15/02/2005 - Multimilijarder i bivši libanonski premijer Rafik Al-Hariri je ubijen u eksploziji, vjerojatno automobila-bombe, dok je kolona njegovih blindiranih automobila vozila bejrutskom Cornichom. Uz je stradala još 21 osoba, većinom tjelohranitelja i pratilaca. Eksplozija je razvalila susjedni hotel St. George, izranjavala još stotinjak ljudi, popalila više vozila i ostavila veliki krater. Iznenađenje, jer je situacija u Bejrutu bila mirnodopska. No u vrijeme libanonskog građanskog rata, automobili-bombe su bili lokalna specijalnost, dio terorističkoga folklora. 

Nije jasno komu je Hariri smetao i što su zločinci time željeli postići. Nekada je bio čovjek sredine. Surađivao je sa Sirijcima, koji drže u Libanonu nekih 13.000 vojnika i diktiraju tko što može, a tko ne može u politici ove zemlje. Istovremeno je promovirao vlastite i saudijske financijske interese. No prešao je u oporbu kada su Sirijci isforsirali treći predsjednički mandat Lahoudu. Nedavno se svrstao uz one snage koje traže povlačenje sirijskoga kontingenta. To bi moglo značiti da su saudijsko-sirijski odnosi ozbiljno poremećeni. Očekivano, libanonska je opozicija složno uprla prst prema Siriji i prema vlastitoj prosirijskoj vlasti. Amerikanci su povukli svog ambasadora iz Damaska. Ne vidim kako bi nestanak Haririja mogao koristiti Sirijcima. Izloženi američko-izraelskom pressingu zbog njihova upliva u libanonsku politiku i podrške šijitskom Hizbulahu (Božjoj stranci) - mogu samo izgubiti destabilizacijom zemlje koja im je zapravo produžetak.

Iako nisam, poput mnogih arapskih poznanika, a priori fiksiran na Mosad, mislim da bi najviše koristi iz ove drame mogao izvući upravo Izrael. Njemu je smetao raniji nedeklarirani i politički neprirodan, ali djelotvoran, partnership dva arapska režima - sirijskog i saudijskog - jednoga, navodno ljevičarskog, a drugoga konzervativno-reakcionarnoga, koji mu nikako nisu skloni. Odgovarao bi mu raskid ovoga savezništva, što ubojstvo Haririja, ako se prikaže "kako treba", može ubrzati. Osim toga, sada se pruža prilika istjerati Siriju iz Libanona.

02/09/2004 - Savjet sigurnosti UN-a je danas usvojio rezoluciju 1559, kojom zahtijeva: (1) da libanonska vlada uspostavi svoj "puni suverenitet na čitavom državnom teritoriju"; (2) povlačenje "svih stranih trupa" sa libanonskog teritorija, što se odnosi na Siriju, ali i na Izrael, koji drži pod svojom okupacijom nekih 500 km2 na jugu Libanona; (3) razoružavanje i raspuštanje "svih libanonskih i nelibanonskih milicija", što se odnosi na Hizbulah i palestinske milicije.      

22/02/2005 -     Generalni štrajk u Bejrutu, masovne demonstracije i pobuna parlamentaraca prisilili su prosirijsku vladu Omara Karamea na ostavku. No demonstracije, koje traju već danima, će se nastaviti - prema riječima jednog opozicionog zastupnika - do evakuacije sirijskih snaga. Eskalirati će i pritisak na sve usamljenijeg predsjednika Emila Lahouda. 

Zvanični se Damask pokušava izvući iz škripca. Pomirljive izjavu ministra informacija Mahdi Dahlale prenose sve svjetske agencije. Damask je, tvrdi on, spreman surađivati s UN-om u implementaciji rezolucije Savjeta sigurnosti. Pokušavajući odobrovoljiti Washington, Damask mu je neki dan isporučio polubrata Sadama Huseina, koji se bio sklonio u Siriju poslije američke invazije Iraka. Istovremeno je umirovljen šef sirijske vojne obavještajne službe.

09/03/2005 -     Danima su na poziv libanonske oporbe u Beirutu održavane demonstracije protiv prosirijskog režima, zahtijevajući povlačenje sirijskih snaga. Danima su na poziv libanonske oporbe u Beirutu održavane demonstracije protiv prosirijskog režima, zahtijevajući povlačenje sirijskih snaga. Jučer su upriličene prosirijske kontrademonstracije, koje su okupile više od milijun ljudi Jučer su međutim upriličene prosirijske kontrademonstracije, koje su okupile više od milijun ljudi. Brojčano su nadmašile sve što je oporba ranije uspijevala okupiti. Nošene su slike sirijskoga predsjednika Bašara El-Asada i panoi zahvalnosti Siriji. Glavni organizator im je bio šijitski Hizbulah, koji tako pokazuje svoje mišiće. No tu je bilo i puno sunita i kršćana.

Walid Kaziha, moj kolega s Univerziteta u Kairu, inače rođeni Sirijac, danas je bio sav ozaren. Ja se pak dvojim, ne samo zato što mi se obje libanonske političke alternative čine sumnjivim, već i zato što bi ovakva polarizacija libanonskih masa mogla eskalirati do novoga građanskog rata. Bojim se irakizacije Libanona, pošto je prethodno, zahvaljujući Amerikancima, sam Irak libanoniziran.

17/03/2005 - Oporba ponovo traži potpuno povlačenje sirijskih snaga. Zahtijeva također od prosirijskog predsjednika Lahouda, te od premijera Karamea, kojemu je parlament upravo povjerio novi mandat - raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora.

Inače su Sirijci počeli povlačiti svoju vojsku i agenture. Upravo je evakuiran  njihov glavni obavještajni centar u Beirutu. Moji libanonski poznanici u Kairu likuju. Većinom su maroniti.

Povlačenje Sirijaca i pobjeda koalicije "14 ožujka"

 04/04/2005 - Poslije 29 godina vojnoga angažmana u Libanonu, danas je tu zemlju napustio i posljednji sirijski vojnik.

13/04/2005 - Pošto mu nije uspjelo sastaviti vladu, Karame je vratio mandat predsjedniku Lahoudu. Ovaj je raspisao parlamentarne izbore, koji će se održati između 29. svibnja i 19. lipnja.

19/07/2005 - Na upravo održanim izborima, prevagnuo je antisirijski blok „14 ožujka". kojega predvodi Saad Hariri, sin ubijenoga Rafika. Osvojio je 72. zastupnička mandata u 128-članoj Nacionalnoj skupštini. Njegovom je kandidatu, Fouadu Siniori, predsjednik Lahoud povjerio mandat za sastav nove vlade. Vlada, koju je parlament odobrio, uključuje predstavnike svih značajnijih libanonskih političkih snaga, osim Slobodnog patriotskog pokreta generala Aouna. Time je privedena kraju „Revolucija cedrova" (termin su lansirali Amerikanci, a trebao bi asocirati na „obojene revolucije" na prostoru bivšega Sovjetskog saveza), pokrenuta sa ubojstvom Haririja.  

Izraelski rat protiv Hizbulaha

14/07/2006 -  U nekoj čarki na slabo definiranoj izraelsko-libanonskoj granici, borci Hizbulaha su zarobili dvojicu izraelskih soldata. Odmah je pokrenuta masovna odmazda. Bombardirani su navodni ciljevi ove libanonske "terorističke" organizacije, ali i beirutski aerodrom, mostovi i prometnice. Posebno se razaraju dvije ključne prometnice: ona između Beiruta i Damaska, i ona koja vodi prema Sidonu i Tyru na jugu Libanona.  Naravno, opet ginu civili. Nametnuta je pomorska blokada. To je državni terorizam. 

Sada su se Arapi ipak užurbali. Arapska je liga sazvala ministarski sastanak. Generalni sekretar UN je uputio na Bliski istok tročlanu misiju.

Što će od svega toga ispasti nije jasno. Izrael sada ima problem sa svoja tri zarobljena vojnika (jednoga su zarobili Palestinci na granici sa Gazom). Neće Nije jasno kakva veza postoji između električne centrale u Gazi ili beirutskog civilnog aerodroma i "terorizma". Nije jasno kako se može opravdati ubijanje tolikih civila, ali se Izraelu to dopušta pregovarati s "teroristima", koji su ih "kidnapirali" (teroristi, po toj logici, ne zarobljavaju). A oni su krenuli u pravi "rat" kako bi oslobodili "kidnapirane", čime im direktno ugrožavaju živote. Kasnije su se sjetili da također kažnjavaju "teroriste" zbog ispaljivanja raketa. Nije jasno kakve veze postoji između električne centrale u Gazi ili beirutskog civilnog aerodroma i "terorizma". Nije jasno kako se može opravdati ubijanje tolikih civila, ali se Izraelu to dopušta.  

15/07/2006 -     Izraelska avijacija je danas razrušila posljednji most na cesti što spaja Beirut sa Damaskom. Prešao sam prije više od dvadeset godina taj isti most na rijeci Litani, u dolini Beke, nekih deset kilometara od graničnog prijelaza Štore. Tada smo Maja i ja, iznajmljenim taksijem, tim istim putom bježali od tadašnjeg izraelskog razaranja Beiruta.

Sada se to ponavlja, ali puno sustavnije. Bombardirana je i beirutska luka i nedavno obnovljeni centar grad, kao i deseci drugih ciljeva. Ambicija izraelske soldateske je prisiliti libanonske vlasti neutralizirati i razoružati Hizbulah, te osloboditi "kidnapirane" soldate. A  Siniorina vlada se zavukla u mišju rupu. Jedva je uspjela uputiti nekoliko anemičnih protesta.

Hizbulahove rakete su u međuvremenu pogodile jedan izraelski vojni brod. Kaćušama iz južnog Libanona nasumce tuku po izraelskim naseljima uz granicu. Puno ubijenih Libanonaca, malo stradalih Izraelaca. Izraelci tvrde kako su Hizbulahove rakete iranskoga porijekla i kako ih opslužuje iranske posade. Bush, koji ponavlja kako Izraelci imaju "pravo na obranu", optužuje Siriju i Iran za podršku "teroristima Hizbulaha". Nije jasno da li je namjera tandema Washington - Tel Aviv proširiti rat i na ove dvije zemlje. 

Reakcije svijeta na ove izraelske brutalnosti su krajnje blijede. Jedino je francuski predsjednik Chirac bio eksplicitan u svojoj osudi. Arapi se još uvijek "intenzivno dogovaraju".

20/07/2006 -     Izraelci to rade temeljito. Nije da samo pokušavaju neutralizirati Hizbulah, već sustavno lupaju po ekonomskoj infrastrukturi zemlje. Kažnjavaju sve Libanonce. Gađaju aerodrome, luke, ceste i mostove, depoe nafte, električne centrale, telegrafske stupove, vodene rezervoare, a ne ustručavaju se ni bombardirati gusto naseljena mjesta. Južni kvart glavnoga grada, gdje su koncentrirani šijti, skoro je sravnjen sa zemljom. Tukli su i po kasarnama libanonske vojske, iako ova nije ni prstom zaprijetila.

Kampanja je unaprijed planirana, i Amerikanci su je sigurno odobrili. Nije bila ad hoc reakcija na "kidnapiranje" izraelskih vojnika; to je bio samo povod koji se čekao. Vojnici IDF-a prodiru u južni dio Libanona, gdje nailaze na žilavi otpor gerilaca Hizbulaha. Ovi odgovaraju raketama koje dosežu do Haife, Tiberiasa i Nazaretha, ali padaju nasumce. Ima nekih tridesetak ubijenih i s izraelske strane, također većinom civila. Hizbulah tvrdi kako je oborio dva F-15 lovca, što je s izraelske strane demantirano.

Libanon, koji se s mukom obnavljao poslije svog dugotrajnog građanskoga rata, sada se vraća decenije unatrag. U proteklih devet dana već je stvorena masa od pola milijuna unutrašnjih izbjeglica. Više od stotinu tisuća Libanonaca i stranaca je potražilo spas u susjednoj Siriji. Mrtvih, začudo, za sada nema više od par stotina prema iskazu libanonskog premijera Siniore (naši su poglavice rata, osobito u Bosni i Hercegovini, bili puno djelotvorniji!). 

Strašno. Amerikanci su prema nekim informacijama dali Izraelcima zeleno svijetlo za još sedam dana ratnog orgijanja. Tada će Condoleezza Rice doći na lice mjesta i "posredovati ", ne između Hizbulaha i Hamasa s jedne strane i Izraelaca s druge, već između Izraelaca, Egipta i libanonske vlade. Prekid vatre za sada zahtijevaju neke arapske zemlje. Francuska je predložila Savjetu sigurnosti UN rezoluciju u tom smislu, ali su je Anglo-Amerikanci odbacili. Francuski premijer De Villepin se u znak solidarnosti sa Libanonom pojavio u Beirutu.

A razaranje Libanona se nastavlja. Izraelcima, naime treba vremena svršiti posao, odnosno onemogućiti Hizbulah i protjerati ga iz južnog Libanona. To će, kako poturaju stratezi tandema SAD-Izrael, biti težak udarac "šijitskom polumjesecu", would-be savezu Irana, šijitske većine Iraka, alauitskog vodstva Sirije i šijitskog Hizbulaha. Njima se navodno suprotstavlja "sunitski trokut", kojega čine Egipat, Saudijska Arabija i Jordan. Saudijci, koji imaju vlastitu šijitsku manjinu u provinciji Hasa, su progutali tu udicu. Vlade ove tri sunitske zemlje, pod dirigentskom palicom Washingtona, svu su krivnju za sadašnju kalvariju Palestinaca na Okupiranim teritorijima ranije svalile na Hamas, a za sadašnji rat na libanonski Hizbulah. No Izraelci to rade temeljito. Gađaju aerodrome, luke, ceste i mostove, depoe nafte, električne centrale, telegrafske stupove, vodene rezervoare, a ne ustručavaju se ni bombardirati gusto naseljena mjestakonstrukcija o šijitsko-sunitskom sukobu je groteskna; služi samo za skretanje pažnje sa sadašnjih izraelskih ratnih divljanja. Osim toga je potencijalno eksplozivna, jer pokušava podijeliti Bliski istok po vjerskim pukotinama. Paradoksalno je da se Al-Kaeda isto tako trudi proširiti raskol između iračkih šijita i sunita. I jedni i drugi se opasno igraju sa religijom. A nova amero-izraelska teorija o "polumjesecu " i "trokutu" (a suniti su sada, osim prokazanoga Hamasa, navodno na " pravoj " strani) upravo ide u tom pravcu. Što se više suniti i šijiti međusobno glože i ubijaju u Iraku, to bolje za okupacione snage, čija će arbitraža na kraju presuditi. Amerikanci, inače, upravo dovlače nove snage u Bagdad, gdje su praktično opsjednuti zajedno s iračkom vladom i parlamentom unutar famozne Zelene zone.

Vrhunac svinjarije i hipokrizije: objavljeno je kako će Izrael dozvoliti dostavljanje "humanitarne pomoći " Libanonu. Druga svinjarija: Rice je na nekom sastanku u UN izjavila kako je ponašanje Hizbulaha outrageous (revoltirajuće). Naravno, sve što radi Izrael je "legitimna obrana". 

13/08/2006 - Ljetujući u domovini pokušavam, koliko je moguće, pratiti nastavak rata u Libanonu. Bez pristupa Internetu to je teško, jer hrvatski tiskani mediji uglavnom ignoriraju vanjski svijet.  

Prije nekih osam dana izraelski su projektili sravnili višekatnicu u Kani ubivši 54 civila, od toga 37 klinaca. IDF-ov glasnogovornik je po običaju tvrdio kako je Hizbulah koristio te civile kao "živi štit". Istovremeno su u zračnom izraelskom napadu poginula 4 promatrača UN. To je treći napad na fiksne osmatračnice UN-a u Libanonu, čije su lokacija dobro poznata godinama. Nije riječ o grešci, jer su UN-ovci neugodni svjedoci. No i taj je zločin ostao bez osude.      

Prije tri dana se Gamal Mubarak, sin egipatskoga predsjednika, pojavio u Beirutu na čelu mnogobrojne delegacije egipatske vladajuće Nacionalno demokratske stranke. Ni riječi o tomu s kim se susreo i što je rekao. No bila je to zakašnjela manifestacija "solidarnosti" sa Libanoncima, ali i gesta smirivanja prema egipatskoj javnosti, koja nije mogla shvatiti ponašanje vlastitoga režima prema izraelskom divljanju u Gazi i Libanonu.

Poslije dugog natezanja, danas je u Savjetu sigurnosti UN usuglašen tekst zajedničke franko-američke rezolucije 1701. Hizbulahu se nalaže odmah prekinuti "sve napade", a Izraelu "sve ofenzivne operacije" (po izraelskom tumačenju bombardiranje i invazija Libanona su "defanzivne operacije"). Od izraelskih se snaga potom očekuje povlačenje iz južnoga Libanona (nema roka), gdje će se rasporediti snage libanonske vojske, kojoj će pomagati kontingent od 15.000 UN-ovih vojnika (sanitarni se kordon dakle uspostavlja na libanonskoj strani granice sve do rijeke Litani, a ne na izraelskoj).  

Rezolucija međutim ostavlja puno toga neriješeno. Što će biti s ona dva izraelska vojnika koje drži Hizbulah i s onih tri stotine Libanonaca u izraelskim zatvorima koji se traže u zamjenu? Što će biti sa statusom Šeba farme, koju potražuje Libanon, a drže je Izraelci? Što sa stalnim nadlijetanjima izraelskih vojnih aviona? Što s pomorskom i zračnom blokadom Libanona? Što s nagaznim i drugim bombama što su posijane širom Libanona? Tko će platiti ogromnu štetu izraelskih razaranja? Osim toga, još je uvijek nejasno kako će biti sastavljene UN-ove mirovne snage.   

Amerikanci su prema nekim informacijama dali Izraelcima zeleno svijetlo za još sedam dana ratnog orgijanja. Tada će Condoleezza Rice doći na lice mjesta i "posredovati ", ne između Hizbulaha i Hamasa s jedne strane i Izraelaca s druge, već između Izraelaca, Egipta i libanonske vlade Sam rat, ukoliko se primirje održi, završen je remi rezultatom. To se Arapima u njihovim mnogobrojnim ratovima s Izraelom do sada nije posrećilo; zato je ravno pobjedi, za koju je zaslužan Hizbulah. Hassana Nasrallaha, njegova lidera, sada slave širom arapskog svijeta kao heroja. Hizbulah nije uništen, a po svemu sudeći neće biti ni razoružan. 

Zapisano 28.8. :  EU ministri vanjskih poslova su konačno postigli dogovor o slanju mirovnih snaga. Isprsili su se Talijani, Prodi i D'Alema, dok je Chirac sa svojom ekipom mudrovao. No zajedno nisu spremni poslati više od 4.500-5.000 soldata. Ostatak će morati popuniti ostali Europljani, ali kako ne bi ispalo da je to ekskluzivna EU operacija, morati će se pronaći dodatni dobrovoljci. Izrael je unaprijed isključio mirotvorce zemalja s kojima nema diplomatske odnose (iako se ovi neće biti raspoređeni na teritoriju Izraela!), i po svemu sudeći UN je legao na rudu. To automatski eliminira većinu muslimanskih zemalja. Amerikanci nisu ponudili svoj kontingent. Sigurno su shvatili kako bi njihova uloga bila kontraproduktivna. Prepustili su terenski posao EU-u, ali nisu prepustili svojim saveznicima nikakvu ulogu u oblikovanju buduće bliskoistočne politike. Ostaju jedini powerbrokeri u ovoj regiji.

Izraelsko povlačenje

23/09/2006 - U nedjelju su se posljednji izraelski vojnici trebali povući iz Libanona, ali o tomu svjetske agencije šute. Dat je doduše publicitet dolasku libanonske regularne vojske na izraelsku granicu. Tu se negdje raspoređuju i prve jedinice UN-ovih mirotvoraca. Jedina vijest o njima je da su osnovale centar za razminiranje. Problem su neeksplodirane cluster bombice. Tvrdi se kako ih ima preko milijun rasijanih po južnom Libanonu. Izbjeglice, koji se vraćaju u svoje razorene domove u toj regiji, već ginu. UN zahtijevaju od Izraelaca indikacije o tomu gdje su te bombe bacane, što ovi odbijaju.

Savjet sigurnosti UN-a je ustanovio Tribunal za suđenje osumnjičenima za ubojstvo bivšega libanonskog premijera Haririja. Tajming nije bio kakav je trebao, jer  dodatni nalazi Komisije UN, izgleda ukazuju na kamion-samoubojicu, što nikako nije stil Sirijaca i njihovih libanonskih pobočnika, već postupak terorista koji se zaklanjaju iza zastave islama. Nije da su se Sirijci ustručavali ubijati svoje protivnike, ali su to uvijek radili na "tradicionalan" način - metkom u glavu, bombom postavljenom pod automobil ili minom zakopanom ispod ceste. Način eliminacije Haririja više ukazuje na metode Al Kaede i drugih radikalnih islamista. Ne isključujem, doduše, okolišni scenarij nekih obavještajnih službi, kojima je bilo stalo istjerati Sirijce iz Libanona. Ubojstvo Haririja, koji je bio poslovno povezan sa saudijskom dinastijom, izazvalo je lančanu reakciju, koja je, poslije povlačenja sirijskih snaga iz Libanona, kulminirala s nedavnom izraelskom agresijom. Ta je promašila cilj. Hassan Nasrallah, prvak Hizbulaha, je neki dan, pred tristo tisuća oduševljenih pristalica, slavio "pobjedu" nad izraelskom soldateskom. 

U Izraelu je pak premijer  Olmert postao metom žestokih kritika zbog neuspješno vođenog rata. Prva je žrtva bio njegov šef generalštaba, koji je podnio ostavku.