Znamo to već iz povijesti vojevanja u Hrvata, to da nijedan rat nije završen kad mu se službeno proglasi kraj nego tek nakon što i posljednji naš bojovnik uspije namiriti ono što nije uspio za tih četiri-pet ili dvadeset-trideset godina koliko je proteklo od prvog pucnja do nečije kapitulacije. Dakle - nikada.

Svjedoci smo da se i danas, 65 godina po završetku Drugog svjetskog rata na europskom tlu, u nas najviše priča i piše o danima nakon 9. svibnja 1945. kada je Pavelićeva vojska u herojskom povlačenju nastojala pokazati kako kapitulacija njemačkih nacista za nju ne predstavlja činjenicu vrijednu poštovanja. A i na posljednji nas rat najčešće podsjećaju repovi što se vuku za palikućama, ubojicama i pljačkašima koji su se osokolili nakon što su shvatili da njihove junačke operacije po dvorištima neće sprječavati ama baš nitko, ni odbjegli neprijateljski vojnici, a ni hrvatska vlast na oslobođenim područjima.

Stoga ni vijest s povijesnog NATO-ovog summita u Lisabonu da će hrvatski vojnici ostati u Afganistanu i nakon što se 2014. okonča najavljeno povlačenje savezničkih borbenih trupa, za nas nije ništa novo pod šljemom. Valjda se zato nitko u Hrvatskoj i ne uzbuđuje zbog toga što će naši instruktori godinama nakon rata obučavati afganistanske topnike u rukovanju haubicama i ostalim spravama za izgradnju mira i demokracije.

I valjda zato - umjesto makar poluglasnog propitivanja smisla afganistanskog rata i hrvatskoga sudjelovanja u njegovu nastavku drugim, ako ne i istim, sredstvima - ovaj drevni ratnički narod kao na postrojavanju sluša riječi Ive Josipovića, vrhovnoga zapovjednika svojih Oružanih snaga, kako "slanje dodatnih instruktora jest novi trošak, ali mnogo manji od dobrobiti koju ćemo zbog toga osjetiti". I valjda se zato - kao da se radi o rutinskoj antirecesijskoj mjeri - u ovdašnjoj javnosti prima i predsjednikova strateška zamisao da se Hrvatska treba "dokazati kao zemlja iz koje dolaze vodeći vojni instruktori", jer će to "otvarati vrata i našim gospodarstvenicima".

Neka naša Hrvatska iz tog rata koji je ojadio jednu daleku zemlju izađe ekonomski jača, a sve ostalo nije vrijedno razmišljanja. Ako nekoga baš zasvrbe ganglije, hrvatski ga stratezi mogu umirivati onako kako je svoju savjest tetošio etnolog Ted Callahan, koji je američkim postrojbama u Afganistanu pristupio sa zadatkom da izuči običaje tamošnjih plemena i od svojih znanstvenih saznanja načini korisne obavještajne podatke. Na akademske prigovore svojih kolega kako etika ne dopušta da znanstvenici na posao idu s oružjem, jer to implicira da u istraživanjima koriste sredstva prisile, ovaj je vitez plaćeničke etnologije odgovorio da je pištolj zadnje čega će se Paštun prepasti i da će te svaki od njih, ako te vidi nenaoružana, držati za čudaka. Čekamo, dakle, obrazloženje kako bi Afganistanci Hrvatsku smatrali zemljom budala kad ne bi profitirala na njihovoj nesreći.