Parlamentarni izbori

Usred natezanja o tomu tko se pridržava a tko krši primirje predviđeno Annanovim mirovnim planom, te nemira u nekim dijelovima zemlje, sedmoga su svibnja održani izbori za Sirijski narodni kongres (parlament). Za 250 zastupničkih mjesta natjecalo se 7.195 kandidata - predstavnika Saveza nacionalnoga jedinstva (stranaka bivše Nacionalne progresivne fronte predvođene BAAS-om), deset novolegaliziranih stranaka, te nezavisnih. 710 žena je stavljeno na kandidatske liste. Prema pravilima ustavnog referenduma što je usvojen u veljači (vidjeti prvi tekst ove analize), više od pola ukupnoga broja zastupničkih mjesta u novom parlamentu je bilo rezervirano za kategoriju "seljaka i radnika". Opozicijske grupe što se bore protiv režima su pozvale na bojkot izbora. Američka državna tajnica Clinton ih je unaprijed otpisala kao "farsične".

Prema tvrdnji Visoke izborne komisije koja je nadgledala izborni process, 51,26 posto upisanih birača je pristupilo glasanju, što je za izbore u arapskom okruženju više od uobičajenog postotka. No jedna anketa što ju je naručila Katarska fundacija (Qatar Fundation-Doha Debate) a provela agencija YouGov Siraj, četiri mjeseca prije ovih izbora, rezultirala je još višim postotkom. Na pitanje "Želite li ili ne da Bašar Al-Asad podnese ostavku na funkciju predsjednika?" - od tisuću anketiranih mladih Sirijaca, starih između 14 i 19 godina (pretpostavka je bila da je ta generacija najradikalnija), 55 posto ih je odgovorilo negativno. Većina ispitanika je takav izbora obražila strahom od promjena koje bi se mogle dogoditi ukoliko Bašar ode sa vlasti. Katarska vladajuća dinastija koja uz saudijsku agitira za Bašarovo rušenje i financira sirijsku političku i oružanu opoziciju, kao i njezina Fundacija, nikako se ne mogu optužiti za naklonost prema BAAS-ističom režimu. No pitanje je koliko je ciljani uzorak i broj ispitanika bio relevantan, i što se s tom anketom htjelo postići?         

www.rt.com

Objavljivanje liste izabranih parlamentaraca je kasnilo, jer je postupak navodno ponavljan u više izbornih jedinica gdje je bilo pritužbi i neregularnost, a kada je ta lista konačno objavljena sadržala je samo imena novih zastupnika bez njihove stranačke etikete. Među njima i 30 žena. Prema bolje upućenima, lista Saveza nacionalnoga jedinstva kojega predvodi BAAS osvojila je približno dvotrećinsku većinu sa 183 od 250 zastupničkih mandata, dok je jedna trećina mjesta pripalo nezavisnim kandidatima i nekim nedavno legaliziranim strankama. To se može pravdati superiornošću BAAS-ističke glasačke mašine - stranka ima blizu dva milijuna članova i na raspolaganju joj je bila režimska logistika. Kritičari tvrde da su vlasti izmanipulirale ishod, a da ovi nisu ni održani u mnogim mjestima zahvaćenim nemirima. Najznačajnija oporbena koalicija - Narodna fronta za promijene i oslobođenje koja uključuje ranije nelegalnu Stranku narodne volje i Sirijsku socijalnu nacionalističku stranku, raniju članicu BAAS-ističke Fronte - koja se natjecla sa 45 kandidata, optužila je režim za prevaru. I u tomu nije bila usamljena. No režimu su ti "prvi pluralistički" izbori poslužili svijetu pokazati kako je u stanju, uprkos unutrašnjim tenzijama, organizirati "uspješnu" konzultaciju sa svojim građanima, koji su eto, svojim odazivom i glasanjem, podržali vladin "reformski kurs".   

Različiti kriteriji

Tri dana poslije sirijskih, održani su parlamentarni izbori u Alžiru. Tamo je režimski blok stranaka predvođen vladajućom Frontom nacionalnoga oslobođenja (FLN) zabilježio još uvjerljiviju "pobjedu", što mu je pribavilo jednoglasne pohvale Europljana i Amerikanaca. U završnom izvještaju o tim izborima, tamošnja je Nacionalna izborna konisija međutim sa 35 glasova od 44 mogućih zaključila da je "čitav glasački proces od početka do kraja" bio obilježen "ekcesima i povredama", te da su izbori "izgubili kredibilitet".

Ništa bolja nije bila ni nedavna prva runda predsjedničkih izbora u Egiptu, koja je također bila pohvaljena od istih međunarodnih faktora kao "značajan korak prema demokraciji" (Clinton). Za drugi su se krug ovih izbora kvalificirali Mohamed Mursi, kandidat Muslimanskoga bratstva, zahvaljući mnogoljudnom i discipliniranom članstvu, te Ahmed Šafik, poslednji premijer svrgnutog Mubaraka, kojemu su pridodani glasovi novoregistriranih birača (navodno pet milijuna od ustavnog referenduma održanog u trećem mjesecu 2011.!). No za razliku od Alžira gdje su stranke što su se natjecale na izborima same sastavljale Izbornu komisiju, u Siriji je imenovana dekretom predsjednika republike, a u Egiptu dekretom vladajućeg Vrhovnog vijeća oružanih snaga.

Ishod izbora u sve tri zemlje je naravno bio namješten. Međutim ocijenjeni su različito od zapadnih zagovornika "demokracije". 

Riad Hidžab/ Foto: Guardian.co.uk

Mjesec dana poslije parlamentarnih izbora, predsjednik Asad je imenovao Riada Hidžaba novim premijerom. Taj doktor agrarnih znanosti, pripadnik Bašarove generacije, u prethodnom je mandatu vlade vodio resor poljoprivrede, iako se agrarom ranije nije bavio. Sunit, rođen u Deir Al-Zuru na istoku zemlje, gdje je bio lokalni vođa BAAS stranke, imenovan je kasnije guvernerom Kuneitre na jugu zemlje, a potom je premješten na isti položaj u Latikiju, na sjeveru-zapadu. Tu su ga zatekli prvi prosvjedi i očito je po ocjeni centra dobro odradio posao, pa su mu u travnju 2001. dodijelili ministarstvo poljoprivrede u vladi Adela Safara, njegova prethodnika u istom resoru.

Pretpostavljam da ga u partijsko-državnom vrhu smatraju lojalnim i efikasnim menadžerom koji će biti u stanju sanirati ekomske probleme zemlje uzrokovane nemirima i međunarodnim sankcijama, a posebno nešto učiniti u sektoru agrara teško pogođenog dugogodišnjim sušama. No, gledajući sa strane, rekao bih da je to nemoguća misija.                                           

Olujno primirje

Službeno su se i vlada i njezini neprijatelji iz Sirijskog nacionalnog vijeća i Sirijske slobodne vojske pridržavali primirja koje je nastupilo 12. travnja. U stvarnosti na terenu situacija je bila drukčija. Ranije spomenuta alternativna Sirijska oslobodilačka armije se aktivirala na sjeveru zemlje uz tursku granicu. Njezini predstavnici su preuzeli odgovornost za više napada na režimske snage u oblasti Idliba. No puno je više odjeka imala serija terorističkih akcija radiklanih sunitskih grupa, koje su preko svojih internet portala već mjesecima pozivale na džihad (sveti rat) protiv "nevjerničkog alauitskog režima". Najviše su medijske pažnje privukle operacije što ih je sebi pripisala opskurna Al-Nusra fronta za zaštitu Levanta o kojoj sam pisao ranije. Automobili krcati dinamitom i samoubilačke akcije njezinih mudžahedina što su se zaređale u Alepu, Al-Midanu i dvije u samom Damasku, te jedna kasnija u Idlibu, odnijeli su najviše civilnih žrtava. Svi su reklamirani na džihadističkom portalu Manara Al-Baida (Bijeli minaret), na kojem svoje proglase najčešće objavljuje Al-Kaeda. U jednoj video-snimci Al-Nusre, glas nevidljivog džihadiste poručuje sirijskom režimu da će "skupo platiti za za masakre sunita" i za "grijehe alauita".

Nagađa se ali nema dokaza da je Al-Nusra jedna od filijala po zlu poznate Al-Kaede čiji su militanti u susjednom Iraku istom metodama obračunavali sa tamošnjim šijtima i to još uvijek čine. Ti tvrde da je vlada premijera Malikija uzurpirala vlast u Bagdadu i da proganja sunite. Na nekim prosvjedima u Siriji viđene su crne zastave Islamske države Iraka, kako se naziva iračka organizacija Al-Kaede. Tvrdi se da su se u Siriju iz Iraka ubacili i militanti Ansar Al-Sune, manje sunitske fundamentalističke grupe. Možda su sve učestalije eksplozije mina podmetnutih pod prometnice kojima se kreću vladini vojni konvoji djelo tih grupa.

Prema kuvajtskom dnevnom listu Al-Qabus (10/06/2012), deseci kuvajtskih džihadista pristiglih u Tursku čeka na tursko-sirijskoj granici da im pripadnici Sirijske slobodne vojske uruče sirijske osobne iskaznice kako bi se pridružili borbi protiv Bašarova režima. Navodno nisu jedini, jer prema drugim izvorima, među tim dobrovoljcima ima Libijaca, Alžiraca, Tunižana, Saudijaca, Pakistanaca i drugih. Ovo je prvi puta da se govori o Turskoj kao zemlji preko čijeg se teritorija takvi dobrovoljci ubacuju u Siriju. Također se tvrdi da u turske luke pristaju brodovi s oružjem namijenjenim pobunjenicima, koje se tu prekrcava u kamione i odvozi prema granici. Ovi su očito sada bolje naoružani, o čemu svjedoče najnoviji snimci uništenih sirijskih tenkova. Do sada se smatralo da uhodani kanali infiltracije i slanja oružja idu preko Libanona. Dan poslije vijesti u kuvatskom listu, oglasio se vođa Sirijske slobodne vojske pukovnik Al-Asad s tvrdnjom da se u redovima njezinih brigada bore isključivo Sirijci.      

Ni Damask se ne pridržava u potpunosti zahtjeva Annanovog plana o primirju. Nije povukao svoje jedinice i naoružanje iz svih naseljenih mjesta gdje je došlo do sukoba ili je to učinio djelomično. Najčešće se izgleda događalo da režimski vojnici evakuiraju naselje u koje su se prethodno infiltrirali pobunjenici, ali ga onda počnu opsjedati i iz daljine tuči minobacačkom vatrom i tenkovskim topovima. Na to pobunjenici odgovaraju istom mjerom (nemaju doduše tenkove), a ponegdje pokušavaju s prodorima iz obruča. Kada njihovi napadi budu odbijeni natrag prema polazištu na njih su se u više slučajava slali pripadnici pomoćnih šabiha milicija. Ti ne nose uniforme regularne armije, a opremljeni su samo lakim oružjem. Njih se optužuje za neke od najnovijih zločina nad civilima.      

No nisu ni pripadnici Sirijske slobodne vojske bezgrešni. U trećem je mjesecu Human Rights Watch, organizacija sa sjedištem u New Yorku, uputila Sirijskom nacionalnom vijeću otvoreno pismo u kojem se kaže da "brutalna taktika vladinih snaga ne može opravdati zloupotrebe za koje je odgovorna oružana opozicija," te da "vođe opozicije moraju jasno dati do znanja svojim sljedbenicima da ni pod kakvim okolnostima nije dopušteno mučiti, kidnapirati ili strijeljati". No pismo je upućeno na krivu adresu, jer je Vijeće samo politička kapa nad Sirijskom slobodnom vojskom, a službeno nije nadređeno drugim oružanim formacijama što su se namnožile u Siriji.         

Masakr u Huli

Masakr civila u Huli nedaleko od Homsa, zapravo u dva kilometra udaljenom zaseoku Talduu, pokrenuo je novi val pritisaka na Rusiju i Kinu s ciljem da se ove pridruže međunarodnoj akciji protiv sirijskog režima. Prema opisima ovoga zločina cirkuliranih na opozicijskim relejima, u tom su sunitskom mjestu, 25. svibnja lokalci prosvjedovali što je na njih navuklo 18-satnu artiljerijsku paljbu snaga sigurnosti stacioniranih izvan zaseoka, poslije čega su režimski policajci, tzv. šabihe, navodno ušli u naselje i išli od kuće do kuće ubijajući tu zatečene. Pobrojeno je 108 mrtvih, među kojima 34 ženskih i 40 dječjih tjelesa, skoro svi ubijeni puščanim mecima iz neposredne blizine ili noževima, a manje od 20 artljerijskom paljbom. Fotografije i video snimke pobijenih su obišle svijet i, naravno, izazvale zgražanje. Sirijsko nacionalno vijeće i njegovi inozemni tutori su optužili vlasti za ovo do tada neviđeno nasilje nad civilima i zahtijevali kažnjavanje Bašarova režima. Taj im je pokolj bio krunski dokaz da režim bezobzirno krši primirje na koje se obavezao. Prema drugoj ali ignoriranoj verziji događaja, režimske su snage bile napadnute izvan Taldua od grupe "naoružanih terorista", koji su bili odbijeni i povukli se u Taldu gdje su se zabarikadirali. Dok su ih snage sigurnosti paljbom pokušavale isjerati odatle došlo je prema istom izvoru do pokolja, dakle dok je selo bilo pod kontrolom "terorista". 

Na to je ukazao ruski predstavnik u UN-ovoj Komisiji za ljudska prava u Ženevi koja je o tomu raspravljala nekoliko dana poslije masakra. Velikom većinom glasova, uz protivljenje Rusije, Kine i Kube, te dvije odsutne delegacije, Komisija je osudila Siriju, ali istovremno tražila da se provede nezavisna istraga. Promatrači UN-AL koji su pristigli u Taldu nisu međutim potvrdili jednostranu odgovornost Damaska, a Kofi Annan je još kasnije govorio o "podijeljenoj odgovornosti".  Ispostavilo se naime, prema listi identificiranih, da su žrtve većinom bili alauiti (čija su naselja u ovom kraju izmiješana sa sunitskim), dakle pripadnici vjerske zajednice koja je lojalna režimu. Prema jednom bejrutskom izvoru, najvjerojatnije su taj pokolj počinili inozemni džihadisti (sunitski ekstremisti), koji su pristigli iz susjednoga Libanona umiješavši se u sukob lokalnih sunita i alauita. Osvećivanje civilima, ženama i djeci "bezbožničke" vjerske zajednice, u ovom slučaju alauitske, njihov je modus operandi. Tako su postupali i to još uvijek čine u Afganistanu, Pakistanu i Iraku. Istina je da režimske snage i policije mogu biti brutalne, ali zašto bi ubijale "svoje" alauite, ili bilo koje nenaoružane civile, i time režimu kojega brane nanosili političku i moralnu štetu?         

Obraćajući se 3. svibnja novoizabranom parlamentu, predsjednik Bašar je ustvrdio da je Sirija žrtva inozemne zavjere. Nametnut joj je - interpretiram što je rekao - rat u tri sukcesivna ciklusa, prvo s poticajima unutrašnjih nemira, zatim s oružanim akcijama, a potom s terorističkim atentatima i bombaškim napadima, koji su se izjalovili. Sada su na redu pokušaji izazivanja sektaških sukoba kao što je brutalni masakr u Huli kojega - naglasio je - čak ni monstrumi ne bi počinili, ali su to učinili ubačeni teroristi.        

No, nastavljajući svoju raniju praksu, generalni sekretar UN-a Ban KI-moon je svu odgovornost svalio na Damask, istovremeno upozoravajući da Siriji prijeti građanski rat. Visoka komesarka UN-a za ljudska prava Navi Pillay je otišla i korak dalje, zahtijevajući od Vijeća sigurnosti UN-a da kod Međunarodnog kaznenog suda pokrene postupak protiv Bašara Al-Asada kojega smatra odgovornim za zločine protiv čovječanstva. Sedamnaest zapadnih država je otkazalo gostoprimstvo sirijskim ambasadorima. Slijedile su ih Turska i šest arapskih monarhija iz Perzijskog zaljeva. Damask je za uzvrat proglasio izaslanike SAD, VB, Francuske, Njemačke, Italije, Španjolske, Belgije, Švicarske i Kanade persona-ma non gratae. Neki od tih su bili povučeni ranije.   

SAD s europskim i arapskim saveznicima su u UN-u krenule s novim pressingom na Rusiju i Kinu. Javno je prozivan Putin koji je upravo započinjao svoj novi-stari predsjednički mandat u Rusiji, kao maltene suodgovoran za Bašarove zločine, jer nastavlja s upornim ruskim protivljenjem međunarodnoj intervenciji koja bi ih spriječila. Putina međutim nisu pokolebale ni članice EU-a s kojima je o tomu raspravljano na summitu EU-Rusija u St. Petersburgu. Neposredno poslije toga je otputovao u Kinu na sastanak Šangajske organizacije za suradnju (SCO), odakle je s Kinezima i srednjeazijskim članicama poručeno da se rješenje sirijske krize mora tražti dijalogom samih Sirijaca, a nikako inozemnom vojnom intervencijom.

Summit Brazila, Rusije, Indije, Kine i J. Afrike, tzv. BRIC zemalja u Delhiju krajem ožujka u čijem je radu sudjelovao Putinov prethodnik Medvedev već je osudio ratnu retoriku kojoj su izloženi Sirija i Iran, te podržao napore da se međunarodni sporovi i unutrašnji sukobi rješavaju dijalogom i na miran način. Takav je pristup ponovljen na ministarskoj konferenciji 120 nesvrstanih zemalja održanoj u svibnju ove godine u Šarm Al-Šeiku, u Egiptu. Tu se također zahtijevalo više podrške legitimnim aspiracijama palestinskog naroda za stjecanje nezavisne države.   

Još sukoba i zločina

Nekako u to vrijeme je puštena vijest da su u jednom selu pored Deir Al-Zura (rodnog mjesta novog premijera Hidžaba) pronađena tijela trinaestorice muškaraca u civilu kojima su ruke bile vezane iza leđa, što je navodno dokaz da su strijeljani od režimskih snaga. No ta je vijest nestala kada je Sirijsko nacionalno vijeće objavilo, pozivajući se na izvješće Sirijske opservatorije za ljudska prava iz Londona, da je u Al-Kubairu, sunitskom selu udaljenom 20 kilometara od Hame, 7. lipnja pronađeno 100 spaljenih leševa civila među kojima 20 djece i 20 žena. Lokalni koordinaciski odbor je nešto kasnije naveo da je bilo 78 žrtava od kojih 35 pripada samo jednoj obitelji. U društvene mreže su pušteni fotografije pobijenih poslaganih po zemlji, među kojima i jednog djeteta upucanog u glavu.

Prema verziji koju je kasnije ponovio Ban Ki-moon na zatvorenoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a - pobunjeni stanovnici Al-Kubaira su bili izloženi granatiranju vladinih snaga stacioniranih izvan grada, poslije čega su u selo ušli policajci šahibe naoružani puškama i noževima i izvršili pokolj. Dodao je da se Sirija nalazi na rubu ponora i građanskog rata. Na istom je sastanku navodno Kofi Annan zahtijevao da Vijeće zauzme "jedinstven stav" i izvrši "sadržajan" pritisak na predsjednika Al-Asada.

Monitori UN/AL su drugog dana poslije masakra pokušali doći do Al-Kubaira, ali se nisu mogli probiti - prema prvoj verziji na njih je pucano, po drugoj su ispred njihova konvoja eksplodirale mine, a po trećoj su ih odvratili seljaci iz okolnih naselja koji su zaustavili njihov konvoj i tada su se čula dva pucnja. Sutradan su nesmetano ušli u Kubair, ali su leševe našli na farmi izvan sela. Navodno su ih šabihe tu prebacili i spalili kako bi prikrili dokaze svoga zločina. No nije jasno tko su pobijeni - da li mještani sela ili njihovi protivnici? Prema jednom novinaru koji je pokušao shvatiti što se tu dogodilo, sve je počelo sa svađom seljaka Kubaira s njihovim susjedima oko oranica - što komu pripada? - došlo je do lokalnoga sukoba u koji su se nespretno umiješale vlasti sa svojim vojnicima na strani susjeda. Ali, tko su ubijeni i tko ih je ubio nije razjašnjeno.

Državna TV je po običaju optužila "teroriste". Opozicijski releji su istovremeno objavili da su vladini policajci kod mjesta Buvaida Al-Šarka na zapadu zemlje zaustavili autobus s radnicima lokalne tvornice i ubili 13. Navodno vladine snage opsjedaju Al-Kaldijeh, sunitsko naselje u Homsu, i tuku ga artiljerijom, Iz Damaska se pak javlja da su u nekim predgrađima pucalo i da su se čule eksplozije bombi..  

Komentatori potpuno različitih političkih orjentacija sve češće upozoravaju da sirijski sukobi poprimaju sektaški karakter. Nije riječ samo o sve aktivnijem uključivanju infiltriranih radikalnih sunitskih grupa džihadističkih i salafističkih svjetonazora koje vode svoj "sveti rat protiv nevjerničkog režima", već i o dvosmislenoj strategiji Muslimanskoga bratstva koje dominira Sirijskim nacionalnim vijećem i čija se organizacija u zemlji regenerirala. Financirani su i oružje im je plaćeno iz saudijskih i katarskih državnih i privatnih fondova. Cilj im je pošto poto minirati krhko primrje i onemogućiti političko rješavanje krize. I Turska je, čija je vladajuća stranka islamističke provenijencije, podlegla zovu suntiske solidarnosti, iako se zalaže za uspostavljanje sekularne države. No glavni joj je cilj ishoditi međunarodno pokriće za pokretanje kolektivne vojne akcije protiv sirijskoga režima. Raspravu o tomu što će se dogoditi kada i ako Bašar bude srušen je za sada odložila, a računa da bi uz oslonac na Sirijsko nacionalno vijeće i Sirijsku slobodnu vojsku (barem na krilo što operira s njezinog teritorija) kasnije mogla utjecati na ishod sirijskih sukoba. 

Alep/ Foto: Telegraph.co.uk

Isto su tako zabrinjavajući sve češći lokalni sukobi susjeda različitih vjeroispovijesti - selo protiv sela zbog pristupa oranicama i vodi, kvart protiv kvarta u gradovima gdje i najmanji incident imeđu pojedinaca može prerasti u pogrome protiv onih različitih. Čak ne mora biti incidenta ili prijetnje. Kažu mi prijatelji koji imaju rođake u Alepu, nekada multikonfesionalnom gradu, da su se skoro svi bogatiji kršćani, šijiti i Armenci pobjegli. Neki su se domogli Bejruta, gdje prave društvo bogatim sunitskim kolegama iz Damaska koji su tu također našli utočište, nadaju se privremeno.

Međuvjerska tolerancija koja je do nedavno karakterizirala Siriju je izgleda isparila.     

Razjedinjena "službena" oružana opozicija

Bilo je jasno i ranije da postoje dva odvojena krila Sirijske slobodne vojske - jedan "službeni" štab koji operira od samoga početka sirijskih nemira iz Turske, gdje su mu i logističke baze, i drugi, o kojem se do javne svađe što je izbila poslije masakra u Huli ništa nije znalo. Taj je po svemu sudeći bio lociran u Jordanu, no sada se tvrdi, kao što će se vidjeti iz njihova doljeopisanog verbalnog prepucavanja, da funkcionira unutar Sirije. Sumnjam u to, ali je očito da se ovi drugi osjećaju jačim i prisutnijim u zemlji od njihova turskoga suparnika. No i prvi i drugi pokušavaju različitim pristupima ishoditi inozemnu vojnu intervenciju protiv režima u Damasku.    

Pukovnik Asad, nominalan komandant Sirijske slobodne vojske, ustvrdio je u intervjuu panarapskom listu Ašrak Al-Avsat da njegove snage neće moći još dugo sjediti skršenih ruku dok vlada nastavlja sa gušenjem  protesta. "Nismo u stanju tolerirati ubijanja, hapšenja i bombardiranja, i to u prisutnosti međunarodnih monitora koji su tomu lažni svjedoci. Naši građani zahtijevaju da ih branimo, dok Vijeće sigurnosti ne poduzima ozbiljne korake (za zaustavljanje napada na civile) što režim koristi za nove zločine".

Par dana kasnije se videosnimkom dostavljenom medijima oglasio drugi pukovnik iste vojske, izvjesni Kasem Saadedin. Ultimativno je zahtijevao od Bašarova režima da se u roku od 48 sati prikloni primirju, povuče svoju vojsku iz gradova, omogući dostavljanje humanitarne pomoći ugroženima i oslobodi sve zatvorenike. U suprotnom, rekao je, "pripadnici Sirijske slobodne vojske se više neće smatrati obaveznim pridržavati se mirovnoga plana". Ultimatum je navodno uputio iz Homsa.

Ubrzo poslije se javio pukovnik Asad, koji bi Kasemu trebao biti nadređeni, demantirajući postojanje bilo kakvog ultimatuma. Istovremeno je uputio izaslaniku UN/AL Annanu zahtjev da službeno potvrdi neuspjeh (failure) njegova mirovnoga plana. Prema novinaru britanskog Independenta, demanti je izazvao "bijes" antirežimskih aktivista i boraca u zemlji. Jedan mu je od Kasemovih oficira, kojega nije imenovao, izjavio da su "pravi vođe Slobodne vojske u Siriji, a ne po turskim hotelima s pet zvjezdica". Pukovnik Kasem je govorio, tvrdio je ovaj, u ime Zajedničke komande Slobodne vojske čije jedinice operiraju unutar Sirije i uključuje deset lokalnih vojnih vijeća koja priznaju Kasema za svoga vođu.    

Alternativni scenarij za rušenje Bašara?

Susan Rice/ Foto: Zimbio.com

Očito frustrirana otporom Rusa i Kineza novim pokušajima da se kroz Vijeće sigurnosti UN-a progura rezolucija kojom bi se legalizirala intervencija protiv sirijskog režima, šefica Misije SAD pri UN-u ambasadorica Susan Rice je ustvrdila da je Annanov plan "mrtav" i kako je sada međunarodna zajednica suočena s jedinom preostalom opcijom, koja je "najgora ali najvjerojatnija", a to je akcija mimo Vijeća UN-a. 

Podsjećam, Bushova je administracija krenula 2003., u invaziju Iraka kojem se imputiralo da posjeduje arsenal "oružja masovnog uništavanja" (weapons of mass destruction -wmd) bez pokrića UN-a sa tzv. "Koalicijom voljnih". Lista koju je na početku te operacije objavio State Department je sadržavala imena 46 država, uključujući takvih kao što su Mikronezija, Samoa, Solomonski otoci i sličnih zemalja koje su dale samo verbalnu podršku američkoj inicijativi. Kasnije je više puta dopunjavana i mijenjana, a ispostavilo se da neke zemlje nisu ni znale da su stavljene na listu. U konačnici su samo četiri države - tandem SAD-VB, Australija i Poljska - sudjelovale sa svojim trupama u kopnenoj invaziji. Kuvajt im je poslužio kao polazna logistička baza. Više drugih bliskoistočnih zemalja je Anglo-Amerikancima stavilo na raspolaganje svoje aerodrome i luke. Turska se nije htjela uključiti, a odbijala je dozvoliti tranzit američkim trupama prema sjeveru Iraka sve dok Washington nije odriješio kesu i doznačio Ankari više milijardi dolara na ime vojne i druge pomoći (spominjem ovdje Tursku jer se i na nju računa u slučaju vojne invazije na Siriju).

Lista država-članica Bushove nebulozne "Koalicije voljnih" neodoljivo podsjeća na današnju listu tzv. "Prijatelja Sirije". Samo je pitanje da li je Obamina administracija spremna stati na čelo snaga koje će krenuti u vojnu akciju protiv sirijskog režima, ili će u to gurnuti neke od svojih bliskoistočnih saveznika? Prethodno sam spomenuo Tursku na čijem je teritoriju štab Sirijske slobodne vojske. Oružane grupe te vojske operiraju na sjeveru Sirije, a po svemu sudeći odatle kreću u akcije preko granice i pripadnici paralelne Sirijske oslobodilačke armije. Ankara, koja glasno zagovara međunarodnu intervenciju i koja je puštala probne balone o potrebi stvaranja "sigurnosnih zona" unutar Sirije i otvaranju "humanitarnih koridora" prema žarištima sukoba,neće se sama upuštati u takvu operaciju, ali bi svakako bila jedan od ključnih sudionika šire antisirijske koalicije pod zastavom UN-a, NATO- a ili nekakve nove "Koalicije voljnih". Naravno, netko bi morao snositi troškove.                    

No da bi se srušio Bašar, takva bi zajednička vojna operacija trebala istovremeno krenuti s juga, odnosno iz Jordana direktno preko sirijske granice, ili/i zaobilaznim putom preko Libanona kao što je do sada išla infiltracija pobunjeničkih oružanih grupa. U Jordanu, odakle operira druga branša Sirijske slobodne vojske, već postoji materijalna a u pripremi je i ljudska infrastruktura za invaziju. Petnaestog svibnja su tu počeli vojni manevri SAD i njihovih saveznika pod kodnim nazivom "Eager Lion 2012", uz sudjelovanje 12.000 vojnika iz 19 zemalja. Prema generalu Aunu Aduanu, koji od jordanskih domaćina zadužen za koordiniranje te vježbe, manevri su bili planirani još prije tri godine i nemaju ničega zajedničkog sa sadašnjim događajima u susjednoj Siriji. "Mi poštujemo suverenitet Sirije - naglasio je - Nema nikakvih tenzija imeđu Sirijaca i nas" (što nije istina). U manevrima, za koje se kaže da su najznačajniji u posljednjih deset godina na Bliskom istoku, sudjeluju uz američke i jordanske postrojbe i vojnici Francuske, Velike Britanije, Italije, Španjolske, Australije i Pakistana, a od arapskih zemalja - Bahreina, Katara, Saudijske Arabije, Egipta, Iraka i Libanona. Nisu navedena imena još tri zemlje koje sudjeluju u toj vježbi.

Moguće je da je nju bio uključen i izvjestan broj Libijaca, bivših pobunjenika protiv Gadafija, iz kontingenta od njih 10.000, koji su na osnovu sporazuma između Amana i Tripolija sklopljenog u prosincu počeli pristizati u Jordan. Tu su po svemu sudeći stizali avionima Royal Jordanian-a koji je nekako u to vrijeme uveo trinaest tjednih letova za Tripoli, Bengazi i Misuratu. Pretpostavljam da se istim letovim u Jordan prebacivalo i oružje. Međutim da ne bi ispalo kako se nacionalna aviokompanija bavila tim poslom, u Amanu je kasnije objavljeno kako je Jordan prihvatio 53.000. libijskih ranjenika (!) i kako Libija duguje 200 milijuna dolara za njihovo liječenje.        

Prema jordanskom zamjeniku šefa policije Mohamedu Rakahu, koji je o jordansko-libijskom vojnom aranžmanu ranije obavijestio javnost, citiran u depeši AFP-ea iz Amana, pristigli Libijci će proći odgovarajuću obuku koja će ih osposobiti da budu integrirani u libijske snage sigurnosti i policiju. Ti će Libijci biti obučavani, navodi se u istoj depeši, u Međunarodnom policijskom centru jugoistočno od Amana.

Taj su Centar 2003. godine osposobili i financirali Amerikanci. Prvobitna mu je namjena bila obučavati jordanski policijsko-sigurnosno osoblje. Kasnije je tu obuku prošlo i desetak tisuća Iračana, a tvrdi se i Afganistanaca (dakle regruta iz dvije okupirane zemlje). 2003. godine je u okviru istoga Centra pokrenut poseban program za obučavanje pripadnika palestinskih snaga sigurnosti i Predsjedničke garde Mahmuda Abasa, koji se pročuo kada je za njegova koordinatora imenovan kontroverzni američki general Keith Dayton. 2010. ga je na tom položaju naslijedio general Michael Moeller. Pored jordanskih i američkih nastavnički kadar je još uključivao britanske i kanadske vojne instruktore, kao i privatne kontraktore iz firme DynCorp. Amerikanci su s Izraelcima usuglasili i kasnije koordinirali svrhu obuke palestinskih regruta, koji su u smjenama dovoženi u Jordan i vraćani na Zapadnu obalu. Cjelokupan palestinski program je financiran od State Departmenta.

Pretpostavljam da libijski program u istom Centru financira Libijsko nacionalno prijelazno vijeće, koje se je na taj način riješilo barem na izvjesno vrijeme 10.000 neposlušnih sugrađana, pripadnika raznih pobunjeničkih brigada koje se još uvijek odbijaju razoružati i predstavljaju stalnu prijetnju nekonsolidiranoj centralnoj vlasti.

I dvije starije vijesti bliže "brdovitom Balkanu". Associated Press je javio da je u travnju, na povratku iz SAD, u Prištinu pristigla delegacija sirijskih pobunjenika predvođena izvjesnim Amarom Abdulhamidom, za kojega je rečeno da je sirijski aktivist ljudskih prava i disident. Prema njegovoj izjavi, cilj dolaska delegacije je upoznavanje s iskustvima Kosovske oslobodilačke armije (UČK), a posebno s načinima objedinjavanja disparatnih gerilskih grupa u organiziranu vojnu cjelinu. Obećao je svojim domaćinima da će Sirija priznati Republiku Kosovo čim opozicija dođe na vlast u Damasku. Prema AP-eu, centar koji će prihvatiti na obuku sirijske polaznike, svojevremno su osposobili Amerikanci na kosovsko-albanskoj granici. Prema agenciji Novosti, rusko ministarstvo vanjskih poslova je kratko poslije toga izrazilo "zabrinutost zbog vijesti o kontaktima predstavnika sirijske opozicije s vlatima tzv. Republike Kosovo", koji se po njoj nisu sveli samo "na razmjenu iskustava o organiziranju separatističkih pokreta" već se razgovaralo i o "vojnoj obuci sirijskih militanata".

Sve u svemu, u pripremi je nekakav alternativni scenarij za rušenje Bašarova režima, ili možda više scenarija, i to se daje do znanja. Ili se s time samo vrši dodatni pritisak na Ruse, Kineze i druge koji se protive inozemnoj vojnoj intervenciji protiv Sirije?

(Kairo, 28/05-13/06/2012)