Beirut

 25-30/11/2009 - Na nagovor supruge Maje pristao sam s njom skočiti za Veliki bajram (na arapskome: Eid Al-Adha) na pet dana do Beiruta. Zajedno smo tu bili zaglavljeni u ljeto 1981. dan-dva poslije razornoga izraelskog bombardiranja palestinskih logora i kvartova u libanonskom glavnom gradu. Dolazili smo iz Bagdada, sa neplaniranim slijetanjem i čekanjem u Amanu, na osobni poziv Jasera Arafata. No on je nestao i od predviđenoga političkoga programa sa Palestincima nije bilo ništa. Građanski rat je bio u punome jeku. Poslije par dana neizvjesnosti, dokopali smo se Sirije i odatle uhvatiti avio-vezu za Beograd. Grad, koji je već bio dobrim dijelom razrušen, razdijeljen kontrolnim punktovima raznih milicija, nismo tada mogli razgledati. Kretali smo se između Hamre, centralne ulice tadašnjega Beiruta, gdje nam je bio hotel, i obalne zone (Cornichea). Jednu smo nedjelju tu proveli u nestvarno mirnodopskom ambijentu na tada popularnoj plaži-kupalištu. Manager našega hotela, koji nam je preporučio to mjesto, uvjeravao nas je kako je ono sigurno, jer su tu prethodnoga weekenda, slučajnom granatom, greškom, ubijena sedmorica kupača. Tvrdio je kako se tako nešto ne apsurdnoga može ponoviti dva puta.. Proveli smo tada tu ugodan dan. U sujsednom restoranu smo se počastili friganim barbunima i ispraznili bocu dobrog libanonskoga vina. Uplašila nas je doduše prolazeća kolona oklopnih kola jedne od milicija, ali smo uspjeli uhvatiti taksi i vratiti se bez problema u naš hotel. 

Dakle vratili smo se, poslije 28 godina, na "mjesto zločina", kao turisti. Namjeravali smo se sresti s nekoliko naših libanonskih poznanika i vidjeti nešto od ove zemlje. Nikakve političke kontakte nisam dogovorio, ali se razgovori o politici nisu mogli izbjeći ni sa našim apolitičnim sugovornicima. Smjestili smo se u hotelu Palm Beach na obali. Nadali smo se da Libanonci neće ovoga puta ponovo početi sa svojim obračunima. Dan prije nego što smo došli padala je kiša, no imali smo sreće sa vremenom - pet dana sunca.

Počeli smo svoj turistički program sa posjetom Nacionalnom muzeju, koji nam je 1981. bio nedostupan. Nalazio se tada na "zelenoj liniji' razdvajanja neprijateljskih tabora. No nije bio oštećen ili opljačkan. Sagrađen je još za francuskoga mandata nad ovom zemljom, a svečano inauguriran usred Drugoga svjetskoga rata 1942. (!). Sadrži reprezentativnu selekciju eksponata, od pretpovijesnih oblutaka, možda starih 9.000 godina, do kamenih frizova mamelučkoga perioda. Tu se može vidjeti kamena figurina ljudskoga lika, možda jedna od najstarijih ikada pronađenih. Valja znati da je teritorij današnjega Libanona bio u pradavna vremena most kojim su se kretale migracije naše vrste od afričke prapostojbine prema Aziji i Europi. Pripadao je onomu što se i danas naziva "Plodnim polumjesecom", gdje su se naši daleki preci, prethodno nomadski berači plodova i lovci, skrasili i postali poljoprivrednicima. Na prostoru Bliskoga istoka se tada dogodila Neolitska agrarna revolucija, s kojom zapravo počinje naša civilizacija. O tom početku svjedoče posude i figurine od pečene gline. Nagađalo se da bi plodna dolina Beke, na nekih 90 km istočno od današnjega Beiruta, mogla biti biblijski Eden.

Feničani su se doselili u ove krajeve dolazeći sa sjevera, negdje oko 3000 godine p.n.e. Ovdje su postali pomorskim narodom, koji je oplodio obale Sredozemlja, preko Sjeverne Afrike sve do Španjolske, pa do zapadnih obala Crnoga kontinenta i vjerojatno Britanije. Bio je rasadnikom kulture Bliskoga istoka. Njemu se pripisuje prvo fonetsko linearno pismo, čiji su zapisi pronađeni u Biblosu. Uklesani u kamenu, mogu se vidjeti u muzeju. Heleni su ga kasnije preuzeli i prepravili. Sve kasnije abecede i azbuke europskih pisama su krenule od te matrice.      

No, mislim da je muzej za publiku izdvojio samo dio svojega fundusa  Pretpostavljam da se u njegovim depoima skriva puno više. Ne znam, na primjer, gdje se mogu vidjeti artefakti otkriveni prilikom nedavne izgradnje/rekonstrukcije staroga centra grada.   

Odatle smo se uputili prema nekadašnjem povijesnom centru grada, medini, potpuno razorenoj u građanskom ratu 1992. Nisam je mogao prepoznati, jer je tu nikao potpuno novi centar, koji djeluje puno "starije" i atraktivnije nego onaj kojega sam zapamtio. Jedina doista stara preostala građevina iz prethodnih vremena je skromna kupola jedne mamelučke sufijske tekije. Sve ostalo je novo, ali prilagođeno levantinskom podneblju. U središtu toga velikoga kompleksa sukova, trgovina, restorana i kavana se uzdiže obnovljena sahat-kula sa rolexovim satom, odakle zvjezdoliko polaze ulice dvokatnica sa nadsvođenim arkadama. Arhitektonski skladno i dopadljivo. Šetajući tim kvartom, Maja je zadivljeno razgledala izloge Fendija, Yves Saint-Lauranta, Zare, Guccija i serije drugih kakvih nema u Kairu ili na našim prostorima. Bio je radni dan, ali su ulice bile pune šetača i turista, mnogih Libanonaca koji žive i rade u inozemstvu, i dosta Arapa iz zemalja Perzijskoga zaljeva, što se prepoznaju po njihovima tradicionalnim galabejama i po zamotanim ženama. U vrijeme ručka se teško moglo naći mjesto u nekom od brojnih restorana.

Čitav je kompleks, što mi je bilo poznato od ranije, izgrađen novcem Harijeve obitelji u partnerstvu sa saudijskom dinastijom. Ovdje su nam pak pričali kako su korumpirane gradske vlasti svojim urbanističkim dekretima i prostornim planovima praktično obespravile više tisuća ljudi, prethodnih vlasnika kuća, stanova i radnji u ovom kvartu.

Kasnije smo hodali ivicom ogromnoga i još uvijek neuređenog Trga žrtava (Place des martyrs - pretpostavljam žrtava građanskoga rata). Odmah pored njega je uzdignuta golema sunitska džamija Mohameda Al-Amina, koju je sagradio  Rafik Hariri, koji je u njoj i sahranjen. Kopija je istanbulske sultan Ahmetove "plave" džamije. Uz nju je prilijepljen ogroman pravougaoni bijeli šator pokreta Mustakbal (Budućnost), gdje je smješten glavni štab Saada Haririja.

Drugoga smo dana otišli do Hamre, nekadašnje glavne ulice Beiruta, koju su Libanonci ponosno nazivali svojim Elizejskim poljima. Ta je izbjegla ozbiljnija razaranja građanskoga rata, i još je 1981. kada smo ovdje boravili, dobro izgledala. U međuvremenu se ofucala. Više nije centar grada. Trgovine koje su je nekada krasile su se nekuda odselile. Prepoznao sam samo istu knjižaru u kojoj sam nekada kupovao knjige. Dalje prema moru je veliki kampus Američkoga sveučilišta-AUB (nije povezan sa Američkim sveučilištem u Kairu, gdje sam zaposlen). Ni AUB nije stradao u ratu i još uvijek izvana dobro izgleda. Nije međutim više najprestižnija ustanova visokoga obrazovanja (na engleskom), koja je nekada formirala intelektualne elite ovoga dijela Bliskoga istoka. Ratovi su joj desetkovali nastavno osoblje, a novo nije doseglo nekadašnje standarde. Studenti što su nekada tu dolazili iz obližnjih arapskih zemalja, pa i Amerikanci i Europljani, krenuli su prema drugim učilištima.    

Biblos       

Maji sam bio obećao prije 28 godina odvesti je do Biblosa (na arapskome: Žbail), ali nam to tada nije uspjelo. Tu me je nekoliko godina prije toga nesretnog protrčavanja Libanonom, bio doveo Mirko Aksentijević, tadašnji dopisnik TANJUG-a sa Bliskoga istoka i dobar poznavalac arapskoga svijeta. Puno je znao i o povijesti ovoga dijela Levanta. Družeći se sa njim, tada i kasnije, dosta sam toga naučio. Sada mi se, puno godina kasnije, pružila prilika obnoviti neka sjećanja.

A poludnevni boravak u ovome gradu je neka vrsta putovanja u prošlost. U plodnoj dolini što se prostire iza Biblosa, pronađeni su tragovi prvih ljudskih nastamba, starih, tvrdi se, 5000 godina p.n.e. Stanovnici su im bili poljodjelci. U velikim posudama od terracote čuvali su zrnjevlje raži. U moru su ribarili. Kasnije su uzgajali domaće životinje. Najstarije glinene terracote, izložene u beirutskom muzeju, potječu odavde, kao i friz ispisan sa feničanskim linearnim slovima.    

Preko bibloske luke, a kasnije i preko Tira, Feničani su održavali vezu sa faraonskim Egiptom, a s ovih su obala i kretali karavanski putovi prema Mezopotamiji. Grad su za redom osvajali Amoriti, Hiskosi, stari Egipćani, Perzijanci, Grci Aleksandra Makedonskoga, Rimljani, Bizantinci, Arapi, Križari, egipatski Mameluci i Turci. Današnje stanovništvo mu je arapsko, većinom sunitsko, ali ima i kršćana Najstariji podsjetnik na davna vremena su temelji feničanskoga hrama, na kojima su kasnije dizane druge vjerske građevine. Tu su i grobovi lokalnih feničanskih kraljeva, vazala egipatskih faraona, iz drugoga milenijuma p.n.e. Nekoliko još uvijek uspravnih stupova, pripadalo je rimskom hramu boginje Afrodite. Najbolje je očuvana križarska utvrda, koja je čuvala ulaz u luku. Tu je smješten i mali muzej.

U samoj luci, na jednoj uzvišenoj terasi, smješten je restoran, kojega sam nekada, zbog položaja, pogleda na more i hlada pergola pokrivene vinovom lozom, smatrao najatraktivnijim od svih koje sam do tada upoznao. Pripadao je izvjesnom Pepeu Abedu, Libanoncu, povratnikom iz Meksika, kojega sam upoznao. Bio je tada jedini u gradu, svratište beirutskih vikendaša, inozemnih turista i bogatih jahtaša. Na ulazu u restoran se mogla birati raznovrsna sredozemna riba, a moglo se poručiti i dobro libanonsko vino. Pepe je umro u dubokoj starosti prije par godina. Na njega podsjećaju uokvirene fotografije povješane po zidu. Slikao se u društvu sa mnogim svjetskim facama, poznatim glumcima, arheolozima, istraživačima i političarima. No restoran više nije ono što je nekada bio. Proširio se na susjednu terasu i nekako ofucao. Pergola sa vinovom lozom je nestala. Ribe se više ne izlažu pogledima namjernika. Cijela mi se atmosfera učinila drukčijom.  Otišli smo u jednu od susjednih gostionica.              

Prijatelji su nam savjetovali da, kada već vozimo priobalnim putom što spaja Biblos i Beirut, zastanemo, i žičarom se popnemo na brdo Harissa, odakle puca pogled na ovaj dio libanonskoga primorja i Sredozemlja. Nismo požalili, jer je panorama doista      upečatljiva. Trasa žičare (ovdje koriste francuski naziv: teleferique) vodi strmom uzbrdicom do nekih 1.000 metara nadmorske visine, iznad krošnji cedrova i krovova novoizgrađenih i u oker obojenih kuća. Tek tu i tamo je neka od njih u upotrebi; ostale su zatvorene.  U podnožju, uz samu morsku obalu, stisnut je grad Jounieh. Da bi se stiglo do vrha, mora se prijeći u drugu žičaru, s kojom se stiže do kompleksa crkava više kršćanskih denominacija. Tu je i u bijelo obojen spomenik libanonskoj majci Božjoj i velika katedrala koja joj je posvećena. S nama i drugim turistima-namjernicima na vrh su dovezli mnogi lokalci, rekao bih seljaci. Ti stanuju po selima smještenim sa kopnene strane brda. Sudeći po načinu oblačenja ženskoga dijela te populacije, mogli bi biti suniti, dok svi muškarci nose skromna građanska odijela. Žene su im ostale zarobljene tradicijom, dok su se oni proletarizirali.

Produžujući prema Beirutu, zamolili smo našeg taxi-šofera, Waheda, da zastane kod nedavno dovršenoga ekskluzivnoga turističkog naselja, kakvih ima, rekoše nam, dosta uz obalu. Skriveno u zelenilu vegetacije je pedesetak bungalova. Samo dva su se činila zauzetim.

Balbek

Nismo stigli otići do Balbeka, kojega sam davno dva puta obilazio. Danas je, prvenstveno zbog svoga monumentalnoga Jupiterova hrama, prvorazredna  turistička atrakcija. Hram je davno srušen u nekom od ovdje čestih zemljotresa. Od nekadašnjih pedesetak stupova što su pridržavali krovnu konstrukciju, svega je šest, doista impresivnh, još uvijek uspravnih. Sa njihovih 22 metra, najviši su koje su Rimljani igdje postavili. Ostali su ili porazbijani, ili su svojevremeno ugrađeni u Aja Sofiju u Konstantinopolju, današnjem Istanbulu. Sjećam se kako mi je bila skrenuta pažnja na ogromne granitne blokove koji su činili temelje hrama. Neki su, rekoše mi, teški do tisuću tona, i nije jasno kako su ovdje dopremljeni. Tu je još ono što je ostalo od hrama boga Bahusa, i puno manji ali bolje očuvani Venerin hram.

Balbek je dobio ime po feničanskom krvoločnome bogu Balu, jer mu je tu negdje podignut hram (ne pamtim da li je od njega nešto ostalo). Grad su osvojili Grci Aleksandra Makedonskoga, pa Rimljani koji su ga bili uzdigli u prijestolnicu njihove sirijske provincije. Kasnije su se tu izredali Bizantinci, Arapi, Tamerlanovi Mongoli, Osmanlije. I konačno Francuzi, koji su ga pripojili svojem Libanonu. Lociran je u središtu plodne doline rijeke Beke. Šijiti su danas većinsko lokalno stanovništvo i tu je jedno od najjačih uporišta Hizbulaha.

Libanonske križaljke - 2. dio

Libanonske križaljke - 1. dio