U Moldovi, bivšoj sovjetskoj republici, su 5. ožujka bili održani parlamentarni izbori. Vladajuća je Komunistička stranka predsjednika Vladimira Voronina, kojem ističe drugi mandat, osvojila približno 50 posto glasova; oporbena Liberalna stranka desnog centra nešto preko 13 posto, desničarska Liberalno-demokratska stranka 12,5 posto, a Alijansa „Naša Moldova" skoro 10 posto. Opozicija je ukupno prikupila 35 posto glasova. Biralištima je pristupilo preko 57 posto glasača.

Iako su promatrači OESS-a proglasili izbore uglavnom poštenima, sve tri oporbene stranke ocijenile su ih namještenim. Kada je Centralna izborna komisija saopćila rezultate glasanja, u centru Chisnaua (nekadašnjeg Kišineva) se okupilo oko 10.000 demonstranata. Protestirali su protiv izborne prevare, korupcije vladajućih struktura i Voronina. Više stotina ih je bez problema probilo tanke policijske kordone, provalilo u zgradu parlamenta i zauzelo obližnju predsjedničku palaču. Nad njima su izvjesili rumunjske državne zastave. Poharali su zauzete prostore, razbacivali arhive i razvlačili inventar. Izbio je i požar. Većina demonstranta su bili mladi ljudi ili maloljetnici. Slijedećeg su ih dana specijalne policijske jedinice na silu istjerale iz okupiranih zdanja. Bilo je devedesetak ranjenih, kako na strani demonstranata, tako i policije. Jedna je žena ugušena suzavcem, a preminuo je i jedan mladić, navodno od policijskih batina. Uhapšeno je blizu 200 demonstranata. Voronin, bivši sovjetski generalmajor, a kasnije moldavski ministar unutrašnjih poslova, očito zna kako se to radi. Dakle nije bilo moldavske reprize „obojenih revolucija". Voronin je preko nacionalne TV optužio demonstrante za „pokušaj državnog udara", a opoziciju za „nacionalnu izdaju". Kasnije je optužio i neimenovane „rumunjske političke snage" za umiješanost u ove događaje. Rumunjski ambasador u Chisnau je proglašen personom non grata, a opozvan je i moldavski predstavnik u Bukureštu. Rumunjski građani, koji su ulazili u zemlju bez viza, od sada će ih morati imati. Problem su i tisuće Moldavaca što su u proteklom razdoblju pribavili rumunjsko državljanstvo, koji su, dakle, dvojni državljani.

Rumunjski predsjednik Traian Basescu dolio je ulje na vatru, izjavivši u Bukureštu kako je na istočnoj granici njegove zemlje "podignuta željezna zavjesa", i kako se „ne može prihvatiti da Rumunji s one strane rijeke Prut ostanu izolirani od Evrope". Prema njemu, teritorij istočno od te rijeke je „ilegalno i arbitrarno amputiran" i pripojen SSSR-u „fašističko-komunističkim paktom što su ga potpisali Ribbentrop i Molotov". Tražio je od nadležnih rumunjskih organa da "pojednostave proceduru prijema u rumunjsko državljanstvo", jer je navodno već podneseno 650.000 takvih zahtijeva (prema „Romania offers citizenship to Moldovans", Romania News Watch, 15/04/2009).

Istovremeno je u Tiraspolu, glavnom gradu samoproglašene "nezavisne" Transdnjestrije (na ruskom - Pridnestrovie), svečano obilježena 63-godišnjica "oslobođenja od rumunjske okupacije 1944. godine". Taj je teritorij od 4.163 kvadratnih kilometara, Predsjednik Voronin, bivši sovjetski generalmajor, a kasnije moldavski ministar unutrašnjih poslova, očito zna kako se suzbija nezadovoljstvo građana; dakle nije bilo moldavske reprize „obojenih revolucija" odvojen od ostatka Moldove rijekom Dnjestr, naseljen uglavnom slavenskim življem, Rusima i Ukrajincima, njih nekih 500.000, koji su 2006. na referendumu sa 94 posto glasova odbacili ujedinjenje sa Moldovom (Tiraspol Times, 14/04/2009). Sadašnji događaji u Chisnau će im tu opciju još više udaljiti. Odvojena od Moldove od 1992. godine, Transdnjestrija će do daljnjega ostati još jedna evropska paradržava s neriješenim međunarodnim statusom.

Ruski predsjednik Medvedev je nerede u Moldovi nazvao "monstruoznim" i dodao kako „obojene revolucije rezultiraju samo siromaštvom" (RIA Novosti, 17/04/2009). Moskva ove događaje gleda kroz prizmu svog nadmetanja sa Zapadom. Za razliku od Rusa, ukrajinski su se zvaničnici uzdržali od komentara, ali su na osnovu moldavske potjernice u Odesi uhapšeni izvjesni Gabriel Stati i njegov tjelohranitelj. Obojica su ekspresno isporučeni Moldovi. Taj je moldovski oligarh, za kojega se tvrdi kako je težak nekih milijardu dolara, navodno bio jedan od organizatora neuspjelog „državnog udara". Bio je i predsjednik nekakve omladinske organizacije, koja je promovirala borilačke vještine, čiji su članovi, izgleda, sudjelovali u zauzimanju parlamenta i predsjedničke kancelarije. To nije bilo spontano. Iz pozadine je djelovao nekakav štab, sličan Đinđićevom kada je u Beogradu rušen Milošević. Beogradski je scenarij kasnije primijenjen u Gruziji, Ukrajini i Kirgizstanu. U jednom kasnijem intervjuu španjolskom El Paisu, Voronin je prozvao rumunjsku obavještajnu službu, a spomenuo je i „devet građana Srbije".

Moldova je najsiromašnija europska zemlja (ako se ne računa Kosovo). Godišnji joj nacionalni dohodak po glavi stanovnika ne prelazi 1.500 dolara. Procjenjuje se da 30 posto stanovništva živi ispod praga siromaštva (sa dva ili manje dolara dnevno). Rangirana je na 111. mjesto od 177 zemalja na UN-ovoj skali kojom se mjeri kvaliteta života (Human Development Index), samo jedno mjesto ispred Egipta (112). Ima 3,8 milijuna stanovnika, što uključuje i najmanje 700 - 800 000 koji duže ili kraće borave na radu u inozemstvu, najviše u Rusiji, Rumunjskoj i Ukrajini. Samo u 2008. godini, 350 000 ih je pošlo trbuhom za kruhom. Oni su te godine zvaničnim bankarskim kanalima doznačili svojim obiteljima u domovini milijardu i 220 milijuna dolara, pridonoseći tako 35 posto NBD-u. Nezvaničnim kanalima je istovremeno uvezeno u zemlju najmanje nekoliko stotina dodatnih milijuna. No ove su se godine te doznake naglo smanjile, a ghastarbeiteri se počeli vračati. Dobar dio uposlene radne snage u zemlji je ostario, dok preostali, bolje školovani mlađi ljudi ne mogu naći posao. Među njima su sada i za rad sposobni povratnici. Njihovu frustriranost i bijes iskoristila je oporba, s tim što nije planirala razmjere nasilja i počinjene štete. Čitam na portalu Moldova.org http://www.moldova.org/ da su navodno „nepoznati ljudi, s maskama na licu", režimski provokatori, nahuškali demonstrante na nasilje. Na sastanku triju opozicionih prvaka sa Voroninom, na dan kada su izbili neredi, lider Alijanse „Naša Moldova" Serafim Urechean je direktno optužio moldavske obavještajne službe za počinjeno nasilje (RFE/Radio Liberty, 09/04/2009).

Mnogi moldavski građani, kojima je materinji jezik dijalektalna varijanta rumunjskog, imaju problema s vlastitim identitetom. Prema nedavno provedenoj anketi, 76 posto ih se smatra „Moldavcima", a 24 posto „Rumunjima" (anketa nije provedena u Transdnjestriji), što ne znači da se „Moldavci" ne pokušavaju dokopati rumunjskog državljanstva. Ovo bi im, nadaju se, možda moglo omogućiti bolji život i posao negdje u EU. I jedni i drugi su pravoslavci, ali su domaći „Rumunji" prihvatili gregorijanski kalendar Rumunjske pravoslavne crkve, dok se ostali i dalje pridržavaju julijanskog kalendara ruskog pravoslavlja. „Ruski" je Božić državni praznik, a ne „latinski" (rumunjski). Zbog toga je prošlog Božića došlo do bizarnog incidenta - po nalogu Liberalnog gradonačelnika Chisnaua, na glavnom je trgu prvo osvanulo veliko „latinsko" božićno drvo, ali je uklonjeno po nalogu komunističke vlade, da bi se ponovo pojavilo, ali u novom izdanju, na „ruski" Božić.

Komunisti na vlasti, koji nisu promijenili ime stranke i nisu se formalno socijaldemokratizirali, europski su kuriozitet. Simboli su im je još uvijek srp i ćekić,Komunisti na vlasti koji nisu promijenili ime stranke, i nisu se formalno socijaldemokratizirali, europski su kuriozitet. slave Lenjina, ali im to nije smetalo provoditi „desničarski" program privatizacije. Drugi je kuriozitet što su KP Moldove i njezina vlada rezolutno proevropski orijentirane i što se zalažu za učlanjenje u EU, te suradnju s NATO-om. Rekao bih da je tajna dugovječnosti KP - nostalgija za „dobrim starim vremenima" kada se bolje i sigurnije živjelo.

Odnosi Moldave sa Moskvom su hladni zbog ruske podrške secesionističkoj Transdnjestrijskoj oblasti. Godinu dana pošto je izabran za predsjednika, 2002. godine, Voronin se okrenuo Evropi. Kao i Gruzija, i Moldova je podvrgnuta ruskim ekonomskim sankcijama, koje su se u njezinu slučaju svele na povećane (tržišne) cijene isporučenog ruskog plina i rusku zabranu uvoza moldavskih vina (imao sam prošle jeseni priliku utvrditi da su neka od njih doista dobra). Od tada su neki Zapadni komentatori počeli nazivati Voronina „eurokomunistom", često naglašavajući kako je Moldova „najdemokratskija zemlja Zajednice nezavisnih država (CIS)". Moldova je uz Bjelorusiju, Ukrajinu, Armeniju, Azerbejdžan i Gruziju na popisu država koje su nedavno uključene u program „Istočnog partnerstva" EU. Sada se oporbene stranke u zbunjenim Zapadnim medijima opisuju kao „prozapadne", jer se služe hladnoratovskom antikomunističkom retorikom. Sve su one u većoj ili manjoj mjeri naklonjene ujedinjavanju sa susjednom Rumunjskom, preko koje misle ući u Europu. Za iste je medije Rumunjska, zbog članstva u EU i NATO-u - „Zapadna", odnosno „Evropska" - dok je Moldova preko noći postala nekakvim neprirodnim ostatkom Sovjetskog Saveza i komunizma, te prirepak današnje Rusije.

No, malo je vjerojatno da su evropski ili američki državni faktori ovoga puta bili umiješani u ovu neuspjelu i zakašnjelu „obojenu revoluciju". Previše im je stalo do obnavljanja dijaloga sa Rusijom, čija im je suradnja potrebna zbog sanacije situacije u Afganistanu i sređivanja odnosa s Iranom. U Washingtonu se doduše događa da lijeva i desna ruka (različite agencije) djeluju u kontrataktu. Europljanima je pak neophodan prirodni plin što ga kupuju od Rusije. Moldova je iz te perspektive minorni pijun na šahovskoj ploči Eurazije. Stiješnjena između Rumunjske i Ukrajine (nema zajedničke granice sa Rusijom, a nema ni izlaza na more), njezina će europska budućnost ovisiti o širenju euroatlantskih integracija (EU -a i NATO-a) dalje prema istoku. Taj je proces za sada zaustavljen na rumunjsko-moldavskoj granici. No sadašnja podrška Moskve Voroninu je doista može približiti Rusiji. Vjerojatno je zbog toga odustala od slanja svojih vojnika na NATO-vu vježbu u Gruziji, iako se bila prijavila.

Moldova je članica međudržavne „Organizacije za demokraciju i ekonomski razvoj GUAM", što je stvorena još 1996. godine pod patronatom SAD-a i EU kao protuteža Zajednici nezavisnih država (CIS), kojim dominira Rusija. Komunisti se je nisu odrekli. Članice GUAM-a su, pored Moldove, još Gruzija, Ukrajina i Azerbejdžan (među osnivačima je bio i Uzbekistan, ali je otpao), dakle bivše sovjetske republike, koje su se svrstavanjem uz Zapad pokušavale (i još uvijek pokušavaju) osloboditi ruskog tutorstva. Sve su one locirane na tranzitnim putovima nafte i plina, a Moldova, Gruzija i Azerbejdžan se muče sa neriješenim problemima svojih odmetnutih teritorija - Transdnjestrije, Abhazije, Južne Osetije i Nagorno Karabaha. I Ukrajina ima problema sa proruskim simpatijama jednog dijela stanovništva Krimske autonomne republike. Juščenkova Ukrajina i Saakašvilijeva Gruzija uporno kucaju na vrata NATO-a. Nedavno je u Kijevu inaugurirana kancelarija Sekretarijata GUAM-a. Svečanosti su prisustvovali predstavnici sve četiri države-članice. Primio ih je i ukrajinski „prozapadni" predsjednik. Relevantno je, međutim, da zapadni mediji što prate moldovske događaje nisu ni uzgred spomenuli pripadnost Moldove GUAM-u. Opisujući navodno „prozapadne" proteste u Chisnau, neki od njih su se ipak sjetili da istovremeno u Tbilisiju traju demonstracije protiv „prozapadnog" Saakašvilija, što baš ne ide zajedno.

Ustavni sud Moldove je na zahtjev Voronina naredio ponovo prebrojavanje glasačkih rezultata. Uz to je tražio provjeru glasačkih lista, koje prema tvrdnjama oporbe uključuju imena „najmanje 400.000 preminulih i odsutnih osoba, kao i imena maloljetnika", čije su nepostojeće glasove Komunisti navodno prisvojili. To je obavljeno do 15. travnja. Taj posao obavilo je 20.000 članova lokalnih izbornih komisija. Voronin je u međuvremenu pozvao Vladu da amnestira uhapšene demonstrante, s izuzetkom evidentiranih kriminalaca.

Stranke parlamentarne opozicije „bojkotirale" su prebrojavanje, jer nisu bile u stanju provjeriti glasačke spiskove. Ono je ipak izvršeno. Potvrđeni su raniji rezultati. Verificirani su, dakle, zastupnički mandati. KP ih je osvojila 60, ali joj nedostaje jedan zastupnički glas da bi kroz parlament mogle progurati vlastitog predsjedničkog izabranika (koji broji 101 člana). Voroninov drugi mandat je istekao Novi izbori mogu još više destabilizirati zemlju u vrijeme pogoršane ekonomske krize, a nasilje koje se dogodilo prilikom prethodnih izbora može se ponoviti. 7. svibnja, kada se sastao parlament u novom sazivu. Voronin je prostom većinom, glasovima komunističkih zastupnika, izabran za novog predsjednika parlamenta. Međutim kada je 12. svibnja došlo do glasanja za novog predsjednika države, svi oporbeni zastupnici su složno napustili dvoranu. Komunističkoj kandidatkinji za taj položaj, bivšoj premijerki, 42-godišnjoj ekonomistici Zinaidi Greceanu, nedostajao je jedan glas da bude izabrana, jer je ustavom propisano da je za taj položaj potrebna dvotrećinska većina. Ona inače nije članica KP, ali se smatra Voroninovom lojalisticom. Oporbeni prvaci su tvrdili da su Komunisti pokušavali na sve načine kupiti barem jednog od njihovih zastupnika, ali u tomu nisu uspjeli. Zato opozicijski zastupnici ulaze i izlaze iz plenarne dvorane parlamenta kolektivno, pazeći da im neki od njihovih ne prebjegne. Slijedeća runda glasanja je zakazana za 28. svibnja. Ako mlađahna Zinaida ni tada ne prođe, treća i posljednja runda održat će se tri dana kasnije, a ako ni tada ne uspije - ustav nalaže nove parlamentarne izbore. Prema istom ustavu, jedino predsjednik može odrediti mandatara za sastav buduće vlade, tako da je budućnost Mariana Lupoa, Vroninova kandidata za taj položaj, jednako neizvjesna (potvrđuje se prostom većinom). Voroninov plan za sastav državnog vrha, kojega oporba opisuje kao horizontalnu razmjenu „muzičkih fotelja" u trokutu, može propasti. Politička je scena krajnje polarizirana. Novi izbori mogu još više destabilizirati zemlju u vrijeme pogoršane ekonomske krize. Nasilje koje se dogodilo prilikom prethodnih izbora može se ponoviti.

Pokušavajući razjasniti što se doista dogodilo i što bi se moglo dogoditi u Moldovi, sjetih se Lenjinovog retoričkog pitanja - Kto-kogo, tko-koga? - kojega sam stavio u naslov ovoga teksta. Ne znam odgovor, ali mi se čini kako „svi rade u korist vlastite štete", što Moldovi nikako ne može pomoći.