CNN je debatu prenosio u živo. Na trenutke nas je živa diskusija o ulozi Boga u svijetu čovjeka vraćala u 12. stoljeće Sv. Anselma, daleko od nezgodnih i kompliciranih tema 21. stoljeća. Mike Huckabee kaže kako smo mi u Americi dobili velike darove OD BOGA, kao slobodu govora, pa dalje nabraja stvari koje građanima SAD-a garantira njihov Ustav, koji su donijeli LJUDI. On ne vjeruje u evoluciju. Svijet je Bog stvorio u šest dana, tako kaže Biblija, i tako jeste.

McCain, koji bi, za razliku od Huckabeeja, čak i mogao postati predsjednik, dijeli Huckabeejev stav o evoluciji, ali smatra da TREBA DOZVOLITI da se teorija evolucije i dalje predaje u školama, jer se treba dozvoliti ljudima da imaju uvid u razne teorije. Za nekog tko ne vjeruje u takvu temeljnu teoriju suvremene znanosti, kao što je evolucija, McCain, bizarno, vjeruje u sigurnost nuklearne energije, i podržava izgradnju novih nuklearki. I obećaje nam da ćemo MI prevagnuti u titanskom sukobu između zla i dobra. Ne kaže, međutim, da li smo MI zlo ili dobro u sukobu.

Giuliani, bivši gradonačelnik New Yorka, već duže vremena javno smatra da je pobačaj pogreška, ali da država ne bi trebala odlučivati o tome. Jedan newyorkški katolički svećenik je taj stav usporedio sa stavom Poncija Pilata glede pribijanja Isusa na križ. Kako se Giuliani počeo braniti od te optužbe, tako je nestalo zvuka - baš je udario grom u zgradu gdje se debata održavala! Malo uzdrman, Giuliani je nastavio, pažljivije birajući riječi. Ipak, nije se za šalit sa srdžbom Božjom, ne?

U jednom trenutku je voditelj, Wolf Blitzer, zamoren izbjegavanjem direktnog odgovora, postavio otvoreno pitanje svim kandidatima: da li bi itko od vas podržao zakon da homoseksualci mogu služiti u vojsci? Muk. Od deset glasova, glasa čuti nije. Strah od glasova kršćanskih konzervativaca je prevelik. A barem polovica kandidata bi inače podržala takav zakon. Posebno nakon što je nedavno pola tuceta inače rijetkih vojnih prevodioca na arapski, urdu i farsi, najednom (nekako pred prekomandu u Irak) otkrilo i obznanilo da su homoseksualci, te su tako, odmah, po zakonu, izbačeni iz vojske.

Slušajući debatu, ukazalo mi se da ni američki republikanci, baš kao niti arapske muslimanske vojne diktature i kraljevine, nisu doživjeli renesansu, te da žive u predkopernikanskom vremenu u kojem se sunce obrće oko zemlje, djecu donosi roda, a svijet, stvoren u šest dana, je ravan i stoji na leđima kornjače. Nije li mnogo više zabrinjavajuće da netko tko ne vjeruje u evoluciju može postati predsjednik najmoćnije vojne sile u povijesti čovječanstva, nego što je Ahmadinedžad predsjednik Irana?

Vjetrenjače koje idu na naftu

Polovica debate ipak je bila posvećena sekularnim temama, kao globalno zagrijavanje. Giuliani je pobrao ovacije za svoj prijedlog da Amerika treba investirati u alternativne izvore energije, kao što je nekad investirala u Apollo program, da stavi čovjeka na mjesec, umjesti da puni kofere svojih neprijatelja svojom potrebom za naftom. Mitch Romney, treći od deset kandidata, pored McCaina i Giulianija, koji ima neke realne šanse, zatim je nabrojao te neprijatelje: Putin, Chavez, Ahmadinedžad se bogate na našoj potrebi za naftom,...

Međutim, nešto kasnije u svom monologu o nafti, Romney je rekao kako bi bi velike naftne kompanije, tzv. Big Oil, trebale svoje profite, koje, za sada samo zgrću, reinvestirati u izgradnju novih rafinerija. To je, svakako, točno, no zar nije samo nekoliko sekundi ranije rekao kako bi trebalo novac investirati u alternativu nafti? To je tipičan Romney. Rođeni šarmer. Izgleda kao filmski glumac, dolazi iz bogate političarske porodice (otac mu je bio industrijalac i guverner Michigana). Užasno je bogat, a njegovo bogatstvo dolazi iz najmračnijih mešetarskih izvora.

Romney je karijeru napravio kupujući posuđenim novcem dionice slabo profitabilnih kompanija za investicijsku firmu Bain & Co. Jednom, kad bi nagomilao dovoljno dionica pojedine kompanije da ostvari kontrolu, počeo bi zahtijevati restrukturiranje kompanije da bi ista postala profitabilnija, dovoljno profitabilna da pokrije troškove kapitala kojim je kupljena, plus proizvede dobit za Bain & Co. Rezultat je rast dionica, rast vrijednosti fonda i bogaćenje Romneya i investitora u njegov fond. S druge strane, restrukturiranje je obično eufemizam za rasprodaju posjeda kupljene kompanije i masovno otpuštanje radne snage, te osiromašivanje cijele društvene zajednice u kojoj se ista kompanija nalazi (mislim da je Jack Welch nedavno održao predavanje o velikim dobrobitima takve politike za vlasnike kapitala u koncertnoj dvorani Lisinski).

Kako postati prijatelj

Njegova platforma je mješavina fiskalnog fašizma, logičnog za nekog tko je svoje bogatstvo ostvario na pretakanju šupljeg u prazno, snažne vojske i ne sasvim jasne demagogije o viziji budućnosti i zemlji mogućnosti. Hvali se kako nikad nije digao poreze, kresao je servise i zalagao se za malu upravu. U naopakom svijetu američke republikanske stranke, činjenica, da je, kao guverner izrazito prodemokratskog Massachussetsa, jedini guverner koji je imao priliku donijeti zakon o univerzalnom zdravstvenom osiguranju (Massachussets je jedina američka država koja zdravstveno pokriva sve svoje građane), je negativna: Duncan Hunter, jedan od kandidata, čak ga je prozvao SOCIJALISTOM, što je uvreda inače rezervirana za Hillary Clinton.

Hunterov sin je u Afganistanu. Uvojačio se u marince dan nakon kobnog 11. rujna. Tata Duncan u odgovoru Erin Flanagan, čiji brat je ubijen u Iraku osam dana prije nego se trebao vratiti kući (CNN je napunio dvoranu ženama, sestrama i majkama vojnika), izjavio je kako je rat u našem interesu i kako je Amerika oslobodila Japan i sad su prijatelji, i kako će tako jednom biti i sa Irakom. Dr. Brownback, kandidat iz Kanzasa, onkolog po struci, koji je dobar dio svojih odgovora posvetio raku, spremno je podržao Huntera, i izrazio vjeru u pobjedu.

Njegov plan, kaže, je podijeliti Irak u tri provincije - Kurdistan, Sunistan i Shiastan, sa Bagdadom kao federalnim gradom u sredini. To je herzig prijedlog, i možda bi se mogao ozbiljnije razmatrati, kad bi Amerikanci u stvari bili u kontroli u Iraku. Činjenica, da Pentagon priznaje danas da Američka vojska i njihovi irački šegrti kontroliraju tek trećinu Bagdada, prilično limitira grandiozne političke planove. McCain se samo nervozno obrecnuo na tu glupost, rekavši da nije dobro dijeliti Irak.

McCain smatra da je rat u Iraku krivo vođen od samog početka, no da se sada ne možemo samo tako povući: greške treba ispraviti. Njemu je žao zbog žrtava, no budući da je rat pogrešno vođen, smatra da se moramo pomiriti da će žrtava biti još i da se moramo strpiti i ratovati, jer ako se povučemo, da će ti teroristi iz Iraka doći za nama. I zaista, opaki teroristički planovi u SAD-u bivaju raskrinkani u posljednjem trenutku u zadnje vrijeme i to uvijek nakon rasta popularnosti Demokrata (Fort Dix, pa JFK aerodrom). Drugim riječima, Bush nije kriv što je započeo rat, nego što ga je krivo vodio. Jučer, govoreći pred sigurnim auditorijem bivših sovjetskih disidenata u Pragu, Bush je rekao: Najmoćnije oružje u borbi protiv ekstremizama nisu meci ili bombe, nego univerzalni apel slobode. Ne znam zašto onda inzistira da toliko vojske mora ostati u Iraku. Zar se ne bi moglo poslati par slobodarskih mislilaca u Irak da izvedu ljude na pravi put?

Što bi preporučili Bushu

Jedno od pitanja bilo je i što bi preporučili Bushu, ako budu njegovi nasljednici. Kongresmen Tucaredo iz Colorada, koji bi, inače, zabranio SVU imigraciju (dakle i legalnu), rekao je kako bi mu rekao isto što je Karl Rowe rekao njemu, kad je Tucaredo jednom glasao drugačije od Busha: nemoj da ti više vidimo sjenu na vratima Bijele Kuće. Brownback, koji je i dalje dobar sa Roweom, bi predložio Bushu da postane javni uzor mladima u poštenju i integritetu.

Kao pravi uzori poštenja i integriteta, svi se oni ljute što je pošten i dobar Cheneyev suradnik, Libby, osuđen na trideset mjeseci zatvora za otkrivanje imena CIA obavještajke novinarima, da bi se administracija osvetila njenom suprugu zbog njegove političke kritičnosti, i svi bi Libbya pustili na slobodu. Novi imigracijski zakon, kojem je McCain jedan od autora, toliko je nepopularan i među desnicom i među ljevicom, da je debati opadala gledanost dok je McCain pokušavao braniti zakon. U stvari, radi se o tome kako skupiti 24 milijarde dolara da se pokriju rupe u budžetu?

Podijeliti zelene karte dvanaest milijuna ilegalnih imigranata za dva soma dolara po glavi. To je otprilike suština novog imigracijskog zakona, koji će se sad malo duže otezati kroz Kongres kako bi imigranti, koji žive svakodnevno u strahu od deportacije, bili zahvalniji što će im za samo jednu i pol mjesečnu plaću biti dozvoljeno da i dalje nastave biti izrabljivani za najnižu moguću nadnicu od njihovih poslodavaca - koji, pak, neumorno trpaju lovu u kofere političara, da im ovi ne bi deportirali njihovu jeftinu radnu snagu. Političari se samo moraju dogovoriti kako da zamažu oči američkoj sirotinji, kako ova ne bi pomislila da taj zakon nedaj bože i njima snižava nadnice i čini ih siromašnijim...

Z kao Davidova zvijezda

Problematičnije su nove H2C vize i tzv. Z vize. H2C kopira Kanadski model (za H1 vizu poslodavac garantira, a H2C se izdaje od države na temelju kvalifikacija: dakle administracija donosi sistem bodova, po kojem recimo za magisterij dobiješ dvadeset od mogućih sto bodova). Za razliku od H1 viza, ovdje nitko ne garantira da će poslodavci zaista zaposliti sretne dobitnike - Kanada ima dosta problema sa viškom visokoobrazovanog kadra koje su tako importirali, a sad im se ne može naći posao: danas su upozorili Amere kako oni zbog takvog sistema danas imaju puno doktora koji voze taksije. Osim toga pola od nevjerojatnih dvanaest milijuna - populacija cijele Srbije - ilegalaca su Meksikanci, šezdeset posto kojih nema ni završenu srednju školu, a o njima ovisi hoće li jabuke u Kaliforniji svake godine biti ubrane. Njih H2C vize isključuju.

Z vize su zapravo kopija njemačkog modela iz šezdesetih i sedamdesetih, dakle bez ikakvih garancija da se ikada mogu pretvoriti u zelene karte i građanstvo, čiste gastarbajterske dozvole rada, koje misle naplaćivati po petsto dolara godišnje. Immigrant advocacy grupe su zajapurene oko Z viza, naročito, tvrdeći da je to put ka kreiranju permanent underclass u Americi (nešto što je Zapadna Europa učinila tijekom prošlog stoljeća i sad plaća za to debelo kroz mržnju djece svoje imigrantske potklase). Još nisam čuo da li će se slovo Z morati nositi sašiveno na rukavu kao Davidova zvijezda u Trećem Rajhu, no ako netko od ovih postane predsjednik, nikad se ne zna. Romney, međutim, misli da su Z vize preblage prema onima koji su prekršili zakon ušavši ili ostavši u zemlji ilegalno, dozvoljavajući im da ostanu.

Regionalni prvaci u izvozu tortilja

Nitko nije spomenuo ekonomske uzroke koji su korijen masovnog egzodusa Meksikanaca u SAD. Nema te ograde, nema tog zida, kojeg ljudi neće preskočiti trbuhom za kruhom. NAFTA, trgovački sporazum donesen za Clintona, je bila zamišljena da će pomoći Meksiku i smanjiti imigraciju Meksikanaca u SAD. Efekt je međutim suprotan. NAFTA je još više osiromašila Meksiko i Meksikance. NAFTA promovira slobodnu trgovinu između Kanade, SAD-a i Meksika, braneći zemljama potpisnicama da nabijaju carine i dadžbine na produkte uvezene iz druge zemlje potpisnice.

I pučkoškolcu je jasno da takva politika najviše pogoduje onome tko ima najjaču ekonomiju među potpisnicima. Ono što je Meksiko posebno propustio predvidjeti je da SAD upravo socijalistički potpomaže svoju poljoprivredu, posebno strateške biljke kao soju, pamuk i kukuruz: država plaća farmerima da sade kukuruz, pa je tako američki kukuruz neprirodno jeftin na tzv. slobodnom tržištu na kojem je Meksikancima zabranjeno, sporazumom koji su potpisali, da ga ocarine: tako Meksiko danas uvozi tortilje iz SAD-a, a meksički seljak mora preko ograde u Kaliforniju brati jabuke da bi preživio.

Od desetorice kandidata, izdavja se Ron Paul iz Texasa, za kojeg mislim da nema nikakve šanse, da je potpuni outsider u svojoj stranci, zato što su ga ostali uglavnom ignorirali, i zato što je rekao par dobrih stvari, začuđujuće za republikanca: naša vanjska politika je formirana našom potrebom za naftom i mi smo odbacili kršćansko načelo pravednog rata našim preemptivnim ratom u Iraku. Ostalima bi trebalo preporučiti pažljivo čitanje Sv. Augustina prije nego progovore riječ o Iraku.