12-15/11/2009. - Barack Obama je krenuo u svoju azijsku turneju, a da nije razriješio dileme s kojima se sukobljava njegova administracija u vezi sa vođenjem rata u Afganistanu. Unutar američkoga državnoga establishmenta se sukobljavaju dvije struje. Prva je militaristička i izražava mišljenje Pentagona.  Sa McChrystalovim izvještajem, krenula je u agresivnu javnu kampanju, imperativno zahtijevajući slanje dodatnih američkih vojnih snaga na afganistansko ratište. Licitira sa sa brojkama koje se kreću od 30.000 do 60.000.  Druga grupacija, koju navodno predvodi potpredsjednik Joseph Biden, smatra kako prednost treba dati "rekonstrukciji" Afganistana i političkim rješenjima, a vojne napore usmjeriti ka održavanju strateške inicijative. Nacionalni savjet obrane, koji zasjeda u Bijeloj kući, već je održao osam sjednica, ali se Obama nije odlučio ni za jednu od dvije opcije. Oklijeva. Komentator Los Angeles Timesa Doyle McManus, u broju od 15/11, kaže kako je sa Bushom sve bilo jasno, jer je on "prvo pucao, a onda postavljao pitanja", dok je Obamin problem što "prvo postavlja prava pitanja, a onda oklijeva povući okidač".

U međuvremenu, obje strane pothranjuju svojim suprotstavljenim argumentima i namjernim indiskrecijama javne polemike što se vode u američkim masmedijima. Obje ispituju reakcije javnoga mnijenja i pokušavaju ih navesti na svoje mlinove. Do sada se činilo da Pentagonova ratna opcija ima više pobornika, no upravo je procurila vijest o kontrastavu američkoga ambasadora u Kabulu Karla Eikenberrija. Taj je, prije nego što je prekvalificiran u diplomatu, između 2005. i 2007, bio komandantom međunarodnih snaga u Afganistanu, pa se njegova intervencija smatra relevantnom. Ukratko, ambasador-general smatra da ne bi trebalo dovoditi vojna pojačanja sve dok se Karzaijeva vlada, koja još nije sastavljena, ne dokaže sposobnom voditi novu politiku, a prije svega iskorijeniti korupciju, koja pogoduje širenju talibanske pobune. Prema njemu, slanje dodatnih trupa bi samo pojačalo ovisnost kabulskoga režima od SAD, onesposobljavajući ga samostalno se uhvatiti u koštac sa afganistanskim problemima.  Umjesto vojnog pristupa, Eikenberry smatra da prioritet treba dati civilnim programima obnove u režiji State Departmenta i USAID-a (agencije za razvoj).

Pritisak na Karzaija

 17/11/2009. -  Odgovarajući e-mailom na upit novinara Al-Jazeere o stavu Bijele kuće prema reizboru Karzaija, Obamin je savjetnik Bruce Riedell priznao kako se „američka administracija pokušava oporaviti od nesretnih izbora, jer afganistanskom narodu, NATO saveznicima i SAD-u nisu ponudili legitimnu i vjerodostojnu alternativu". Istupajući nekako istovremeno na jednom TV kanalu i odgovarajući na isto pitanje, Obama je uspio izbjeći spominjanje termina „izbori" i „predsjednik". Poslije pomirljivih izjava o „novom partnerstvu", Amerikanci su ponovo okrenuli staru ploču.  Opet su krenuli u ofenizivu kojom pokušavaju prisiliti Karzaija sastaviti kabinet po njihovu ukusu Naglasio je, međutim, da njegova administracija  „traži u Afganistanu nove sugovornike", ne samo u kabulskoj vladi, već i u provinciji. Državna tajnica Clinton je pak dodala da „SAD i saveznici hoće vidjeti konkretne rezultate borbe protiv korupcije". U istu je tamburu udario nešto kasnije šef Združenoga generalštaba admiral Michael Mullen. Britanski premijer Gordon Brown je iz Londona zaprijetio Krazaiju da će mu „Zapad uskratiti podršku ukoliko ne poduzme ozbiljne mjere  protiv korupcije".

Dakle, poslije pomirljivih izjava o „novom partnerstvu", Amerikanci su ponovo okrenuli staru ploču.  Opet su krenuli u ofenizivu kojom pokušavaju prisiliti Karzaija sastaviti kabinet po njihovu ukusu. Možda su čak reaktivirali projekt o izvršnom dopredsjedniku ili premijeru, koji bi marginalizirao Karzaija. Kontraproduktivno, jer bi u očima afganistanske javnosti tako komponirana vlada imala još manje kredibiliteta nego ona  koju bi Karzai sam sastavio.

Karzai nije ostao dužan, već se i sam uključio u TV prepucavanje. Priznao je da u Afganistanu postoji korupcija, ali je ustvrdio kako svoj dio odgovornosti snosi i Zapad. Doduše, njegova je vlada "rješavala probleme korupcije gdje god je na njih naišla", ali bi kritičari trebali znati da je u mnogim zemljama Trećega svijeta, pa i u Afganistanu, čije su državne institucije uništene u dugotrajnim ratovima i kojima nedostaje ekspertiza, teško otkrivati, a još teže dokazivati takve rabote. Sa ogromnim prilivom novca do kojega je došlo posljednjih godina sa dolaskom stranaca, pojavila se vrsta korupcije, koja je ranije bila nepoznata u Afganistanu. Vezana je za načine ostvarivanja različitih programa, gdje strani financijeri angažiraju strane programere, koji opet angažiraju lokalne izvođače, a ovi često i podizvođače. U takvom netransparentnom mehanizmu nestaje novac, tako da se na kraju ispostavi da ga nema dovoljno.

Njegov ministar unutrašnjih poslova Muhamad Hanif Atmar je odmah poslije toga objavio kako će Afganistan, u suradnji sa FBI-om, Scotland Yardom i EUPOL-om, osposobiti specijalnu jedinicu za borbu protiv korupcije.      

E, sad, nešto o „korupciji", koja po afganistanskom shvaćanju to nije. Sukladnost političkih programa ili ideoloških afiniteta nije osnova po kojoj se u Afganistanu sklapaju politički savezi. Oni su uvijek kompromisi, odnosno nagodbe iz kojih strane ugovornice izvlače nekakvu korist.  To otprilike izgleda ovako: ti ćeš dobiti ministarski portfelj ili ću te imenovati guvernerom, šefom policije ili savjetnikom, u zamjenu za Sa ogromnim prilivom novca do kojega je došlo posljednjih godina sa dolaskom stranaca, pojavila se vrsta korupcije, koja je ranije bila nepoznata u Afganistanu tvoju podršku i lojalnost, a ja ću tebi osigurati financijsku podršku mojih prijatelja, ili ću ti povjeriti realizaciju tog i tog projekta s kojim ćeš pokriti svoje potrebe. Čitao sam na primjer neki dan dopis jednog zapadnog dužnosnika, koji se skandalizirao nad činjenicom da je lokalni guverner u jednoj afganistanskoj provinciji dobio od centralne vlade sredstva za zapošljavanje 167 dodatnih činovnika, učitelja i policajaca, a da je te pare iskoristio za izgradnju svoje nove utvrđene rezidencije. To se u Afganistanu ne smatra malverzacijom, već prešutnim dijelom pogodbe, zbog koje je taj guverner uopće prihvatio biti upućen u tu provincijalnu, po život opasnu vukojebinu. Vjerojatno je pogodba uključivala i nešto krupnije, ali to revoltirani zapadnjak nije otkrio.       

Rational choice theory

 18/11/2009. - Prosto je nevjerojatno kako je poltika SAD i saveznika prema sada priznato „izabranomu" Krazaiju nekoherentna, konfuzna i bandoglava. Odluke se mijenjaju preko noći. Ono što se jučer isticalo kao prioritet, danas više nije, ali sutra bi ponovo moglo biti.

Ne samo kontraproduktivno, već i glupo.

Bavim se kao analitičar, istraživač i predavač, objašnjavanjem postupaka političkih aktera, kako u unutrašnjoj tako i u međunarodnoj politici. Osnovna je premisa svih suvremenih teorija političkoga djelovanja kako subjekti, oni koji pokušavaju progurati/nametnuti vlastiti projekt, bilo da su države, pojedinci, političke stranke ili grupe za pritisak, postupaju racionalno. Polaze od vlastitoga interesa, a onda procjenjuju kako bi ga mogle ostvariti, koji su im aduti i jake strane, na čiju podršku mogu računati, kakve su im slabosti i kako bi se ove mogle nadoknaditi. Procjenjuju s kakvim adutima raspolaže  protivnik, kakva mu je realna snaga, koje su mu slabosti, s kakvim podrškama može računati, kakvo je šire međunarodno/regionalno okruženje i kako će ono reagirati na predviđeni sukob. Druga, suprotstavljena strana, postupa isto racionalno, važući vlastite plusove i minuse, i sve ono što bi joj se moglo dogoditi u konfrontaciji sa neprijateljem. Barem tako objašnjavaju teorije racionalnoga izbora (rational choice theories), koje predajem svojim studentima. Bez obzira koliko su procijene jedne ili druge strane bile racionalne, često se događa da su bile promašene.

Evo, ukratko, kako se je izgledao američki politički slalom bespućima Hindukuša, kako je jedna kratkovidna „racionalna" procjena vodila u slijedeći promašaj i tako sve do današnjih dana.  

Tek je sovjetsko vojno prisustvo u Afganistanu svojevremeno natjeralo Washington da  se aktivno uključi u događaje u ovoj regiji, pružajući punu logističku podršku anti-sovjetskim islamističkim snagama s kojima je manipulirao susjedni Pakistan. U tu je koaliciju tada kooptiran Saudijac Osama Bin Laden, koji je s uspjehom regrutirao arapske dobrovoljce za afganistansko ratište. Sovjeti su konačno uvidjeli kako gube rat i digli ruke od Afganistana. Tadašnje sovjetsko povlačenje iz te zemlje je slavljeno kao velika pobjeda nad „komunizmom". Tu su pobjedu na terenu izvojevali islamski mudžahedini sa oružjem koje su im pribavili Amerikanci, a većinom platili Saudijci. Bila je to najuspješnija američka hladnoratovska manipulacija sa islamom, sasvim u skladu, kako su vjerovali washingtonski stratezi, sa premisama teorije racionalnoga izbora. Na kratku je stazu to doista bio „uspjeh". Kasniji razvoj događaja u Afganistanu i Pakistanu je pokazao kako je to zapravo bio epohalni promašaj, kratkoročna kalkulacija, koja se i dandanas osvećuje „pobjednicima". Stvoren je monstrum koji se otrgnuo kontroli svojih tvoraca i s kojim ovi danas ne znaju kako izaći na kraj.

Poslije „pobjede" nad Sovjetima, Amerikanci su prepustili svojim pakistanskim saveznicima srediti Afganistan kako im najviše odgovara, a ovi su i dalje brljavili. Poslije pada Nadžibulahova režima, uslijedio je 1992-96. krvavi građanski rat u kojemu su se sukobljavale razne afganistanske islamsko-plemenske frakcije. Pakistanci su prvo svim sredstvima podržavali paštunsku mudžahedinsku miliciju Gulbudina Hektmatijara i njegovu radikalnu Islamsku stranku (Hizb-e Islam). On je na silu ustoličen za predsjednika vlade u Kabulu, 1993-94, i ponovo, na kratko, 1996. Pokušavajući ga održati na tom položaju njegove su milicije praktično razorile pola Kabula i snose odgovornost za smrt više tisuća civila.

Već je 1994. pakistanska vojna obavještajna agencija-ISI, počela tražiti alternativu kontraverznom Hektmatijaru, čije su brutalnosti antagonizirale druge aktera afganistanske krize, uključujući i većinu paštunskih plemena. Tako su izmišljeni Talibani, kao „treća snaga", nekompromitirana u građanskom ratu što je tada bjesnio Afganistanom. Talibani (učenici) su regrutirani u izbjegličkim medresama s pakistanske strane granice. Većinu tih vjerskih škola, izgrađenih novcem saudijskih i drugih arapskih patrona, kontroliralo je pakistansko Udruženje islamskih ulama (Džamait Ulema-e Islami), čiji su nastavnici propovijedali striktnu, fundamentalističku interpretaciju islama, skoro identičnu wahabizmu (lokalna verzija na Indijskome potkontinentu je poznata kao Deobandi škola islama). Tako indoktrinirani učenici, skoro isključivo Paštuni, su regrutirani i vojno osposobljavani u logorima pakistanskoga ISI-ja, i upućivani preko granice. Zadatak im je bio stati na kraj tadašnjem bezvlašću i uspostaviti red. U borbama koje su zatim vodili, dragocjeni su im saveznici bili  „arapski dobrovoljci" Bin Ladena, koji im je istovremeno osiguravao velikodušnu financijsku pomoć što je pristizala iz Saudijske Arabije i šeikata Perzijskoga zaljeva. Talibani su tako prvo pacificirali paštunske krajeve na jugoistoku zemlje, a u  rujnu 1996 zauzeli i Kabul. Dočekani su kao oslobodioci, jer su konačno silom nametnuli nekakav red u oblastima traumatiziranim godinama ratova, stalnih sukoba i razbojništava. Taj je red, zasnovan na paštunskom kodeksu časti (Paštunavali), kombiniran sa ideologijom deobandija, mnogima bio teko podnošljiv. Zavedena je strahovlada. No znala su se pravila, život je postao sigurnijim, moglo se bez straha kretati po gradu, moglo se ponovo putovati. Nije više bilo razbojništava. No, žene su praktično odstranjene sa javnih mjesta. Sve zaposlene su otpuštene. Ako bi se pojavile, morale su svoja lica sakrivati burkama  Zatvorene su ženske škole i bolnice. Prokazani su - muzika, svi sportovi, slike i fotografije ljudi, pozatvarene brijačnice, zabranjene muške „zapadnjačke" frizure i propisano obavezno nošenje brada, zatvorene su kino-dvorane i video-radnje, zabranjeni svi proizvodi koji bi mogli imati veze sa svinjama i alkoholom, itd. Kazne za prekršioce su bile drastične. 

Uspostavljen je Islamski emirat Afganistana, na čelu sa do tada anonimnim jednookim seoskim imamom (mulom) Omarom. Novi režim i državu su priznali Pakistan, Saudijska Arabija i Ujedinjeni arapski emirati. Amerikanci su sve to promatrali sa distance, ali su bili zadovoljni. Iskoristili su novouspostavljenu situaciju „reda i zakona", kako bi njihova UNOCAL kompanija, u partnerstvu sa saudijskom DELTA-om, osigurala ugovor za izgradnju cjevovoda kojim bi se kaspijski plin i nafta afganistanskim koridorom pumpali iz Turkmensistan prema Pakistanu, a kasnije možda i prema Indiji. UNOCAL je u fazi pregovaranja otvorio predstavništvo u Kandaharu, dakle u srcu paštunsko-talibanske postojbine. Slučajno se tu, preko puta ulice, nalazio Bin Ladenov štab, a malo dalje ispostava pakistanskoga ISI-ja. Ugovor sa talibanskom vladom je potpisan 1997. Pokušavajući popraviti vlastiti image pred vanjskim svijetom, a posebno pred Amerikancima, talibanski je režim ozbiljno pristupio suzbijanju proizvodnje opijuma/heroina. Iz perspektive tadašnje washingtonske administracije, izgledalo je da se stvari odvijaju sukladno smjernicama teorije racionalnoga izbora. Izgledalo je da je izgradnja cjevovoda osigurana i da je počeo proces eliminacije najvećega svjetskog centra proizvodnje opijuma i izvoza heroina. A onda je 2001. došlo do Al-Kaedina udara na SAD.

Najveći je problem svih američkih administracija, pa i Obamine, što računaju na kratku stazu, na jedan ili, eventualno dva četverogdišnja predsjednička mandata. Svaka od njih se ponaša kao da sve počinje sa vlastitom inauguracijom. Svaka od njih pokušava gasiti akumulirane požare i probleme, a mnogi od njih su bili izazvani nepromišljenim potezima, ne samo prethodnih administracija, već i njihovom vlastitom kratkovidnom politikom. Kada bi se novi problem uočio odustalo bi se od prethodne „strategije" i pokušalo sa novom, isto tako kratkoročnom kontramjerom, pa kada i to ne bi dalo očekivanoga rezultata, pokušalo bi se nešto treće.      

Tako Washington pristupa i novom-starom predsjedniku Karzaiju, koji je njegova kreatura, ali i političar koji se pokušava održati u vlastitom, afganistanskome okruženju. Amerikanci su ga prvo izmislili i posadili u predsjedničku fotelju. Onda im se učinio nedovoljno dobrim, pa su ga pokušali zamijeniti. Kada im to nije uspjelo, priznali su njegov „reizbor" i najavili „novo partnerstvo" (vidjeti prošli komentar). E, a onda su se već poslije par dana pokolebali i ponovo ga počeli optuživati za korumpiranost, neučinkovitost i nesposobnost. A sve sa ciljem da mu u vladu uguraju neke svoje favorite, koji bi ga trebali kontrolirati i usmjeravati.

Karzaijeva inauguracija

19/11/2009 -  Jutros je Karzai položio zakletvu pred predsjedavajućim Vrhovnoga suda u svojoj palači u Kabulu, u prisustvu nekih 800 uzvanika, među kojima i 300 stranaca. Bio je ogrnut u tamno-zelenu uzbečku tuniku od ikat svile, što je bio simboličan poziv, tvrdi jedan zapadni komentator, za okupljanje snaga „nacionalnoga jedinstva". No, mislim kako je poruka upućena baš Uzbecima, čiji se glavešina Dostum, prokazan od Amerikanaca, svrstao uz Karzaija uoči proteklih izbora. Ceremoniju je prenosila afganistanska TV, jedina pripuštena u palaču, dok su ostali novinari pratili događaj na ekranima obližnjeg improviziranoga informacionog centra. Pošto je Karzai govorio na Dari jeziku (jeziku Tadžika, ali i lingua franca u Afganistanu), stranci su se morali oslanjati na lokalno regrutirane prevodioce, pa su Prosto je nevjerojatno kako je poltika SAD-a i saveznika prema priznato „izabranomu" Karzaiju nekoherentna, konfuzna i bandoglava se u izvještajima koje sam čitao pojavile razne interpretacije izrečenoga. Tako je arapska TV stanica Al-Jazeera javila kako je Karzai tvrdio da će afganistanske snage sigurnosti u potpunosti preuzeti brigu o zemlji za tri godine, dok je većina zapadnih agencija prenijela da će za to trebati pet godina.

Za to je vrijeme Kabul bio mrtav grad. Četvrtak je proglašen prazničkim danom, a stanovnicima je rečeno da ne izlaze iz svojih domova. Ulicama su krstarile vojne patrole. Svi prilazi predsjedničkoj palači su bili blokirani. Grad, koji inače sliči na vojni logor, je bio pretvoren u tvrđavu. Nije se dogodio ni jedan incident. Talibani nisu uspjeli poremetiti feštu. No javlja se kako je u Farahu, na jugoistoku zemlje, blizu iranske granice, jedan samoubojica na motorkotaču, na glavnom gradskom trgu, pobio 16 osoba, a ranio ih više od 20. Na jugozapadu, blizu Kandahara, poginula su dvojica američkih vojnika.  

A Karzai je na početku svoga drugoga petogodišnjeg mandata izložio svoj program. Prvo, da će braniti islam, ustav i raditi u korist svih Afganistanaca. Drugo, pozvao je sve svoje predsjedničke protukandidate da mu se pridruže, a posebno se obratio „braći" Abdulahu i Ghaniju. Treće, pozvao je na pomirenje „svih Afganistanaca", i izjavio kako su svi oni koji nisu povezani sa terorističkim organizacijama i nisu okrvavili ruke - dobrodošli. Četvrto, ustvrdio je kako će u vladu uvrstiti „kompetentne profesionalce". Peto, dosta je govorio o zlu korupcije, koje ugrožava državu i koja će se morati iskorijeniti. Peto i najvažnije, što sam ranije spomenuo - smatra da će za 3-5 godina afganistanske snage sigurnosti biti osposobljene samostalno funkcionirati. Aleluja!

Kraj govora je popraćen, kažu, „umjerenim pljeskom". Nije jasno tko su sve bili strani uzvanici. Spominje se pakistanski predsjednik Asif Ali Zardari, američka državna sekretarica Hillary Clinton, Britanac David Miliband, Rus Sergej Lavrov i specijalni izaslanik EU Ettore Sequi. Jedino su njihovi komentari inauguracionoga govora za sada pušteni u opticaj. U kontrastu na paljbu kojoj je još do jučer bio izložen, Karzajeve su natuknice ocijenili „ohrabrujućim". Clinton, jedna od rijetkih članica Obamine administracije koja se nije zamjerila Karzaiju, jako se trudila biti simpatičnom. Karzai joj je uzvratio dan uoči inauguracije na večeri koju je priredio u njezinu čast. Ona mu je sutradan uzvratila sa riječima ohrabrenja, izražavajući vjeru da će biti u stanju realizirati sve što je obećao.   

Prema ustavu, novoizabrani predsjednik mora prezentirati svoju vladu u roku od dva tjedna. Karzai je rekao kako će njezin sastav biti verificiran na loja džirgi. Ta će skupština/savjetovanje, na kraju također potvrditi njegovu predsjedničku funkciju. U narednih će četrnaest dana, dakle, biti utanačeni dogovori i savezi sa svima onima koji će ući u vladinu koaliciju. Mnoge su pogodbe zaključene još u vrijeme predizbornih prestrojavanja. Njih će trebati potvrditi, i svakomu od koalicionih partnera dodijeliti one portfelje i sinekure, koje mu pripadaju prema dogovoru. Karzai će se svakako postarati u svoju koaliciju uvrstitii i zadovoljavajući broj Amerikancima poželjnih ministara, tehnokrata i drugih.    

Obamina „nova" (stara) strategija

02/12/2009. - Američki je predsjednik Obama, u govoru pitomcima vojne akademije u West Pointu, poslije više od tri mjeseca internih konzultacija, dogovora i razglabanja sa čelnicima svoje administracije, objavio dugo očekivanu „novu strategiju" rata u Afganistanu. Nije sačekao inauguraciju nove Karzaijeve vlade, od koje se očekuje da odradi svoj dio posla i u doglednome roku konačno preuzme odgovornost za vlastitu zemlju. Prije te javne objave potrudio se upoznati Karzaija sa ciljevima te „strategije" i načinima njezine implementacija. Njihova je video-konferencija, kažu, trajala više od sata. Obama je na isti način informirao glavne američke saveznike, ruskoga predsjednika Medvedeva i indijskoga premijera Singha.

Po već ustaljenome modelu vlastitih javnih istupa, Obama je majstorski posložio priču iz koje je svatko mogao uzeti ono što mu se najviše sviđa. Našao je prave riječi obraćajući se - američkom auditoriju, Demokratima i Republikancima, civilima i vojnicima; pa NATO saveznicima, koji se bore rame uz rame sa Amerikancima; pa Najveći je problem svih američkih administracija, pa i Obamine, što računaju na kratku stazu, na jedan ili, eventualno dva četverogdišnja predsjednička mandata. Svaka od njih se ponaša kao da sve počinje sa vlastitom inauguracijom svim zemljama regije - centralno-azijskim državama, Rusiji, Indiji i Kini, a posebno Pakistanu, kojega je spomenuo 22 puta (jedino je izostavio Iran). No možda je najvažnije bilo njegovo obraćanje Afganistancima, kojima je rekao da SAD nemaju interesa okupirati njihovu zemlju, te, u novom otklonu od prethodnih negativnih poruka, pružio puno podršku Karzaijevoj vladi (koja još nije sastavljena!) Ni jednom riječju nije spomenuo njezinu navodnu korumpiranost, nedjelotvornost i paktiranje sa gospodarima rata, niti lažirane izbore, dakle nije ponovio arsenal optužbi kojima je Karzai praktično do jučer bio izložen od američkih zvaničnika. Također je rekao kako "podržava napore afganistanske vlade da otvori vrata onim Talibanima, koji su odustali od nasilja i koji poštuju ljudska prava svojih sugrađana". Sve to u skladu sa premisama teorije racionalnoga izbora. Naime, u Washingtonu su konačno shvatili da nemaju drugoga izbora do surađivati sa Karzaijem i njegovom ekipom. To što su ga do jučer pokušavali srušiti i diskreditirati, pa su samim tim potkopavali „novu strategiju" koja danas promoviraju, više nije važno. Kao da se nikada nije dogodilo. Karzai može biti zadovoljan, ali sa Amerikancima se nikada ne zna. Karzai se sada našao u poziciji bivšega prosovjetskog afganistanskoga predsjednika Nadžibulaha, od kojega su Sovjeti na kraju digli ruke. To se može i njemu dogoditi.                       

E, sad, praktično govoreći - tresla se gora, a rodio se još jedan Pentagonov miš. Ukratko: SAD će do srpnja 2010 u Afganistan uputiti 30.000 dodatnih vojnika (a ne 40.000 kako je tražio Pentagon), a od saveznika se očekuje još najmanje 5.000-10.000. To je, kako je unaprijed procijenio komandant američkih i savezničkih snaga McChrystal, kritična masa sposobna pobijediti Al-Kaedu, zaustaviti napredovanje Talibana i osigurati opstanak Karzaijeve vlade. Istovremeno će se intenzivno raditi na osposobljavanju afganistanskih vojnih i policijskih snaga, koje bi to srpnja 2011 trebale biti brojčano i borbeno spremne početi preuzimati postupnu kontrolu nad pacificiranim provincijama. Tada će se SAD-NATO-afganistanski vojno-policijski efektivi brojčano izravnati sa maksimalnom ekspanzijom sovjetsko-kabulskih snaga što su se borile protiv mudžahedina. Ovisno od razvoja situacije na terenu, 2011. bi počelo isto tako postupno povlačenje američkih i ISAF-ovih trupa, po navodno uspješnom „iračkom modelu" (koji još uvijek to nije dokazao). Sve bi to zajedno koštalo SAD najmanje oko 30 dodatnih milijardi dolara u slijedećoj godini, pored već izdvojenih redovnih 65 milijardi (za Irak je za 2010-tu izdvojena 61 milijarda). S tim bi se parama, na što upozoravaju protivnici rata, mogli riješiti mnogi unutrašnji američki problemi, dok će se deficit SAD prema inozemstvu, a posebno prema Kini, i dalje povećavati. 

Dakle, predstoji eskalacija rata. Obama je, bez obzira što je obećavao u svojoj predsjedničkoj kampanji i što osobno stvarno misli, legao na Pentagonovu rudu. Praktično je kapitulirao. Odluku je zapravo nametnuo američki državno-privatni establishment - vojnoidustrijski kompleks, naftne i druge korporacije - kojemu je u profitabilno nastavljati ratove u Afganistanu i drugdje. Obama, kao ni američki predsjednici prije njega, nije mogao suvereno odlučivati. Nije imao slobodu izbora. Od sada će Bushov rat u Afganistanu biti Obamin rat. A za tjedan-dva će mu u Oslu biti uručena Nobelova nagrada za mir!

A američki NATO i drugi saveznici, koji su već duboko involvirani u afganistanski rat, i koji nisu imali alternativnih ideja, su sa više ili manje hinjenoga „odobravanja" podržali Obaminu "novu stratregiju". I Rusija i Indija. Nisu se upitali zašto kurs toga kolektivnoga ratnoga pothvata NATO-a, kojega je legalizirao i Savjet sigurnosti UN, određuju SAD, a oni se samo obavještavaju što će se dogoditi i što im je činiti. Doduše, Kina je mudro odšutila, Iran se očekivano distancirao, dok su Pakistanci izrazili rezerve.

Ne mogu gatati u karte i predvidjeti da li će se sa novo-starom strategijom uspjeti, ili će se sve završiti slično vijetnamskome debaklu Amerike ili sovjetskome povlačenju iz tog istoga Afganistana. Znam, međutim, da su klasične armije u pravilu bile neuspješne u borbi protiv gerilskih pokreta koji su se oslanjali na vlastiti narod.