I ove godine kao i prethodnih u Sjedinjenim Američkim Državama će se 11. septembra održati komemoracije i odati počast nevino stradalim žrtvama terorističkog napada na New York i Washington. Napad od 11. septembra kojeg su izveli pripadnici organizacije koja će postati poznata po nazivu Al-Kaida je, bez pretjerivanja, promijenio svijet i pokrenuo jedan po svojoj prirodi sasvim novi oblik rata nazvan „rat protiv terorizma“. Sedam godina kasnije čini se da SAD, ali i svijet, počinju s nule kada je riječ o borbi protiv globalnog terorizma, naročito onog islamističkog, osporavajući čak i sam termin rat protiv terorizma.

Ovih dana je Korporacija RAND (Research And Development), institut koji je prvobitno osnovan da savjetuje američku vojsku tokom hladnog rata, a danas jedno od najutjecajnijih savjetodavnih tijela američke vlade, izdao studiju Kako završavaju terorističke grupe (HOW TERRORIST GROUPS END- Lessons for Countering al Qa’ida, autori: Seth G. Jones i Martin C. Libicki)
koja ukazuje na to da dosadašnji pristup u ratu protiv terorizma kojeg su se SAD držale teško da može polučiti rezultate.

Primjeri koje su RAND-ovi istraživači pratili od 1968. ukazuju na to da većina terorističkih organizacija prestaje postojati nakon što se uključe u politički proces (43 posto) ili nakon što lokalne policijske snage i obavještajne službe uspiju likvidirati ključne lidere (40 posto). Problem sa Al-Kaidom je što u dosadašnjem periodu niti jedan od ova dva ustaljena metoda nije efikasno realizovan. Ključni duhovni i ideološki lideri pokreta Osama bin Laden i Ejman Al-Zavahiri su na slobodi i iako su u bijegu, uz pomoć interneta itekako nastavljaju svoju ulogu mobilizatora novih generacija terorista. Studija također ukazuje na to kako iskustvo pokazuje da je daleko teže uništiti one terorističke organizacije koje su inspirisane religijom, ali i da se rijetko dešava da takve organizacije ostvare svoje ciljeve. Vidljivo je i to kako masovne grupacije češće postižu svoj cilj, za razliku od onih malobrojnih, kao i to da su terorističke organizacije iz zemalja sa višom stopom prihoda po glavi stanovnika obično ljevičarski ili nacionalistički orijentisane.


^{Foto: Osam bin Laden i dalje je glavni mobilizator novih generacija terorista}

Iz mora drugih korisnih zapažanja Seth Jones, vodeći autor studije i RAND-ov istraživač na polju političkih nauka, izvlači suštinski zaključak koji preporučuje sadašnjoj i budućoj američkoj administraciji, a to je: ne postoji vojno rješenje za problem terorizma. Ovaj zaključak je posebno značajan s obzirom da dolazi od jednog think tanka koji je poznat kao vodeći savjetnik Pentagona, čije su dosadašnje preporuke imale sasvim drugačiji pristup.

Strategija šakom u stol

Apsurdno je to da su dobronamjerni eksperti još od prvog dana rata protiv terorizma upozoravali na ovaj zaključak na koji je RAND nadošao, čini se, tek nakon potpunog kraha dosadašnje taktike pokazivanja mišića američke vojne mašinerije širom svijeta. Međutim, u to vrijeme administracija Busha Mlađeg predvođena neokonzervativnim jastrebovima nije htjela ni čuti za bilo koje drugo osim vojnog rješenja problema. Njih nisu zanimali razlozi koji dovode mladiće sa Bliskog Istoka do toga da jedini izlaz za stanje u kojem se nalaze vide u samoubilačkim napadima u kojima će sa sobom na Drugi svijet povesti što veći broj onih za koje smatraju da su glavni krivci beznađa u kojem se nalaze.

Metoda borbe protiv fenomena globalnog terorizma koja je izrodila poteze poput neopravdane okupacije Iraka, incidenta u Abu Ghraibu, otvaranja logora Gvantanamo, bespravnog kidnapovanja i mučenja osumnjičenih za terorizam, teško da je zastrašila teroriste koji su toliko puta pokazali da su spremni dobrovoljno žrtvovati vlastiti život bez straha od smrti. Prije će biti da su im dali povoda da sebe prikažu borcima protiv nepravde i nasilja koje se čini nad mnogim nevinim muslimanima koji su uvučeni u taj sukob. Apsurdno je da je sadašnja administracija u Bijeloj kući dovela Ameriku u poziciju da gubi globalni rat za srca i duše protiv ljudi koji neselektivno ubijaju nevine žene i djecu i pokazuju nevjerovatnu okrutnost prema svojim neistomišljenicima.


^{Foto: Nuđenjem Guantanama umjesto komparativnih prednosti američkog života, Bushova administracija sebi je napravila medvjeđu uslugu}

Ipak, čini se da sve veći broj američkih stručnjaka sada uviđa neophodnost temeljitog preispitivanja dosadašnjih metoda borbe protiv terorizma. U prilogu kojeg je o ovoj temi priredio Radio Glas Amerike čulo se kako većina relevantnih stručnjaka do čijeg mišljenja drži Washington danas smatra kako Amerika preveliku važnost pridaje sili. I oni koju su nekada podržavali preventivnu okupaciju Iraka danas smatraju kako su intervencija u Iraku, te američki vojni ostanak u toj zemlji, poslužili Al-Kaidi kao izvrstan način za regrutovanje novih članova. U istom prilogu Philip Gordon iz washingtonskog Instituta Brookings kaže:

Bilo bi lijepo kada bi se naša zemlja mogla odbraniti od baš svakog terorističkog napada, ili kada bi naša vojska mogla ubiti ili zarobiti baš svakog teroristu. Ali, to je nemoguće. Međutim, moguće je – tokom izvjesnog vremena – oslabiti i diskreditirati ideologiju koja motivira teroriste, tako da u jednom trenutku u budućnosti ljudi više neće željeti ginuti na taj način. U muslimanskom svijetu, milioni ljudi sjede postrani, čekaju i gledaju kako će se situacija razvijati. To su ljudi na koje se može i treba utjecati. (prema web stranici VOA na hrvatskom jeziku).

Dugi marš protiv terorizma

Kako sada stvari stoje čini se da je i Pentagon postao svjestan (bolje ikada nego nikada) neophodnosti novog pristupa u ratu protiv terorizma. Vidi se to iz nove strategije odbrane od 23 stranice koja je usvojena i koja je na fonu preporuka RAND-a. Tako je novinska agencija Reuters (izvještaj od 31 jula 2008.) prenijela vijest kako je Pentagon sedam godina nakon 11. septembra zvanično proglasio „dugi rat“ protiv globalnog ekstremizma svojim najvećim prioritetom...

Ministarstvo odbrane SAD-a u toj svojoj najnovijoj nacionalnoj odbrambenoj strategiji naglašava kako će podrediti vojne operacije inicijativama meke snage koje imaju za cilj podrivati utjecaj militantnih islamista kroz promovisanje ekonomskog, političkog i društvenog razvoja u ranjivim zemljama svijeta. Ova strategija se u bitnome razlikuje od one posljednje koja je usvojena u martu 2005. pod palicom perjanice jastrebova iz Washingtona - Donalda Rumsfelda, a koja je zagovara preventivne napade i saradnju samo sa onim državama koje imaju isto mišljenje kako i SAD. Nova strategija planira saradnju sa starim saveznicima i novim partnerima.

Sve su glasniji i zahtjevi, a to je i jedna od preporuka RAND-ove studije, u Washingtonu da se prestane i koristiti termin rat protiv terorizma s obzirom da je Amerika kroz svoju novu strategiju i zvanično priznala da ne može postojati vojno rješenje za terorističku prijetnju. I ranije su se mogle čuti kritike nabrzinu sklepane kovanice rat protiv teorizma koja je za cilj imala samo da Georga Busha napravi ratnim predsjednikom, ali one nisu dolazile iz krugova bliskih administraciji. Kritičari su još tada rekli da je nebuloza proglasiti rat protiv terorizma, s obzirom da terorizam nije neprijatelj nego taktika.

Al-Kaidina neuralgična točka

Zaključak prema kojem je neophodno donijeti novu strategiju borbe protiv terorizma rezultat je očitog neuspjeha dosadašnje taktike. Sedam godina nakon napada od 11. septembra Osama bin Ladin o Ejman Al-Zavahiri su još na slobodi. Ideje globalnog džihada se slobodno šire internetom i niko ne može garantovati koga će inspirirati da pokuša oponašati Al-Kaidine metode borbe protiv zapadne dominacije nad muslimanskim svijetom. Al-Kaida slobodno djeluje u Sjevernom Veziristanu i u čitavom pojasu ničije zemlje na granici Afganistana i Pakistana. Talibani, prema svjedočenju zvaničnika NATO saveza, ozbiljno prijete ne samo da ponovo ovladaju Afganistanom, nego i da destabilizuju Pakistan, strateški važnu zemlju u osjetljivom regionu koja posjeduje atomsko oružje.


^{Natjecanje sa Al-Kaidom u okrutnosti prema civilima nije bilo najpametniji put}

Povratnici iz Iraka koji su ratno iskustvo stekli boreći se u redovima Al-Kaidinih operativaca sada se vraćaju u svoje matične zemlje i pripremaju novi val napada na režime tih zemalja kao i na zapadne ciljeve. Prema informacijama arapskih obavještajnih službi upravo su ti irački veterani odgovorni za posljednji val eksplozija u Sjevernoj Africi.

Iskustvo Iraka je, međutim, pokazalo i jedini kvalitetan način sukobljavanja sa Al-Kaidom. Naime, Al-Kaida je u ovoj fazi skoro otvoreno priznala poraz u Iraku i to tek nakon što je zbog brutalnosti koju je pokazala izgubila podršku lokalnih sunitskih plemena. Preko noći, oni su nakon što su se uvjerili u svu opasnost Al-Kaidine ideologije, ugušili njeno djelovanje u provincijama kao što su Al-Enbar i Feludža, nešto što američka vojska nije mogla učiniti ni sa najsavremenijom opremom. Zapadni obavještajni izvori danas tvrde kako su presreli instrukcije koje dolaze Al-Kaidinim operativcima u Iraku u kojima im se sugeriše da se premještaju u Pakistan i Afganistan gdje je još uvijek plodno tlo za njihovo djelovanje.

Amerika je nasjela

U ovom kontekstu interesantno je prisjetiti se kako postoje ozbiljne informacije u krugovima bliskim onome što se danas naziva Al-Kaida o tome kako je prije 11. septembra ideološko vodstvo globalnog džihada imalo najveći problem sa uvjeravanjem muslimanskih masa kako je Amerika njihov najveći neprijatelj u vrijeme kada je većina mladih muslimana bez obzira i na naciju i na jezik u američkom načinu života vidjela ostvarenje svojih snova za slobodom i prosperitetom. Prema tim informacijama, koje teško da će ikada biti provjerene, Al-Kaida je napadima od 11. septembra upravo htjela da izazove neselektivno i nepromišljenu reakciju Amerike i američkog društva prema svim muslimanima u svijetu što bi, prema njihovom viđenju stvari, pokazalo njeno pravo lice. Napad na Irak, koji nije imao nikakve veze sa napadima od 11. septembra niti Al-Kaidom, pokazao je da se Bushova administracija ponašala upravo onako kako je Al-Kaida predvidjela. Val islamofobije koji je zapljusnuo ne samo Ameriku nego i Evropu, a koji podgrijavaju tzv. patriotske snage i kvazi-eksperti koji pokušavaju dokazati da je rat protiv terorizma ustvari sukob Zapada i islama, igra na kartu upravo te vizije rata do istrebljenja, kojeg Al-Kaida želi nametnuti muslimanskim masama. Upravo zato bi nova američka administracija u borbi protiv terorizma trebala djelovati tako da je se poštuje, a ne da je se plaši.

Amerika ne može pobijediti islamistički ekstremizam strahom i silom, nego nadom koju bi trebala ulijevati u muslimanske mase, a koja im govori da je ono što im se nudi bolje, pravednije, slobodnije i prosperitetnije od vizije svijeta koju im nudi Al-Kaida i Talibani. I o ovom dijelu izmjene globalne strategije borbe protiv terorizma se sve više govori. Tako Philip Gordon u već spomenutom intervju za VOA-a smatra da se pobjeda nad terorizmom može postići samo ako Sjedinjene Američke Države u svojoj borbi protiv terorizma ostanu vjerne američkim vrijednostima, ako budu znale iskoristiti atraktivnost američke kulture. Pored toga, on je mišljenja da Washington treba pokazati isto onakvo strpljenje i odlučnost kakvo je iskazao za hladnog rata. Inače je povlačenje paralele između hladnoratovske konfrontacije i rata protiv terorizma više nego česta pojava u američkim naučnim krugovima koji sugerišu kako bi se pozitivna iskustva iz tog rata trebala primijeniti i u borbi protiv islamističkog ekstremizma. Međutim, takvo pojednostavljenje problema često dovodi do preuveličavanja islamističke prijetnje kako bi ona što više ličila onoj SSSR-ovskoj, te do zapostavljanja bitnih posebnosti jednog sasvim novog fenomena. To nikako ne znači da u iskustvu hladnog rata uistinu nema korisnih pouka koje bi se mogle izvući, a istrajavanje na univerzalnim vrijednostima i nepristajanje na to se počnete ponašati kao i vaš neprijatelj je jedno od njih. Ervin Clark iz Instituta Aspen u tom kontekstu citira Georgea Kennana, geopolitičkog stručnjaka koji je početkom hladnog rata formulirao američku strategiju ograničavanja i sprečavanja sovjetskih ambicija.

Kennan je naglašavao da je najvažnije da ne postanemo slični Sovjetskom savezu. Smatrao je da ćemo na kraju biti uspješni ako ostanemo dosljedni idejama građanskih prava i sloboda, načelima demokracije i tolerancije. U slučaju komunizma, pokazalo se da je to bila ispravna taktika, i mislim da će tako biti i u slučaju islamskog fundamentalizma, prenosi Glas Amerike.



Spremnost trenutne američke administracije da u borbi protiv terorizma odustane od principa koje navodno brani najveća je greška koju su mogli počiniti. Ako se uistinu želi postići otklon od dosadašnjih grešaka u tzv. borbi protiv terorizma i iskoristiti sedma godišnjica napada od 11. septembra za kvalitetnu procjenu čitavog procesa insistiranje na nekršenju univerzalnih principa slobode, demokratije i ljudskih prava u ime borbe protiv terorizma (koji navodno prijeti upravo tim vrijednostima) bit će jedan od ključnih odrednica svake nove strategije.

Još jednu od većih prepreka efikasnom hvatanju ukoštac sa izazovom islamističkog terorizma i definiranju razumne strategije borbe protiv terorizma predstavlja čitava plejada novokomponovanih eksperata za islam i islamistički terorizam koji su preko noći ugrabili priliku da se domognu dobro plaćenih pozicija u sigurnosnim agencijama, medijima i naučnim institutima, ne samo u SAD-u nego i širom svijeta. Njihov cilj nije riješiti problem, nego ga konstantno držati aktuelnim, kako bi sebi osigurali materijalnu korist. Nisu rijetki slučajevi da takvi kvazi-eksperti svojim mišljenjima, kasnije pretočenim u političke odluke, samo dodatno pogoršavaju problem i stvaraju uslove za daljnju radikalizaciju. Nadati se da će se problemu islamističkog ekstremizma i terorizma u godinama koje dolaze početi pristupati s ciljem njegovog rješavanja i otklanjanja uslova koji do njega dovode, a ne s ciljem politizacije kako bi se pravdale neke nove okupacije i pljačkanje resursa muslimanskih zemalja.

---

^{Muhamed Jusić - biljkeška o autoru}