Polako ali sigurno, na Bliskom istoku napetost raste. Nakon relativno dugog perioda (opet) relativnog mira, posljednji događaji - izraelski napad na humanitarni konvoj, ali i čitav niz događaja u neposrednom izraelskom susjedstvu - ne slute na dobro. Država koju je Izrael dugo smatrao svojim saveznikom u muslimanskom svijetu, Turska, zbog spomenutog je napada maksimalno zaoštrila svoje odnose s Izraelom, izazivajući tako ozbiljnu glavobolju kod vodećih ljudi zemalja zapadnog svijeta - Turska je i jedna od većih vojnih sila iz muslimanskog svijeta koja je istovremeno članica NATO saveza, zemlja na čiju suradnju Sjedinjene Američke Države ozbiljno računaju.

Posljednji incident na moru događa se u vrlo nepovoljnom trenutku za Izrael. Ne samo što je odnos s Obaminom administracijom - barem naizgled - u vrlo lošem stanju, nego je još k tomu i Hezbolah, libanonska politička stranka ali i paradržavna organizacija koja je porazila Izrael tijekom posljednjeg sukoba u Libanonu 2006. godine, počeo s ozbiljnim naoružavanjem. Već se dugo vremena sumnja kako je Hezbollah došao u posjed raketnih sustava SCUD, ruske vojne tehnologije velikog dometa i ozbiljne razorne moći, sasvim dovoljnog da omogući gađanje Tel Aviva iz južnog Libanona. Hasan Nasralah, čovjek kojeg se obično drži za šefa Hezbolaha, nakon sukoba 2006. godine poručio je javno Izraelu kako će sljedeći Hezbolahov cilj - dođe li do nekakvih incidenata s izraelske strane - biti upravo Tel Aviv.

Možemo pogoditi brodove

- Ako pokrenete novi rat u Libanonu, ako blokirate našu obalu, bilo koji vojni ili civilni brod koji plovi Mediteranom prema okupiranoj Palestini, bit će metom islamskog otpora. Bez obzira radi li se o jugu ili sjeveru izraelske obale, možemo ciljati brodove i pogoditi ih. Kada svijet vidi da su ti brodovi uništeni, nitko se neće usuditi ići u Izrael, ponovio je prije par tjedana šeik Nasralah. Shimon Peres, izraelski predsjednik, optužio je početkom travnja Siriju da Hezbolahu nabavlja rakete SCUD; par dana kasnije SAD je napravio isto, optužujući osim Sirije i Iran za nabavljanje naoružanja Hezbolahu. I dok je Sirija demantirala te optužbe, Hezbolah ih nije htio niti potvrditi niti opovrgnuti. 

- Ne moramo potvrditi, ali ni demantirati informaciju o tomu jesmo li dobili oružje ili nismo - dakle, nećemo dati nikakav komentar, rekao je Nasralah, ali je i - znakovito - dodao kako je "legitimno i moralno pravo Hezbolaha posjedovati bilo koje oružje, s obzirom na to da ono služi zaštiti ugroženog stanovništva kojemu prijeti kancerogena prisutnost Izraela".

"Nuklearna dvosmislenost"

Izrael je na ove događaje reagirao višednevnim vježbama pasivne obrane kao odgovora na jaku raketnu paljbu na njegov teritorij iz Sirije, Libanona, Pojasa Gaze i Irana. Vježba nazvana "Prekretnica 4" uključivala je vojsku, policiju, hitne službe, lokalne zajednice i približno 150 vladinih organizacija. Prema predviđenom scenariju, stotine vozila hitne pomoći, vatrogasaca i vojske trebala bi se suočiti sa situacijom koju bi stvorili veliki atentati i napadi raketama, uključujući nekonvencionalne bojeve glave, na velika urbana središta u zemlji. Očekivano, Izrael se sprema na najgore.

A kao da cijela situacija nije dovoljno uzavrela, nedavno je potvrđena informacija koja se, zapravo, dugo znala, iako službene potvrde o njoj nikad nije bilo: Izrael ima atomsku bombu. I ne samo da ju ima, nego je nekoć trgovao atomskim naoružanjem. Britanski dnevni list Guardian objavio je južnoafričke dokumente, s kojih je skinuta oznaka tajnosti, za koje navodi kako otkrivaju da je Izrael nudio nuklearne bojne glave bivšem režimu Južnoafričke Republike (JAR), i to su prvi službeni dokaze da Izrael posjeduje nuklearno oružje. Izrael je, naime, dugo slijedio politiku "nuklearne dvosmislenosti", što znači da nikada nije potvrdio, ali ni zanijekao da posjeduje atomsku bombu. Među dokumentima je i zapisnik sa sastanka visokih dužnosnika dviju zemalja iz 1975. godine, u kojem se navodi da je ministar obrane JAR-a tražio nuklearne bojne glave, a Shimon Peres, tadašnji izraelski ministar obrane, ponudio ih je "u tri veličine". Dogovor, međutim, nikad nije proveden. Ubrzo nakon objavljivanja dokumenata Izrael je Guardianove napise odbacio kao "neutemeljena novinska izvješća", no usprkos tome prilično je razumno pretpostaviti da se i Izrael nalazi na popisu zemalja koje raspolažu nuklearnim naoružanjem. U svjetlu nedavnih događaja, međutim, moglo bi biti nezgodno što atomskom bombom - na neki način - raspolaže i Turska.

Kako je Turska najistočnija članica NATO saveza, na njezinu su teritoriju raspoređene nuklearne bojeve glave koje bi trebale služiti kao upozorenje u slučaju da nekome s istoka padne na pamet raditi bilo kakve "gluposti" onim članicama što se nalaze zapadno od Turske. Doda li se tome još podatak da Turska daje najviše vojnika NATO savezu, postaje jasno kako ni Izrael ni Turska ne mogu prijetiti jedni drugome nečim što njihov suparnik nema - ovo se odnosi i na potporu SAD-a, jer dok je, s jedne strane, ona tradicionalna jaka spram Izraela, u ovom je trenutku Turska itekako bitan faktor u SAD-ovoj globalnoj borbi protiv terorizma, Washington sebi ne može dopustiti da ostane bez važnog saveznika iz muslimanskog svijeta.

Povijesni trenutak

Zbog svega navedenog napad na flotu brodova humanitarne pomoći bi mogao biti jedan od onih povijesnih trenutaka kojeg se neće biti lijepo sjećati. Egipat, izraelski susjed koji se relativno pristojno držao obveze da južnu granicu Pojasa Gaze drži pod blokadom, u srijedu je tu istu blokadu podigao kako bi "humanitarna pomoć mogla biti dostavljena tamo gdje je najpotrebnija". Dogode li se novi napadi iz Gaze prema Izraelu, neće biti teško pretpostaviti tko će biti prvi osumnjičeni za pomaganje Hamasu. Fitilj na buretu baruta polako dogorijeva, nije teško pretpostaviti da bi i Hezbolah mogao kao povod za napad mogao shvatiti bilo kakvo novo stradavanje Palestinaca. Ne dođe li brzo do rješavanja pitanja palestinske države, jesen na Bliskom istoku mogla bi biti itekako vruća.