Jedne smo večeri bili gosti naših prijatelja što su se ovdje doselili iz Kaira. Kupili su lijep stan sa pogledom na more, u zgradi na jednoj uzbrdici, od vlasnika Saudijca, kojega smo kod njih upoznali. Naš prijatelj Bob je inače sada umirovljeni Amerikanac, a supruga mu, Raymonde, je rođena libanonska pravoslavka. Pitao sam Boba za mišljenje o tomu tko je ubio Haririja, a on je kao iz topa odgovorio - "naravno, Izraelci!".  Brat Raymonde, koji se tu zatekao, je pak sugerirao da su u to "mogli biti umiješani i Amerikanci". 

Prelistavajući beirutske novine saznao sam da je izrada političkoga programa vlade zapela zbog protivljenja ministara Falange/Kataeba i Libanonskih snaga (maronitskih kršćanskih formacija) predloženoj formulaciji kojom se Hizbulahu priznaje pravo na "otpor", što bi značilo da neće biti razoružan (što bi pri sadašnjem odnosu snaga bilo praktično neizvodivo). No ministri Aounova Slobodnoga patriotskog pokreta (također kršćani maroniti) i Jumblattovi druzi podržavaju Hizbulah. Sam mandatar Hariri posreduje između svojih dojučerašnjih saveznika i protivnika. Usporedo s tim se vode bilateralni pregovori između različitih političkih formacija. Tisak je najviše pažnje posvetio sastanku dojučerašnjih neprijatelja - Aouna i Jumblatta

Libanonski se politički sustav temelji na konfesionalnom ključu sadržanom u formuli o podjeli vlasti, dogovorenoj između predstavnika tri najveće vjerske zajednice - kršćana, sunita i šijita - još 1943. odine, neposredno pred proglašenje libanonske nezavisnosti. Formula vuče porijeklo iz otomanskih mileta (autonomnih vjerskih zajednica), te francuske kolonijalne administracije, koja je privilegirala kršćane. Konfesionalni ključ je bio nepisani sporazum prvaka tri vjerske zajednice - nazvan "Nacionalnim paktom" - koji je kršćanima osigurao većinu zastupničkih mjesta u Nacionalnoj skupštini - 60 odsto, dok ih je muslimanima - sunitima, šijitima i druzima - doznačio 40 odsto. Složili su se da predsjednik države bude maronit, premijer sunit, njegov zamjenik pravoslavac, a predsjednik Nacionalne skupštine šijit. Za maronite, tada najvećoj kršćanskoj zajednici, su također bile rezervirane komandne pozicije u Nacionalnoj armiji. Ta je slagalica sastavljena na osnovu popisa stanovništva iz 1932. prema kojemu su kršćani činili 54 odsto ukupnoga stanovništva. Ostali elementi istoga Nacionalnoga pakta su bili - priznavanje granica Libanona što su ih 1920. odredili Francuzi; obvezu maronita da više neće tražiti oslonce na Zapadu (t.j. u Francuskoj) i njihovo prihvaćanje arapskoga karaktera zemlje, i obvezu muslimana da odustaju od zahtijeva za pripojenje Siriji. Zemlja je podijeljena na izborne okruge, zacrtane, poput današnjih bosanskih kantona, prema nominalnoj vjerskoj (kod nas bi rekli - nacionalnoj) pripadnosti većinskoga stanovništva na određenom teritoriju. Ti su principi bili uključeni u proklamaciju prve vlade nezavisnoga Libanona objavljenoj rujna 1943. Još su uvijek podloga "sektaških podjela" (izraz je libanonski) stanovništva i politike. Kao da je ta nesretna podjela bila model za sastavljanje daytonske BiH, s tim što je libanonska situacija mnogo složenija.

Mada se demografska struktura stanovništva posljednjih decenija izmijenila, uslijed većega prirodnoga priraštaja kod muslimana, čiji se procent danas popeo prema nekim procjenama do 75 posto, te masovnijega iseljavanja kršćana, to nije preokrenulo formulu Nacionalnog pakta, već je samo malo popravilo. Političke elite kršćanskih vjerskih zajednica, posebno maronitiske, čija se populacija osipa, pružaju grčeviti otpor gubitku vlastitih političkih povlastica, boje se nadglasavanja od strane muslimana. Uz to, ne dozvoljavaju provođenje novoga cenzusa stanovništva, kojega zagovaraju muslimani, a osobito šijiti. Iako je od posljednjega cenzusa 1932. došlo do masovnih unutrašnjih migracija i u velikoj mjeri do novoga teritorijalnoga razmještaja pripadnika konfesionalnih zajednica, sustavno se sabotiraju pokušaji redefiniranja lokacija i granica naslijeđenih izbornih okruga.          

No ipak je s vremenom došlo do izvjesnih pomaka. Prvo je Sporazumom iz Taifa iz 1989. godine, kojim je okončan građanski rat i legaliziran privilegiran privilegiran položaj Sirije u Libanonu, izjednačen broj kršćanskih i muslimanskih predstavnika u tada proširenom parlamentu i u koalicionoj vladi. Prema tom sporazumu, premijer više nije odgovoran predsjedniku republike, već parlamentu. Zatim su Sporazumom u Dohi potpisanom 2008. tri najveće vjerske zajednice - šijiti, suniti i kršćani - izjednačene u pravima, sa jednakim brojem zastupnika u Nacionalnoj skupštini, te s novom nekonfesionalnom formulom koalicione vlade od 30 članova. Izvršene su i manje korekcije granica izbornih okruga, dok je sam Beirut podijeljen na nekoliko novih.

Pored tri najbrojnije konfesionalne zajednice - šijitske, sunitske i maronitske - čijim su predstavnicima zabetonirana čelne pozicije u državi, postoji još petnaest drugih manjih, zvanično priznatih "sekti". Prepisujem iz Wikipedije - alauiti, armenski katolici, pripadnici armenske Apostolske crkve, asirska vjerska zajednica, haldejci, druzi, grko-katolici, grko-pravoslavci, ismailiti, protestanti, rimo-katolici (Latini), sirijaci-katolici, sirijaci-pravoslavci i židovi. Prvaci ovih često politički podijeljeni "sekti" (mala armenska zajednica se na primjer podijelila na šest suparničkih stranaka) u pravilu pridružuju ovoj ili onoj većinskoj političkoj formaciji, dajući joj glasove svojih sljedbenika. Tako si za uzvrat osiguravaju pozicije u državnom aparatu ili na municipalnoj razini. De Gaulle je jednom sarkastično primijetio kako je teško upravljati zemljom francuskom, koja proizvodi preko tri stotine sireva. Upravljati Libanonom,   zemljom sa svega 4.200.000 stanovnika (dakle malo manje nego Hrvatska) i osamneast "sekti" -  je puno teže.

Uz promjene u demografskoj i konfesionalnoj strukturi stanovništva išle su i promjene u ekonomiji. Nekada privilegirana i dobrostojeća maronitska zajednica je izgubila svoj primat u gospodarstvu. Sunitske elite su zahvaljujući injekcijama saudijskoga i arabijskoga kapitala poslije 1990. isprednjačile. Šijtska je zajednica, nekada najsiromašnija, silno napredovala. To je, rekoše mi, prvenstveno rezultat sustavnoga rada Hizbulaha, koji je ulagao u obrazovanje svojih muških i ženskih sljedbenika, i planski usmjeravao  financijska sredstva zajednice prema rentabilnim investicijama. Tvrdili su mi da mu je puno pomogla iranska financijska podrška.             

Hizbulahov politički program

Tridesetoga smo bili na aerodromu, čekajući let za Kairo. U prvo vrijeme nisam obraćao pažnju na televizore postavljene svuda okolo i programe koji su na njima vrtili. No onda sam primijetio kako se oko tih aparata okupljaju putnici i pažljivo prate izlaganje bradatoga čovjeka s crnim turbanom. Shvatio sam konačno da je govornik šeik Hassan Nasrallah, generalni sekretar Hizbulaha, lik što mi je bio poznat po fotografijama objavljenim u tisku. Govor je emitirao Hizbulahov TV studio Al-Manar, a preuzeo ga je aerodromski centralni servis, jer je beirutska zračna luka u raspodjeli koalicijskih položaja pripala upravi bliskoj Hizbulahu. No aerodrom je dobio ime po ubijenom Rafiku Haririju. 

Moje znanje arapskoga jezika je nedostatno, ali sam stigavši u Kairo preko interneta došao do engleskog rezimea njegova izlaganja. On je u dvosatnom govoru objašnjavao novi program svoje organizacije. Prvi je objavljen daleke 1985. kada je Božja stranka (Hizbulah) stupila u arenu libanonske politike kao iranska ekspozitura, pozivajući u svome "Otvorenom pismu", pročitanom u jednoj šijitskoj džamiji, na stvaranje Libanonske islamske republike. Prevodim ovdje uvodni paragraf toga pisma: "Mi smo sinovi ume (zajednice muslimana - op. autora), Božja stranka, avangarda kojoj je Bog podario pobjedu u Iranu. Tamo je avangarda uspjela postaviti temelje muslimanske države, koja igra središnju ulogu u svijetu. Mi slušamo naređenja jednoga mudrog i pravednog  vođe, koji je naš tutor i fakih (zakonodavac - op. autora) ... Ruholaha Musavija Homeinija. Bog mu pomogao!" 

U sada objavljenoj Povelji, usvojenoj na VII. Konvenciji stranke, poziva se na "eliminaciju političkoga sektaštva što je glavni preduvjet za uspostavljanje istinske demokracije kako je bilo stipulirano Sporazumom iz Taifa". Cilj više nije uspostavljanje islamske države, već "demokratski sustav kojim upravljaju predstavnici izabrane većine, a oporbi omogućeno igrati vlastitu ulogu". No pošto za sada nije moguće uspostaviti demokratski sustav oslobođen sektaštva, stranka prihvaća - naglasio je Nasrallah - konsensualnu demokraciju kakva je definirana Ustavom i Nacionalnim paktom. "Konsensualna demokracija je pogodna politička formula koja osigurava participaciju svih stranaka".

Hizbulahova Povelja poziva na usvajanje "modernoga izbornog zakona sa vjerodostojnom izbornom reprezentacijom". Zalaže se za administrativnu decentralizaciju, kako bi se osigurao ravnomjerniji razvoj na čitavom nacionalnom teritoriju, ali upozorava na opasnosti federalizacije zemlje. "Želimo vladu koja radi za svoje građane, pruža im odgovarajuću podršku, unapređuje školstvo i medicinsku pomoć, pomaže im doći do domova, koja rješava probleme siromaštva i nezaposlenosti, omogućava im dostojniji život", rekao je Nasrallah.      

Hizbulah je očito u proteklih 24 godina politički sazrio. Pozivanje na uspostavljanje islamske države u zemlji sa više religija i sekti, vodilo je produbljivanju razlika, a ne spajanju. Sada stranka poziva na nacionalno jedinstvo, kako bi se zemlja suprotstavila izraelskoj agresiji. U odsustvu "vojnoga balansa između dvije zemlje", Libanon se  mora "suprotstaviti izraelskim prijetnjama sa defanzivnom strategijom", - objašnjavao je Hizbulahov prvak - sa snagama narodnoga otpora, i jake, sposobne armije".

Prema novousvojenoj Povelji, libanonski odnosi sa Sirijom su dio ukupnih odnosa sa arapskim svijetom. "Libanon je po svojoj pripadnosti i prirodi arapska zemlja". Arapski interesi su i libanonski interesi. Naglašava se da Palestinci imaju pravo otpora u svim oblicima, a prvenstveno oružanom borbom. Također se ukazuje na značaj suradnje sa islamskim zemljama, među kojima je Iran "centralna zemlja". Nasrallah je još dodao kako "iskonstruirane suprotnosti između Arapa i Irana  samo služe izraelskim i američkim interesima".           

Novopronađeno suglasje 

 07/12/2009 - Jučer je održan tradicionalni Beirutski maraton, najmasovniji do sada. Javlja se da je u njemu sudjelovalo 33.000 registriranih trkača iz 73 zemlje. Naravno, većina je bila domaćih. Naglašava se kako nisu izostali predstavnici ni jedne od osamnaest libanonskih vjerskih zajednica. Rame uz rame su trčali šijiti, suniti, kršćani i druzi. Pridružio im se i premijer Hariri u sivoj trenerki i Nike patikama. Nije u jednako dobroj fizičkoj kondiciji kao hrvatski predsjednički kandidat Bandić, ali je otrčao deset kilometara od 42-kilometarske staze. Izjavio, prenose novine - „znam da nisam mogao pobijediti, ali je bilo bitno sudjelovati". S više ili manje uspjeha u maratonu su sudjelovali i drugi političari.

Bila je to do sada neviđena simbolična manifestacija jedinstva, koja ulijeva nade da Libanonu dolaze bolji dani.

 12/12/2009 -  Možda Libanonu doista predstoje bolji dani. Jučer je naime parlament skoro jednodušno izglasao povjerenje Haririjevoj vladi nacionalnoga jedinstva. Od 128 zastupnika samo je jedan glasao protiv, jedan se uzdržao, dok su četvorica bila odsutna. S time su zastupnici podržali vladinu političku platformu u kojoj se naglašava "pravo libanonske vojske i snaga opora (to se odnosi na Hizbulah) osloboditi libanonski teritorij (riječ je o nekih 500 km², teritoriju farme Šaba, s okolnim brdima i libanonskim dijelom grada Gažara, kojega okupiraju Izraelci)" i da se "suprotstave svakoj agresiji (izraelskoj dakako - op. autora)". 

Znakovito, Hariri je u svome govoru u parlamentu govorio o potrebi "unapređenja bratskih odnosa između Libanona i Sirije". Pridružujući se Hizbulahu, predložio zastupnicima proučiti I preispitati model "konfesionalnoga ključa" na kojem se do sada temeljila libanonska unutrašnja politika .Novi početak?

Zbližavanje Libanona i Sirije

14/12/2009 - Prethodnog je tjedna poslije duge bolesti umro Madžid, mlađi brat sirijskoga predsjednika Asada. Libanonski se političari utrkuju u manifestiranju svoje sućuti. Nisam pratio tko je sve među njima putovao u Damask, ali evo spiska nekih - Slieman, predsjednik republike; Aoun, nekadašnji sirijski protivnik, a sada saveznik; general Kahwaji, glavnokomandujući libanonske vojske. Asad je sa svakim od njih imao odvojen sastanak. Hariri je poslao telegram sućuti. 

20/12/2009 -  Saad Hariri je konačno odradio svoju dvodnevnu posjetu Damasku. Na ulazu u predsjedničku palaču dobrodošlicu mu je poželio predsjednik Asad. Po arapskom običaju dvojica su se državnika izljubila. Prvoga su dana proveli tri sata razgovarajući u četiri oka. Sastali su se i na večernjem banketu i još sutradan. Dvojica državnika su - stoji u sirijskom priopćenju - "vodili iskrene razgovore" u toku kojih su "uspješno prevladane poteškoće što su opterećivale odnose dvije zemlje". Potvrdili su potrebu bilateralne suradnje "radi sučeljavanja sa regionalnim  izazovima, posebno u odnosima arapaskoga svijeta sa Izraelom".

Haririri je održao press-konferenciju u novootvorenoj libanonskoj ambasadi. Rekao je da "bliski odnosi Libanona i Sirije jačaju obje zemlje i zajednički arapski stav protiv Izraela koji narušava prava Arapa". Naglasio je potrebu "razvoja bilateralne suradnje na temeljima otvorenosti i poštenja". Upitan o stavu prema Međunarodnom tribunalu koji osnovan radi suđenja ubojicama njegova oca, odgovorio je kako se sa svojim sugovornikom "složio kako je taj zločin u rukama međunarodne zajednice" i kako "obojica žele saznati istinu". Dodao je kako su obje zemlje "izvukle pouke iz prošlih događaja" i kako sada "pokušavaju graditi budućnost". 

Jedan od Haririjevih bliskih suradnika, bivši zastupnik Aloush, je u Bejrutu rekao kako je njegovu prijatelju, koji je svojevremeno krivio Sirijce za ubojstvo oca, ovaj odlazak u Damask bio "jako težak" i "zahtijevao veliku žrtvu", ali da je posjeta bila "neophodna". 

Izraelske prijetnje

 09/01/2010 - Izraelski ministar obrane Ehud Barak je prije dva dana u emisiji jedne radio-stanici zaprijetio  libanonskoj vladi odmazdom ukoliko i jedan plotun bude ispaljen preko granice na izraelske građane. Izrael će libanonsku vladu držati odgovornom, te će odgovoriti napadima na njezine institucije i infrastrukturu zemlje. Izraelska će vojska do svibnja ove godine biti spremna za rat sa Libanonom. Na zdravlje!     

23/01/2010 - Drugi izraelski ministar, Yossi Peled, je ovih dana izjavio kako će "izvjesno doći do još jedne ratne runde na sjeveru" (dakle Libanonu - prim. op. autora), ali da "još nitko ne zna kada". Istoga dana je Washington Post izvijestio, ne navodeći izvore, kako Hizbulah izmješta dalekometne rakete kojima ga je snabdjeo Iran, sjeverno od Beiruta i prema dolini Beke (nije mi jasno zašto bi to izmještanje, ako je do njega doista došlo, još dalje od granične linije sa Izraelom, bilo problematično?). Izraelci naime već duže vremena preko masmedija šire vijesti kako im prijeti opasnost od Hizbulaha. Nikako im ne odgovara novi stav libanonske vlade koja je priznala pravo Hizbulaha na otpor, dakle i na njegovo naoružavanje, te libanonsko-sirijsko približavanje. Ne odgovara im ni američki blagonakloni stav prema normalizaciji saudijsko-sirijskih i sirijsko-libanonskih odnosa.

Upravo je u Beirutu i Damasku boravio američki specijalni izaslanik za Bliski istok George Mitchell. Amerikanci pokušavaju uvjeriti obje zemlje, kao i Izrael, kako bi u njihovu interesu i interesu stabilnosti u regiji bilo korisno pristupiti pregovorima. Libanonskom predsjedniku Sliemanu je tvrdio kako je Libanon "ključna zemlja mirovnoga procesa". Nije poznato što mu je rekao o stavu Obamine administracije prema Hizbulahu, koji se još uvijek nalazi na američkoj listi "terorističkih organizacija". Mitchell je produžio prema Izraelu, a u Ramalahu na Zapadnoj obali, bi se trebao sresti sa predsjedavajućim Palestinske uprave Abasom. Biti će to, po svoj prilici, još jedna njegova uzaludna turneja.

Libanonska je policija u Beirutu rastjerala palicama par stotina demonstranata, Libanonaca i Palestinaca, navodno Ljevičara, koji su protestirali protiv izgradnje egipatskoga podzemnoga zida prema Gazi. Pokušavali su se probiti kroz barijere od bodljikave žice prema egipatskoj ambasadi. Navodno su prema njoj bacali kamenje i limunove. Trojica demonstranata su povrijeđena. 

24/01/2010 - U Kairu opet odloženo suđenje pred  Specijalnim sudom državne sigurnosti grupi od 26 osoba, pohapšenih travnja prošle godine zajedno sa još trinaestoricom, optuženih za pripadnost nekakvoj „Hizbulahovoj mreži".  Navodno su planirali napade na egipatske institucije i izraelske turiste na Sinaju. Samo jedan od osumnjičenika je libanonski državljanin i taj je, kako su potvrdili u Hizbulahovu beirutskom štabu, doista njihov član, koji je bio upućen preko egipatskog Sinaja uspostaviti vezu sa palestinskim otporom u Gazi. Osim dvojice Palestinaca, svi ostali optuženici su Egipćani. Porekli su da je aktivista imao bilo kakvih zlih namjera prema Egiptu. To isto tvrde odvjetnici optuženika, u što sam sklon povjerovati. Prilikom prošlogodišnjeg izraelskoga napada na Gazu, vođa Hizbulaha Nasrallah je naime javno optužio Egipat za suučesništvo u zločinu nad palestinskim narodom. To mu nije oprošteno u Kairu. 

Libanonske križaljke - 3. dio

Libanonske križaljke - 2. dio

Libanonske križaljke - 1. dio