Tanya Domi predavačica je na njujorškom sveučilištu Columbia u odjelu za odnose s javnošću. Prije dolaska na Columbiju 2006. više od deset godina radila je na pitanjima demokratske tranzicije u brojnim zemljama, od nama susjedne BiH, Albanije, Kosova, Armenije pa do Nepala i Filipina. Od 1996. bila je uključena u proces implementacije Daytonskog sporazuma i radila kao koordinatorica informativne kampanje OESS-a na prvim poslijeratnim izborima i savjetnica dvojice američkih ambasadora u BiH. 

Ono što njezinu biografiju čini dodatno zanimljivom je petnaest godina provedenih u vojsci, u kojoj je napredovala do čina kapetanice. Upravo u vojsci napravila je iskorak prema političkom djelovanju i aktivizmu jer se nije slagala sa vojnom politikom prema pripadnicima homoseksualne manjine i politike sadržane u motu dont ask dont tell. Službu je napustila kada je shvatila da je pod istragom, da bi izbjegla nečasno otpuštanje. 

Osim predavanja, trenutno radi na svojoj doktorskoj tezi o ratnim traumama ljudi u BiH i piše knjigu o LGBT zajednicama na Balkanu. H-alterov američki dopisnik Ivo Škorić razgovarao je s njom u njezinom njujorškom uredu.

Domi nije pretjerano impresionirana euforijom nastalom izabiranjem prvog Afroamerikanca za predsjednika SAD-a jer među ostalim ne vjeruje da je većina ljudi u  zemlji u kojoj je relativno nedavno vladala politika rasne segregacije spremna imati uzor u osobi crne boje kože. Za Obamu kaže da nije svjestan koliko je veliko "ludilo" Republikanaca, niti vjeruje da će sadašnji američki predsjednik, unatoč svojim nadahnutim govorima, išta promijeniti u politici vojske prema osobama homoseksualne orijentacije. Osobu puno upoznatiju sa „ludilom" Republikanaca vidi u Hilary Clinton koju je podupirala tijekom izbora demokratskih kandidata. U uspjeh zdravstvene reforme ne ulaže puno nade, posljedično svom uvjerenju o  nepostojanju kritičkog mišljenja kod prosječnog stanovnika SAD-a.

S obzirom na svoje dugogodišnje iskustvo rada na Balkanu, Domi u razgovoru iznosi mišljenje o sveprisutnom PTSP-u i ratnim traumama koje ljudi obično rješavaju tabletama, a ne terapijama. Društvo na takav način, smatra, proizvodi pojedince nesposobne da doprinesu zajednici. S druge strane, impresionirana je djelovanjem LGBT zajednica u cijeloj regiji, koje su od rata do danas napravile ogroman iskorak u osvještavanju društva i njegovoj senzibilizaciji.