Kraj moratoriuma

26/09/2010 - Danas u ponoć je istekao izraelski desetomjesečni moratorium na izgradnju i širenje židovskih naselja na Zapadnoj obali. Bilo je to "parcijalno" zamrzavanje, koje se nije odnosilo na Istočni Jeruzalem. Osim toga, "prirodno širenje naselja" na ostatku Zapadne obale nikada nije ni obustavljeno. No Abas, koji je pošto-poto htio pristupiti pregovorima, se pravio kako mu je to nepoznato. Sada su ga Izraelci sa svojom javnom objavom prestanka moratoriuma doveli u situaciju da ne može nastaviti pregovore kao da se ništa nije dogodilo. A Obamina je administracija te direktne pregovore, t.zv. proximity talks, pokrenula početkom mjeseca u Washingtonu sa pompeznom medijskom predstavom u kojoj su sudjelovali, pored američkog predsjednika u glavnoj ulozi, nasmijani izraelski premijer Netanyahu i snuždeni Abas, dok su im u pratnji bili egipatski predsjednik Mubarak i jordanski kralj Abdulah. U nastavku je državna tajnica Clinton otvorila drugi susret Netanyahua i Abasa u Šarm El-Šeiku, na kojem su se njih dvojica jedino uspjeli dogovoriti slijedeći sastanak u Jeruzalemu. Taj se izjalovio zbog masovnog negodovanja izraelskih kolonista i pobune tvrdog krila izraelske koaolicione vlade. Netanyahu je spasio svoju koaliciju i svoj premijerski položaj objavom prestanka moratoriuma.          

Obamini pregovori

11/10/2010 - Bijeloj je kući, prije parcijalnih izbora za oba doma Kongresa, bilo važno prikazati američkom elektoratu vlastiti veliki "diplomatski uspjeh" u promoviranju bliskoistočnog mirovnog procesa. Taj je, kako je sam Obama ranije tvrdio, trebao za godinu dana rezultirati sa potpisivanjem izraelsko-palestinskog mirovnog ugovora i sa stvaranjem palestinske države. To nije uspjelo ni jednom prethodnom američkom predsjedniku, pa bi takav ishod doista predstavljao podvig. Zapravo je Obamina administracija samo nastavila tamo gdje je Bushov "putokaz ka miru" (road map for peace), jednako svečano najavljen 2002. godine, zapeo.

Pregovori su, ponavljam, trebali Obami, ali još više trebaju Abasu. Ovaj je na nagovor Egipćana i Saudijaca zahtijevao od Arapske lige novi placet, te je od nedavnog ministarskog sastanka u libijskom gradu Sirtu ishodio poziv Amerikancima da u slijedeća dva mjeseca pokušaju ponovo pokrenuti prekinute pregovore. To bi mu, u odsustvu domaćeg legitimiteta, vjerojatno tako razmišlja, pribavilo "međunarodno" priznanje za valjanog predstavnikom Palestinaca. Svjestan problema što muče Abasa, Netanyahu mu je javno ponudio trgovinu: on će ponovo "djelomično zamrzniti" ekspanziju izraelskih naselja ukoliko palestinska strana "prizna Izrael kao židovsku državu". Prijedlog je odbačen, jer, kako je ustvrdio predtavnik Palestinske oslobodilačke organizacije (POO), Jaser Abed Rabo, taj zahtjev predstavlja "agresiju na palestinska prava i zemlju (...) Izrael se može nazvati kakogod hoće, ali to nema nikakve veze sa pregovorima". 

Protiv izraelske blokade Gaze

14/10/2010 - Poslije dva tjedna intenzivnih pregovora sa organizatorima novoga konvoja Viva Palestina, egipatske su vlasti odobrile brodovima sa humanitarnom pomoći namijenjenoj narodu Gaze pristati u luku El-Ariša. Odatle bi konvoj od 148 ambulantnih automobila i drugih vozila nakrcanih medicinskim materijalom kopnenim putom krenuo prema nedalekom graničnom prijelazu Rafah. Uz to je pro-palestinskim aktivistima, među kojima je i glavni organizator ovog programa pomoći Palestincima, George Galloway, inače član britanskog parlamenta, dozvoljen dolazak na aerodrom El-Ariša. Tu se njih, kažu 300 stotina, pridružilo konvoju, s kojim su ušli u Gazu. Egipatske su vlasti ovoga puta surađivale sa humanitarcima, i nisu, kao prilikom prethodnog dolaska konvoja "Viva Palestine", pravile smetnje dostavljanju pomoći Gazi. Tako su izbjegle medjunarodnu blamažu kojoj su bile ranije izložene.

25/10/2010 - Richard Falk, specijalni izvjestitelj UN-a za ljudska prava, uputio je Generalnoj asembleji UN-a svoj izvještaj o kršenju ljudskih prava na Okupiranom palestinskom teritoriju. Prenosim prema informacijama iz tiska njegov najvažniji zaključak - izraelska naselja na Zapadnoj obali i Istočnom Jeruzalemu su toliko brojna, sa Zidom razdvajanja, pratećim strateškim cestama i kontrolnim punktovima, zauzimaju oko 40 posto njihove ukupne površine, da su ti teritoriji već de facto anektirani Izraelu. Izrael se oglušio u sve rezolucije UN-a, svjesno je kršio i krši prava Palestinaca, za što su suodgovorne i SAD. Falk je pozvao UN da podrže inicijative civilnoga društva, kao što su bojkoti Izraela, te da nedvosmisleno osude izraelska kršenja međunarodnog i humanitarnog prava.

Falk, ugledni američki profesor međunarodnog prava, je - Židov. Netanyahuova ga je vlada, već kada je bio imenovan specijalnim izvještačem UN-a, diskvalificirala kao "nepoćudnog", odbila sa njim surađivati i nije mu dozvolila prići Zapadnoj obali, Jeruzalemu ili samom Izraelu, što je već samo po sebi ozbiljan prekršaj prema svjetskoj organizaciji čiji je Izrael članom. Isto je tako ranije postupila prema uglednom južnoafričkom sucu Richardu Goldstoneu, također Židovu, koji je UN-ovu Vijeću za ljudska prava podnjeo izvještaj o izraelskim zločinima nad narodom Gaze. Trećem Židovu, poznatom lingvistu i vrhunskom intelektualcu, Noamu Chomskom, je u svibnju prošle godine onemogućila pristup Zapadnoj Obali i Izraelu zbog njegovih kritika politike okupacije.

03/11/2010 - Bilo je jasno da Netanyahu neće popustiti. Doduše, da je i ponudio Obami taj mali vanjskopolitički "uspjeh" to ovomu ne bi pomoglo. Na jučerašnjim izborima demokratski su kandidati za zastupnička mjesta u Donjem domu Kongresa teško poraženi, dok su u Senatu zadržali tanku većinu. Presudilo je nezadovoljstvo američkoga biračkoga tijela lošom domaćom ekonomskom situacijom. Sada je potpuno neizvjesno da li će se izaelsko-palestinski pregovori obnoviti. To je shvatio i Abas još prije ovih izbora. Zato njegovi ljudi, servirajući medijima "alternative" pregovorima - testiraju reakcije.

Njihov "Plan B" navodno nudi dvije opcije. Prema prvoj, SAD bi trebale priznati Palestinu kao "državu" koja uključuje Zapadnu Obalu, Istočni Jeruzalem i Gazu. Ukoliko to SAD odbiju, isto bi se priznanje tražilo od Vijeća sigurnosti UN-a. Priznata je "država", po mišljenju Abasove grupe, više od sada "okupiranog teritorija", i Izraelu bi bilo puno teže nego do sada nastaviti sa okupacijom. Računaju kako bi u slučaju priznavanja palestinske "državnosti", uz punopravno članstvo Palestine u UN-u, ova organizacija po prvi puta okupacionoj sili, dakle Izraelu, mogla nametnuti sankcije. No i prva i druga varijanta ovise od stava SAD-a. Ni jedna dosadašnja američka Veliko je pitanje hoće li Obama još jedan mandat. Netanyahu tipuje da neće administracija se na tako nešto nije odvažila, pa neće, uvjeren sam, ni Obamina. U Abasovu okružju se također razmišlja o jednostranom proglašenju nezavisnosti, što bi možda potaklo druge države da to potvrde vlastitim priznanjima. No problem je što je POO to već učinila 1988 godine, što je potaklo mnoge, većinom muslimanske i nesvrstane zemlje slijediti primjer, ali nije pomoglo Palestincima.

Do kraja ovoga Obamina mandata preostaje dvije godine. Veliko je pitanje da li će moći osvojiti još jedan. Netanyahu tipuje da neće. Zato će zatezati do kraja, možda čak još jednom nešto "zamrznuti" i pristati na obnovu "pregovora" koji ne vode ničemu.

12-13/11/2010 - Netanyahu je doputovao u SAD kako bi prisustvovao nekakvom pro-izraelskom skupu. Demonstrativno samopouzdan, ponašao se kao da je on osobno pobijedio na upravo završenim američkim izborima. No došao je zapravo izviditi što sada Obamina administracija namjerava. Susreo se u New Yorku sa Hillary Clinton, koja je zbog toga doputovala iz Washingtona (Obama je bio krenuo u svoju azijsku turneju). Došla mu je doslovno na noge i pokušavala ga nagovoriti obustaviti na svega 90 dana izraelske graditeljske aktivnosti na Okupiranim teritorijima. Razgovarali su preko sedam sati. Nudila mu je za uzvrat svakojake garancije i uvećanu vojnu pomoć. Detalji o tomu su odmah objavljeni u izraelskom tisku, a tek kasnije i američkom. Evo u čemu se sastojala ta ponuda: SAD se obavezuju, ukoliko Izrael objavi 90-dnevni moratorium na izgradnju židovskih naselja - prvo, spriječiti svaku antiizraelsku rezoluciju u UN-u, i drugo, isporučiti Izraelu dvadeset F-35 borbenih aviona u vrijednosti od tri milijarde dolara, sve to povrh redovite godišnje pomoći približno istoga iznosa. Američka administracija vjeruje kako bi u tom tromjesečnom periodu biti moguće deblokirati izraelsko-palestinske pregovore. Netanyahu, s kojim je utvrđivan taj pazar, se jedino obavezao da će tu ponudu prenijeti vlastitoj vladi. Po povratku u Jeruzalem zakazao je sjednicu svog užeg kabineta.
Nekako istovremeno je u Washingtonu objavljeno kako će Palestinskoj upravi biti doznačeno 150 milijuna dolara pomoći. Naravno, Abasovi Palestinci su jeftiniji.

22/11/2010 - Od pazara sa Izraelcima po svemu sudeći neće biti ništa. Ovima smeta što Palestinci preko Amerikanaca zahtijevaju zamrzavanje izgradnje i u Istočnom Jeruzalemu. No pristaju nastaviti pregovore, ali bez "preduvjeta".
Ipak i zlu ne trebalo, Netanyahuova je vlada progurala kroz Knesset zakon kojim se svaki dogovor o miru sa Palestincima ili Sirijcima, ukoliko ne dobije podršku dvije trećine zastupnika, mora se prije konačnog potpisivanja podrvći referendumu izraelskih građana. Zakon je podržan od 65 zastupnika, dok ih je 33 bilo protiv.

25/11/2010 - Prema informaciji što se pojavila u izraelskom tisku - Mossad je u jednom svom memorandumu vladi upozorio kako Palestinskoj upravi prijeti kolaps ukoliko mirovni pregovori uskoro ponovo ne krenu. Iz egipatskog tiska pak vidim kako se nešto kuha u vrhovima Abasova Fataha. Navodno je izložen kritikama zbog njegove pregovaračke taktike, ali nije jasno što bi ti kritičari htjeli.
U međuvremenu je Abas bio u Kairu i razgovarao sa Mubarakom. Poslije tog susreta je novinarima izjavio kako je nemoguće nastaviti pregovarati sa Izraelcima dok oni potpuno ne obustave kolonizaciju Okupiranih teritorija i širenje svojih naselja, uključujući u Istočnom Jeruzalemu. Nekako istovremeno je šef izraelske misije pri UN-u u New Yorku izrazio "čuđenje" kako su sada židovska naselja postala preprekom miru, a to nisu bila svih prethodnih 17 godina za koje se vrijeme pregovaralo.
Nema naznaka da bi Izraelci mogli obuzdati, makar i na tri mjeseca, svoj graditeljski elan. Naprotiv. Grade punom parom. Istovremeno ruše palestinske domove "građene bez dozvole". Naišao sam na podatak kojega iznijela izraelska nevladina udruga Bimkom da se na području Istočnog Jeruzalema godišnje Palestincima izdaje najviše 12 građevinskih dozvola što je svega 5 posto od svih podnijetih zahtijeva. Od 2000 godine do danas srušeno je 995 palestinskih domova/zgrada, što je 5.753 Palestinca pretvorilo u beskućnike. Situacija nije bolja ni u ostatku Zapadne obale. Bilježim ovdje rušenja vojnim buldožerima jedne škole u naselju pored Hebrona, i niza zgrada u jednom drugom naselju, kojom je prilikom teško oštećena jedna ambulanta Međunarodnog Crvenog križa. Javlja se također o paljenju palestinskih maslinjaka i voćnjaka u okolini nekih židovskih naselja. Najveće je međutim zgražanje izazvalo rušenje jedne džamije u Zoni C, koja se nalazi pod direktnom izraelskom vojnom upravom.

07/12/2010 - U intervjuu TV stanici koju kontrolira njegova administracija, očajan je Abas upozorio da ukoliko svi napori za uspostavljanje palestinske države propadnu on će "raspustiti" Palestinsku upravu i zatražiti od Izraela da "preuzme odgovornost za upravljanje okupiranim teritorijima". Tu je zapravo ponovio ono što je navodno govorio iza zatvorenih vrata svojim američkim, izraelskim i arapskim sugovornicima. Navodno se njima žalio kako predsjedava Upravi koja nema nikakve vlasti, koju Izraelci iskorištavaju jer im je to jeftinije nego što bi im bila direktna okupacija. Ako su to doista njegove riječi - onda je možda počeo shvaćati koja mu je uloga namijenjena.

08-10/12/2010 - Amerikanci su objavili kako odustaju od daljih napora za privremeno obustavu ekspanzije židovskih kolonističkih naselja. To su učinili, barem tako mislim, ne toliko zbog tvrdoglavosti Izraelaca, već zbog pritiska kojemu je izložena Obamina administracija kod kuće. Sa neprijateljski raspoloženim Kongresom, na udaru kritika neokonzervativaca zbog "popuštanja" Rusiji, "nespremnosti suočavanja" sa Kinom, "mlakog stava" prema Iranu, loše domaće ekonomske situacije, itd. morala je negdje popustiti. Popušta na veliko na unutrašnjoj fronti, a uz to, rekao bih uzgred, i u dosadašnjem guranju mirovnog procesa na Bliskom istoku koji inače nije nikuda vodio. Potvrđuje se još jednom stara Kissingerova opaska da Amerika "nema vanjske politike - već samo unutrašnje".

11/12/2010 - Govoreći na seminaru o Bliskom istoku sponzoriranom od ugledne Brookings institucije, državna tajnica Clinton je izrazila svoju "frustriranost blokadom mirovnih pregovora". Istovremeno je ustvrdila kako će se sada rješenja za "bitna pitanja granica, sigurnosti, kolonističkih naselja, izbjeglica i Jeruzalema" tražiti kroz indirektne pregovore. Sporazumno rješenje, rekla je, jedina je alternativa. "Palestinci moraju uvažiti sigurnosne brige Izraela. Izraelci moraju razumjeti legitimne teritorijalne aspiracije Palestinaca. Ignoriranje potreba druge strane je u krajnjoj liniji pogubno za sve".
State Department je još ranije priopćio kako će na Bliski istok ponovo stići George Mitchell, koji je i ranije posredovao između Izraelaca i Palestinaca. Obnoviti će se dakle shuttle diplomacy - Mitchell će naizmjenično razgovarati sa jednim i drugima. Međutim, naglašeno je - "odgovornost za pronalaženje rješenja je na njima, a ne na SAD".
Izraelski zvaničnici javno slave; kao - "mi smo pobijedili!" (pitam: koga su to pobijedili?). Pri tomu nisu propustili naglasiti kako i dalje računaju na obećane garancije i one avione. Jedan je političar iz Likudova tima čak izjavio kako "odnosi Izraela i SAD nikada nisu bili bolji".
Mislim kako se iza tog likovanja skriva, barem kod nekih, zabrinutost. Jer što ako se Amerikanci doista povuku u drugi plan i njih ostave da se sami nose sa Palestincima? Ostati će ogoljeni, jer nisu spremni na nikakav kompromis, na ustupanje bilo čega, a Palestinci, i pored najbolje Abasove volje, ne mogu prihvatiti amputaciju Istočnog Jeruzalema i dalju judeizaciju Zapadne obale (Abas se nadao, ali i to se nije dogodilo, da će problem Gaze, pod kontrolom Hamasa, nekako riješiti Egipćani, dakako u njegovu korist). Sve dok su Amerikanci održavali privid aktivnog rada na razrješavanju izraelsko-palestinskog čvora, gurali famozni mirovni proces, u kojem su sami Izraelci nevoljko sudjelovali, ovi su imali pokriće, alibi za svoju okupaciju i politiku aneksije. Što učiniti ukoliko Abas doista raspusti Palestinsku upravu? Da li mu je moguće naći zamjenu?

15/12/2010 - Sudeći prema izjavama Abasova premijera Salama Fajada - blokada pregovora sa Izraelom ga previše ne zabrinjava. Prije par dana je jednoj stranoj delegaciji samouvjereno tvrdio kako će "sve palestinske nacionalne institucije biti osposobljene do ljeta 2011, za kada je predviđeno uspostavljanje palestinske države" (!). Nije jasno kakvu on tu "državu" zamišlja. Fajad i Palestinska uprava (PU) ne grade nikakve institucije u Gazi, a nemaju ni pristupa Istočnom Jeruzalemu i većem dijelu Zapadne obale. Jedine institucije koje su do sada osposobljene su im - deset bataljuna palestinskih Nacionalnih snage sigurnosti i Predsjedničke garde (financirani, obučavani i naoružani od Amerikanaca; trenutni koordinator programa je general Michael R. Moeller), i Palestinski nacionalni orkestar.

No "palestinsku državu" od ranije priznaje nekih 94 članica Ujedinjenih naroda, u kojima je POO dobila status promatrača još daleke 1974. godine. Neposredno prije tog datuma je Sastanak na vrhu Arapske lige bio proglasio "POO jedinim legitimnim predstavnikom palestinskoga naroda", te potvrdio njegovo "pravo na uspostavljanje nezavisne države". Na zasjedanjima Generalne skupštine UN-a, promatrač POO-a predstavlja "Palestinu". Nacionalno vijeće POO-a je na svom zasjedanju u Alžiru

15/11/1988 i formalno usvojilo "Deklaraciju o nezavisnosti". U Sporazumu iz Osla kojega je Arafat potpisao 1993. godine u ime POO-a sa Izraelom, međutim nema ni riječi nekakvoj palestinskoj državi, ali je intencija bila da će se u budućim pregovorima PLO-a i Izraela ići u tom pravcu. Kada je privremena PU dogovorno uspostavljena na dijelu Okupiranog palestinskog teritorija, sve one zemlje što su ranije priznale "Palestinu" su nastavile održavati diplomatske odnose sa PU. U glavnim gradovima tih zemalja, a riječ je većinom o članicama Arapske lige, Konferencije islamskih zemalja i Pokreta nesvrstanih, postoje ambasade "Palestine". PU im imenuje šefove misija sa statusom ambasadora.

SAD i njezini europski i drugi saveznici nisu pošli primjerom nesvrstanih zemalja. Dapače, među garancijama što ih je državna tajnica Clinton nudila Netanyahuu u zamjenu za zamrzavanje širenja židovskih naselja bila je i obaveza Washingtona ne dozvoliti prolaz bilo kojoj propalestinskoj rezoluciji u UN-u. Dakle, SAD su obećavale uložiti veto u Vijeću sigurnosti UN-a ukoliko se Arapi tamo ponovo pojave sa prijedlogom za priznavanje palestinske državnosti. S obzirom da Izrael nije pristao na Među garancijama što ih je državna tajnica Clinton nudila Netanyahuu u zamjenu za zamrzavanje širenja židovskih naselja bila je i obaveza Washingtona da ne dozvoliprolaz bilo kojoj propalestinskoj rezoluciji u UN-u zamrzavanje, nije jasno da li te garancije i dalje važe. No Abasova inicijativa je dobila podršku Brazila, koji je nedavno priznao "nezavisnu palestinsku državu u granicama što su postojale prije rata 1967 godine". Primjer Brazila je par dana kasnije slijedila Argentina, dok je Urugvaj priopćio kako će to isto učiniti početkom slijedeće godine. Kasnije dopisano: priznanja su stigla i iz Bolivije i Ekvadora.

Naravno, sva ta nova priznanja neće poništiti izraelsku okupaciju, politiku judeizacije Istočnog Jeruzalema i dalje aneksije teritorija Zapadne obale. Sve dok SAD ne odustanu od svoje politike jednostrane podrške Izraelu. Tada bi vjerojatno i američki saveznici promijenili ploču. No Washington je monopolizirao posredničku ulogu i ne želi se je odreći. Na to je ukazao brazilski predsjednik Lula da Silva sa izjavom - kako "neće biti mira na Bliskom istoku sve dok SAD budu jedini posrednici (...) u pregovore je neophodnu uključiti druge zemlje".

Opet Mitchell

Američki izaslanik Mitchell je doputovao na Bliski istok i susreo se sa Netanyahuom. Ovaj je prihvatio američku formulu indirektnih pregovora, koji će obuhvatiti, kako je tražio Washington, "sva bitna pitanja", uključujući o budućim granicama (Izraela i palestinske države - prim. I.I.), što je on do sada, za razliku od svojih prethodnika Olmerta i Baraka, odbijao. No, kako je javljeno iz njegova kabineta, izraelska je strana "prvenstveno zainteresirana razgovarati o sigurnosti (dakako izraelskoj - prim. I.I.), o priznavanju židovskog karaktera izraelske države, te o izbjeglicama".

U Ramalahu se američki izaslanik susreo sa Abasom. I ovaj je očekivano prihvatio američku formulu, s tim što je izrazio "razočarenje činjenicom da američka strana nije naglasila kako bi se razgovori trebali odnositi na priznavanje granica što su postojale prije 1967. godine", dakle prije izraelske okupacije.

Naravno, Mitchell će posredovati između Izraela i POO (strana potpisnica Sporazuma iz Osla - prim. I.I.). Imati bilo kakve kontakte sa Hamasom, koji je na izborima za Palestinsko zakonodavno vijeće 2006 godine pomeo Abasove Fatahovce, i koji kontrolira teritorij Gaze, ne dolazi u obzir. Izraelci, Amerikanci i Europska unija ga smatraju "terorističkom organizacijom", dok ju je Abas proglasio "ilegalnom". To što je on sam na položaju predsjednika PU, iako mu je još u siječnju 2010. godine istekao predsjednički mandat, ne smeta ni Washingtonu ni Tel Avivu. Abas, koji je protupravno raspustio Palestinsko zakonodavno vijeće kojim je dominirao Hamas, nije imao ovlaštenja proglašavati bilo koga "nelegalnim".

Islamski pokret otpora - Hamas

23/12/2010 - Izrael je vješto stvorio medijsku sliku o Hamasu kao ekstremističkoj i islamsko-fundamentalističkoj organizaciji sličnoj Al-Kaedi ili Talibanima. Začinio ju je još sa vezom što navodno postoji između Hamasa i teheranskih islamskih vlastodržaca, koji ga snabdijevaju sa oružjem i novcem. A Hamas je doista ustanovljen 1987. godine u vrijeme Prve intifade (pobune) kao vojno-političko krilo Muslimanskog bratstva. Dakle ima vjerske korijene, ali se nipošto ne može svrstati u isti koš sa Al-Kaedom ili Talibanima. Nije ni fundamentalistička niti ekstremistička organizacija, iako se neki njegovi članovi koriste vjerskom retorikom. Izrastao je u narodno-oslobodilački pokret, i preuzeo od Fataha i njemu pridruženih grupica teret otpora izraelskoj okupaciji. Jednostrano se pridržava primirja sa Izraelom i više ne ispaljuje rakete na njegova naselja. To sporadično čini grupa Islamskog džihada, obično kao odgovor na izraelska bombardiranja. No Izraelci tvrde kako je Hamas odgovoran za svaku raketu ispaljenu iz Gaze. Od Hamasa se traži, što je često ranije ponavljala državna tajnica Clinton - da prizna Izrael, prizna sve sporazume koje je sa Izraelom potpisao POO, i da odustane od nasilja. Ismail Hanijeh, prvak Hamasa i premijer vlade koju je Abas raspustio, je prije par dana na proslavi 23-godišnjice osnutka organizacije ponovio: "Ne može biti palestinske države bez Gaze, kao što ni sama Gaza nema uvjeta postati odvojenom državom. (...) Oružani otpor je legitimno pravo palestinskoga naroda". Podsjetio je kako je ranije nudio Izraelu desetogodišnje primirje što je ovaj ignorirao. Hamas je čak, prihvaćajući formulu dvije države, indirektno priznao realnost postojanja Izraela, ali ga formalno "neće nikada priznati". Zamjenik ministra vanjskih poslova u Hanijehovoj vladi, Dr. Ahmed Jusef je u upravo objavljenom članku pojasnio da su Hamasovi korijeni doista vjerski i da je to "jedina osobina koju Hamas dijeli sa cionistima". No, Hamas se od samog svog početka pridržavao muslimanske tradicije poštovanja prema vjerama židova i kršćana, čija uvjerenja štiti.

Hamas vodi pragmatičnu politiku. Nije prepreka miru kao što ga predstavljaju, niti uspostavljanju palesetinske države, ali ne mira kakvog Netanyahu pokušava nametnuti Abasu i ne one osakačene paradržave čije institucije navodno gradi Fajad.

I jedna za Abasa jako kompromitirajuća informacija otkrivena u paketu Wikileaks komunikacija između američkih diplomatskih predstavništava i State Departmenta. Američki diplomat iz Tel Aviva je javio kako je iz razgovora sa visokim izraelskim obavještajcem saznao kako je jedan predstavnik Fataha prije izraelskog pohoda na Gazu 2008. godine tražio od Izraelaca da se konačno obračunaju sa Hamasom. Ne navodi se ime tog Fatahovca, ali slutim da bi to mogao biti Mohamed Dahlan, član CK Fataha, inače do nedavno zadužen sa vezu Abasove uprave sa Izraelom.

28/12/2010 - U intervjuu privatnom TV kanalu 10, Netanyahu je rezimirao uvjete pod kojim bi bio spreman potpisati "privremeni mirovni sporazum" sa Palestincima. Taj ne bi uključivao Istočni Jeruzalem, niti pitanje prava povratka palestinskih izbjeglica. S druge strane bi Palestinci trebali priznati Izrael kao državu Židova i pristati na demilitarizaciju svoje "privremene države". Sugestiju o stvaranju "privremene palestinske države" sa "privremenim granicama" je prvi iznio Collin Powell, američki državni tajnik u prvom Bushovom predsjedničkom mandatu. Palestinci su ga tada Hamas vodi pragmatičnu politiku. Nije prepreka miru kao što ga predstavljaju, niti uspostavljanju palesetinske države odbacili.

Glavni palestinski pregovarač Saeb Erekat je također odbacio najnovije Netanyhuove uvjete, izjavivši kako je "sada vrijeme za postizanje rješenja za Jeruzalem, izbjeglice, granice, sigurnost, židovska naselja i oslobađanje svih Palestinaca iz izraelskih zatvora".

Bojim je vrijeme za postizanje mira sve udaljenije. Obamina administracija, koja bi mogla prisiliti Izrael na kompromise obustavom svoje financijske i vojne pomoći, to nije spremna učiniti. Nije spremna uključiti u posredničke napore ni vlastite europske saveznike, ili na primjer Tursku ili Brazil, koji imaju objektivniji pristup rješavanju izraelsko-palestinskog čvora. Kada je riječ o priznavanju palestinske države, Washington tomu pristupa suprotno od vlastitog ponašanja prema Kosovu, čiju je samoproglašenu nezavisnost prvo poticao a onda ekspresno priznao. Ovih dana vodi svjetsku kampanju za priznavanje nezavisnosti Južnog Sudana čiji bi se stanovnici trebali za nju izjasniti 9. siječnja.

U međuvremenu Izrael nesmetano nastavlja sa amputirnjem i judeizacijom Okupiranih palestinskih teritorija. Fajad nastavlja sa izgradnjom institucija možebitne osakaćene fantomske paradržave. Kolaboracijom sa izraelsko-američkim tandemom kompromitirani Abas je odigrao ulogu koja mu je bila namijenjena, ali ne može dati više od toga Pat situacija, koja međutim ostavlja Izraelu odriješene ruke.

Arapska inicijativa

30/12/2010 - Saznaje se da su arapske zemlje dostavile Vijeću sigurnosti nacrt rezolucije kojom se traži "potpuna obustava svih izraelskih građevinskih aktivnosti na Zapadnoj obali i Istočnom Jeruzalemu", te se židovska naselja proglašavaju "ilegalnim i glavnom preprekom miru". Izrael i Palestinci se dalje pozivaju da "nastave, u interesu postizanja mira i sigurnosti, sa pregovorima o pitanjima finalnog statusa bliskoistočnog mirovnog procesa", te traže "intenzifikaciju međunarodnih diplomatskih napora". Nacrt će biti stavljen na dnevni red Vijeće sigurnosti vjerojatno kasnije ovoga mjeseca.

Vijeće sigurnosti ima u svoj arhivima više usvojenih rezolucija sličnoga sadržaja, kojima se osuđuje Izrael i od njega zahtijeva obustavljanje širenja kolonističkih naselja na Okupiranim teritorijima. Ni jedan od tih prethodnih dokumenata, kao ni ovaj nacrt, ne predviđa nikakve sankcije. Prethodne američke administracije su glasale za ili su se uzdržale od korištenja prava veta prilikom izglasavanja tih ranijih dokumenata. Nije jasno što će sada učiniti Obamina ekipa? Zapravo mislim kako je glavna svrha sadašnje oprezne arapske inicijative, jer je fokusirana na zabranu daljeg širenja židovskih naselja, a ne na priznavanje palestinske države - suočiti Amerikance sa njihovim odgovornostima, natjerati ih da se izjasne. Naravno, Izrael je unaprijed osudio politiku Palestinaca, koji su se, prema riječima glasnogovornika njegova MVP-a Yigala Palmora - "opredijelili za unilateralizam, umjesto na pregovore (...) potpuno su odustali od mira (...) pokušavaju sve i svašta kako ne ni pregovarali".

No izgleda da se proces priznavanja palestinske države od strane latinoameričkih zemlja širi. Javlja se da bi to uskoro mogle učiniti Nikaragva, Čile, Meksiko i Peru. Nešto se događa i u Europi, jer su Francuska, Španjolska i Italija uzdigle status ranijih "delegacija PLO-a" u "misije". Nešto se slično navodno sprema učiniti i Velika Britanija. Mislim da će se prije ili kasnije i Hrvatska morati izjasniti.