Od "zelenog pakla"...

Prema nekim, pokazalo se netočim, informacijama, u gradiću Villamontesu moguće je naći kamione koji voze preko bolivijsko - paragvajske granice kroz Chaco. Bolivija i Paragvaj dijele to prostranstvo, od milja zvano "zeleni pakao". To je područje buša, nekakve polušikare, negostoljubivo, malo poznato i navodno vrlo vruće, samo sada je zima pa i nije tako vruće. U gradiću Villamontesu nema ništa kako to samo valjda u bolivijskim gradićima može biti ništa. Ipak ima razno raznih crkava, od Jehovinih svjedoka do Evanđelista a čak sam vidjela i dva mormona u tipičnim odijelima s kravatama kako zbunjeno stoje na uglu.

Nema kamiona, ali autobus iz Santa Cruza prolazi oko tri u noći, saznajem. Ja sam došla iz Santa Cruza i željela sam izbjeći putovanje tim autobusom, ali čini se da mi ne preostaje ništa drugo. Ovdje automobila jednostavno nema i ni najotporniji autostoperi se ne bi dobro proveli.

Nakon duže potrage po selu nailazim kuću u kojoj prodaju karte. Obitelj posjeduje malu trgovinu koja je ujedno i ured za prodaju karata, a karte ionako gotovo nitko ne kupuje. Nude mi da spavam u trgovini, gdje iz nekog razloga imaju krevete, dok ne dođe autobus. Uskoro svi odlaze u posjetu rođacima i ostavljaju me samu. Sviđa mi se kako im ne pada im na pamet da bih ih mogla opljačkati ili bar potrpati zalihe čokolade iz trgovine u ruksak. Pokazuju mi da još postoje mjesta gdje stranac nije ujedno odmah i prijetnja.

Autobus vrluda kroz buš. Bolivijska granična postaja i ona paragvajska udaljene su satima. Iako se na prvi pogled, pa i nakon višesatnog gledanja kroz prozor, ne čini da tu ima išta, to je drugi najraznovrsniji ekosustav u Južnoj Americi, nakon Amazone. Posvuda raste drvo koje zovu flaschenbaum, drvo-flaša, koje ima zadebljanje na deblu i izgleda kao zmija u crtiću kada proguta nešto puno već od sebe. Ima i cvjetove, žute, i trnje po deblu.

Oko zgrade paragvajske granične kontrole okupljaju se urođenici. Odrpana prekrasna djeca mole hranu, a oko njih se motaju psi kojima vire rebra kroz kožu. Kiša nije pala deset mjeseci, vlada glad, objašnjava mi iz nepoznatog razloga vrlo veseli carinik, ali on naravno izgleda puno više europski nego urođnički. I puno manje izgladnjelo.

U Chacu su živjeli samo nomadi-urođenici, dok se Bolivija i Paragvaj nisu počeli svađati oko tog područja jer su mislili da ima puno nafte ispod zemlje. Naftu nisu nikad našli, zapravo jesu, ali nešto malo u Boliviji. Tako je u tridesetima izbio rat za Chaco nakon kojega je Paragvaju pripao već dio. Kako bi ga naselili i spriječili buduća bolivijska potraživanja, Paragvajci su dozvolili menonitima iz Europe da tu osnuju svoje kolonije. Menoniti su nazvani po katoličkom svećeniku iz Nizozemske Mennu Simmonsu koji je u 16. stoljeću zaključio da nije u redu krstiti djecu dok su mala i ne razumiju što im se čini. To se crkvenim vlastima nije svidjelo, jer je bila u tijeku protestantska reformacija koja im se općenito nije sviđala, pa su ga progonili, kao i njegove sljedbenike. Zbog tog stava prema krštenju svrstavaju se među anabaptiste (tu su još i amiši i huroniti). Odselili su u Rusiju, Ukrajinu, kasnije Kanadu, Meksiko, danas imaju kolonije i u Argentini, Boliviji, Urugvaju te Paragvaju. Žele živjeti manje-više odvojeno od svijeta u svojim poljoprivrednim kolonijama, slijedeći Bibliju doslovno (predoslovno), saznala sam kasnije u muzeju.

Koloniju Fernheim u kojoj sam zastala na putu do Asunciona osnovali su menoniti koji su morali izbjeći iz Rusije poslije Prvog svjetskog rata. S obzirom da me autobus ostavio petnaest kilometara od kolonije, autostopirala sam do Filadelfije, središta kolonije. Staje mi jedan pick-up kamiončić. Za volanom sjedi muškarac plavih očju. On je menonit, naravno, ima estanciju (ranč) u blizini gdje uzgaja krave kao i većina drugih. Menoniti uglavnom žive od prodaje mliječnih proizvoda. Michael se žali na sušu. Kada je suša, moraju  kupovati vodu i za krave. Pita me za Boliviju pa se malo žalim na ceste i primjećujem kako je cesta u Paragvaju odlična. "To smo sve mi menoniti sagradili. Vlada Paragvaja nije dala ni novčić za to", odmah reagira Michael.

Ostavlja me u "centru" gdje se odmah vidi ovdašnja filozofija života. Grad nema trg ni ništa slično centru, tek mjesto gdje se križaju dvije avenije koje smatraju centrom. Menoniti ne vjeruju u zabavu, u gradu nema nijednog kafića, nema tržnice, nema kina, uglavnom nema apsolutno ništa, saznat ću u slijedećih nekoliko dana. Ima muzejčić gdje su izložene stvari koje su prvi naseljenici donijeli iz Rusije i ostalih kolonija i čiji me razgovorljivi čuvar upoznao s menonitskom filozofijom. Unatoč svojoj miroljubivosti, ima tu i mrlja iz prošlosti. Neki su članovi kolonije u Hitlerovim idejama vidjeli jedini način da pobjegnu iz negostoljubivosti Chacoa i eventualno se jednoga dana vrate u Njemačku. Nakon Drugog svjetskog rata neki su nacisti pobjegli u Paragvaj, ali da li je tko dospio u kolonije, nitko u Fernheimu ne želi o tome govoriti.

Kraj muzeja ima parkić s nekoliko flaschenbauma. Na klupama umjesto uobičajenih Ana voli Milovana djeca su urezala natpise Isus te voli. Ima i knjižnica u izlogu koje su izložene Biblije na njemačkom te menonitska trgovina u kojoj se mogu kupiti najosnovnije stvari i gdje me prodavačica pita jesam li menonit.

Međutim, od staromodne odjeće koju sam očekivala i bradatih muškaraca nema ništa. Gledala sam valjda previše američkih filmova, ali izgleda i oni, jer se svi vozikaju u pick-up kamiončićma, i hodaju u trapericama, i na prvi pogled izgledaju kao neki američki gradić izgubljen u Teksasu.

Iako ne izgledaju staromodno kao amiši pa mi i nisu baš fotogenični, menoniti vjeruju da žene moraju slušati muža, a djeca moraju slušati i mamu i tatu. Ali ako se dijete, recimo, napije kad ima šesnaest, majka je kriva. Menoniti naime ne piju alkohol i ne puše, ali u restoranu hotela Florida može se dobiti piva ili vino iako je vlasnik menonit. Tamo dolaze samo sredovječna gospoda na večeru, a ja i Nizozemka Sofia smo popile dvije pive i ostale posljednje do 22.30, party animals na filadelfijski načn.

Sofia Gerards je nizozemska antropologinja koja živi ovdje godinu dana, volontira u organizaciji koja radi s lokalnim urođenicima. U istom dvorištu gdje živi Sofia živi i njena gazdarica, koja ima kuću pomoćnicu, Indijanku. Svako jutro gledam tu pomoćnicu kako koristi poljski WC u dvorištu jer Indijancima ne daju da se služe WC-om u kući. "Ako im daju hranu onda im daju da jedu pred vratima, a ne u kući. Gazdarica misli da svi Indijanci kradu, ali to im ne smeta da osnivaju menonitske misije u njihovim selima i pokušaju ih preobratiti u menonite", tvrdi Sofia koja je mene ugostila u stanu koji iznajmljuje, ali da sam muškoga roda ne bih smjela u njen stan jer gazdarica to ne odobrava.

Po posebnim ugovorima koje imaju s vladom, menoniti ne moraju služiti vojsku i imaju svoje škole. Škole su na njemačkom (književnom) jeziku, a doma govore plattdeutsch, arhaičnu verziju njemačkog. Uče španjolski, ali govore ga s naglaskom, stariji ga čak ne govore uopće. Plavokosa djeca voze bicikle po ulici i dovikuju se na njemačkom. Lako je zaboraviti da si zapravo u Južnoj Americi.

Kaosa tako tipičog za ovaj kontinent ovdje nema ni u tragovima. Najveću zanimljivost doživljavam u crkvi. Ako nešto zgriješiš, svi imaju pravo doći u crkvu i glasati hoće li te izbaciti iz crkvene zajednice ili ne. Tako su pozvali menonita koji je bio u vezi s Paragvajkom koja nije menonitkinja i ima muža s kojim ne živi. Kada je menonit koji nije oženjen rekao da ne može prekinuti vezu s tom ženom jer ju voli, izglasali su da ga izbace iz zajednice. Kada si izbačen iz menonitstva ljudi te prestanu pozdravljati na ulici i manje- više se prave da ne postojiš.

Na jednom mjestu u gradu moguće je surfati internetom. To ispada najskuplji internet u Južnoj Americi. Skupina plavokosih dječaka nadvikuje se na njemačkom dok igraju video igrice, a momak na kompjuteru do moga pregledava pornografske stranice, atmosfera zapravo ista kao u bilo kojem drugom internet kafić na svijetu. I Chaco je ipak, dio svijeta.

... do energetskog "raja"

Iz Filadelfije odlazim u glavni grad Asuncion. Kolonizatori su očito ovdje doživjeli neko veliko religijsko nadahnuće jer su gradove nazivali Asuncion (Uzašašće), Encarnacion (Utjelovljenje), Concepcion (Začeće).

U Asuncionu me ugostila Shirley Cuenca, profesorica engleskog jezika u srednjim tridesetim godinama. Shirley ima cijeli niz polubraće i sestara i teško je shvatiti obiteljske veze. "To je ovdje uobičajeno", tvrdi Shirley te mi uvjerava u povijesnu pozadinu. Naime, dikatator  Francisco Solano López zaratio je s Brazilom, Argentinom i Urugvajom u isto vrijeme. To baš nije bio pametan potez,  rat Trojnog saveza ispao je najkrvaviji rat u Južnoj Americi ikad. S oko 525 tisuća prije rata 1864.godine stanovništvo je spalo na 221 tisuću 1871, a od toga samo 28 tisuća muškaraca. Kako su bili u velikom manjku uvriježilo se da muškarac ima više žena, pa su se navike zadržale, uvjerava me Shirley. 

Asuncion je prilično uspavano mjesto za glavni grad, pa im valjda dobro dođe bilo kakva razonoda. Pokušavam naći neku izložbu ili muzej vrijedan gledanja, ali u ponudi je gotovo ništa. U gradu imaju dva bara od kojih jedan ne radi svaki dan. Ali, Shirley je poput većine Paragvajaca koje sam upoznala, vesela i vrlo prijateljskog stava. Čim bih zastala na ulici netko bi me pitao da li mi treba pomoći, što mi je čak pomalo išlo na živce.

U jednom od parkova u centru šatore su raširili urođenici iz okolice. Prosvjeduju jer žele pomoć. Zbog suše su gladni, a i kad nije suša nije im baš najbolje. Brojke govore da u ovoj zemlji deset posto bogatih kontrolira 66 posto zemlje i uzima gotovo pedeset posto nacionalnog dohotka. Urođenicima ne ostaje ništa.

Rita Hung nije Paragvajka već Tajvanćanka, ali živi već dvije godine u Asuncionu. Ona me uvela u, čini se, brojnu tajvansku koloniju ovdje. Tajvan i Paragvaj su u osobito prijateljskim odnosima, saznajem. Tako je Rita u sklopu programa pomoći od tajvanske strane došla ovdje educirati službenike u paragvajskim ministarstvima o GIS sistemu. "Ne zanima ih uopće. Zapravo ništa ne radim", žali se Rita. Žali se i na dosadu u Asuncionu i na Bolivijce koji joj ne žele dati vizu.

Rita me poziva u crkvu pa idem s njom. To je protestantska crkva, ali Rita uopće nije protestantkinja nego budistica. "A koja je to protestantska crkva? Ima ih više, znaš?" - "Ah, nemam pojma", kaže Rita. Uopće me nije upozorila da prozivaju nepoznate, pa tako iznenađena čujem pastora kako proziva moje ime i moram se ustati i smješkati svim članovima crkve. Tako me Azijka budistica koja ne razumije baš najbolje španjolski i nije najbolje ni shvatila pastorovu dugu propovijed o opasnostima ovisnosti, odvela prvi put u protestantsku crkvu. "Tu imam prijatelje pa se dođem družiti", objašnjava Rita, a njene su prijateljice desetak godina mlađe srednjoškolke. Teško joj je naći prijatelje svojih godina jer su Paragvajke u njenim godinama uglavnom udane i imaju djecu, pa se bave s obitelji, a ne druženjem s Tajvančankama.

Kasnije me u gradu neke Njemice pokušavaju preobratiti na Jehovine svjedoke, a nailazim i na plakate koji najavljuju Svjetski kongres menonita. Čini se da me Paragvaj želi religijski educirati milom ili silom, pa odlazim iz Asunciona prije izbijanja trajnih posljedica.

Ciudad del Este grad je na granici s Argentinom i Brazilom, drugi najveći u Paragvaju. Ima jednu jedinu zanimljivost, najveću branu na svijetu, Itaipu. Brana ima i centar za posjetioce, vrlo šminkerski i vrlo organiziran. Opet kao da sam izbačena iz Južne Amerike u svijet učinkovitosti. Prvo nam prikazuju dokumentarni film o gradnji brane, koji čak imaju i engleskoj verziji. Film je napravljen u stilu "nek' nam živi, živi rad". Veseli i složni Paragvajci lijevaju tone betona, a veselim pticama to uopće ne smeta jer su im ostavili komad trave da uživaju. Bar na filmu. Zaboravili su napomenuti da je gradnjom brane potopljeno sedam vodopada (Sete quedas) koji su navodno bili veličanstveniji i od susjednih Iguazu slapova na kojima se temelji argentinska turistička industrija. Iguazu su na manje od sat vremena odavde, a dok Argentinci broje turističke dolare, Paragvajcima su ostale tone betona po kojem nas voze u sjajnim novim čistim autobusima. Vidi se da i ovdje novca ima, ne od turizma već od struje.

Brana je visoka 196 metara, priča nam vodič u autobusu. To bi odgovaralo otprilike visini zgrade od 65 katova. Instalirana jačina je 14,000 MW, prošle godine su proizveli 94,684 GWh što je zadovoljilo čak 90 posto sveukupne energije konzumirane u Paragvaju te 19 posto brazilskih potreba. Zbog brane je potopljeno čak 1350 kvadratnih kilometara. U vrijeme kada je dogovorena gradnja na vlasti je bio diktator Alfredo Stroessner po kojem se jedno vrijeme i zvao grad Ciudad del Este. On je dugo trajao, od 1954. do 1989. S radnim navikama koje ne bi mogao pratiti ni Milan Bandić, naredbe je počinjao davati još iz kreveta u 4 ujutro. Zato jer je bio tako vrijedan uspio je ne samo sagraditi jednu ogromnu hidroelektranu, nego čak dvije.

I Encarnacion svoju branu ima. Ova se zove Yacyretá. U Encarnacionu me ugostila obitelj Benitez. Njihova je kuća u starom središtu grada koje danas liči na ratnu zonu. Veliki dio kuća je napušten i polurazrušen. Taj će dio grada potopiti. Već je do sada zbog akumulacijskog jezera za branu nizvodno preseljeno 40 tisuća ljudi, a razina vode je još za sedam metara niža od planiranog. Juan Benitez je pravnik, vlasnik pekare, student biologije i predsjednik gradske mladeži najveće paragvajske stranke, Colorado, koja je 2008. nakon 61 godine izgubila vlast. Konzervativce je pobijedio ljevičarski Fernando Lugo. Moj "sve u jednom" vodič pokazuje mi novoizgrađene četvrti sasvim jednakih sterilnih kuća na višem terenu koje su izgrađene kako bi preselili ljude iz dijela koji će potopiti. "Još nisu svi iselili, jer su novci nestali. Sve je ovdje korumpirano", kaže Juan, a ja ne mogu ne misliti da bi se to dogodilo i u Hrvatskoj. Već i gradnja brane je upitan projekt. Pitam ga za potapanje Sete quedas.  "Pa naravno da nama ne treba toliko struje. Paragvaj troši vrlo mali dio toga. Ostalo ide Brazilu. Brazil treba ogromne količine energije. Paragvaj je zato izgubio slapove, ali Brazilcima se s našim političarima nije bilo teško dogovoriti", kaže Juan cinično se smiješeći. Taj je dogovor vjerojatno olakšan šuštanjem lišća i šapatom kiše u lokalnoj, ili vjerojatnije dolarskoj valuti.

Osim dogovora, lišće je šuštalo i nestajalo u crnim rupama i pri gradnji brane, tako da ih ta avantura koja im uopće nije trebala, jer brana Itaipu ionako pokriva gotovo sve njihove potrebe za energijom, progutala 11 milijardi dolara. Tako je zarađen i nadimak "spomenik korupcije".

Majka obitelji Benitez je nutricionistkinja i predaje na fakultetu, ali trenutno vodi i stožer za svinjsku gripu od koje je nekoliko ljudi u gradu već umrlo. Međutim, osim svinjske gripe, upozorava me da napišem i kako se zbog promjene krajolika zbog brane zadnjih godina pojavila i malarija, te denge groznica. "Nema tu više ni ribe kao što je nekad bilo, jer se smanjila razina kisika u vodi, a došli su komarci koje privlače stajaće vode", kaže.

Koliko Paragvaj nema turista jasno mi je u Trinidadu, ruševinama Isusovačke misije, koje su jedini paragvajski prilog UNESCO-voj listi svjetske baštine. UNESCO-va zastava obično privlači horde turista, ali u Trinidadu smo gotovo nestvarno jedini na ruševinama. 

Paragvaj je, čini se, privlačio razne utopijske ideje u prošlosti. Isusovačke misije s idejom harmonije i mira osnovane su i cvjetale u Paragvaju oko 150 godina, dok ih španjolska kruna nije istjerala 1767. Iste su misije osnivane i u susjednoj Argentini i Boliviji. Jadnim Guarani urođenicima nije bilo lako s kolonizatorima, pa je život u tim misijama za to vrijeme bio nekakvo ostvarenje utopijskog sna, gdje su Guarani i Isusovci svi dobro jeli, vrijedno radili, bili podučavani raznim zanatima, i nitko nije ubijao urođenike, osim što su ih usput preobraćivali na kršćanstvo, naravno.

Paragvaj nema ni more. Uz Boliviju je jedina landlocked zemlja Južne Amerike. Jazmin Benitez je nedavno bila u Urugvaju, prvi put na plaži, pa uzbuđeno priča o tom bogatijem bratu. Iako je paragvajska ekonomija bazirana na poljoprivredi i uzgoju stoke, baš kao i susjedni Argentina i Urugvaj, ovi ipak bolje žive nego većina Paragvajaca. Iako Paragvaj ima viška struje, to je obećana zemlja možda tek za inženjere energetike.

Pročitajte dosadašnje Marinine južnoameričke izvještaje!

Planina koja jede ljude

50 dana borbe za Amazonu

Gerila u objektivu

Hugolandia u rasulu

Čudnovate zgode bolivijske

Tko se boji vuka još... u Brazilu

Etnocid u amazonskoj prašumi