Ciklus napuhavanja i srozavanja cijena

Dragi nećače,

Budući da su zlato i srebro odstranjeni iz našeg novca, nitko više ne zna točno što novac jest, a što nije. U upotrebi su mnoge definicije. Jedna, M2, definira novac kao valutu, tekuće račune, putničke čekove, štedne račune, zajedničke fondove tržišta novca, te određene transakcije između banaka.

Ako od M2 oduzmemo povećanja cijena za krajnje korisnike, dobit ćemo „stvarnu" M2 ponudu novca.

Svaki put kad država usporava stvaranje realnog M2, recesija udara.

Recesija 1982. godine bila je najgora od Velike depresije. Da bi je okončali, dužnosnici su strahovito inflatirali ponudu novca između 1983. i 1986. Nešto od tog novog novca otišlo je u dionice, te uzrokovalo porast tržišta vrijednosnim papirima. To je privuklo pažnju milijuna ulagača. Uskočili su u zadnji vagon, a dionice su postale pomodne.

Mnogo od tog novog novca kanalizirano je u tržište vrijednosnim papirima uzrokujući nevjerojatan rast; tržište je skočilo sa 800 u 1982. godini na 2722 u 1987.

Kad je inflacija M2 godine 1987. usporena, ponuda novog novca za tržište vrijednosnim papirima je presušila. Imali smo jedan od najgorih slomova burze u povijesti, i na kraju, recesiju.

Tvoj strikan

Koliko je velik bilijun?

Dragi nećače,

Pisao si mi da učiš o federalnom dugu (takozvani nacionalni dug) i da ti je problem shvatiti njegovu veličinu od 4 bilijuna dolara, to jest $ 4 000 000 000 000,00.

Pravo govoreći, vjerujem da jedini ljudi koji mogu razumjeti federalni dug jesu astronomi. Mislim to ozbiljno, jer federalni dug je tako ogroman da ga shvatiti mogu samo osobe koje se dobro snalaze u raspravi o veličini naše galaksije mjerene svjetlosnim godinama. To je razlog zašto je tako mali broj političara zabrinut zbog duga. Učinili su ga toliko velikim da im više uopće ne izgleda stvarno, već su to samo besmisleni brojevi. No ja ću ti ipak pokušati da ga shvatiš.

Misliš li ti da je  milijun dolara mnogo novca? Zamisli što bi sve mogao kupiti jednim milijunom. Napravi popis želja.

Sad zamisli milijun dolara u novčanicama od po sto dolara složenima jedna do druge. Trebalo bi ti oko dvadeset minuta pješačenja duž te linije gotovine, jer je duga oko jedne milje. Da bi propješačio cijelu duljinu federalnog duga složenog od stodolarskih novčanica, trebalo bi ti 137 godina. Ta linija od stodolarskih novčanica opasala bi našu planetu ravno 144 puta.

Da je Kolumbo počeo posuđivati novac čim je stupio na američko tlo, i to brzinom od deset tisuća dolara u minuti, do godine 1993. još ne bi isposuđivao ekvivalent današnjeg federalnog duga.

Ranih 1980-ih nešto se desilo. Očito su dužnosnici donijeli svojevoljnu odluku da posuđuju bez ikakve granice, i da cijeli svijet istapetiraju svojim priznanicama.

Kako će oni isplatiti svoje priznanice?

Kako će isplatiti pripadajuće kamate?

Što ti misliš?

Tvoj strikan

„Čuvaj svoj javni kredibilitet. Jedan od načina da ga sačuvaš je da ga koristiš što je manje moguće." George Washington, prvi predsjednik SAD. 

Tokom 1980-ih nekontrolirana oporezuj-pa-troši politika federalne vlade pretvorila se u nekontroliranu oporezuj - posudi - troši politiku. Vlastima je trebalo 194 godine da akumuliraju svoj prvi bilijun dolara duga, a samo pet godina da akumuliraju drugi. Godine 1990. uspjeli su zadužiti se i za treći biljun federalnog duga, a 1992. i četvrti. Trenutno rade na petom.

Godišnje kamate koje se otplaćuju za taj dug iznose po prilici 1100 dolara po glavi stanovnika godišnje, što znači da prosječna četveročlana obitelj godišnje plaća 4400 dolara samo za kamate federalnog duga. Jasno je da to neće moći tako dovijeka. Što misliš, što će vlada učiniti?

Upamti: vlade nemaju vlastite imovine, već imaju samo ono što su uzele od drugih.

Što je to tako jako loše u federalnom dugu?

Dragi nećače,

„Mora da ste pesimistični", rekao mi je voditelj talk-showa koji me nedavno intervjuirao.

Da, naravno da sam pesimističan u vezi budućnosti Amerike u idućih desetak godina, no to ne znači da ne može biti iznimaka  za neke pojedince. Ti pojedinci mogu naučiti dovoljno povijesti i ekonomije da shvate što će se desiti i pripreme se za to, pa čak i da profitiraju.

Najviše sam pesimističan u vezi budućnosti i imovine mladih. Za njih su dobra zaposlenja velika rijetkost.

Zašto? Zaposlenje je prije svega alat potreban za proizvodnju svega što drugi žele kupiti. Čovjek s hidrauličkim rovokopačem od 50000 dolara može iskopati neusporedivo više jaraka od onoga s lopatom od 20 dolara. Također, može zaraditi mnogo veću plaću i više učiniti za svoju obitelj.

Otkud dolazi novac za alat? Od ušteda. Netko uštedi 50000 dolara i stavi ih u dionice, obveznice ili ih oroči u banci, gdje je taj novac onda raspoloživ za poduzetništvo. Poduzetnici posuđuju taj novac, kupuju opremu i unajmljuju radnike. Ako 50000 dolara nije ušteđeno, ili je pak taj novac posudila i potrošila vlada, onda on nije na raspolaganju poduzetnicima. Rovokopač neće biti kupljen, već će radnik zaglaviti s lopatom od 20 dolara i malom plaćom.

Danas prosječni radnik u SAD koristi alata u vrijednosti od oko 71000 dolara. No vladina potrošnja je sad mnogo veća od njenih prihoda, toliko veća da svake dvije minute posuđuje 1,4 milijuna dolara. Tako usisava noac koji bi inače išao u dionice isl. čime bi se kupovao alat za stvaranje radnih mjesta.

Podijeli 1,4 milijun dolara s 71000 dolara. Vladin deficit potroši 20 radnih mjesta svake dvije minute; godišnje, to je 262800 uništenih radnih mjesta.

Pazi: to je šteta koju prouzročuje samo deficit. Ne možemo znati koliko je ušteđevine neposredno pojedeno porezima, no sigurno je toga još mnogo više. Štednja je u padu. Siguran sam da je državna uprava sad toliko velika i snažna da uništava više od milijun radnih mjesta godišnje.

Bivši američki ministar financija William Simons naziva ovo „velikim američkim banketom od sjemenskog kukuruza". Kad seljak požanje usjeve, spremi dio sjemena da bi njime dogodine zasijao za novu žetvu. Ako se to sjeme pojede...

Mi, imućni pripadnici starijih generacija nećemo biti osobito pogođeni time, ali mladi su potpuno ovisni o stvaranju novih radnih mjesta, a naša proždrljiva vlada guta ta radna mjesta.

Tvoj strikan

Vesela matematika
Sve do 1970-ih, većina obitelji bila je kadra poboljšavati svoj životni standard ako je samo jedan odrasli član radio izvan kuće. U 1970-ima, 1980-ima i 1990-ima supruge i majke zapošljavale su se u dobroj vjeri da će tako doprinijeti izdržavanju obitelji. Iskušaj sad ovo. Zbroji sve poreze koje plaća tvoje kućanstvo: državni i federalni porez na dohodak, porez na promet, porez na imovinu, nekretnine, i sve ostale koje nađeš (ne zaboravi da su mnogi porezi „skriveni porezi", pa ih nije lako prepoznati). Usporedi ukupan zbroj plaćenih poreza i ukupan zbroj zarađenih plaća. Sva je prilika da ćeš otkriti kako jedan od supružnika izdržava kućanstvo, a drugi izdržava vladu.

Sažetak

Dragi nećače,

Moje iduće pismo bit će posljednje,  i zato želim sažeti što sam ti bio rekao o inflacijama i recesijama.

1. Inflacija je povećanje količine novca. Kad se količina novca povećava, njegova vrijednost se smanjuje. Kad mu se vrijednost smanjuje, ljudima treba više novca. Porast cijena nije inflacija, već je rezultat inflacije. Jednako tako, spirala plaća i cijena je rezultat, a ne uzrok inflacije.

2. Inflacija navodi poslovne ljude da čine pogreške. Kad se inflacija zaustavi, poslovni ljudi uvide svoje pogreške i počnu ih ispravljati. Moraju otpustiti svoje radnike, pa nezaposlenost raste.

3. Ako inflacija opet krene, ispravke je zaustave, i radnici se vrate na posao. Desila se recesija.

4. Ako inflacija ne krene opet, ispravke su bile djelotvorne. Nezaposlenost traje dulje vrijeme jer se radnici ne mogu vratiti na svoje stare poslove, već moraju pronaći nove. To je depresija.

5. Inflacija uzrokuje recesije i depresije. Jedini način da se ne dešavaju recesije i depresije jest da se nikad ne otpočne inflacija. Kad se jednom krene s inflacijom, nema poznatog načina da se izbjegnu njeni rezultati.

Nadam se da je jedna od stvari kojima su te poučila pisma to da povijest nije samo zbirka imena, datuma, ratova i revolucija. Povijest je logičan slijed događaja. Ne moraš biti povjesničar od zanata da bi to shvatio, a kad to jednom shvatiš, mnogo ćeš se bolje nositi s događajima u sadašnjosti.

Po mom sudu, najbrži i najlakši način da se razumije povijest jest proučavanje povijesti novca, a osobito zlata i srebra. Jer, novac je ogledalo civilizacije. Kroz cijelu povijest, kad god naiđemo na dobar, pouzdan i neinflatiran novac, gotovo bez iznimke nalazimo i snažnu, zdravu civilizaciju. Kad god naiđemo na nepouzdan, inflatiran novac, gotovo uvijek ćemo naći civilizaciju u propadanju.

Najveći i najbolji primjer kojeg znam jest evropski „mračni srednji vijek". Za vrijeme mračnog srednjeg vijeka cijela je Evropa bila pogođena groznom bijedom; mogli bismo to vrijeme nazvati najjačom i najduljom (po prilici, od godine Gospodnje 500. do 1000.) depresijom u povijesti ljudskog roda. Najvažniji razlog zbog koga je to doba mraka toliko trajalo jest da nije bilo novca dovoljno pouzdanog da bi bio naširoko prihvaćen - novac Rimskog carstva propao je zajedno s Carstvom. Nepostojanje pouzdanog novca činilo je proizvodnju i trgovinu veoma teškom, tako da su ljudi bili nemoćni izdići se iznad ruba siromaštva.

Sve dok se u opticaju nije pojavio dobar, pouzdan novac kao što je bio talir, Evropa nije izašla iz doba mraka.

Budeš li putovao svijetom, uvjerit ćeš se da zemlje koje imaju najbolji novac, poput Njemačke i Švicarske, također imaju i najzdravije ekonomije. Te su zemlje dobro mjesto za život. Zemlje koje imaju najgori novac, kao što su Čile, Meksiko i Argentina, također imaju u najslabije ekonomije. Ne bih rado tamo živio.

To nas vodi k jednom zanimljivom pitanju. Stvara li dobar novac zdravu civilizaciju, ili pak zdrava civilizacija stvara dobar novac? Što je bilo prije, kokoš ili jaje?

Mislim da je prije bilo Ne-Be-Ru. Primijetio sam da, kad god i gdje god se novac počinje kvariti, netko je - glasači, političari, ili i jedni i drugi - zaboravio da ne možeš dobiti nešto za ništa.

Kad god se to desi, ti ljudi prestanu s nastojanjem da proizvode ono što im treba. Počinju se osvrtati za trikovima i obmanama - što obično znači krađu ili inflaciju - ne bi li dobili ono što im treba.

S druge strane, kad god i gdje god ljudi poštuju činjenicu da ne možemo imati više ako ne proizvedemo više, novac ostaje solidan, a civilizacija pak ostaje zdrava. To je zato što specijalizacija, to jest podjela rada koja civilizaciju čini mogućom, može postojati samo ako postoji pouzdan novac.

Drugim riječima, ne nasjedaj staroj izreci da je novac korijen svih zala. Upravo suprotno: novac je temelj cijelog našeg svijeta. Ako poštujemo taj temelj i učinimo ga čvrstim, ono što možemo postići gotovo je neograničeno.

I ne pretjerujem kad kažem da je gotovo neograničeno. Jesi li čuo za „njemačko čudo"? To „čudo" je živ dokaz da možemo postići gotovo sve, samo ako donosimo pametne ekonomske odluke.

Na kraju Drugog svjetskog rata Njemačka je bila u ruševinama, mnogo toga bilo je bombardiranjem bačeno natrag u Mračno doba. Velik dio stambenih objekata bio je razoren, milijuni radnika bili su ubijeni, a transportna i komunikacijska infrastruktura bila je teško oštećena. Čitavi gradovi bili su sravnjeni sa zemljom, a cijele industrije sasvim iščeznule. Novac je bio tako hiperinflatiran da je bio bezvrijedan.

Kontrola plaća i cijena koju su nacisti bili započeli, a Gestapo strogo nametao tokom rata, te vojna uprava nakon rata, stvorile su crno tržište. No čak ni crno tržište nije moglo oskrbiti ljude dovoljnim količinama hrane, odjeće i ostalih potrepština.

Ljudi su se vraćali trampi, napuštali gradove i odlazili na selo gdje bi mogli napabirčiti nešto hrane. U nekim dijelovima Njemačke bijeda i glad bile su tako teške kao da su se ljudi vratili u kameno doba.

I kao da sve te nedaće nisu bile dovoljno gadne, Njemačku su preplavili imigranti, njih osam i pol milijuna, koji su dobjegli iz zemalja što ih je bila dograbila ruska vlast.

Jednom sam sreo ženu koja je u to doba bila u Njemačkoj; pripovijedala mi je o nekim stvarima koje su joj se tad desile. Pljačke, ubojstva, bijeda i glad bili su užasni baš koliko i rat sam. Većina njene obitelji pomrla je, i imala je mnogo sreće što je uopće preživjela.

Nitko nije znao kako riješiti probleme Njemačke; to jest, nitko osim male skupine ekonomista predvođenih čovjekom po imenu Ludwig Erhard. Erhard je uspio uvjeriti ljude koji su upravljali Njemačkom da plaće/cijene i sve ostale oblike kontrole treba ukinuti. Također ih je uvjerio da poreze treba smanjiti, a inflaciju zaustaviti.

Većina kontrola je ukinuta, porezi su drastično smanjeni, a nova, tvrda (neinflatirana) valuta, Deutschmark, puštena je u opticaj. Gotovo preko noći, stvari su se popravile. Ljudi koji su dotad krali i ubijali počeli su raditi, a oni koji su napustili gradove počeli su se vraćati natrag. Svak je znao da će njegov težak rad biti nagrađen tvrdim novcem i stvarima koje se tvrdim novcem mogu kupiti. Jedan je očevidac pripovijedao:

Trgovine su iz dana u dan bivale sve popunjenije robom; tvornice su počele raditi. Večer uoči reforme valute Nijemci su besciljno lutali svojim gradovima u potrazi za komadićem bilo čega za jelo. Idućeg dana nisu mislili ni o čemu drugome nego kako da to proizvedu. Jednog se dana na njihovim licima zrcalilo beznađe, a već idućega je cijela nacija s nadom gledala u budućnost.

Ne samo da je Njemačka izašla iz doba mraka, već se do 1960. sasvim oporavila. Danas je Njemačka jedna od najnaprednijih zemalja na svijetu. U kratkom razdoblju od dvadeset godina njemački je narod od barbarske bijede i kaosa dospio do vrlo visokog životnog standarda, niske stope inflacije i niske stope nezaposlenosti. Za to su najzaslužniji Ludwig Erhard i njegovi kolege ekonomisti.

Nažalost, „njemačko čudo" desilo se samo u Njemačkoj. Druge zemlje, poput Velike Britanije, nisu slijedile Erhardov savjet. Iako su kraj rata dočekale u mnogo boljem stanju od Njemačke i primile jednako mnogo inozemne pomoći kao i ona, danas se u tim zemljama živi mnogo lošije nego u Njemačkoj. Imaju mnogo veće stope inflacije i nezaposlenosti, a njihovi stanovnici ne žive u takvom blagostanju kao Nijemci. Zbilja je to sramota.

A što je s našom budućnošću? Iduće pismo.

Tvoj strikan

Kamo ćemo odavde?

Dragi nećače,

Kao što sam ti već ranije ispripovijedao, niti jedna inflacija u povijesti nije bila tako raširena kao ova sadašnja - gotovo po cijeloj planeti. Ne znamo točno što možemo očekivati, ali malo nagađati možemo.

Po nevolji, premalo ljudi razumije što se dešava, pa je za očekivati da će ovo stanje potrajati jako dugo. Moguće je da ćemo nastaviti ovom inflacijskom nizbrdicom sve dok nas ne spopadne galopirajuća inflacija. To bi moglo trajati mnogo godina, možda i desetljeća, jer te stvari naprosto idu svojim tokom.

Ipak, ako dovoljan broj ljudi shvati što se dešava, onda imamo dobrih šansi da se iz toga izvučemo bez veće štete.

Vjerujem da su moderna komunikacija i promet dovoljno brzi da bi se neophodne korekcije mogle izvesti veoma brzo i lako. Ako građani zatraže od svojih vlada da prestanu inflatirati, mogli bismo prebroditi depresiju vrlo brzo, za godinu-dvije.

Najveću opasnost nosi nestrpljivost. Ako građani počnu brzati, mogli bi zahtijevati od političara da se umiješaju u korekcije koje izvode privrednici. To se već desilo 1930-ih, i zbog toga je Velika Depresija trajala tako dugo. To je uzrokovalo pogrešne korekcije; onda se pak moralo korigirati te korekcije. Bio je to gadan rusvaj. Godine 1940. bilo je više nezaposlenih nego 1931. Eto, toliko je dobra načinio Rooseveltov „New Deal".

Primjerice, građani su tražili od gospodina Franklina Roosevelta neka spriječi poslodavce da otpuštaju radnike. I gospodin predsjednik ih je poslušao. No, neki poduzetnici nisu imali dovoljno novca da plate sve svoje radnike. Umjesto da samo neki radnici izgube posao, poduzeća su propadala, a svoj posao je izgubilo mnogo radnika.

Građani su također tražili od vlade da spriječi da strana poduzeća prodaju svoju robu u SAD (a građani tih stranih zemalja zatražili su istu takvu uslugu od svojih vlada). Vlada je učinila što su građani od nje zahtijevali, pa strane tvrtke nisu mogle prodavati svoje proizvode. Morale su otpuštati svoje radnike, pa se depresija proširila po cijelom svijetu, i bivala sve gora i gora.

Srećom, sad nismo u 1930-ima. Bolje razumijemo što se sad dešava. Ako dovoljno ljudi poučimo o tome što uzrokuje ekonomski ciklus napuhavanja i srozavanja cijena, možda ćemo ga moći zaustaviti, pa makar na neko vrijeme.

Možemo učiti i na primjeru antičke Grčke. Kroz mnoga desetljeća glasači u Ateni birali su samo one političare koji su bili spremni zakleti se da neće obezvređivati novac. Zakletvu su polagali svakih dvanaest mjeseci. To je zaustavilo inflaciju i depresije, a Atena je postala veoma bogatim gradom. Život je bio ugodan kroz mnoga ljeta.

U Bizantskom carstvu su se ljudi toliko bojali inflacije i depresije da su svakoga tko je strugao rubove kovanica kažnjavali odsijecanjem šake. Bilo je to okrutno, ali djelotvorno. Inflacije nije bilo. Zapravo, bizantska kovanica, zlatni solidus, ostala je vrijednom kroz tisuću godina. Bio je to vjerojatno najbolji novac u povijesti; ljudi su ga voljeli imati jer su znali da mu vrijednost neće padati.

Prije nego završim s pisanjem, želim s tobom podijeliti nešto što sam jednom naučio.

Primijetit ćeš da mnogi ljudi vole za inflacije i recesije kriviti svoje neprijatelje. Republikanci krive demokrate, radništvo krivi menadžment, bijelci krive crnce, siromasi krive bogatune i tako dalje. Kad cijene i nezaposlenost porastu, proširi se mržnja. Čovjek počne mrziti ljude koje nikad nije ni vidio.

Pamet u glavu da i ti ne upadneš u tu zamku. To je uništilo mnoge ljude i mnoge zemlje.

Na primjer:

U nekim dijelovima Evrope su posuđivanje novca, bankarstvo i druge financijske poslove obavljali većinom Židovi. Bilo je to zato što su kršćani u tim krajevima vjerovali da im Biblija brani raditi takve poslove. Zato su u nekim gradovima jedini ljudi koji su razumijevali novac bili Židovi.

Tokom Prvog svjetskog rata, kad je krenula jedna od njemačkih galopirajućih inflacija, samo je nekoliko Nijemaca znalo dovoljno o novcu da bi razumjelo što se događa. Većinom su to razumjeli samo Židovi. U usporedbi sa svima ostalima, bili su imućni.

Kad se Hitler uzverao na vlast, držao je govore o tome kako su Židovi jedini bogatuni u Njemačkoj. Rekao je da su Židovi uzrokovali nevolje Nijemcima e da bi se na tome obogatili. Eto, tako je Hitler uspio započeti progon Židova. Takve se stvari dešavaju uvijek iznova. Razlog je taj što ljudi misle kako je ekonomija preteška da bi je se razumjelo. Umjesto da ispitaju što se dešava i kako tome doskočiti, oni naprosto siđu s uma. Pa se počnu osvrtati naokolo kome da se osvete. Onda krene „lov na vještice".

Budući da zadnju od svih inflacija, recesija ili depresija još nismo vidjeli, dobro pazi da se ne upetljaš u kakav lov na vještice. Radije nastoj više naučiti o ekonomiji.

Zapamti: Ne-Be-Ru. „Nema besplatnog ručka". I proširi glas o tome.

Tvoj strikan

"Ma što bilo s lizalicom":

1. dio

2. dio

3. dio

4. dio

5. dio

6. dio