Američki političari su se, u najboljoj tradiciji puritanskih mazohista, da bi dokazali narodu da nešto rade za javno dobro, sastali u Senatu i izglasali Obaminu zdravstvenu reformu u 7 ujutro na Badnjak, 24. prosinca 2009. - 2074 stranice: usprkos šest mjeseci kompromisa i prilagođavanja reforme interesima osiguravajućih društava i farmaceutske industrije, te isključivanju public option, ipak na kraju niti jedan Republikanac nije glasao za.

Uoči samog glasanja najzanimljiviji je bio sukob jedina dva van-stranačka senatora: Josepha Liebermana, predstavnika države Connecticut, gdje većina osiguravajućih društava ima svoja sjedišta, bivšeg Demokrate koji je bio podržao kandidaturu McCaina za predsjednika, koji je pet prije dvanaest zaprijetio kako ce glasati protiv reforme, ako ista ne isključi public option, te Bernie Sandersa, Vermoncanina, jedinog socijaliste u Senatu, koji je nakon toga uzvratio, predloživši amandman Medicare for all (što bi u biti zamijenilo privatna osiguranja državnim). Republikanski senator Tom Cockburn je dočekao Sandersa fillibusterom, arhaičnim pravilom u Senatu, po kojem svaki senator moze blokirati rad senata dugim govorima: Cockburn je odlucio čitati 767 stranica amandmana na glas. Sanders je popustio, kaže, zbog toga što 40 tisuća ljudi godišnje u SAD-u umire zbog toga što nema zdravstveno osiguranje. Na kraju su oba senatora glasala za reformu, a jedino je Lieberman dobio što je htjeo.

Sedam tjedana ranije, Dom zastupnika je izglasao svoju verziju reforme (1990 stranica), sa 220:215 glasova. Jedan Republikanac (Anh Cao iz Kalifornije) je glasao za tu, nešto radikalniju reformu, koja uključuje public option, i koja bi po predviđanjima trebala koštati dodatnih 1.1 biliona dolara u slijedećih 10 godina, no koja i dalje ne rješava problem dostupne zdravstvene zaštite za milijune imigranata, dok je cak 39 Demokrata glasalo protiv. Za usporedbu što su ovdje politički prioriteti, Dom zastupnika je sa 355 glasova za - dakle, 135 više nego za zdravstvenu reformu - osudio Goldstoneov izvještaj o izraelskim ratnim zločinima u Gazi.

U slijedećih nekoliko mjeseci, prije nego što Obama potpise reformu kao zakon, koji bi stupio na snagu tek 2014., dakle 2 godine nakon njegovog sadašnjeg mandata, te dvije verzije reforme - iz Doma zastupnika i iz Senata - treba uskladiti, što će izgleda - zbog velikih razlika u tome kako će se za reformu plaćati, koliko će ljudi na koji način biti osigurano i tko će biti nadležan - biti teži posao nego što ih je bilo izglasati: Mitch McConnell iz Kentuckya, Republikanski vođa u Senatu, već je obećao da "borba tek počinje" i da će on i njegove kolege učiniti sve da spriječe da se ova reforma ozakoni. Dok se sve razlike pomire, zakon bi mogao izgledati sličan onoj narodnoj: deset babica, kilavo dijete.

Razlike između dva pristupa reformi su, ukratko, slijedeće. Dom Zastupnika se fokusirao na to da pokrije što više ljudi, a Senat na to da uštedi što više novca. Tako zastupnička reforma pokriva više ljudi, ali uz manju uštedu, a senatorska pokriva manje ljudi, uz veću uštedu. Zastupnička reforma traži da svi ljudi sa primanjima manjim od 133 posto od granice siromaštva dobiju besplatno zdravstveno osiguranje, a oni s primanjima između 133 - 400 posto da dobiju subvenciju od države, kroz federalnu 'burzu osiguranja'.

Senat ostavlja to pojedinačnim državama da riješe lokalno. Zastupnička reforma bi se primarno financirala većim porezima na prihod bogataša. Senatorska reforma bi uvela zaista originalan porez na samo zdravstveno osiguranje, i digla bi Medicare doprinos sa 1.45 posto na 1.95 posto ljudima koji zarađuju preko 200 tisuća dolara godišnje. Zastupnička reforma je bolja za imigrante, uglavnom zbog zastupnice Nydije Velasquez iz New Yorka, no lošija oko prava žena na pobacaj, zbog tzv. 'plavih pasa' demokrata iz unutrašnjosti, što pokazuje tip političara ovdje koji su u Domu zastupnika i u Senatu: zastupnici su socijalno konzervativniji, a senatori su fiskalno konzervativniji.

Obje reforme kriminaliziraju ljude koji mogu, a neće kupiti zdravstveno osiguranje. Prijeti se visokim novčanim kaznama, čak i odlaskom u zatvor. Zanimljivo, ta prijetnja da će se ljude stavljati u zatvor, ako ne kupe zakonski obavezno zdravstveno osiguranje, nije bila prepreka nikome niti u Domu Zastupnika, niti u Senatu da glasa za reformu. Prepreka je bila public option, te proširenje Medicaida i Medicarea. Uvijek je ono što bi moglo koristiti sirotinji velika prepreka. Nikad nisam primijetio da bi nešto što koristi bogatašima i korporacijama predstavljalo prepreku prolasku nekog zakona u Američkom kongresu. Možda zato jer je 44 posto zastupnika, njih 237, milijunera (a imaju besplatnu zdravstvenu zaštitu). Amerika je u sigurnim rukama kapitala, čvršće nego u romanima Johna Steinbecka.

Osim toga, uvođenje obaveznog zdravstvenog osiguranja ne mora nužno smanjiti zdravstvene troškove: iz primjera države Massachussets, koja je uvela obavezno zdravstveno osiguranje, a trenutno ima najskuplje zdravstvene usluge na planeti, primjećujem da se desilo upravo suprotno. Računovodstvena firma Pricewaterhouse Coopers je, u studiji za lobby osiguravajućih društava America's Health Insurance Plans (AHIP), unaprijed proglasila da će zdravstvena reforma dovesti do vrtoglavog rasta cijena premija - jer će jadna osiguravajuća društva sad morat pružit osiguranje svakome, pa čak i onima kojima zaista treba - zbog neke kronične bolesti.

AHIP se recimo čak žali da  predviđene kazne za nepoštivanje zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju nisu dosta velike, pa će se većina mladih i zdravih odlučit da krše zakon, dok se ne razbole, te će tako bidnim osiguravajućim društvima ostati stari, bolesni i skupi pacijenti, što će dovesti do rasta premija, kako bi se sačuvao bottom line, tj. profit, svetinja, za koju se ne može ni pomisliti da bi jednom mogao prestati rasti, a kamoli početi padati. Cijene premija zdravstvenog osiguranja već vrtoglavo rastu, jer ih osiguravajuća društva dižu preemptivno, da ugrabe što više dok mogu.

Komentator New York Timesa, Paul Krugman, piše da je AHIP pretjerao - na vlastitu štetu:

Prvo - otkad to da zdrava kompetitivnost na tržištu diže cijene, a do sada ih je spuštala?

Drugo - argument da će public option pružiti jeftinije zdravstveno osiguranje ljudima nego to mogu privatna osiguravajuća društva - nije argument protiv, nego je argument za zdravstvenu reformu - zašto bi država bila dužna štititi profite pojedinih privatnih osiguravajućih društava na štetu zdravlja svih svojih građana?

Zbog toga je prava misterija zašto su Obama i Demokrati uopće išli raditi tolike kompromise da bi pridobili Republikance da glasaju za njihovu reformu, kad su Republikanci i tako glasali protiv?

Inicijalno su i Dom zastupnika i Senat uključili public option u prijedlog zakona, a jesenas se i Obama prijetio (na sastanku sa sindikatima) da neće potpisati zakon bez public option, no u međuvremenu je prevagnula mudrost Financijskog Komiteta Senata, koji je odbio public option, te se i Obama, pred Badnjak, u svom uredu, složio potpisati zakon bez iste, ne bi li kao, zalud, pridobio barem jedan republikanski glas u Senatu u zadnji čas.

Public option je termin za neprofitni državni program zdravstvenog osiguranja, koji bi postojao komplementarno i konkuretno privatnim osiguravajućim društvima, bas kao što danas postoje Medicaid i Medicare. Zagovornici tvrde da bi isti smanjio troškove zdravstva, i omogućio većem broju ljudi pristup zdravstvu, a protivnici, pomalo nevjerojatno, tvrde suprotno. Dodatno je razočaranje da Obama sad gura Senatsku reformu (bez public option i sa većim financijskim teretom na srednjoj klasi, a ne na bogatijima), a ne onakvu kakva je prihvaćena u Domu Zastupnika, dakle gazi svoje predizborno obećanje, što mu je zastupnica Nancy Pelosi već spočitnula na pressici. Howard Dean, bivši guverner Vermonta, države sa najbolje riješenom zdravstvenom zaštitom u SAD-u i čovjek kojem je Obama, da je zaista zainteresiran za promjenu, trebao povjeriti zdravstvenu reformu, smatra, kako piše Brattleboro Reformer, da to što je prošlo u Senatu nema veze sa zdravstvenom reformom, i da tokom usklađivanja, suprotno željama prodane Obamine administracije, zakon treba prilagoditi onome što je izglasano u Domu zastupnika.

Da bi došlo do stvarne reforme, a ne samo do zakona koji će dalje osiromašiti narod i dalje obogatiti korporacije, treba promijeniti razmišljanje: mora se prestati očekivati da je moguće iz pružanja zdravstvene zaštite, u zemlji u kojoj je stanovništvo svake godine u prosjeku sve starije i bolesnije, izvlačiti neki, bilo kakav profit, te da zato zdravstvo u SAD-u naprosto mora, bas kao i u drugim 'normalnim' zapadnim demokracijama, biti podržavljeno i subvencionirano porezima. Nažalost, političari ovdje to još uvijek ili nisu spremni shvatiti, uslijed ideološke zatucanosti, ili jer im se osobno jednostavno to, za sada,  ne isplati shvatiti....

U drugoj polovici drugog Bushevog mandata, Demokrati su imali većinu u Kongresu, no nikad nisu pokazivali neku žešću, ozbiljniju namjeru da po svaku cijenu osujete Bushevu vlast. Nikad nisu koristili filibuster. Ponašali su se dostojanstveno i civilizirano, drugim riječima: mlako i beskrvno. Republikanci, nasuprot, nemaju problem glasno proklamirati svoju ideologiju i po svaku cijenu, i na štetu države i naroda, nastojati osujetiti Obamu i Demokrate u njihovim namjerama. Od ljeta prijete filibusterom, kako će odugovlačit diskusiju u Senatu kako bi blokirali glasanje za zdravstvenu reformu, a sad prijete kako nikad neće dozvoliti usklađivanje reformi neophodno za predsjednikov potpis. Jesenas su, da bi odužili raspravu o zdravstvenoj reformi čak blokirali odobrenje budžeta Pentagonu, a u press konferenciji na stepenicama Kongresa dodvoravali su se demonstrantima protiv zdravstvene reforme koji su držali transparente sa slikama leševa iz Dachaua uz natpise Nacionalsocijalistička skrb.

Nitko razuman niti u ludilu ne bi mogao pomisliti da bi itko od njih ikada, bez obzira na količinu ustupaka i kompromisa, mogao promijeniti mišljenje i glasati za zdravstvenu reformu. Zašto su onda uopće Obama i Demokrati činili tolike ustupke i kompromise, te se opet, tako, ponašali dostojanstveno i civilizirano? Prema podacima iz Center for Responsive Politics,  farmaceutska industrija je zaposlila po 2 lobista na političara, a zdravstvena industrija je prošle godine trošila milijun i po dolara dnevno na lobiranje političara da učine njoj po volji. Za usporedbu, SAD potroše u prosjeku 140 tisuća dolara po djetetu (zdravstvo, cijepljenje i javno školstvo) do 18 godine života (prema OECD-u). Dobro je, ponovno naglašavam, znati što su prioriteti američkih političara i onih koji ih plaćaju.

I, u tipičnoj američkoj priči u kojoj najčešće lisica čuva kokošinjac, tko je od američkih političara najveći primaoc novca lobija zdravstvene industrije? Max Baucus, demokratski senator iz Montane, predsjedavajući Financijskog komiteta Senata i primarni arhitekt zdravstvene reforme kakvu dobijamo! Njegov je, dakle, bio zadatak, za što je izdašno plaćen od zdravstvene industrije (što bi se zemljama bez atomske bombe prigovorilo s visoka iz Washingtona da je korumpiran), da po svaku cijenu ukloni public option iz konačnog zakona. Baucus je još u svibnju 2009. organizirao okrugli stol, gdje je na otvorenu sjednicu Financijskog komiteta Senata pozvao 41 osobu da iznese svoje stavove o zdravstvenoj reformi. I svi su bili protiv public option (i još gore "komunističke" baba-roge, tzv. single payer, tj. ukidanja privatnih osiguravajućih društava).

Problem je, međutim, da su svih 41 bili predstavnici lobija zdravstvene industrije - ljudi iz AHIP-a (u kojem radi i nekoliko ljudi iz Baucusovog bivšeg izbornog stožera), i osiguravajućih društava kao Blue Cross, Aetna, Amgen, itd. A nitko drugi nije bio pozvan. Nikome od brojnih organizacija koje podržavaju single payer i/ili public option nije bilo dozvoljeno da iznesu svoje stavove. Vodeći zagovornici single payer sustava, kao npr. Liječnici za Nacionalni zdravstveni program (Physicians for a National Health Care Program) pojavili su se na okruglom stolu i zahtijevali da se i njima dade riječ i da ih se uključi u diskusiju, kao što bi bilo normalno u demokraciji. Baucus je to odbio. Osmero aktivista, uključujući tri liječnika, tada su se jedan za drugim digli i protestirali da žele biti uključeni u diskusiju. Na to je Baucus pozvao policiju, da jednog po jednog izvede napolje iz dvorane. Kad je aktivistica Zdravstvene reforme sada (Health Care Now), Katie Robbins ustala rekavši: "Mi trebamo single-payer zdravstvenu zaštitu", Baucus je uzvratio: "Mi trebamo više policije!"

To je jedino što tirani znaju: odmah zvat silu upomoć, oslanjat se na represiju, dok jednom sve ne pukne... Poslije se licemjer Baucus sastao sa aktivistima, koji su proveli sedam sati u pritvoru, te im je rekao kako je bilo pogrešno da zagovornici single-payer sustava nisu bili uključeni u diskusiju, ali da je sad, naravno, prekasno da se to promjeni. Tako, kao što su banke same kreirale krizu, prodajući financijske derivative, za koje su znale da će propasti, a onda se kladile protiv njih, pa su ipak dobile stotine milijardi državnog novca, i kao što je burza na Wall Streetu i svečano predana u ruke Dart Vadera , tako je zdravstvena reforma prodana osiguravajućim društvima, farmaceutskoj industriji i bolnicama.

I dok su desničari, ekstremisti, doveli Ameriku na rub, kao Izrael pred ubojstvo Yitzaka Rabina, prema riječima jednog komentatora New York Timesa (Thomas Friedman), dotle se lijevi revizionisti, lobisti i Podeste sastaju u washingtonskom restoranu Tosca gdje šuruju kako da što bolje prilagode reformu interesima kapitala, prema riječima drugog (Frank Rich). Politički kolumnist Rolling Stonesa, Matt Taibbi, stoga piše kako "ćemo se jednom sjećati proteklog ljeta kao trenutka kad je vlast izgubila naše povjerenje zauvijek".

Politički pragmatični Obama tako zaista riskira da završi u ropotarnici povijesti nevoljen kao Herbert Hoover, američki predsjednik tokom Velike depresije, uslijed nedovoljne riješenosti da se uhvati u koštac sa bogatima i moćnima.