovi ne bi išli na ratište i da bi njihovi štićenici mogli opljačkati državu dok drugi ginu u ratu za koji je i HDZ “zaslužan”

# Zato što su dopustili da lopovi sa stranačkim iskaznicama uništavaju poštene poduzetnike neplaćanjem računa, zatvaranjem dužničkih tvrtki i otvaranjem novih da bi istu rabotu obavili više od nekoliko puta

# Zato što nisu kažnjavali već poticali kriminal svake vrste

# Zato što su uništili sudstvo dovodeći svoje poslušničke kadrove

# Zato što su instalirali podobnost i poslušnost kao jedine kriterije pri zapošljavanju

# Zato što su gušili medijske slobode i okupirali HRT da bi na njemu instalirali spodobe koje i danas provode njihov program

# Zato što su raspirivali mržnju i najniže insinkte

# Zato što su izbornim inžinjeringom i glasovima zatvorenika uveli HSP u Sabor da bi imali desnije strašilo od sebe

# Zato što su uništili ugled Hrvatske među njenim građanima i u svijetu

# Zato što su inteligentni ljudi emigrirali jer nisu mogli prosperirati u svojoj zemlji

# Zato što su od Sabora napravili najobičniju svađaonicu, a ne zakonodavno tijelo (uz asistenciju ostalih nesposobnjakovića)

# Zato što su sklopili ugovor s Vatikanom koji nema nitko u svijetu i po kojem svake godine crkvi dajemo preko 350 milijuna kuna

# Zato što se imovina vraća ckrvi i pri tome se izbacuju vrtići, knjižnice, fakulteti

# Zato što su uveli vjeronauk u škole i na taj način podijelili djecu što je zločin samo po sebi u toj osjetljivoj dobi

# Zato jer se podilazi popovima u svim važnim društvenim pitanjima

# Zato jer zakon o umjetnoj oplodnji donosi primitivni, religijski zatucan ministar

# Zato jer se uništava ono što je preostalo da bi se lakše prodalo

# Zato što im je na pameti samo punjenje proračuna na račun građana

# Zato što su potpuno politički i na bilo koji drugi način neodgovorni

Zato što ovu državu sigurno neće spasiti oni koji su je uništili…Zabranjujući HDZ spašavamo zemlju. Što je bitnije?
Ivan22.10.2011. 15:59#23

Državoljupci, evo što je 2002. vaš prepametni Stoglitz, plaćeni savjetnik Fannie Maea, pisao o rizičnosti kupovine nekretnina posredovanjem državnih firmi Fannie Mae i Freddie Mac:

"Ova analiza pokazuje da je vjerojatnost šoka značajno manja od 1 na 500.000 i možda čak manja od 1 na 3 milijuna. Imajući u vidu ovu nisku vjerojatnost šoka i pretpostavljajući da Fannie Mae i Freddie Mac drže dovoljan kapital da podnesu šok, izlaganje države riziku da ove firmu postanu nesolventne je veoma malo."
@Ivan22.10.2011. 21:02#24

Link molim!

Kad citiras, onda bi bilo dobro da postavis i link s kojeg si citirao, tako da mozemo provjeriti.
@Mato22.10.2011. 21:08#25

Svaka ti je na mjestu!

Ali nazalost, HDZ je vec toliko korumpirao sistem, da nema ni jedne postene stranke, nego sve one kopiraju HDZ.

Tako da nade nema! Svaka stranka koja dodje ce nastaviti na isti nacin unistavati zemlju. Rjesenje su uopce ne nazire, dok god je ovaj sistem, a ovaj sistem "vise ne preokrene"...
@trle22.10.2011. 21:15#26

U ovoj raspravi je bitno da je Jugoslavija bila bar 10 puta manje zaduzena od post-jugoslavenskih zemalja i da je imala kapacitet da taj dug i vrati, te da je imala besplatno zdravstvo, skolstvo i razvijenu industriju i poljoprivredu, a Hrvatska je bar 20 puta vise zaduzena od SRH, a ekonomija joj opustosena.

Sad, ako je Jugoslavija 1982. bankrotirala tako da niko od nas koji smo tada u njoj zivjeli to nije primjetio, bilo bi dobro da mi posaljes link kao dokaz?
trle22.10.2011. 21:30#27

opet dosadni papagaji. jugoslavija je bankrotirala 1982. nije više mogla vraćati vanjsku dug. toliko o maloj zaduženosti! hrvatska još nije bankrotirala. kad bude, onda uspoređujte jugoslaviju i hrvatsku. to da je jugoslavija 1982. bankrotirala je općepoznata stvar. pitaj si mamu. čuo za dug pariškom i londonskom klubu?čuo za stabilizaciju, nstašicu kave, goriva itd...
što se tiče besplatnog obrazovanja i to vam treba crtati. da hrvatska danas ima onaj postotak studenata koje je jugoslavija imala i sad bi svo obrazovanje bilo besplatno. štoviše, danas se besplatno obrazuje veći broj studenata nego u jugoslaviji. zdravstvo je također besplatno a i ljudi duže i kvaltetnije žive.
Ivan22.10.2011. 21:40#28

Izvolite link na Stiglitzevu sramotu.

http://web.archive.org/web/20050119214025/http://sbgo.com/Papers/fmp-v1i2.pdf

Da vas podsjetim, seronja je danas ekonomska perjanica wall street protesta.
Ivan22.10.2011. 21:43#29

Dopuna radi lakšeg snalaženja: str. 6. Conclusion.

On je obični licemjer koji danas trubi da je za krizu kriva deregulacija.

I nerado se sjeća da je upravo on huškao na državnu potporu nerezonskom kreditiranju kupovine nekretnina. Seronja.
@trle23.10.2011. 02:18#30

Ja mislim da bi si ti trebao pitati mamu o Jugoslaviji, jer mi koji smo u to vrijeme zivjeliu Jugoslaviji, nismo primijetili da je Jugoslavija bankrotirala. Tocno da je postojala stabilizacija, par-nepar, nestasica kave, sto je najlogicnije, jer se naravno smatralo da ako si zaduzen, onda moras stedjeti! Logicno, zar ne!

U Kaliforniji su isto tako pocetkom novog milenija bile nestasice struje i black-outs, zahvaljujuci spekulacijama sa cijenom struje.

Ovaj socijalisticki primjer mi se svakako cini puno posteniji nego ovaj kapitalisticki, a tebi?

Kriza je osim toga nastala, zato sto je sedamdesetih zapadne banke davale kredite uz prosjecno 2% kamata, da bi onda osamdesetih digli kamate na 18%, cik pogodi zasto? Sigurno iz ljubavi prema socijalizmu, ili zato da uniste socijalizam? Uz 2% kamata, dug se pdvostrucavao za 35 godina, a uz 18% kamata, dug se podvostrucavao za 3.9 godina. Dakle, ako je Jugoslavija imala 1980. dug od 14 miljardi, to znaci da je do 1988. morala isplatiti 28 miljardi, e da bi joj dug ostao isti!
@trle23.10.2011. 02:26#31

Besplatno osiguranje i obrazovanje je prvenstveno stvar principa. I obrazovanje i zdravstveno (koje je ukljucivalo zubara i sve ostalo sto se danas placa) ce u duhu neo-liberalne ideologije postajati sve skuplje i u Hrvatskoj i drugdje.
@Ivan23.10.2011. 02:30#32

Nemam pojma koliko su se 2002. mogi vidjeti pokazatelji krize koja ce nastupiti 2007., i ne znam zato da li bi za to trebalo kriviti Stiglitza.

U svakom slucaju, nekoliko njegovih knjiga koje do sad uspjeh procitati su vrlo dobre i preporucam ih i ostalima.
galico23.10.2011. 15:22#33

Evo primjera iz Njemačke...
Ajde pogledaj ovaj članak...malo o činjenicama...

http://www.globalresearch.ca/index.p...t=va&aid=27054

Dijelovi članka...

Publicly-owned banks were instrumental in funding Germany’s “economic miracle” after the devastation of World War II. Although the German public banks have been targeted in the last decade for takedown by their private competitors, the model remains a viable alternative to the private profiteering being protested on Wall Street today.

However, there are other Western public banking models that are successful without oil booms. Europe has a strong public banking sector; and leading it is Germany, with eleven regional public banks and thousands of municipally-owned savings banks. Germany emerged from World War II with a collapsed economy that had degenerated into barter. Today it is the largest and most robust economy in the Eurozone. Manufacturing in Germany contributes 25% of GDP, more than twice that in the UK. Despite the recession, Germany’s unemployment rate, at 6.8%, is the lowest in 20 years. Underlying the economy’s strength is its Mittelstand—small to medium sized enterprises—supported by a strong regional banking system that is willing to lend to fund research and development.

In 1999, public banks dominated German domestic lending, with private banks accounting for less than 20% of the market, compared to more than 40% in France, Spain, the Nordic countries, and Benelux. Since then, Germany’s public banks have come under fire; but local observers say it is due to rivalry from private competitors rather than a sign of real weakness in the sector.

As precedent for a public option in banking, then, the German model deserves a closer look.

One overlooked key to the country’s economic dynamism is its strong public banking system, which focuses on serving the public interest rather than on maximizing private profits. After the Second World War, it was the publicly-owned Landesbanks that helped family-run provincial companies get a foothold in world markets. As Peter Dorman describes the Landesbanks in a July 2011 blog:

They are publicly owned entities that rest on top of a pyramid of thousands of municipally owned savings banks. If you add in the specialized publicly owned real estate lenders, about half the total assets of the German banking system are in the public sector. (Another substantial chunk is in cooperative savings banks.) They are key tools of German industrial policy, specializing in loans to the Mittelstand, the small-to-medium size businesses that are at the core of that country’s export engine. Because of the landesbanken, small firms in Germany have as much access to capital as large firms; there are no economies of scale in finance. This also means that workers in the small business sector earn the same wages as those in big corporations, have the same skills and training, and are just as productive. [Emphasis added.]

The Landesbanks function as "universal banks" operating in all sectors of the financial services market. All are controlled by state governments and operate as central administrators for the municipally-owned savings banks, or Sparkassen, in their area.

The Sparkassen were instituted in Germany in the late 18th century as nonprofit organizations to aid the poor. The intent was to help people with low incomes save small sums of money, and to support business start-ups. The first savings bank was set up by academics and philanthropically-minded merchants in Hamburg in 1778, and the first savings bank with a local government guarantor was founded in Goettingen in 1801. The municipal savings banks were so effective and popular that they spread rapidly, increasing from 630 in 1850 to 2,834 in 1903. Today the savings banks operate a network of over 15,600 branches and offices and employ over 250,000 people, and they have a strong record of investing wisely in local businesses.

I najbitniji dio...

While the large private banks were betting on the casinos of the financial markets, lending to businesses and the “real” economy was left to the public Sparkassen, which were more efficient in serving average citizens and local business because they were not stock companies that had to satisfy shareholders’ hunger for ever-larger dividends. Today the market share of private banks in Germany is only 28.4%, and Deutsche Bank AG dominates the segment. But with its 7% market share, it is still well behind the public banks owned by municipalities and communities.

Neimeyer says the private banks wanted to break up the market dominance of the public banks to get a bigger piece of the pie themselves, and they used the European Commission to do it. The Commission had been lobbied since the early 1990s by German private banks and by Deutsche Bank AG in particular to attack the German government over the country’s “inflexible” public banking sector.

The IMF, too, had long demanded that any competing public monopolies in the German banking market be broken up, citing their “inefficiencies.” When the German public Sparkassen and Landesbanken were reluctant to turn to investment banking with its skyrocketing profits, they were branded as bureaucratic and “unsexy.” When they were pressured to increase their returns for their government owners, the German Landesbanken did get sucked to some extent into derivatives and CDOs (fraudulently rated triple A). But while they “lost billions in the Goldman Sachs, Deutsche Bank and Lehman Brothers Ponzi scheme,” Niemeyer says the extent to which they became involved in highly speculative transactions was “laughable in comparison with the damage done by private banks, for whom taxpayers are now providing guarantees.”

It was the public banks and Sparkassen that supplied the real economy with liquidity, and that stepped in for the private banks when they withdrew to bet in the financial casino; but it was on the failings of the Landesbanken and Sparkassen that the media focused their attention. The real motive, says Niemeyer, was that the large private banks wanted the public banks’ market share themselves:

In order to win back this important market share, it has become a prerogative to destroy public banking in Germany completely. This unpopular move could never come from the German government itself, so that’s why the [European] Commission is being employed for this dirty job.

U svakom slučaju u Hrvatskoj vidimo PRAVI PRIMJER NEOLIBERALNOG KAPITALIZMA..u svoj svojoj punini i raskoši...a vidimo da se i u Njemačkoj pokušava proturiti...ali se Njemci ne daju...

Zanimljivo da je jedan od većih prosvjeda bio baš u Njemačkoj...
a njim aide oslično ..zar ne???

Dodaj komentar

Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.

H-Alter

Marinko Čulić 24.05.2012.

Što nam znači pobjeda Karanikolića

Što nas čeka

Trg Burze

Deutsche welle

Kult privatizacije

Vezane vijesti

Tvornice radnicima

"Protiv privatizacije!"

Vlada prodaje kutinsku Petrokemiju?

Jednima mrkva, drugima batina

Kupuju "novo meso" za zatvore

dodaj komentar 33 komentara

Dodaj komentar

POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE

Kraj revolucije?

Izraelci pucali na Palestince + VIDEO

Pravo značenje 1. maja

Orwelijanska lakrdija

Uhićeno 180 studenata

NATO aktivirao proturaketni štit

U "mirovnoj" misiji do samog kraja