Evo počelo je. Ljeto. Na naslovnoj stranici više nisu povećane cijene, a ni nogometaši, već slike kolona automobila koji čekaju na ulaz u naše malo misto. Već je počela naša tradicionalna ljetna zabava, prebrojavanje glava, prebrojavanje automobila, prebrojavanje popijenih čaša vina, pojedenih srdela, prebrojavanje prodanih babuški Made in China kao RH suvenira i kruzera u Dubrovniku koji su uspjeli potjerat Dubrovčane iz grada.

Turizam je opaka industrija, kao i svaka industrija, turizam je ekspanzija, okupacija, promjena. Domoroci mijenjaju svoje navike, domoroci postaju glumci samih sebe u vlastitom selu. Pitam se što će biti kad se pojavi neki bolji glumac. On je bolji ti, ti kupi svoje stvari i odlazi negdje drugdje! Kako smo mi ipak srećom nesretnom imali taj zastoj u razvoju turizma i njegovih fora, neke su zemlje još uvijek daleko ispred nas u prodaji duše vragu, ups, turističkoj industriji.

<sup>Taksist motorist

I ona već zarađuje, slikanjem s turistima</sup>

Pošto se vaša reporterka zatekla na Tajlandu prošloga mjeseca ima što i za ispričat na tu temu.

Počnimo od Bangkoka, tog velegrada s petnaest milijuna stanovnika. Tajland kao da je iz neke druge priče. Neboderi, stakleni hoteli na dvadeset katova, javni prijevoz kakav Zagreb neće vidjet ni za sto godina sa podzemnom željeznicom i čudom zvanim SkyTrain, vlakom za kojeg su tračnice postavljene na stupovima visoko iznad zemlje i vrludaju među neboderima.

Meni se Bangkok baš sviđa, budimo iskreni. Besramno jeftina hrana u uličnim restoranima, šopingovanje fotografske opreme u pola europske cijene u ogromnim klimatiziranim shopping centrima, easy going pristup životu i nasmijani stanovnici s izrazima lica koje Europljani imaju jedino kada se napuše. Pripisujem to budizmu, ne dimu onih mirisnih štapića koje pale oko kipova, nego Budinoj filozofiji. A da se Buda ovdje voli, nemoguće je ne vidjeti. Obilazim hramove, stotine kipova Buda u raznim položajima, kipovi Bude na koje lijepe zlatne listiće, pa i živući male Bude radi kojih ustajem u pet ujutro. Tada mnogobrojni redovnici u narančastim haljama hodaju oko tržnica s metalnim zdjelama u koje im pobožni stavljaju hranu i sve što im može zatrebati, od sapuna do mirisnih štapića. Oni žive od tih darova, a sve što će pojest je u toj zdjeli i to samo dok ne otkuca podne. Poslije nema hrane, samo kontemplacija. Mnogi su od tih redovnika tek sasvim mladi dječaci. Ipak, starica skida cipele, klekne ispred desetogodišnjaka i sagiba glavu nad kojom on promrmlja riječi blagoslova.

Samo da nije tog prokletstva opažanja koje mi ne da mira. Osjećam nelagodu kada vozaču rikše koji zarađuje nekoliko eura dnevno govorim adresu hotela s pet zvjezdica. Staklena tvrđava u nebu, za mnom se zatvaraju vrata, svijet ulice ostaje prepušten sam sebi.

Sukhumvit avenija, neboder do nebodera, ništa od one oronulosti Azije ovdje nema, a u sjeni hotela ugnjezdila se Soi Cowboy ulica u kojoj stanuje bar do bara. Kauboji koji ovdje zalaze su Nijemci, Ameri, Englezi, u potrazi za ostvarenjem fantazija po cijeni od nekoliko piva u, na primjer, Londonu. Ispred barova stoje djevojke ili djevojčice u skupinama i viču: Sawaaaadiiiiiikaaaa... Pozdrav, kojim pokušavaju zarobiti vaš pogled, natjerati da izaberete. Da, Tajland je zemlja koja ne može pobjeći od imidža zemlje u kojoj se odmaraju tipovi kao Josef Fritzl, a nekako mi se ne čini da uopće pokušava.



Eskalacija ovog biznisa počela je u vrijeme Vijetnamskog rata kada su ovuda prolazila mnoštva američkih vojnika. Eto, tako možemo dodati još jednu stvar na dugu listu amero-savjesti, ako ikada uđu u ispovjedaonicu. Ili sudnicu.

Nama je teško ocijeniti dob Tajlanđana. Djevojke s u prosjeku za glavu niže od mene, imaju lijepa dječja lica, a tradicionalna opuštenost i nasmiješenost još ih više pomlađuje. Teško mi je zato reći jesu li djevojke koje promatram maloljetne ili ne, ali podaci nevladinih organizacija govore da je mnogo djece regrutirano u ovu eksploataciju.

Prostitucija na Tajlandu ne nosi društvenu stigmu kao u većini drugih zemalja, pa se mnogi dobrovoljno uključuju kako bi zaradili. Mnoge su od tih žena, ali ne samo njih, već i muškaraca i dječaka, jedini hranitelji svojih obitelji. Pod reflektorima Bangkoka život se ne čini osobito težak, ali čim se čovjek makne iz metropole, otkriva sliku siromaštva, ne puno različitu od one koju pruža, recimo, Indija.

Među štandovima noćne tržnice u ulici Pat Pong gdje se prodaje sve, od lažnih Rolexa do kockastog dresa, šetaju turistički radnici koji šaputaju na uho: Ping pong show? Ping pong show? Isprva nemam pojma što je to, treba mi objašnjenje bolje obaviještenog putnika. Čini se da se ovdje smatra poželjnom vještinom istrenirati mišiće vagine da možete katapultirati loptice ili banane ili zlatne ribice, i to javno prezentirati pred publikom s bocama Chang ili Singha piva u rukama.



^{Pat Pong vizure}

U j... koliko ih ima... kako ide ona pjesma. E pa toliko ih ima, djevojaka, djevojčica, transvestita. Stoje na ulazima u klubove, u očima praznina. Pred jednim klubom obučene su u školske uniforme, ali vrlo skraćenih suknji. Pred drugim reklamiraju sado mazo tehnike. Njih ima, ali bljedolikih turista mnogo manje. Sezona je monsuna, i Tajland muče isti problemi kao i našu malu kliniku, kako održati turizam izvan sezone.

Tako ih je to mučilo, i onda su smislili prostituciju, i onda je to bilo out, pa su to začinili ping pong showovima i sličnim egzibicijama, i onda su poželjeli i druge turiste osim zapadnjačkih muškaraca u krizi srednjih godina. A što su onda smislili?

Idemo vidjeti plemensko selo, kaže mi vodič T., na sjeveru Tajlanda.
Hm, a koje pleme?, pitam.
Paaaaa, više njih, kaže T.

Kako - jedno selo više plemena? Ništa mi nije jasno. Ali, priča ide ovako. Bila su ta neka plemena koji su se nesrećom našla sa krive strane granice u još siromašnijoj, usto i politički ne osobito prijateljskoj zemlji Burmi, iliti Myanmaru. Kada su morali izbjeći došli su u Tajland, a ovi su ih regrutirali kao vojnike u turističku industriju.

Oni koji su završili u gradovima počeli su gubiti kulturu i osjećaj pripadnosti, odali se porocima dok ih inovativni Tajlađani nisu spakirali u Disneyland, podigli tradicionalna sela, pokupili plemence s raznih strana i spasili ih od zaborava.

Lav ovog Zoološkog vrta su pripadnice plemena Padaung. Njih je prvi, zanimljivo, opisao autor Životinjske farme i 1984., George Orwell. U Burmanskim danima spominje prelijepe žene s vratovima kao u žirafa. Ženama Padaunga vratovi su okovani u nizove prstenova. Nekad je to garantiralo dobro udaju, 25 metalnih kolutova i ženin slomljen vrat značili su da će roditelji dobiti mnogo novca od mladoženjine obitelji. Ta je tradicija, pet do deset kilograma teška, gotovo izumrla, dok nije regrutirana u turističke svrhe. Sve je otišlo korak dalje, jer u tradiciji nisu sve žene nosile prstenove, po jedna iz obitelji obično, a od ovih u selu sve su prstenovane. Prvi se kolutovi stavljaju već sa pet, šest godina.



Postoji više teorija zašto oni to rade. Od one kako bi se žene zaštitile od tigrova, do teorije da je to način da se muževi zaštite od ženine nevjere, jer bi nevjernici skinuli prstenove i ona, ako se ne bi ugušila, provela bi ostatak života ležeći u krevetu. Ništa uvjerljivije od prve dva nije ni mitološko objašnjenje da je to način štovanja zmajskih predaka, jer Padaunzi vjeruju da su djeca zmaja i vjetra.

Kako god bilo žene su sputane, sloboda im je smanjena, slično kao kod Kineskinja kojima su podvezivali stopala da bi bila senzualna. Žene južnoafričkog plemena N'debele također nose slične prstenove na vratu.

Djevojčice Padaunga mirno sjede na trijemovima, s izrazom krajnje rezigniranosti na licu. Kad ugledaju foto-aparat okreću se i stavljaju smiješak na lice kao istrenirane lutke. Starije djevojčice i žene sjede za tkalačkim stanovima. I one po potrebi stavljaju osmijehe.



Njima je tu bolje nego što im je bilo prije, uvjerava me jedan od rijetkih koji razumije engleski, student u gradu. Jest, kultura bi izumrla, ali treba li biti očuvana na ovakav način, dvojba je koju nije lako razriješiti. Nekad poljoprivrednici, pripadnici ovog malobrojnog naroda žive danas od turističkog novca, koji priskrbljuju njihove žene. Muškarci ne moraju nositi nikakve kolutove, a uz to ne moraju više ni okopavati kukuruz.

U drugom dijelu sela starija žena prodaje mi narukvicu. Ona je prva osoba koju vidim da je iskreno vesela. Ne govori ni tajlandski, već samo jezik svoga plemena, Bijeli Kareni. Nudi me ručkom, tanjurom bijele riže bez ikakvih dodataka. Iz menija se ne čini da im je standard porastao s ovim glumačkim aranžmanom.

U okolici Chiang Maija nalazi se i veliki Elephant Conservation Center. Slonovi su, naime, u Tajlandu već stoljećima otprilike kao traktor, korišteni za teške poslove. Ovi slonovi u Centru prešli su pak u tercijarne djelatnosti. I oni se bave turizmom, umjetnošću, transportom...



Turist tu dođe, projaše po okolnoj džungli na leđima divovske životinje. Ako to preživi, dolazi k sebi gledajući show u kojem između ostalog nastupaju slonovi slikari. Te se slike nude na prodaju kao i papir izrađen od slonova izmeta, hm.

Nije slonovima ovdje loše, imaju bolnicu, a svaki od slonova ima osobnu kartu i odlazi u mirovinu kad ju zasluži. Počeli su padati komentari kako je njima bolje nego hrvatskim penzićima, međutim mnogi su slonovi u težoj poziciji nego ovi u Centru. Jedan takav viđen je na ulicama Bangkoka. Gazda ga vodi usred noćnog života, prodaje turistima banane, a ovi njima hrane toga slona. Slon po betonu hodati ne bi smio, to je vrlo štetno za njegove noge, a po prirodi nije baš noćna ptica. Za rep mu je zakačeno biciklističko svjetlo pa ostaje nada da bar neće stradati u prometu.

Svaki slon ima svog mahouta. On je slonu gazda i neka vrst šaptača slonovima. U Elephant Conservation Centeru u plavim uniformama mahouta nalazim i troje njih netajlandskog izgleda. To su Michel i Alma iz Nizozemske i Anthony iz Škotske. Tu smo na trodnevnom tečaju za mahouta, objašnjava Michel. Tečaj košta samo 430 eura, a ne čini se da će imati neke koristi od njega kad se vrate u Nizozemsku ili Škotsku.

Nisu slonovi jedina fauna koja je u službi turizma. Tajland ima i farme krokodila, zmija, a poseban mamac za željne senzacija je Tiger Temple, hram s tigrovima. Redovnici ovdje drže četrdesetak tigrova koji su toliko pripitomljeni da ih vodaju okolo kao pse na uzici, a turisti se slikaju s rukom na tigrovoj glavi. Počelo je prije sedam godina kada su seljani donijeli u hram tigrovo mladunče koje je ostalo bez majke. Othranjen među ljudima, tigar gubi svoje instinkte i ne može se više vratiti u divljinu. S godinama se tih tigrova nakupilo, pa redovnici dozvoljavaju hordama turista da dolaze kako bi ostavili nešto novca za uzdržavanje i bolje uvjete života ovih mačkica. Čini se kao još jedan začarani krug: tigrovi su pretvoreni u domaće mačke, ali bi bez skrbi kao napuštena mladunčad umrli.

Ne čudim se više što tigrovi glume sami sebe, u zemlji gdje ljudi žive u zoološkom vrtu, slonovi glume traktore ili bicikle, muškarci žene. Unatoč svemu ostajem iza riječi da se meni Tajland sviđa, osmijesi njegovih nasmiješenih ljudi, pješčane plaže i šume bananinih palmi. Važno je znati da manje od pet posto tajlandskih prihoda dolazi neposredno od turizma, a unatoč tome su spremni predati i ljude, i životinje, i kulturu, toj industriji. Što će tek biti s nama čija ekonomija sasvim ovisi o priljevu turista? Bojim se da u našem malom mistu gdje tako volimo da nas zatrpaju tisuće turista ne postoji nikakvo promišljanje turizma i njegovih negativnih strana, načina na koji mijenja društvo i prirodu. Pitanje je samo hoćemo li izgubiti dušu ili biti zamijenjeni nekim boljim nama? Srećom, naš ministar turizma ne putuje okolo, pa nije mogao pokupit tajlandske ideje.

---

...

Potom su kolonizatori otišli, a navika je ostala. U današnjem Tajlandu smatra se da je dob između 8 i 10 godina najpogodnija za gubitak nevinosti kod djevojčica. Postoje obitelji u kojima mame počinju učiti kćeri baš u toj dobi komplicirano umijeće otvaranja pivskih boca s pomoću vaginalnih mišića.

Od seksualnog turizma Tajland danas zarađuje gotovo isto toliko novca koliko i Rusija od prodaje nafte. Pritom turistima sam seks i nije toliko zanimljiv. Turistima je zanimljivije osjetiti se bogom.

Što ti predstavljaš kod kuće? Tvoj je život siv i ti si također siv. Kod kuće si nitko, ali plati 850 dolara, preleti pet vremenskih zona i dospjet ćeš u fantastičan pornofilm. Upravo ti ćeš u njemu odigrati glavnu ulogu. Majušne žene gledat će te odozgo prema gore. Skinut ćeš hlače, izvući svoj sićušni blijedi ud i kosooke tropske ljepotice zinut će od ushićenja: pa to je to! Penis - pjesma.

Svo to zadovoljstvo košta kao limenka piva kod kuće. Tako se u mjesec dana dopusta možeš osjećati kao bijeli bog. U zamjenu, ostalih jedanaest mjeseci u godini možeš crnčiti i osjećati se kao tamnoputi sluga.

^{(Ilja Stogoff o Tajlandu u Mrtvi mogu plesati, Disput i Hrvatsko filološko društvo, 2008. )}

Tagovi: turizam, Bangkok, Tajland, budizam, seksualni turizam