2010/2009 - Famozna afganistanska Nezavisna izborne komisija konačno je završila prebrojavanje sumnjivih glasačkih kutija i objavila rezultate. Glasovi u 210 jedinica su poništeni. U ostalima, Hamid Karzai  ih je prikupio 48,3 posto, te će morati ići u drugi krug sa Abdullahom, kojemu je pripalo 31.5 posto. glasova. Karzai, koji se do posljednjeg trenutka opirao dodatnom prebrojavanju, izašao je pred bulumentu novinara, diplomata i uglednika vedrog lica, jer mu ništa drugo nije preostalo. Rekao je otprilike kako je još jedan krug glasanja - jako dobro rješenje. Uz njega je stajao John Kerry, predsjedavajući Senatskog komiteta SAD-a za vanjsku politiku, i neuspjeli kandidat Demokratke stranke na američkim predsjedničkim izborima 2004. Taj ga je, tvrde svjedoci, uvjeravao nekoliko prethodnih dana, kažu sveukupno 72 sata. Prijateljskom pressingu se pridružio i britanski premijer Brown, koji ga je tri puta telefonski pritiskao. Iz Washingtona javljaju da je 40 minuta morao slušati telefonsku prodiku državne sekretarice Clinton. Telefonskom pritisku se pridružio i generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon. Iz Pariza je u Kabul doletio ministar vanjskih poslova Kouchner,   koji je svima pričao o izuzetnim predsjedničkim potencijalima Abdullaha. Specijalnoga američkoga povjerenika za Afganistan, Holbrookea, koji se ranije posvadio sa Karzaijem, su negdje sakrili.

Za Karzaija je to bilo javno priznanje poraza. Izgubio je u očima svojih sunarodnjaka i ono malo poštovanja što ga je imao. Morao se, da upotrijebim metaforu pakistanskog publiciste i aktiviste Tarika Alija, osjećati kao "odbačeni kurton" (Ali je tako opisao odnos SAD-a prema njihovim pakistanskim favoritima za "jednokratnu upotrebu"). No, možda je upravo to bila namjera njegovih tutora. Možda bi s tako uzdrmanim kredibilitetom na kraju drugog izbornoga kruga ovaj mogao pristati na formiranje vlade "nacionalnog jedinstva". Tutori su međutim smetnuli s uma da su se ovakvom izbornom koreografijom i sami kompromitirali. Prema afganistanskom kodeksu časti takvo ponašanje ne dolikuje vjerodostojnim saveznicima.

Međunarodni su faktori, tojest Amerikanci, odlučili ići do kraja sa svojom apsurdnom elektoralnom pantomimom, u koju nitko u samome Afganistanu ne vjeruje. Irelevantno je tko će na kraju zasjesti u predsjedničku stolicu. Da bi se tom sretniku dao barem nekakav privid legitimiteta u vlastitoj zemlji, posegnut će se po svoj prilici za ovdje tradicionalnim mehanizmom dogovaranja i rješavanja sporova. Vjerojatno će se sazvati loja džirga, ili veliki savjet/skupština plemenskih starješina i drugih uglednika, koji će poslije vijećanja i međusobnih nagodbi eventualno podržati "izabranog" kandidata. U plemenskom društvu kakvo je afganistansko ta podrška nikada nije bezuvjetna. Strane dogovora će se držati sklopljenoga pakta samo ako se čovjek kojem su dali svoju riječ pridržava onoga što je obećao. Loja džirga je bitna institucija nepisanoga paštunskoga koda časti, poznatoga pod imenom Paštunavali. Sazivala se u izuzetno važnim prilikama kada je trebalo odlučivati o ratu ili miru, ili riješiti neki ozbiljniji međuplemenski sukob, ili se dogovoriti o političkoj strategiji. Svojevremeno je to bila čisto paštunska institucija s obje strane afganistansko-pakistanske granice. U samome Afganistanu su takva savjetovanja/dogovori bivali uključivani i predstavnici drugih utjecajnijih plemenskih skupina i klanova, na primjer kada je trebalo potvrditi novoga kralja.

To ne znači da se takvim skupštinama ne može manipulirati, i njima se doista manipuliralo. Prva, što je održana u prosincu 2001. poslije obaranja talibanskoga režima, okupila je u u Bonnu, u Njemačkoj, grupu pažljivo probranih afganistanskih uglednika, koje su Amerikanci i njihovi saveznici smatrali podobnim i dovoljno reprezentativnim. Oni su odradili što se od njih očekivalo - te povjerili Hamidu Karzaiju, tadašnjem američkom favoritu, dužnost šefa privremene administracije koja je zatim ustoličena u Kabulu.

Tako će se postupiti i sada ako se glasovima rukopomazani novi predsjednik odluči na sazivanje loja džirge. To će, po svoj prilici, ponovo biti Karzai, s tim što ovoga puta neće biti američki favorit. No sama skupština će morati biti dovoljno reprezentativna da njezine konačne odluke budu prihvaćene, ne samo od prisutnih učesnika, već i, što bismo mi rekli - od društva - mada jedinstveno afganistansko društvo ne postoji. Konačne odluke su uvijek nekakav kompromis o kojem se ne glasa. Donose konsenzusom, koji kod nekih može biti lažan. Bitno je da ni jedan važniji sudionik savjetovanja ne bude vidljivo oštećen, da ne izgubi obraz. Tako će se vjerojatno formirati i koaliciona vlada, koju su Amerikanci zamislili.                 

Kerry je za američki CBS izjavio kako bi bilo neodgovorno od Obamine administracije, dok Afganistan nema vladu, niti se zna kakva će ona biti, tu uputiti dodatne trupe. O tomu i o dugo očekivanoj "novoj strategiji" će se odlučivati tek kada bude poznat ishod afganistanskoga izbornoga procesa. 

U Bratislavi je nekoliko dana kasnije održan nezvanični sastanak ministara obrane Atlantskog saveza. Glavnokomandujući ISAF-a McChrystal im je prezentirao glavne crte svoga plana za pacifikaciju te zemlje, kojega je prethodno dostavio Obaminoj administraciji. Neuobičajeno za uzuse u demokratski uređenim državama, McChrystal ovim nastupom nastavlja svoj javni pritisak na njemu nadređene vojne starješine, uključujući vrhovnoga komandanta oružanih snaga SAD, tojest na američkoga predsjednika. 

Iako on to sam nije javno izrekao, njemu skloni komentatori tvrde kako je za implementaciju sugerirane anti-pobunjeničke (counter-insurgency) strategije potrebno poslati u Afganistan najmanje 40.000 dodatnih vojnika. Prema izvještaju New York Timesa s lica mjesta, ministri su pružili "generalnu podršku novoj strategiji", što je bio i usmeni zaključak generalnog sekretara NATO-a Rasmunssena, koji je dodao kako "postoji konsenzus da želimo prebaciti odgovornost za stanje u zemlji na Afganistance. Moramo shvatiti da je za realizaciju toga cilja potrebno više ljudstva i novca". Prema interpretaciji Deutsche Wellea, ministri su zapravo odložili donošenje bilo kakve konačne odluke do njihova redovnoga sastanka u prosincu. Ako je tako, nikakva "nova strategija" nije za sada usvojena i nitko se na samomu sastanku nije izjašnjavao o slanju dodatnih trupa. Prije ovoga sastanka su samo Britanci najavili slanje 500 dodatnih vojnika. Nizozemci i Poljaci bi se izgleda mogli isprsiti sa kojom stotinom. Njemački ministar obrane je rezolutno izjavio kako njegova zemlja neće slati nova vojna pojačanja, ali bi mogla sudjelovati u nekim civilnim projektima. Drugi još uvijek razmišljaju.

27/10/2009 - U dvije odvojene epizode poginulo je 14 Amerikanaca - prvo, dvanaestorica, kada su se u zraku sudarila dva vojna helikoptera, a na drugom mjestu kada su dvojica stradala u padu trećeg helikoptera. Jučer je sednoro američkih vojnika stradalo u eksploziji mine, dok je jedna poginuo u svom oklopnom vozilu. S ovim se broj američkih žrtava o ovom mjesecu popeo na 55, što je najviša mjesečna brojka od početka američke invazije 2001.

I jedna informacija objavljena u New York Timesu: Karzaijev brat, Ahmed Vali Karzai, je prema anonimnim američkim oficirima, već osam godina na platnoj listi CIA-e. Činio je razne usluge u oblasti Kandahara, gdje je lokalni moćnik. Između ostaloga je ustrojio vlastitu miliciju s kojom se je borio protiv talibanskih pobunjenika. Jednom i sa  snagama kabulske vlade, na čijem je čelu njegov brat. Posredovao je i u pregovorima između američkih agenata i nekih lokalnih plemenskih vođa. Iznajmio je timu američkih specijalaca bivšu rezidenciju, zapravo tvrđavu, mule Omara. Ahmed im je stanodavac.

Vrloga Ahmeda smatraju jednim od važnijih afgansitanskih trgovaca drogom. I sami su ga Amerikanci nekoliko puta ranije prozivali. Vijest dodatno komprimitira njegova brata uoči druge runde izbora. Sumnjam da je ta vijest slučajno puštena u javnost.

29/10/2009 - Američkom dnevniku je uzvratio general Khodaidad, afganistanski ministar zadužen za suzbijanje proizvodnje/trgovine narkoticima, izjavivši kako neki „američki, britanski i kanadski kontingenti oporezuju proizvodnju opijuma na teritorijima pod njihovom kontrolom". Drugim riječima, optužuju se za suučesništvo u višemilijunskom opijumskom biznisu. Sada se također podsjeća da je nekadašnji direktor pakistanske vojne obavještajne službe-ISI, general Gul, svojevremeno tvrdio kako se američki vojni avioni koriste za izvoz droge iz Afganistana.

31/10/2009 - U SAD-u, Kanadi i Australiji skoro istovremeno su se pojavili novinski izvještaji koji tvrde kako savezničke snage u afganistanskim provincijama iznajmljuju lokalne plemenske milicije kako bi ih štitile od napada i osiguravale njihove konvoje. To se je znalo i ranije, ali prvi puta se sada navode imena i sume isplaćenoga novca. Tako se na primjer navodi da australsku specijalnu jedinicu, stacioniranu na jugu Afganistana, u logoru Holland, štiti 2000 boraca izvjesnog pukovnika Matiulaha Kana, koji za to prima godišnju apanažu od preko 4 milijun dolara. Druga milicijska skupina osigurava kanadski kontingent u blizini, itd. To je, koliko sam razumio, jedan od načina na koji se vrši postupna afganistanizacija rata.

Prema procjeni UN-a, broj "privatnih milicija", zapravo oružanih družina, uključujući  talibanskih, se procjenjuje na nekih 5.000. Sve zajedno, tvrdi se,  imaju oko 120.000 ljudi pod oružjem. Sami Afganistanci ne poznaju termin "privatne milicije", kojega koriste Zapadnjaci. Ovdje su takve oružane skupine uvijek kolektivne, kao što su nekada bili naši hajduci. Prodaja usluga strancima ili borba protiv njih, već prema tomu što je isplativije, je za pripadnike tih skupina "način proizvodnje", odnosno zanimanje. Kada se bore protiv snaga ISAF-a, stranci ih smatraju "Talibanima"; kada surađuju sa njima smatraju se "privatnim milicijama", sličnim zapadnim privatnim sigurnosnim firmama što prodaju svoje usluge američkoj vojsci, ne samo u Afganistanu, već i u Iraku i Kolumbiji. Najpoznatija medju takvim firmama je ozloglašeni Blackwater. Jedna takva osigurava osobno Karzaija usred Kabula, jer ovaj, s razlogom, nema povjerenje u domaće. E pa sad - kako takav predsjednik može biti kredibilan u očima svojih sunarodnjaka?

01/11/2009 - Dr. Abdullah je odustao od dalje izborne utrke, jer, kako je rekao, nisu osigurani uvjeti za pošteno odvijanje drugoga kruga. Ranije je tražio smjenu predsjednika Nezavisne izborne komisije Azizulaha Ludina i četvorice Karzaijevih ministara, čemu nije udovoljeno. Pozvao je svoje sljedbenike da se uzdrže od javnih protesta, ali im nije sugerirao bojkotirati izbore. To je izjavio na konferenciji za tisak, okružen svojim tadžičkim tjelohraniteljima, poslije trojnoga sastanka sa generalnim sekretarom UN-a Ban Ki-moonom, koji je za tu priliku iznenada doletio iz New Yorka, i Karzaijem. Ki-moon je, kako se saznaje, bezuspješno pritiskao predsjedničke rivale da se dogovore o podjeli vlasti. Obraćajući se novinarima, među kojima su dominirali stranci, Abdullah je govorio isključivo na paštu i dari jezicima, najrasprostranjenijim u Afganistanu. Nije se koristio svojim izvrsnim engleskim, pokušavajući i na taj način demantirati tvrdnje da je "američki plaćenik". Obraćao se prvenstveno Afganistancima. Rekao bih da se dostojanstveno izvukao.       

Predstavnik Karazajeva štaba je izrazio "duboko žaljenje" zbog Abdalahova postupka, ali i ustvrdio kako se "izborni proces mora završiti". Isto je tako postupio predsjednik Nezavisne izborne komisije Ludin.

03/11/2009 - Nisam predvidio da bi se tzv. Nezavisna izborna komisija mogla odvažiti prekratiti zadanu elektoralnu farsu, što je upravo učinila. Ludin, koji je novinarima još par sati ranije tvrdio suprotno, sazvao je tiskovnu konferenciju i proglasio Karzaija „legitimnim predsjednikom Afganistana". Drugoga kruga izbora dakle neće biti. To je obrazložio činjenicom da je Karzai ostao bez protukandidata, pa nema potrebe dodatnim glasanjem potvrđivati njegovu pobjedu. Osim toga, održavanje drugoga kruga bi ponovo izložilo živote glasača, kao i pripadnika afganistanskih i međunarodnih snaga, opasnostima, a sve bi to zajedno zahtijevalo nove financijske izdatke.

Ranije poniženi Karzai je dobio satisfakciju. Naravno, njegov teško narušeni kredibilitet, neće time biti poboljšan. Za mnoge sunarodnjake, a možda i većinu, on ostaje „američkim plaćenikom". Ali sada je on plaćenik kojega Amerikanci više ne mogu odbaciti i s kojim će morati sklopiti novi ugovor o najmu. No ovoga će puta on diktirati uvjete i cijenu suradnje.

To je odmah shvaćeno u Washingtonu. Prvo je reagirao glasnogovornik Bijele kuće, Gibbs, koji je izjavio kako je Karzai "proglašen pobjednikom izbora (...pa je prema tomu...) očito legitiman predsjednik". Par sati kasnije Obama je osobno nazvao Karzaija, tvrdi se prvi puta do sada, i čestitao mu "reizbor". Istovremeno mu je poručio kako će morati „ozbiljno poraditi na iskorjenjivanju korupcije i na ubrzavanju zajedničkih napora  u osposobljavanju afganistanskih snaga sigurnosti". Predstavnik State Departmenta je pak izjavio kako izbor Karzaija "otvara novo poglavlje američko-afganistanskoga partnerstva".

U prvom javnom nastupu pošto mu je pripao novi petogodišnji mandat. Karzai se obavezao raditi na „iskorjenjivanju stigme korupcije" pripisane njegovoj administraciji, te na „prevladavanju etničkih podjela" što razdiru zemlju. Obratio se i „braći Talibanima", pozivajući ih na razgovore o uspostavljanju mira. Nudeći svojim protivnicima ruku suradnje, rekao je da će vlada koju namjerava sastaviti biti širokoga spektra i „raditi za dobrobit svih Afganistanaca".  

Sada će morati početi pregovarati sa potencijalnim koalicionim partnerima. Biti će to mukotrpan proces cjenkanja, kojega Englezi opisuju sa pojmom horse trading (trgovine konjima), sa serijom bilateralnih nagodbi, koje će na kraju biti formalno potvrđene u parlamentu, a stvarno na loja džirgi, koju će Karzai vjerojatno sazvati. Možda će pokušati pridobiti i svog predsjedničkog protukandidata Dr. Abdullaha, s kojim je ranije surađivao (bio mu je ministar vanjskih poslova). Uključivanje Abdullaha bi svakako odgovaralo Amerikancima i njihovim europskim saveznicima, ali je njihova ideja da se Karzaiju pridoda nekakav izvršni dopredsjednik ili premijer po svoj prilici propala.    

Sada bi se i američki predsjednik Obama morao konačno izjasniti o dugo odlaganoj „novoj strategiji" za Afganistan. Tvrdi se da bi to mogao učiniti već za par dana na sastanku ASEAN-a u Tokiju, ili će, možda, odatle produžiti za Kabul, koji za sada nije u njegovu zvaničnom azijskom programu. Upućeni insideri tvrde kako bi se ta „nova strategija" mogla svesti na promociju amandiranoga McChrystalova counter-insurgency programa, sa slanjem, barem u prvoj rundi obnovljenoga „američko-afganistanskoga partnerstva", dodatnih 20.000 vojnika. Ostaje međutim nejasno kako Washington misli rješavati američke probleme u Afganistanu odvojeno od rata što bijesni u susjednom Pakistanu.