H-Alter
Sarkozyev rekvijem za BDP
Godinu dana nakon propasti Lehman Brothersa, kada i službeno započinje svjetska kriza, vodeći svjetski ekonomisti i nobelovci Joseph Stiglitz i Amartya Sen prezentiraju izvještaj u kojem upozoravaju na pogubnosti 'kulta rasta', prema kojem je jedini cilj povećanje proizvodnje dobara i usluga. Bruto domaći proizvod bi se kao mjera razvijenosti i blagostanja društva, smatraju disidentski ekonomisti, trebao proširiti kako bi uključio i zaštitu okoliša, ravnotežu između rada i slobodnog vremena te opću razinu zadovoljstva i sreće u društvu. Plan je svakako revolucionaran te bi mogao drastično promijeniti ciljeve i oblike ekonomskih politika. Za sada je teško vjerovati da će novi indeks, kojeg neki nazivaju indeksom sreće, nadomjestiti BDP u bliskoj budućnosti. Međutim, u jednoj zemlji ova je ideja naišla na plodno tlo.
Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy najavio je da će Francuska razraditi novi indeks i koristiti ga kao vodilju svojih javnih politika. Međutim, Sarkozy ne staje na ovome, već poziva i druge zemlje da slijede primjer Francuske. Francuska je zemlja revolucija, koja oduvijek smatra da je njezina dužnost da mijenja svijet, bilo da se radi o Građanskoj revoluciji, studentskom ljetu 1968. ili njezinom trenutnom doprinosu slomu neoliberalne ekonomije. Cinici će, pak, upozoriti da Francuzi imaju Novi indeks kojeg predlažu Sen i Stiglitz sadrži varijablu koja najbolje pokazuje pogrešku u utilitarističkoj vjeri u jednakost blagostanja i potrošnje dobara i usluga, a ta varijabla je sreća vrlo prizemne motive za uvođenje novog mjerila razvijenosti društva. Naime, stari indeks baš i ne ide na ruku Francuskoj, a i nekih bitnih pomaka teško da može biti u zemlji koja se ponosi najkraćim radnim tjednom među razvijenim zemljama. Ukoliko želite proizvoditi robu i usluge, jednostavno morate raditi, a to, čini se, Francuzima i nije neki prioritet.
No, treba li zbog francuskog licemjerja odbaciti u potpunosti ovu ideju? Zadrti vjernici u slobodno tržište ostaju sve usamljeniji u vjerovanju da se rješavanje problema klimatskih promjena treba prepustiti tržištu. Isto tako, sve je izvjesnije da je očuvanje prirode teško ostvarivo u sustavu u kojem je dominantna vrijednost rast proizvodnje.
No, vratimo se malo unazad, da vidimo kako je proizvodnja dobara i usluga uopće postala dominantna vrijednost u društvu. Za to trebamo zahvaliti engleskom filozofu Jeremyju Benthamu i njegovom utilitarizmu. Prema Benthamu, cilj javnih politika je osiguravanje najvećeg blagostanja za najveći broj pojedinaca. No, problem je u tomu što predstavlja blagostanje. Za Benthama blagostanje je subjektivna vrijednost koju pripisujemo potrošnji dobara i usluga. Stoga, ukoliko želimo povećati blagostanje, treba povećati proizvodnju i potrošnju dobara i usluga, ali i omogućiti slobodan izbor pojedincu, kako bi izabrao ona dobra koja mu donose najveće blagostanje. I tu počinje problem. Proizvodnja dobara i usluga i blagostanje postaju samo lice i naličje jedno te iste stvari.
Ovo izjednačavanje došlo je pod oštru kritiku Karla Marxa. Marx smatra da tadašnja ekonomija, a ni današnja nije ništa bolja, predstavlja perverzno brkanje sredstva i cilja. Prema Marxu, proizvodnja dobara i usluga se treba prilagoditi potrebama društva. U suvremenoj ekonomiji potrebe društva moraju se, pak, prilagoditi rastu proizvodnje. Tako se od radnika očekuje da što više vremena provode na poslu. Razvijena društva danas nisu ništa sretnija nego što su bila prije pedeset godina, iako je dohodak po stanovniku više nego udvostručen. Razlog tomu je što je kult rasta doveo do toga da najviše vremena trošimo na aktivnosti koje malo pridonose sreći Druženje s obitelji, godišnji odmori, hobiji - sve su to samo distrakcije koje se trebaju svesti na što manju mjeru kako bi se ostvario jedini cilj - povećanje proizvodnje i profita. U kapitalističkoj ekonomiji ljudska bića nisu cilj, već samo sredstvo u ostvarivanju nekog važnijeg cilja - rasta. Novi indeks kojeg predlažu Sen i Stiglitz sadrži varijablu koja najbolje pokazuje pogrešku u utilitarističkoj vjeri u jednakost blagostanja i potrošnje dobara i usluga, a ta varijabla je sreća.
Znanstvenici su otkrili da se sreća može empirijski mjeriti. Naime, pronađen je centar za sreću, te se otkrilo da kada se ispitanike pita jesu li sretni, njihov odgovor dobro odražava stanje u njihovom mozgu. Rezultati pokazuju da sreća raste s rastom dohotka po stanovniku, ali samo do određene granice, a nakon toga povećavanje dohotka po stanovniku ne povećava sreću u društvu. Razvijena društva danas nisu ništa sretnija nego što su bila prije pedeset godina, iako je dohodak po stanovniku više nego udvostručen. Razlog tomu je što je kult rasta doveo do toga da najviše vremena trošimo na aktivnosti koje malo pridonose sreći. Istraživanja su pokazala da moderni čovjek najviše vremena provodi radeći i razgovarajući na telefon, iako te aktivnosti znatno ne pridonose sreći. Tek nakon toga dolaze aktivnosti koje najviše usrećuju pojedinca, a to su druženje i odmor. Istraživanja jasno pokazuju da je čovjek društveno biće, i da je najsretniji kada se nalazi okružen prijateljima, obitelji i rodbinom. Međutim, suvremeni čovjek najviše vremena provodi na poslu, okružen poslovnim suradnicima, šefovima i ostalim zaposlenicima. Problem je u tome što ove skupine uvjerljivo drže dno na listi osoba koje najviše pridonose povećanju sreće.
Kult rasta poremećuje i druge prioritete. Pokazalo se da je čovjek sretniji ako sebe vidi kao dio nečega većega i važnijega. Međutim, suvremena kapitalistička ekonomija počiva na individualizmu i bespoštednoj borbi u kojoj se drugi vide prvenstveno kao konkurenti, a ne kao suradnici. Upravo na ovaj način ona potkopava osjećaj zajedništva i solidarnost, koji su važni u stvaranju sretnijeg društva. Za moderne ekonomiste važno je da se ekonomija neprestano restrukturira kako bi održala konkurentsku prednost. Međutim, restrukturiranje znači otpuštanje i promjenu radnog mjesta, što dovodi do kidanja društvenih veza koje pojedinci uspostavljaju, a to ne doprinosi sretnom društvu. U nekim stvarima ljudi cijene stabilnost, a to se prvenstveno odnosi na mreže prijatelja i poznanika.
Suvremena kapitalistička ekonomija počiva na individualizmu i bespoštednoj borbi u kojoj se drugi vide prvenstveno kao konkurenti, a ne kao suradnici. Ona time potkopava osjećaj zajedništva i solidarnost, koji su važni u stvaranju sretnijeg društva Znanstvena istraživanja, a osobito ona iz ekologije, sve više pokazuju da suvremeni kult rasta na kojem počiva kapitalistička ekonomija vodi u propast. Stoga je važno da se promjeni kriterij kojim vrednujemo dobra od loših društava. Međutim, ne smijemo biti naivni i u potpunosti odbaciti bruto domaći proizvod. Bezglava težnja za bogatstvom nije dobar recept za sreću, ali nije ni potpuno odbacivanje materijalnog svijeta. Teško je zamisliti da bi pad životnog standarda doprinio sreći u društvu.
S druge strane, ako i prihvatimo činjenicu da su ljudi sretniji ukoliko su dio neke cjeline, nije jasno tko bi trebao stvarati takve cjeline. Komunizam je bio sistem koji se temeljio upravo na davanju prvenstva interesu društva nad pojedincima. No, komunistička društva su se ispostavila kao vrlo nesretna. Isto tako, istraživanja pokazuju da su vjernici sretniji od nevjernika. Znači li to da bi se država kroz sustav obrazovanja trebala boriti protiv nevjerništva? Hoće li ekscentrični Sarkozy u ime povećanja sreće dokrajčiti stoljetnu francusku tradiciju odvajanja države od religije?
Bruto domaći proizvod nije dobra mjera razvijenosti društva i treba ga zamijeniti. Međutim, ovo ne znači da je proizvodnja materijalnih dobara nevažna. Upravo je prednost novog indeksa u tome što ne uzima samo jedan kriterij, nego više njih. Važno je da u svojim ciljevima moderni čovjek nađe ravnotežu između materijalnih i nematerijalnih dobara, rada i slobodnog vremena, kao i između obavljanja aktivnosti koje su nužne i onih koje nas čine sretnima. No, Sen i Stiglitz, iako nobelovci, uvelike su disidenti, a čini se da ekonomisti nisu jedini koji nisu oduševljeni njihovim prijedlogom. Dosad je samo jedan političar javno rekao da će njihovu ideju uzeti ozbiljno. Dobra stvar je da je taj čovjek predsjednik Francuske. Loša stvar je da je to Nicolas Sarkozy. Sarkozy je oduvijek bio showman, čovjek koji se diči svojim pragmatizmom, a ne predanošću nekim idejama. Da je Margareth Thatcher javno rekla da će uvesti novo mjerilo razvijenosti, to bi gotovo sigurno i učinila. Sa Sarkozyjem to nije slučaj. Volio bih da me budućnost opovrgne, ali čini mi se da će indeks sreće biti još jedna dobra ideja koja nije došla dalje od akademskog izvještaja.
Ivan Grgurić, H-alterov novi suradnik, rođen je 1981. godine u Osijeku. Diplomirao je makroekonomiju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu 2006., a 2008. godine je diplomirao filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Trenutno dovršava magisterijski program iz ekonomske i socijalne povijesti na Sveučilištu Oxford.
© H-Alter - Udruga za nezavisnu medijsku kulturu
dodaj komentar 12 komentara
U tom kontekstu neki kombinirani odnosno složeni pokazatelji razvoja odnosno promjena razvoja postoje... Od pokazatelja kao što su PQLI, HPI, GDI, do najraširenijeg HDI- human development index-a (koji u sebi objedinjuje bdp per capita, pismenost odraslih, školsko upisivanje i očekivanu životnu dob).
Naravno da i kritike istog postoje ili da se može govoriti o boljoj verziji indexa, ali bilo bi dobro da je spomenut u kontekstu pokazatelja razvijenosti (pored bdp-a koji se provlači kroz čitav tekst kao nereprezentativna mjera kojoj se nužno treba naći alternativa...)
Sto se tice vjernika, istrazivanja su pokazala da se vjernici smatraju sretnijima od nevjernika. Ukoliko se odbaci teza da ljudi znaju jesu li sretni ili ne, onda cijela prica o sreci pada u vodu jer upravo pociva na znanstveno provjerenoj tezi da kad se ljudi proglase sretnima, to odgovara aktivnosti u knjihovom mozgu (specificno u centru za srecu). Osim toga, pod vjernistvom se ne misli samo na vjernike monoteizama, vec i na bezbozne religije poput budizma.
Sto se tice komunizma, koliko se ja sjecam pad komunizma u svim zemljama je docekan sa apsolutnim odusevljenjem. Iz toga se tesko moze zakljuciti da su ljudi u komunizmu bili sretni. Stari real socijalizam dobiva na popularnosti tek kad je raja vidjela da ni u kapitalizmu ne tece med i mlijeko. Ali cinjenica da se nismo usrecili s tranzicijskim kapitalizmom ne mijenja cinjenicu da smo u tranziciju usli zato sto smo bili nezadovoljni u socijalizmu.
"Svako vrijeme i kultura imaju svoje specificne poglede na srecu".
Tocno, ljudi se usporeduju s drugima u drustvu, i na temelju toga koliko dobro 'stoje' u usporedbi s drugima ovisi i njihova sreca. S rastom materijalni dobara u drustvu raste i zelja za materijalnim dobrima. U 'primitivnim' drustvima materijalna dobra su oskudna i stoga im je potrebno malo u materijalnom pogledu pa da budu zadovoljni. Uostalom, njihov zivot se cesto vise vrti oko nekih religijskih obreda nego oko maksimizacije profita.
Sve te tvrdnje kako su vjernici sretniji od nevjernika i kako su ljudi u "komunistickim" zemljama bili nesretni, su vrlo proizvoljne i zapravo nisu dostojne ljudi koji se bave ekonomijom kao naukom. Po ovome bi ispalo da su ljudi sve one milijune godina koje su proveli u prvobitnoj zajednici bili nesretni, a onda su, cini se, samo neki sretnici koji su se domogli potrosackih dobara u dvadesetom stoljecu - postali sretni? Ili mozda, neki ljudi su postali sretni tek zadnjih 3000 ili 1700 godina kad su poceli sa monoteizmom?
Kako bismo onda objasnili one fotografije "urodjenika" koji nemaju nista a sretno se smiju? Ili kako to da je jednom M. Jacksonu koji je imao sve trebala anestezija da bi spavao?
Svako vrijeme i kultura imaju svoje specificne poglede na srecu, ali bi jedan ekonomist trebao biti oprezniji kod upotrebe stereotipe koji ce se mijenjati sa tekucom propagandom...
Tako jasno proizlazi da vjernici u kapitalizmu moraju biti sretniji od nevjernika."
Ne bih se bas slozio s ovom tvrdnjom. Cini mi se da su vjernici u ovom svijetu individualizma sretniji od nevjernika jer im vjera stvara zajednicu s Bogom. Pomocu vjere oni postaju dio necega 'vecega', sto im daje smisao zivotu. U radikalnom individualizmu i utilitarizmu samo zivis od jednog uzitka do drugog uzitka, bez nekog viseg cilja. Uvijek si sam... i nesretan.
proglašavana najboljom državom za život."
Tocno, ali kriterij nije BDP per capita. Upravo o tome se i radi. Francuska ne stoji dobro na listi BDP po stanovniku, ali puno bolje stoji na drugim ljestvicama koje ukljucuju i druge varijable poput zdravlja. Medutim, BDP per capita je jos uvijek dominantan kriterij napretka. No, zamijenom kriterija Francuska skace na sam vrh, a da pritom nikakve reforme nije morala provoditi - mijenja se kriterij, a ne samo drustvo!
proglašavana najboljom državom za život.
A kriterije za izbor su čini mi se definirali pripadnici anglosaksonskog miljea...Nedavno bilo u medijima
Posebno mi je upalo u oči kako cijeli svijet unisono proglašava Francuski zdravstveni sustav najboljim na svijetu
To je kategorija u kojoj su dobili maksimalnih 100 bodova i debelo odskaču od svih..u mnogim drugim kategorijama su tu negdje sa ostalim razvijenim državama
No pored svega znamo da je Francuska i industrijska zemlja
Oduvijek su bili poznati u orijentaciji na željeznicu...Vlakovi su im najbolji na svijetu,a posebno predstavljaju vrh u nuklearnim tehnologijama...Imaju 60ak izgrađenih nuklearki
Također u razvijenom svijetu imaju najbolji natalitet(pritom mislim na Francuze ne na imigraciju),izuzetnu skrb države prema svim kategorijam stanovništva,raznoliku i prelijepu državu koju svake godine posjeti 70 milijuna stranih turista,daleko najviše od svih država,iznimno kulturološko naslijeđe,čistu prirodu a sve to uz nešto manji BDP od ostatka razvijenog svijeta...Da ne govorim kakoim je BDP ravnomjernije raspoređen u odnosu na druge razvijen države..
Nisam Francuz niti sam tamo ikada bio(na žalost) ali mi je drago da postoji država koja vlastitim primjerom potvrđuje kako može postojati efikasan i produktivan državni kapitalizam sa konvencionalnim neagresivnim bankama...
Etatizam u svom najboljem izdanju
U sretnom Sarkozijevom kapitalistickom drustvu gdje ce se sreca mjeriti blesimetrom sve to moras zaraditi i masno platiti pa je zato sreca neizmjerna.
Najveca sreca proizlazi iz nesigurnosti posla.
Taj izazov "kad ces zavrstit na ulici" i izgubiti mogucnost placanja usluga svih ostalih sreca, djeluje kao droga. To trenutacno oduzimanje svih materjalnih zivotnih mogucnosti izaziva u covjeku neizmjerno duboku duhovnu srecu koja se jedino moze mjeriti sa dozivljajem Kristove ljubavi.
Tako jasno proizlazi da vjernici u kapitalizmu moraju biti sretniji od nevjernika.
Zato mora postojat 30 vrsta hrane za pse pa se sad reklamira nova 31 vrsta. Sve jedna gora od druge. Isto tako postoji 30 vrsta konzervi graha dok pronadjes koja je dobra bas tada je prestanu proizvodit i izbacuju "poboljsanu" verziju koja stvara toliko plinova da mos plinom grijat kucu.
Svi proizvodi se ispituju i njihov vijek trajanja mora biti kratak da bi se zamjenili novim proizvodom koji je gori od predhodnog. Jedino na taj nacin stalnom potrosnjom stvara se profit. Stolica koja je kupljena prije 40 godina jos je u funkciji i trajat ce jos toliko. Stolica kupljena danas traje 2-4 godine i moras kupit novu.
Francuska jest bogata iako Francuzi ne rade puno, ali Francuska se nije obogatila zato sto je imala kratki radni tjedan. 35 radnih sati na tjedan, cuvena 'inovacija' francuskih socijalista, koju je dokinuo upravo Sarkozy, je uvedena kad je Francuska vec bila bogata. Medutim, francuski rast BDP-a u zadnjih 20-ak godina je puno manji od bogatih anglosaksonskih zemalja.
Imas dilemu, hoces li raditi manje i uzivati isti, visoki standard (gledano kroz materijalna dobra) ali zaostajati u odnosu na druge zemlje, ili ces vise raditi, vise zaradivati od drugih zemalja, ali imati i znatno manje vremena da taj novac potrosis.
Koji tocno pomaci se ocekuju od Francuske? Najkraci radni tjedan, a ipak medju najrazvijenijima? Nije li to definicija "efikasnosti"? Najveci output za minimalan input?
Dodaj komentar