Marina Kelava 15.04.2014.

Razmontiravanje željeznica

Marina Kelava Prošloga su tjedna ukinute ili reducirane brojne domaće željezničke linije koje povezuju sela u odumiranju s gradićima u odumiranju. Međutim, ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić nije se tom prilikom posuo pepelom ni ponudio ostavku.

Što nas čeka

Safety Net

Trg Burze

Deutsche welle

Libijska džamahirija između prošlosti i sadašnjosti - 1. dio

Fotografija članka
"Kralj Idris se začudio - zašto Mujo, a ne Muhamed? Bosanac se snašao, te mu objasnio kako je to iz poštovanja prema Proroku, koji je jedan i jedini, dok su svi ostali smrtnici što su u Bosni po njemu nazvani - Muje ili Mujice. Starom Idrisu to se svidjelo..."

Dva sam puta «otkrivao» Libiju. Prvi puta kao turist, a godinu dana kasnije na poziv Akademije postdiplomskih studija iz Tripolija. Obje sam prilike iskoristio za upoznavanje zemlje. Dosta sam putovao. Saznanja o onomu između i poslije su iz medija. Nešto sam saznao i o hrvatskoj diplomaciji i o diplomacijama naših «balkanskih» susjeda.

21/01/2007 - Let od Kaira do Tripolija je trajao dva i pol sata. Na novom me aerodromu dočekao Jovica Vejnović, dugogodišnji prijatelj i veleposlanik Republike Hrvatske u Libiji. U Tripoiju ću biti njegov gost. Put do njegove rezidencije prvo vodi širokim dvotračnim bulevarom, a zatim džombavim pokrajnjim uličicama. Stanuje u prizemnoj vili, kao i njegov susjed, mađarski ambasador. Do njega su smješteni i neki kineski privrednici. Pošto je skoro godinu dana proveo u hotelu, tek se nedavno ovdje uselio. Uskoro će mu se pridružiti supruga Vlasta. Kuća mu je okružena malim vrtom i, po ovdašnjim uzusima, ograđena visokim zidovima.

23/01/2007 - Tripoli je začet, kao i drugi ovdašnji priobalni gradovi sa sigurnim prirodnim lukama, kao feničansko/kartaško sidrište negdje u šestom stoljeću prije nove ere. Kasnije su tu Grci ustanovili svoje emporije, ali su Tripolitanija i Sirenaika doživjele pravi procvat tek pod Rimljanima, počevši od prvog stoljeća p.n.e.. Bile su žitnice carstva. Vandali su popalili te rimske gradove, a zemljotresi ih porušili. Bili su obnovljeni pod Bizantincima. U sedmom su stoljeću potpali pod arapsku vlast, s kojom je došao i islam. Još kasnije su došli pod tursku vlast.

Najvažnija beduinska plemena, koja su ovdje došla iz Arabije, su Bani Hilal i Bani Salim. Njih nazivaju Saadijima. Starosjedilačko stanovništvo je islamizirano, a jedan dio, uglavnom uz obalu, arabiziran. Te nazivaju Marabitinima. Unutar tog «arapskog» korpusa postoje još brojne plemenske podgrupe. Jedno je podpleme Gadafa, čiji je izdanak Gadafi. Berberski element se održao dalje prema unutrašnjosti, dok Tuarezi naseljavaju krajnji jug zemlje. Osmanlije, čija se nominalna vlast protezala čitavom sjevernom Afrikom od Kaira do Alžira, uključili su u svoje carstvo i teritorij onoga što će kasnije postati talijanskom Libijom.

Današnji glavni grad se u rimsko doba zvao Oea. Zajedno sa susjednom Sabrathom i Leptis Magnom, činio je rimsku pokrajinu Tripolitaniju (tri-polis, ili pokrajinu Tri grada), po kojoj se naziva današnji Tripoli. Snabdijevala je Rim maslinovim uljem, žitom i bila sredozemni terminal transsaharskih karavanske trgovine. Odatle su stizali robovi, zlato i slonovača. Oea je, osim još uvijek uspravnog slavoluka Marcusu Aureliusu, nestala pod kasnijim građevinama, dok ruševine Sabrathe i Leptisa spadaju u najbolje očuvane rimske urbane cjeline Sredozemlja. Grad danas ima oko milijun stanovnika.

Dalje prema istoku je pokrajina Sirenaika, čiji je glavni grad Bengazi. Ona graniči s Egiptom. Tamo se, i pored rimskih osvajanja i administracije, dugo održao stariji grčki element, o čemu još uvijek svjedoče ruševine starogrčkih gradova. Najpoznatiji je Cyrene. No ovoga puta ne planiram posjetiti taj dio Libije, već putovati na jug i obići jedan dio libijske Sahare, oblast Fezana.

Pod Osmanlijama, lokalni su begovi (arapski: bej) uglavnom bili autonomni, a jedan od njih, izvjesni Karamanli, ustanovio je vlastitu dinastiju, koja je suvereno vladala priobalnim pojasom nekih stotinu godina. Italija je počela s invazijom Tripolitanije i Sirenaike 1911. godine, te brzo iznudila kapitulaciju turskih trupa. No borbe s ratnicima sufijskog bratstva Senusija trajale su sve do tridesetih godina prošlog stoljeća. Na čelu tog otpora bio je šeik Omar Mokhtar, koji je konačno uhićen i javno obješen u Bengaziju. Danas se smatra libijskim nacionalnim herojem. Talijanska «pacifikacija» ovih krajeva bila je izuzetno brutalna: pobijeno je nekih 200.000 Libijaca; prisilno ih je raseljeno pola milijuna (a tadašnje stanovništvo Libije nije moglo brojati više od dva milijuna) kako bi se osigurao prostor za talijanske doseljenike. Uništeno je također 80 posto stočnog fonda. Italija je u svoju novostvorenu libijsku koloniju uključila Tripolitaniju, Sirenaiku i Fezan. Granice su joj zacrtane međusobnim dogovorima tadašnjih kolonijalnih sila - Italije, Britanije i Francuske. Samo ime Libije je grčkog porijekla, a preuzeli su ga Rimljani, a kasnije Talijani.

Odavde je Mussolinijeva Italija krenula početkom Drugog svjetskog rata u invaziju Egipta, ali su je Englezi odbacili, prodrijevši u samu Libiju. Senusiji se tada ponovo aktiviraju i surađuju s Britancima. Talijanima priskaču u pomoć njemački saveznici. Afrika Korps, pod komandom maršala Rommela, prodire do El-Alemeina u Egiptu, gdje je 1942 zaustavljen. Montgomery tada proganja njemačko-talijanske snage u povlačenju prema Tunisu, gdje ih dokrajčuju Amerikanci. Libija je tada podijeljena u tri okupacione zone - Britanci preuzimaju Sirenaiku na istoku, Amerikanci Tripolitaniju na zapadu, a Francuzi Fezan na jugu.

Ujedinjeni narodi proglašavaju 1951 libijsku nezavisnost pod kraljem Idrisom I, potomkom prvog Senusija. Novoformirana monarhija je u početku federacija tri povijesne pokrajine, ali se uskoro uspostavlja centralistički sustav. Idrisa 1969. godine ruše mladi oficiri predvođeni 27-godišnjim majorom Muamarom Al-Gadafijem. Revolucionari proglašavaju Arapsku republiku. Nova vlast naređuje zatvaranje britanskih i američkih vojnih baza, nacionalizira strane naftne i druge kompanije, kao i većinu domaćeg gospodarstva. Filozofija revolucije je osmišljena u Gadafijevoj Zelenoj knjizi kao «treća univerzalna teorija između kapitalizma i komunizma» - mješavina beduinskog shvaćanja socijalne pravde, islama, arapskog nacionalizma i antiimperijalizma, te delegatskog samoupravnog sustava, s narodnim komitetima u administrativnim jedinicama, svim državnim ustanovama i kompanijama, i s Generalnim narodnim kongresom na nacionalnom vrhu. Vlada i ministarstva su izvršni organi tih komiteta. Iznad svih je Vođa revolucije, od kojega potječu sve važnije političke inicijative.

SFR Jugoslavija je uspostavila diplomatske odnose još sa Libijskim kraljevstvom. Za tu je priliku iz Kaira u Tripoli doputovao tadašnji jugo-ambasador u Ujednjenoj Arapskoj Republici (Egipat-Sirija) Josip Djerdja, u pratnji mlađeg suradnika-prevodioca. Ne pamtim mu prezime, ali znam da ga je Djerdja predstavio Idrisu kao muslimana iz Bosne s imenom Mujo. Stari se Idris začudio - zašto Mujo, a ne Muhamed? Bosanac se snašao, te mu objasnio kako je to iz poštovanja prema Proroku, koji je jedan i jedini, dok su svi ostali smrtnici što su u Bosni po njemu nazvani - Muje ili Mujice. Idrisu se to svidjelo. Onda se obratio Djerdji, tražeći da mu objasni zašto se ta udaljena zemlja, Jugoslavija, zanima za njegovu Libiju. Djerdja mu je odgovorio kako more, koje se vidi kroz prozor kraljevske palače, mi dijelimo s Libijcima i drugim sredozemnim narodima. On sam da je rođen u Zadru, na obali tog istog mora, pa svaki puta kada bi umočio prst u njega, povezalo bi ga s ljudima drugih obala. To mi je ispričao Djerdja, koji mi je u jednoj puno kasnijoj sekvenci bio pretpostavljeni. Tvrdio je kako se poslije ovih odgovora stari suveren opustio. Vjerojatno je bio nepovjerljiv što mu socijalistička Jugoslavija na prvi susret šalje svog ambasadora iz revolucionarnog Egipta. Dalji je razgovor protekao, pričao je Djerdja, u prijateljskom tonu.

Djerdja je bio persona. Kao i njegov imenjak i nećak, koji je bio jedan od najboljih košarkaških bekova svog vremena, tako je i Bepo Senior bio bek jugo-diplomacije šezdesetih. On je spojio Tita, Nasera i Nehrua (bio je ambasador i u Indiji) i praktično «izmislio» koncept nesvrstane politike.

Našao samo malo podataka o Idrisu El-Senusiju, čiji potomci danas žive u Londonu. Legalizirao je boravak britanskih i američkih trupa koje su već ranije stacionirane u zemlji. Britanci su zadržali svoju bazu u Tobruku, a Amerikanci proširili bazu Wheelus u blizini Tripolija. Ostalo je još zabilježeno da je 1956. godine dodijelio koncesiju za eksploataciju nafte dvjema američkim kompanijama. Goine 1961. svečano je pustio u pogon 104-kilometarski naftovod od njihovih bušotina u pustinji do morskog terminala.

Procjenjuje se kako zemlja danas ima oko sedam milijuna stanovnika, od kojih su svega 4-5 milijuna doista Libijci. Egipćana ima preko milijun, a Sudanaca jedva nešto manje. Osim toga, mnogi Afrikanci su tu potražili sreću, neki s nadom nekako se dokopati Evrope (preko Libije ide jedan od najprometnijih putova ilegalne imigracije u Italiju). Toliki broj stranaca je prije svega posljedica libijske politike koja je prvo otvorila vrata Arapima, a kada se Gadafi okrenuo Afrikancima, i ovi su masovno pripušteni u zemlju. Vlasti sada prijete kako će uskoro provesti cenzus i protjerati sve ilegalce, što je upitno u zemlji u kojoj ni mnogi domaći, naročito žene, nemaju osobnih isprava. Osim toga, ti stranci rade poslove koje Libijci preziru, ili nisu za njih osposobljeni. Riječ je prije svega o poljoprivrednoj radnoj snazi, te zanatskim i uslužnim zanimanjima. U tri restorana u glavnom gradu, koje sam posjetio, kelneri su Marokanci. Mornari i trgovci na ribljoj pijaci su Egipćani; većina zanatlija u suku također. Vrtlari u mnogim ambasadama su Ganci, Malijci i drugi Afrikanci. Većina onih koji se smatraju Arapima nisu ratari, zanatlije, ribari, ugostitelji ili trgovci. Premoćno, međutim, dominiraju u državnim službama - civilnim i vojnim - kao i u slobodnim profesijama.

Tripoli sam razgledao u dva poluvremena, prije i poslije izleta na jug, i to samo onih dana kada nije padala kiša. U mojem bedekeru su ga nazvali „bijelim mediteranskim gradom". Malo je bijeloga preostalo na oronulim fasadama grada, koji je više od trideset godina bio prepušten propadanju. Kako mi priča Jovica Vejnović, tek nedavno počeli su popravljati ulice, graditi i čistiti smetlišta. Karakteristično, ovdje i dandanas nema organiziranog gradskog saobraćaja. To je prepušteno inspiraciji i dobroj volji šofera privatnih mini-buseva i taksija.

Grad se može grubo podijeliti na tri odvojene cjeline - na bivši talijanski trgovački i administrativni centar, kao preslikan iz Sicilije; na staru arapsku medinu sa svojim uskim sokacima i radnjama, koja nije lišena ambijentalnog šarma, ali je skromnih dimenzija; te na grad niskih predgrađa što se šire na sve strane.

Opčinio me Muzej Libijske socijalističke džamahirije, smješten u tvrđavi koju su dograđivali Karamanli begovi. Bogat, s dobro prikazanim izlošcima iz razdoblja od Feničana i Kartažana, preko Grka i Rimljana, Garamanta i ostalih, do libijske nezavisnosti. Treći kat, posvećen Revoluciji i Vođi, preskačem. Preskačem i Vođinu WW bubu kojom je rušio monarhiju. Počasno je izložena na ulazu.

 


 

U drugom nastavku serijala, u petak 10. travnja čitajte:

  • "Mesićeva" ambasada bez potpore Zrinjevca;
  • Riblji specijalititi i sicilijansko vino u INA-inoj vili;
  • "Zbog korupcije ministra" ukinuli ministarstvo turizma;
  • Vrckavi razgovori kraj logorske vatre.

Ivan Iveković doktor je političkih znanosti, od 1992. profesor Komparativne politike na Američkom sveučilištu u Kairu. Prije toga je bio u diplomatskoj službi SFRJ, izmedu ostalog i na položajima ambasadora u Tanzaniji i Egiptu. Bavi se znanstvenom publicistikom, prateći prvenstveno politike procese na Bliskom istoku, na Balkanu i na području Kavkaza i Centralne Azije. Autor je knjige „Politička ekonomija etnonacionalnih i regionalnih sukoba na području bivše Jugoslavije i Transkavkazije (na engleskom, 2001).
Tagovi: libija
Objavi članak na: Twitter Facebook
Dodaj komentar 2 komentara
  1. Smile06.04.2009. 17:07
    Kultni Gadafijev citat s neke konferencije, valjda nesvrstanih, tamo negdje krajem osamdesetih:

    "Nije moguće biti prav u svijetu koji je kriv. Potrebno se uklopiti u pejzaž".

    Pa potom istoj toj ekipi "Zbogom smiješni skupe".

    Dobra reportaža.
  2. URNU U HAAG06.04.2009. 17:19
    jel amabasador vejnovic bio trijezan? naime, on suprotno dobrom ukusu i diplomatskoj praksi obzirom na zemlju domacina, kupuje alkohol na hektolitre.
Dodaj komentar

Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.

POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE

14.04.

Ludi za oružjem

Svijet je u 2013. potrošio na oružje 1,75 bilijuna dolara. SAD predvodi, a Kina, Rusija i Saudijska Arabija su od 2004. udvostručile proračun za oružje

11.04.

Na putu priznanja

Ujedinjeni narodi objavili su da prihvaćaju palestinske zahtjeve za pristup u 13 međunarodnih ugovora ili konvencija

02.04.

Saudijska Arabija ateiste proglasila teroristima

Ateisti, mirni prosvjednici i oni koji se idu boriti u inozemstvo su se našli pod okriljem novih "antiterorističkih zakona" koji su doneseni zbog borbe protiv rasta sve većeg broja Saudijca koji sudjeluju u građanskom ratu u Siriji

31.03.

Fantazija o dobročinstvu

Socijalno osiguranje nije samo skup različitih programa. To je odraz nas samih i toga kako namjeravamo da se krećemo kroz rizike modernog doba.

31.03.

Vlasništvo, a ne valuta

Američka fiskalna administracija priopćila je da digitalnu valutu bitcoin ne smatra pravom valutom, već sredstvom plaćanja koje se može oporezivati

29.03.

Pročitajte što potpisujete!

Gotovo svaka zemlja ima punu ladicu trgovinskih sporazuma koje je zaključila s drugim državama i tvrtkama. Analiza stotina sporazuma pokazuje: malo koristi i puno štete

28.03.

Neravnopravnost u medijima

Istraživanje je pokazalo da se novinarke i dalje dominantno bave obiteljskim i rodnim temama, za razliku od muškaraca koji dominiraju u više-manje svemu ostalome, izuzev u "style" rubrikama

Superknjižara
Info most
Info most
Dokukino