Izbore u SAD-u u studenom 2012., a time donekle i tok budućnosti našeg malog planeta u sljedeće četiri godine, odlučit će tri popularne opsesije američkog biračkog tijela: seks, rat i novac. I odlučit će ih glas ljudi sumnjičavih prema stranačkoj politici: 41 posto američkih građana danas se izjašnjava kao Nezavisni više nego kao bilo Demokrati ili Republikanci.

Kad kažem rat, ne mislim samo na konkretan rat u Afganistanu, nego i na generalnu opsesiju oružjem u američkoj kulturi. Jer Romney mora naći nešto po čemu se razlikuje od Obame. A teško da bi mogao reći da bi bio još ratoborniji od našeg trenutnog ratnika-predsjednika.

Obama je, pored sve svoje retorike i obećanja, sačuvao tri fundamentalne političke odluke prethodne administracije, koje su od 2001. na meti grupa za zaštitu ljudskih prava: vojne tribunale za suđenja navodnim neprijateljima, pravo na neograničeno pritvaranje istih i tajna izručivanja tih ljudi režimima za koje se zna da muče zatvorenike.

Obama je znatno povećao upotrebu bespilotnih letjelica (kojima je ubijen Al Awlaki), koje danas u prosjeku lete svaka četiri dana, dok su za vrijeme Busha letjele tek svaka 43 dana.

Također je povećao upotrebu posebnih timova specijalaca kao Navy Seal Team 6 super-elitne grupe, koja je ubila Osamu Bin Ladena.

Da se ne bi sumnjalo u njegove prioritete, Obama je praktički započeo svoju reizbornu kampanju prvomajskim govorom u Bagram bazi u Afganistanu.

U Americi 1. svibanj nije praznik rada, nego Dan lojalnosti - eksplicitno izmišljen kao propagandistička kontra-parada prazniku rada i ekspresija lojalnosti kapitalističkom društvenom sustavu. Iako se, naravno, na mnogim mjestima u SAD-u 1. svibanj i dalje obilježava u svojoj originalnoj inkarnaciji kao praznik rada.

U biti, Obama tako dobro vodi taj rat da danas više američkih vojnika umire od vlastite ruke nego od neprijateljske paljbe: ove godine u Afganistanu 124 američka vojnika ubili su talibani, a 153 ubili su sami sebe.

Romney teško može nadmašiti te rezultate. Njegova kampanja se zato ne trudi izletjeti s prijedlozima da se produži američka intervencija u Afganistanu ili da se napadne Iran (Sirija se, doduše, spominje, ali Assadu i tako ne gine bombardiranje jer je prevršio svaku mjeru).

Po čemu se Romney trudi prikazati drugačijim od Obame je odnos prema domaćem oružju - iako mi znamo bolje Ameriku velikih gradova, Amerika je zapravo jedno veliko, prostrano selo, gdje ljudi vole svoje puške i gdje ljudi idu u lov. Romney je čak izmislio priču da je i on lovac - od djetinjstva. Kad su mu novinari pronašli da nije nikad nigdje bio registriran kao lovac, onda je rekao da je lovio samo zečeve i glodare (koji se smiju loviti bez dozvole). Na kraju je njegova kampanja ipak priznala da je bio u lovu samo dvaput - jednom kad je bio 15, i drugi puta tokom republikanskog fundraisera 2006.

Poanta je da se Romney očajnički želi pozicionirati kao branitelj prava američkih građana da hodaju okolo naoružani i pucaju na one koji su im sumnjivi, tj. kao netko tko neće stajati na putu lobiju proizvođača oružja i njihovom profitu. Obama im nikad nije stajao na putu, također, ali se oni boje da bi Demokratska vlast ipak na kraju mogla završiti većom i temeljitijom regulacijom njihove industrije. I, eventualno, smanjivanjem njihovog profita. No, Amerika treba bolje i temeljitije regulirati tko nosi oružje i pod kojim uvjetima ga koristi.

Jer je trenutna situacija neodrživa. To da netko kao George Zimmerman može bez pardona pucati i ubiti crnog tinejdžera Trayvon Martina samo zato što mu je ovaj sumnjiv u susjedstvu (jer je ranije nekoliko crnih tinejdžera provalilo u obližnji stan), to nije prihvatljivo u normalnom, civiliziranom društvu u 21. stoljeću. A to se ovdje

Dok je u osamdesetima u manje od deset američkih država bilo dozvoljeno nositi oružje, danas u manje od deset nije

događa stalno - zapravo dok je javnost bila zauzeta Zimmermanom, dogodila su se još barem dva slična slučaja, manje interesantna, jer su i žrtve i počinioci bili iste rase. Činjenica je da su se zakoni u zadnjih 30 godina toliko promijenili pod utjecajem Republikanaca, gun-lobija i ALEC-a (American Legislative Exchange Council) da, dok je u osamdesetima u manje od deset američkih država bilo dozvoljeno nositi oružje, danas u manje od deset nije! Kao da se vraćamo u 19. stoljeće i na Divlji zapad: čak su i dizajneri odjeće počeli proizvoditi hlače i košulje specifično namijenjene ljudima koji žele nositi skriveno oružje. Romney se nada podršci ljudi koji žele očuvati takvo stanje. Ljudi kao Norvežanin Andre Brevik, koji onda tvrdi da je ubio desetine ljudi u samoobrani, a takvih ima koliko hoćeš u razvučenim predgrađima ovdje, George Zimmerman je samo jedan primjer. Recimo, nekoliko mjeseci kasnije, opet na Floridi, vrućina velika valjda, Tonya Thomas je puškom pobila sve četvero svoje djece, tinejdžera, a zatim upucala i sebe. Slučaj je brzo zatvoren jer su svi crnci, sirotinja, otpad, ona ih je sve četvero izrađala prije nego je sama navršila 20 godina.

Zapravo, budući da je, u Romneyevoj republikanskoj teogoniji, abortus svetogrđje, a izdaci za socijalne programe oduzimaju kruh iz usta ljudima koji žele raditi, onda je zaista najbolje takvima kao Tonya dati pušketinu u ruke, ne? Možda joj posthumno mogu odati priznanje da je skinula petero ljudi sa socijalne pomoći?!

Razmaženi sin guvernera, obrazovan po privatnim školama, gdje se proslavio kao grubijan i hulja, maltretirajući i ponižavajući slabije od sebe i drugačije od prosjeka, okrutan prema životinjama (vezao je psa na krov automobila tokom puta), netko, tko je svoje milijune zaradio upropaštavajući tvrtke i otpuštajući ljude s posla, netko, tko u svom govoru pred studentima na Trinity College-u zvuči više kao kandidat za Velikog Inkvizitora, nego za Predsjednika, Mitt Romney je upravo idealan kandidat, oličenje moderne Republikanske stranke u SAD-u...

...koja svaku svoju laž ponavlja nebrojeno puta (koristeći svoj organ propagande, Fox News) tako da ista polako postaje prihvaćena kao istina. Recimo, utuvljuju nam u glavu kao najbitniju temu tko se s kime smije ženiti. Kao manje će nam biti važno što sve lošije živimo, ako ćemo moći nastaviti nositi pištolj pod kaputom, ako će se isključivo muškarci i žene moći vjenčavati i ako žene neće smjeti pobaciti trudnoću. Tako će se mali, seksualno nesiguran, čovjek, koji više ne može ništa kontrolirati osim daljinskog upravljača svog televizora, ponovno osjećati važan i u kontroli: pedere natrag u ormare, žene, lijepo, trudne, bose i u kuhinju, a pištolj pod kaputom i on je ponovno gazda, svoj na svome. To je biračko tijelo na koje Romney računa.

Obama previše razmišlja i previše podilazi tom fašistoidnom, seksualno represivnom, ogorčenom krivim stvarima, biračkom tijelu. Tako ga je potpredsjednik Biden morao, svojim istrčanim istupom u podršku istospolnih brakova, podsjetiti koje je njegovo biračko tijelo. Novinari Washington Posta, Peter Wallsten i Dan Eggen ustanovili su da je 1/6 Obaminih "bundlera", ljudi koji prikupljaju donacije za njegovu kampanju, gay.

Obama je svoju podršku istospolnim brakovima objavio precizno dan uoči velikog fundraisera u kući George Clooneya (donirano 15 milijuna dolara), fundraisera u New Yorku s Ricky Martinom, i večere-fundraisera u Los Angelesu, gdje je ulaznica bila $25 000. Realnost je da danas ima vrlo bogatih homoseksualaca, a oni sigurno neće glasati za stranku koja ih toliko mrzi, te su oni, eto, Obamino biračko tijelo.

To nas dovodi do najvažnije teme ovih izbora i najveće trenutne opsesije američkih građana: novca. Romney je do kraja petog mjeseca sakupio $76,8 milijuna u donacijama, a Obama čak $17 milijuna manje, došlo mi je u poruci od Move On organizacije: "we could really use your help..." To bez da se računaju donacije tzv. Super-PAC-ovima, koji ne podržavaju direktno kampanje kandidata, nego podržavaju pojedine teme za koje se kandidati zalažu - te donacije nemaju ograničenja odlukom Vrhovnog Suda u slučaju Citizens United. Sheldon Adelson, vlasnik kockarnica iz Las Vegasa, je tako upravo uložio $10 milijuna u kampanju koja u suštini podržava Romneya.

(Iz tih brojkica je razvidno da je $15 milijuna, koje je Obama skupio kod Clooneya, itekako značajno za njegovu kampanju (1/4), te da su mu homoseksualci za sada najvrjedniji donatori, pa je stoga razumljivo da će im izaći u susret.)

Dok kandidati očito imaju dobro natrpane kofere novcem, a ni bogatašima ništa ne fali (još uvijek im nisu digli poreznu stopu ni do tamo gdje je bila za vrijeme Reagana), a i zabilježeno je kako je ove godine plaća velikih direktora, koji su inače bezobrazno preplaćeni, porasla za dodatnih pet posto, plaće većini ne rastu, javnom sektoru se čak prijeti rezanjem plaća, broj nezaposlenih ne pada znatno, i kriza je i dalje itekako prisutna. Trenutno Amerikanci u prosjeku voze najstarije automobile u svojoj povijesti - prosječna dob automobila na američkim cestama danas je skoro 11 godina, što je apsolutni povijesni rekord, i svjedoči o padu kupovne moći većine američkog stanovništva.

Prošle jeseni svi smo polagali mnogo nade u Occupy Wall Street (OWS) pokret, pa što se do sada dogodilo? Iako se u (izdajničkim, liberalnim) medijima gotovo ne spominje, pokret i blokade i dalje postoje i utjecaj na širu društvenu zajednicu je nedvojben, ali, nažalost, do nekih revolucionarnih promjena nije za sada došlo: neki projekti su uspjeli, neki nisu.

Recimo, Bob King, predsjednik velikog sindikata radnika u automobilskoj industriji, UAW, u njihovom biltenu Solidarity naslovljava svoj uvodnik prošlog mjeseca: "Moć jedan posto ugrožava našu demokraciju" - usvojivši retoriku i terminologiju OWS. U Sjevernoj Karolini organizirali su veliki protest protiv najveće i  najlopovskije američke banke Bank of America  ispred njenog sjedišta u Charlotte. Ali u Wisconsinu, gdje je OWS uspio izvojevati da se održi referendum o povjerenju republikanskom guverneru Scottu Walkeru, koji je prošle godine želio zabraniti kolektivne ugovore, tj. sindikalno organiziranje radnicima u javnom sektoru, taj referendum je završio većom pobjedom Walkera nego na originalnim izborima kada je izabran za guvernera.

Demokrati su izašli sa slabim kandidatom, koji je imao sedam puta manje novca na raspolaganju, a čak mu se ni Obama nije udostojao pojaviti i pružiti podršku. Na kraju su za Walkera glasali i sindikalizirani radnici iz privatnog sektora, koje je kapital u međuvremenu uvjerio kako će svi imati koristi od manje zaposlenika u javnom sektoru.

Pomalo razočarani Obaminom indiferentnošću nad sudbinom 99 posto, OWS je upravo pred par dana najavio kako će se pojavljivati na svim njegovim gala fundraiserima i dizati buku lupajući u lonce i bubnjeve: to je reakcija na to da od 2008. do danas nije otvorena nikakva suštinska istraga o masivnoj bankovnoj prevari - drugim riječima, njegovi potencijalni podržavatelji, nevoljeni, preokreću se u čangrizave protivnike.

Za razliku od navodnih podržavatelja OWS, njihovi protivnici su mnogo ozbiljniji. U svim američkim gradovima, u kojima su postojali kampovi OWS blokada, policija ih je postepeno i postupno tokom zimskih mjeseci rastjerala i gradovi su potom dobro pazili ne dozvoliti da se isti ponove. Globalno OWS je prihvaćen kao spektakl, kao cirkus - u Torontu prosvjednici marširaju pored dućana s natpisima na kineskom, u Berlinu nose transparente na arapskom - ali u Americi je njihov klasni protivnik sasvim svjestan opasnosti koju predstavljaju.

U New Yorku, ponukana idejom OWS da se ometaju ovrhe i izbacivanje ljudi iz kuća, koje ne mogu otplatiti, Karen Gargamelli, odvjetnica Katoličkog radničkog pokreta, je predložila da se tokom svake ovrhe okupe prosvjednici i pjevaju. Iako je to nenasilni i neprotuzakonit protest, policija je redovno reagirala uhapsivši ukupno 63 raspjevana prosvjednika u dva tjedna. Isti će vjerojatno proći bez ikakve kazne, no umjesto da prosvjednici ometaju ovrhe, policija tako ometa prosvjede.

U Chicagu je, uoči NATO summita, policija otišla korak dalje, koristeći anti-terorističke mjere protiv potencijalnih mirnih prosvjednika, preventivno hapseći i pretresajući stanove, kao da su u nekoj bivšoj komunističkoj diktaturi. Čak su našli i tri mlada ljevičara terorista, koji su navodno odlučili bacati molotovke na Obaminu kuću.

Tokom samih demonstracija protiv samita, grupa veterana je pobacala svoje medalje, a policija je tukla prosvjednike kao da je u Moskvi, a ne u Chicagu što je naravno ohrabrilo Putina da brutalno i bez riječi prigovora sa Zapada uguši prosvjede na dan svoje inauguracije, te dovede batinaša s Urala kao savjetnika u Moskvu. Toliko o Americi kao svjetioniku slobode.

Pored otvorene represije, OWS je postao žrtva imitatora - pojavile su se grupe mladih ljudi koji imitiraju metode i prezentaciju OWS pokreta, ali im nisu politički i ideološki bliske, nego su dapače produkt kapitala braće Koch. Npr. grupe Campaign for Young America i Fix Young America su naizgled OWS grupe no, u stvari, su produkti organizacija Young Invincibles i Young Entrepreneur Council, koje financiraju donatori Republikanaca.

To ne znači da Obama neće pobijediti na jesen. To samo znači da neće pobijediti kao isti kandidat koji je bio 2008. godine. Ryan Lizza u novom New Yorkeru špekulira na bazi povijesnih podataka kako u drugom mandatu svi predsjednici žele ostaviti neki amanet za budućnost, te, ukoliko je njihova stranka u većini u Kongresu, tendencija im je da gravitiraju stranački radikalnijim idejama, a ukoliko nije njihova stranka u većini, tendencija je da se približavaju političkom centru, kako bi ostvarili svoje ciljeve.

Tako da, ako Obama pobijedi, a Demokrati ne ostvare većinu u Kongresu, dobre su šanse da se niti tokom njegovog drugog mandata neće riješiti problem zdravstvenog osiguranja, a kamoli da će se nešto početi činiti po pitanju energetske strategije i klimatskih promjena: njegova proklamacija tokom nominacije za demokratskog kandidata za predsjednika 2008, kako će njegova pobjeda na izborima biti "trenutak kada će razina oceana prestati rasti, a naša planeta početi ozdravljivati", danas je

 Tko god da pobjedi u studenom, bit će praktički od prvog dana suočen sa teškim ekonomskim odlukama, dugo odlaganim, koje analisti ovdje zovu Taxmaggedon

uglavnom predmet sprdačine i među lijevima i među desnima. Ako, pak, Romney pobijedi, jasno je što nam je očekivati iz oduševljenja koje njegov ekonomski savjetnik gaji za Njemačku i Angelu Merkel, stezanje remena sirotinji, dakle, dok ne crknu.

No, tko god da pobijedi u studenom, bit će praktički od prvog dana suočen s teškim ekonomskim odlukama, dugo odlaganim, koje analisti ovdje zovu Taxmaggedon. Zadnji dan ove godine ističu sve Busheve porezne olakšice iz 2001. I porezi se vraćaju na stare, više stope - u svim razredima. Porezi od kojih se puni mirovinski fond rastu dva posto. Ističu napokon beneficije za oko tri milijuna nezaposlenih. Pentagon počinje godinu sa 55 milijardi dolara manjim budžetom, a budžet za Medicare, zdravstveno osiguranje za starije od 65, kreše se 30 posto! Rast poreza i smanjenje javnih troškova, usred recesije, dovest će do kontrakcije ekonomije od oko 500 milijardi dolara. Napokon, sredinom veljače 2013., vlada će morati tražiti od Kongresa da ponovno digne nivo do kojeg se može zaduživati, inače neće biti u stanju plaćati javne troškove, uopće.

Dok se u EU diže velika buka oko Grčke, zbog strukturalnog problema postojanja jedne vaulte u mnogo suverenih država, u SAD-u države bankrotiraju gotovo šutke: 32 od 50 do sada. Benzin nije nikad bio skuplji - i to je uglavnom zbog špekulacija bogataša, koji niti kupuju, niti prodaju naftu, nego dobro zarađuju na burzi budućih cijena nafte. Obamin program zdravstvenog osiguranja je trenutno u rukama devetero ostarjelih sudaca Vrhovnog Suda, koje nitko nije izabrao da odlučuju u ime naroda, i čija uloga u američkoj demokraciji nerijetko podsjeća na ulogu ajatolaha čuvara revolucije u Iranu ili kineskog Stojećeg Komiteta Politbiroa (kojih je također devet).

Što mi, 99 posto, imamo tako dobro od tog korporativnog kapitalizma: računovodstvene prijevare, izbjegavanje poreza, odlaganje otrovnog otpada, kršenje regulacija o sigurnosti proizvoda, namještanje ugovora, preplaćivanje, pogodovanje, primanje mita, krađu privatnih informacija, krivokletstvo, Enron, BP, Goldman, Philip Morris, GE, Merck, Walmart, News Corp - sve skandal do skandala. I nikom ništa!

Zato se svi okomiše na sirotinju - maltretiraju ih i poslodavci kao zaposlenike i korporacije i banke kao mušterije i država kao građane, muzu ih besramno, do zadnjeg centa, i guraju bliže ponoru - svi su servisi precijenjeni (npr. mobilna telefonija je zlatni rudnik), a banke, u zasjedi, sa visokim kaznama čekaju da osoba malih primanja prevuče račun, kako je lijepo opisala Barbara Ehrenreich u članku za Guardian. I ne može se čovjek ni za praznike opustiti i otići na jezero s obitelji da ga ne zaustavi pandur na sačekuši radi, recimo, nevezanog pojasa i naplati masnu kaznu, jer se novac poreznih obveznika troši upravo na takve sačekuše.

Jedino od javnih troškova što Republikanci ne bi rezali je održavanje zatvora. Zatvori su najjeftiniji način da se vladar riješi nezaposlenih i nezadovoljnih. I Amerika je apsolutni i relativni prvak svijeta u zatvaranju ljudi, da se i Rusija i Kina mogu sramiti kao daleko manje okrutne diktature. Kako bi se troškovi još više smanjili te još više nepodobnih ljudi uspješno odstranilo iz društva, tendencija je da se zatvore privatizira. I kao što se očekivalo, to jeste jeftinije i omogućuje da se još veći dio populacije stavi iza brave. Država Louisiana, nekadašnja robovlasnička plantaža, je najdalje otišla u privatizaciji, te danas drži apsolutni svjetski rekord u zatvaranju ljudi - tri puta više po glavi stanovnika nego Iran, sedam puta više nego Kina, podaci iz Sjeverne Koreje su nedostupni, a to je, vjerojatno, jedina konkurencija.

Tako je američka tranzicija od "izuzetne" u "običnu", pa čak i pomalo treće-svjetsku zemlju gotovo kompletna, i Romney će je zasigurno dovršiti iduće godine, ako pobjedi, a za Obamu ne mogu reći da će je uspjeti zaustaviti, ukoliko ne izgubi. Zapravo, ako je vjerovati Francisu Fukuyami (autoru preuranjene knjige Kraj povijesti) i njegovom članku Budućnost povijesti iz Foreign Affairs sa početka ove godine, tu tranziciju će teško biti zaustaviti postojećim političkim metodama.

Problem marksističkog modela je što se kapitalizam drugačije razvijao nego je Marx predviđao. Umjesto proletarijata, kroz demokratski povuci-potegni između liberalizma i socijaldemokracije, većina ljudi je postalo tzv. srednja klasa, klasa sitnih posjednika, kojoj marksizam više nije bio atraktivan. Problem neoliberalizma je što uništava srednju klasu i reproletarizira većinu populacije, a ljevica, nakon što je marksizam tako temeljito diskreditiran u zadnjih 30 godina, nema adekvatan ideološki i organizacijski model (desnica uvijek ima na raspolaganju fašistoidni ideološki i organizacioni model tipa Partije čaja) kao odgovor na tu promjenu.

Neoliberalizam je "žrtva" vlastitog tehnološkog napretka (baš kao što je bio i marksizam). Problem je što nove post-industrijske "industrije", kao financijski servisi i informatičke korporacije, pružaju mogućnost malom broju nadarenih i obrazovanih ljudi da se nevjerojatno obogati, ali ne trebaju velik broj zaposlenika, tako da sustav funkcionira samo za malobrojne tehnološki super-pismene pojedince, a ostatak stanovništva se reproletarizira. Facebook povezuje 900 milijuna ljudi i njegov osnivač,
28-godišnji Mark Zuckerberg je težak 17,5 milijardi dolara, ali zapošljava samo 3000 ljudi. Google zapošljava 32 467 ljudi globalno, Amazon 56 200, Apple 63 300, a Microsoft 90 000 - zajedno sa Ciscom (71 825) to je još uvijek manje od lanca supermarketa Kroger (339,000), neusporedivo sa starim industrijskim poslodavcima tipa GE ili GM ili Coca Cola!

Dakle 1 posto super-talentiranih radit će super-star poslove, a ostali će pakirat vrećice u Walmartu. Loša propozicija za opstanak srednje klase, ali odlična za obrisat prašinu sa starih Marxovih knjiga. Osim toga, te super-cool kompanije, kao Apple, Google, Amazon, HP, Dell, Intel su još gori lopovi i utajivači poreza od kapitalista "starog kova" kao što su Exxon-Mobil, GE i Warren Buffet. Apple je, recimo, prošao prošle godine plativši samo 3 posto svojih prihoda globalno u porezima (zato je platio svog generalnog direktora Tima Cooka plaću od 378 milijuna dolara).

Stoga nije tako nevjerojatno da je Obama izjavio pred oko tjedan dana kako "privatnom sektoru ide dobro", na što je Fox News smjesta predvidio da će na temelju te izjave Obama izgubiti izbore. Romney se odmah javio: što Obama zna kako ide privatnom sektoru? Kako Obama može znati kako je jadnim bogatašima, kad sam nije jedan od njih? Recimo, neki Romneyevi prijatelji više ne mogu plaćati privatne kuhare, mnogima je postalo teže održavati svoje mlazne avione i helikoptere, a manjima medju njima i plaćati održavanje svojih bazena.

Demokratski stratezi Greenberg i Carville upozorili su Obamu da bi poruka mogla biti protumačena kao da se ekonomska situacija popravlja, a da je to sigurno pogrešno i može voditi ka gubitku izbora. Romney je, na sreću, uzvratio serijom svojih bisera, pokazujući, da, kao što je Obama van toka teškoća koje proživljava 1 posto, tako je on potpuno isključen od svakodnevne realnosti 99 posto, rekavši: "...preuzmite rizik, platite dobro obrazovanje, posudite novac od svojih roditelja, ako morate, započnite svoj biznis..." - 99 posto mladih ljudi nema tu mogućnost (da posudi novac od svojih roditelja, na primjer).

Osim toga, Romney gaji netrpeljivost Čačićevih proporcija prema zaposlenicima u javnom sektoru, a ima i sklonost krivotvorenju podataka, koje onda Fox News preuzima zdravo za gotovo i distribuira masama, gladnim linčovanja krivaca za njihovu nevolju. Iako je danas 600 tisuća zaposlenih u javnom sektoru manje  nego za vrijeme George W Busha i iako javni troškovi kao postotak BNP-a nisu bili manji još od Eisenhowera, Romney je nedavno u Coloradu izjavio: "Imamo 145 tisuća zaposlenika u javnom sektoru više pod današnjim predsjednikom. Ajmo ih poslati doma i zaposlimo vas!"

Prvo se služi lažnim podatkom, a zatim na njemu gradi i raspreda demagogiju. Za trenutak zamislimo da je zaista 145 tisuća zaposlenih više, a ne 600 tisuća manje. Koga bi on "doma poslao"? Policajce? Ili vatrogasce? Ili, možda, učitelje? Jer to su najbrojniji zaposlenici u javnom sektoru, a ne neki izmišljeni birokrati u tajnovitim uredima. I gdje bi nas zaposlio? Na njihova mjesta?! Jer nema nikakve garancije da otpuštanje javnih službenika automatski otvara radna mjesta u privatnom sektoru. Prije će biti da oslobađa nešto novca da se podjeli kroz nove porezne olakšice bogatim prijateljima, koji će ga onda investirati u zadovoljavanje svojih luksuznih potreba (kao održavanje mlaznog aviona i zapošljavanje privatnog kuhara - to je jedno novo radno mjesto otvoreno, doduše, ne?).

Nedavno sam volontirao za senatora Bernie Sandersa anketirajući ljude u gradiću u kojem živim, Rutlandu, koji je istovremeno najsiromašniji, najovisniji o drogama i najrepublikanskiji gradić u Vermontu. Jedan stariji gospodin, koji je do pred nekoliko godina, sjećam se, stajao na kasi u lokalnom supermarketu, predložio je da Amerika jednostavno prestane plaćati dug. Čuo je da je Argentini to upalilo, a i da se Grčka na to sprema... Prati svjetsku politiku, čičica, i to, očito ne preko Fox News :))