Studija slučaja Asuanske brane izgrađene u Egiptu na rijeci Nil predstavlja poučan primjer na kojem se može uočiti sav sjaj i bijeda antropogene intervencije u okoliš motivirane neutemeljenom vjerom ljudske vrste u svoju nadmoć nad prirodom.

Nil je svojim redovitim poplavama tijekom ljeta nanosio mulj na područja uz rijeku i tako stvorio plodno tlo koje su ljudi od davnina koristili za proizvodnju hrane. Ograničenja u proizvodnji hrane, na tim inače izuzetno plodnim područjima, očitovala su se u velikim godišnjim i mjesečnim varijacijama protoka voda Nila. Takve nedostatke u funkcioniranju prirodnih procesa ljudi su naravno oduvijek željeli popraviti. Prvi zabilježeni pokušaji regulacije protoka Nila dogodili su se još u 11. stoljeću, ali sve do 19. stoljeća antropogeni utjecaji na protok rijeke nisu bili veliki.

Zbog porasta broja stanovnika u Egiptu, želje za intenzivnijom eksploatacijom rudnih

Asuanska brana zamišljena je kao motor egipatskog i sudanskog razvoja

bogatstava i želje za ekonomskim rastom, krenulo se u realizaciju projekta Asuanske brane koji je trebao omogućiti više stvari. 1. regulaciju protoka rijeke kako bi se spriječile poplave; 2. širenje i trajno navodnjavanje poljoprivrednih površina; 3. proizvodnju električne energije za potrebe daljnjeg ekonomskog rasta; 4. kroz prihvaćanje naprednijeg načina iskorištavanja prirodnih resursa poboljšati kvalitetu života i standard stanovništva; 5. spriječiti sukobe Egipta i Sudana oko vodnih resursa Nila.

Prvu Asuansku branu (Low Aswan Dam) projektirali su britanski inženjeri. Gradnja je započela 1898. godine i završena 1902. godine. Uskoro se pokazalo da je brana premala za zadovoljenje svih potreba, pa je u dva navrata nadograđivana. Potreba za ponovnim povišenjem brane pojavila se opet 1946. godine, ali Britanska uprava se radije odlučuje za gradnju nove veće brane uzvodno od postojeće. Gradnja nije počela jer su uslijedile godine prilično turbulentnih političkih događanja. Monarhija i kolonijalna vlast su svrgnuti 1952. godine. Proglašena je republika i osnovano revolucionarno vijeće, a 1954. godine vlast preuzima Gamal Abdel Nasser. Planovi o gradnji nove brane također se obnavljaju 1954. godine, ali Velika Britanija i SAD iz političkih razloga odbijaju podržati projekt. Egipat tada pomoć za gradnju traži od Zbog već poslovičnog odbijanja priznavanja da postoje ekološke i socijalne granice rasta, ljudska vrsta ni u slučaju Asuana nije uspjela izbjeći velike štetne utjecaje uzrokovane svojom djelatnošću SSSR-a, a financiranje osigurava nacionalizacijom Sueskog kanala (1956. g), što je bio povod za vojni napad Velike Britanije, Francuske i Izraela na Egipat, iako je Egipat ponudio kompenzaciju za bivše vlasnike. Rat završava povlačenjem okupacionih snaga.

Sklapanje bilateralnog ugovora između Egipta i Sudana o raspodjeli vodnih resursa Nila 1959. godine omogućilo je početak gradnje velike Asuanske brane (High Aswan Dam). Gradnja započinje 7,3 km uzvodno od stare brane uz pomoć inženjera iz SSSR-a početkom 1960. godine, a završava 1970. godine. Dimenzije gotove brane su impozantne. Dužina 3.830m od čega 520m između obala rijeke, visina 111m, širina 980m na dnu i 40m na vrhu. U branu je ugrađeno 43 milijuna prostornih metara materijala, što je 17 puta više nego što je ugrađeno u veliku piramidu u Gizi. Stvoreno je umjetno jezero dužine skoro 600km, prosječne širine 10km, maksimalne širine 50km, površine veće od 6.200km² (po nekim izvorima i preko 6.500km²) i maksimalne dubine 182m. Jezero se većim dijelom nalazi u Egiptu (5.250km²) i taj se dio naziva jezero Nasser, a manji dio se nalazi u Sudanu (970km²) pod imenom jezero Nubia. Tako je stvoreno spremište vode koje sa dijelom namijenjenim za slučajeve visokok vodostaja može pohraniti 162km³ vode.

Umjetno jezero postepeno se punilo već tijekom gradnje, a potpuno je napunjeno tek 6 do 7 godina nakon završetka gradnje. Instalirano je 12 generatora pojedinačne snage 175MW, a ukupne snage 2,1GW, što je otprilike jednako instaliranoj snazi svih hidroelektrana u Hrvatskoj.

Završetkom gradnje i prikazivanjem koristi koje je brana donijela, glorificiranje još jednog simbola ljudske nadmoći nad prirodom moglo je započeti. Poljoprivreda u Egiptu, s obzirom na vrlo male količine oborina potpuno ovisi o navodnjavanju. Gradnja brane omogućila je povećanje ukupnih obradivih površina i prelazak velikih poljoprivrednih površina sa sezonskog načina navodnjavanja ovisnog o protoku rijeke, na trajno navodnjavanje. Poljoprivredna proizvodnja postala je neovisna o varijacijama protoka Nila, jer brana je omogućila ispuštanje pohranjene vode u jezeru tijekom sušnih perioda kada je dotok voda mali i pohranu viškova vode kada je dotok Nila preobilan pa bi mogao izazvati velike poplave. Sve to omogućilo je na velikom dijelu poljoprivrednih površina dvije, a na manjem dijelu površina čak tri žetve godišnje. Također su se masovnije mogle uzgajati i ekonomski atraktivnije vrste poput riže.

Smanjene oscilacije u protoku rijeke osigurale su stalni vodostaj koji je pak omogućio poboljšanje riječnog prometa što je pozitivno utjecalo na razvoj transporta i turizma. Samo umjetno jezero dodatno se koristi kao ribolovno područje s godišnjim ulovom od 15.000 do 25.000 tona ribe. Udio Asuanske brane u namirivanju ukupnih potreba Egipta za električnom energijom je 1970-tih bio oko 60 posto, a 1980-tih oko 50 posto. Dodatne količine energije posebno su dobro došle industriji cigli zbog povećane potražnje uzrokovane porastom stanovništva i urbanizacijom. Sve to osiguralo je porast BDP-a, kao sveprisutno nametnutog mjerila za ono što bi trebalo imati neku vrijednost u životu. Kada bi priča završila ovdje, u maniri odnosa s javnošću velikih kompanija, blagostanje i progresistička utopija, u koje nas se nailaskom svake nove krize sve agresivnije uvjerava, izgledali bi kao realnost.

Stvarnost

Zbog već poslovičnog odbijanja priznavanja da postoje ekološke i socijalne granice rasta, ljudska vrsta ni u ovom slučaju nije uspjela izbjeći velike štetne utjecaje uzrokovane svojom djelatnošću, pa kada se obračuna ukupna cijena napretka, ona postaje vrlo visoka. Kao što je prethodno navedeno, izuzetna plodnost tla oko rijeke održavana je redovitim godišnjim poplavama koje su na tlo nanosile mulj kojim voda Nila obiluje upravo tijekom sezone poplava. Gradnjom brane, 97 posto tog mulja sada se taloži i zadržava u umjetnom jezeru, a onaj mali ostatak mulja koji prođe još je dodatno kvalitativno izmijenjen zbog promjene postotnih udjela veličinskih klasa čestica u njegovom sastavu. Da stvar bude još gora, 99,98 posto mulja koji se taloži u jezeru ostaje na početku jezera Nubia, što može uzrokovati probleme u cijelom sustavu puno ranije nego se to prije gradnje pretpostavljalo. Sprečavanje donošenja mulja rijekom uzrokovalo je cijeli niz problema. Zbog ubrzanog slabljenja kvalitete i plodnosti tla postalo je neophodno korištenje sve većih količina umjetnih gnojiva čija proizvodnja troši velike količine energije, koja se velikim dijelom dobiva iz fosilnih goriva. Ovisnost današnje moderne proizvodnje hrane o energiji te posebice fosilnim gorivima postaje svjetski problem, a Egipat bi time mogao biti posebno jako pogođen.

Nedostatak mulja uzrokovao je eroziju obala i dna rijeke te eroziju plodnog područja delte Nila koja je popraćene salinizacijom tla delte zbog napredovanja mora. Problemi zbog manjka mulja doveli su i do smanjene produktivnosti mora jugoistočnog Mediterana, što je uzrokovalo pad ulova riba i rakova na tom području. Smanjenim ulovom u moru tako je uspješno poništena dobrobit ulova iz jezera, uz pojavu dodatnih problema. Primjerice, ulov iz mora je prije lako dolazio do zainteresiranih potrošača u gusto naseljenom priobalju za razliku od ulova iz jezera s kojim i danas

Zbog odustva poplava uz obalu Nila sve je manje mulja, a sve više pustinje

ima problema oko plasmana na udaljena tržišta. Zanimljivo je da i proizvodnja cigli, koja je imala koristi od energije iz hidrocentrale, sada zbog nedostatka mulja ima velikih problema s nabavom kvalitetne sirovine za njihovu proizvodnju. Pojačano navodnjavanje tla bez adekvatno izvedene drenaže uzrokovalo je njegovu ubrzanu salinizaciju izvlačenjem soli iz dubljih slojeva tla na površinu te time i povećanje salininiteta Sredozemnog mora. Regulacija protoka rijeke i trajno navodnjavanje tla pogodovali su povećanju učestalosti bolesti poput malarije i bilharzije. Već nakon gradnje prve brane učestalost bilharzije je povećana pet puta. Danas, u pet država uz Nil od bilharzije je oboljelo više od 50 posto stanovništva, a u nekim navodnjavanim područjima čak 100 posto. Malarija i bilharzija su teške parazitarne bolesti s razarajućim socioekonomskim posljedicama za područja u kojima se pojavljuju. Prosječni godišnji protok Nila od 84km³ vode, Egipat i Sudan su bilateralnim sporazumom podijelili tako da 55,5km³ pripada Egiptu, a 18,5km³ Sudanu, što ukupno iznosi 74km³ vode. Razlika od 10km³ vode, odnosno 12 posto ukupne količine, predstavlja cijenu sporazuma i napretka u opskrbi vodom za navodnjavanje, jer to je količina vode koja ispari sa velike površine umjetnog jezera koje je napravljeno usred pustinje. Gubici vode isparavanjem iz jezera i sa povećanih površina tla koje se navodnjava, uzrokuju smanjenje količine vode koja dolazi do delte Nila, što može dodatno ubrzati prodiranje mora i salinizaciju delte, koja je već ugrožena ubrzanom erozijom.

Kao što je već spomenuto, gradnja brane i podjela vodnih resursa Nila regulirani su bilateralnim sporazumom između Egipta i Sudana, pa kao problem vezan uz ovaj Zbog ubrzanog slabljenja kvalitete i plodnosti tla postalo je neophodno korištenje sve većih količina umjetnih gnojiva, čija proizvodnja troši velike količine energije projekt treba spomenuti nezadovoljstvo preostalih sedam država zainteresiranih za vode Nila (Etiopija, DR Kongo, Uganda, Ruanda, Kenija, Burundi i Tanzanija), koje se nalaze uzvodno, a nisu bile konzultirane o gradnji. Ovdje posebno treba istaknuti Etiopiju iz koje dolazi više od 80 posto vode Nila. Smanjena količina vode, uzrokovana isparavanjem iz jezera, može povećati opasnost od vojnog sukoba za vodu zainteresiranih država. Najnovije napetosti oko neravopravne podjele vodnih resursa Nila pojavile su se nakon 14. svibnja 2010. kada su Tanzanija, Uganda, Ruanda i Etiopija u Ugandi potpisale dogovor o osnivanju komisije za upravljanje vodama Nila. U narednih godinu dana očekuje se i potpisivanje dogovora od strane Kenije, Burundija i DR Kongo. Na dan potpisivanja dogovora Etiopija je pustila u pogon branu Tane Beles (460MW). Egipatski ministar za vodne resurse i navodnjavanje Mohamed Nasreddin Allam odmah je izjavio da svaki takav projekt mora biti odobren od strane Egipta i Sudana te da njihova količina vode koju koriste ne smije biti smanjena. Sukob se zasada zadržava na razini egipatskih političkih pritisaka na države i potencijalne investitore u slične projekte koji se planiraju graditi na teritoriju tih država. Cijelu priču dodatno mogu pogoršati klimatske promjene, čije posljedice se već osjećaju u tim državama.

Velik dio staroegipatskih umjetnina potopljen je u umjetnom jezeru

 

Osim nezadovoljstva susjednih država, sve do danas je prisutno nezadovoljstvo zbog prisilnog preseljenja 100.000 stanovnika južnog Egipta i sjevernog Sudana za koje nisu dobili obećane odštete. Stvaranje umjetnog jezera također je napravilo štetu egipatskoj, a time i svjetskoj kulturnoj baštini. Neke poznatije građevine poput Abu-Simbela, UNESCO je spasio premještanjem, neke koje su trebale biti potopljene Egipćani su poklonili državama koje su sudjelovale u gradnji brane pa su premješteni u te države, a veliki dio je potopljen u jezeru. Prethodno navedeno predstavlja samo dio štetnih utjecaja

Asuanski poučak

1. Osnovni kriterij za odluku o gradnji bio je brzi ekonomski i politički dobitak, koji je bio maskiran vizijom progresističke utopije.

2. Prošla tuđa (Engleska, Indija...), ali ni vlastita (prva Asuanska brana) loša iskustva s istom tehnologijom nisu bila prepreka za donošenje odluke o gradnji.

3. Stvorene su potrebe za primjenom dodatnih novih tehnologija (umjetna gnojiva, desalinizacija, lijekovi, oružje, energija...) u svrhu otklanjanja stvorenih štetnih utjecaja.

4. Ekonomski dobitak dijeli uzak krug ljudi, a štete u raznim oblicima (zdravlje, okoliš, kulturno nasljeđe, novac...) plaća puno širi sloj stanovništva.

5. Potrebne količine energije i resursa za održavanje sustava su znatno povećane, što unosi dodatne poremećaje u lokalni i globalni ekosustav, a dugotrajno održavanje sustava zbog nadolazeće energetske krize postaje vrlo upitno. Sama Asuanska brana danas namiruje manje od 13 posto ukupne potrošnje električne energije Egipta koji svojim ukupnim hidropotencijalima namiruje svega 4 posto ukupne potrošnje energije.

Tekst treba završiti veselo, pa evo jedne zgode iz neoliberalnog svijeta: Na tridesetu godišnjicu izgradnje Asuanske brane International Dams Commission je, na osnovu rezultata studije provedene od grupe svjetskih eksperata za brane, Asuansku branu proglasio najboljim projektom te vrste na svijetu u 20. stoljeću.

---

^{Članak je objavljen uz podršku Heinrich Böll Stiftung - Hrvatska. Iznesena mišljenja nužno ne odražavaju stajalište Heinrich Böll Stiftunga.}

Tagovi: hidroelektrane, Egipat