Rovovska borba između AKP-ove vlade i kemalističkih snaga nije privedena kraju sa nedavno održanim referendumom (vidjeti Porođajne muke demokracije, od 01/10/2010). Sada je sa nacionalne razine prebačena u provinciju, ali će ovaj najnoviji antikurdski gambit imati šire posljedice, ne samo po dalji razvoj događaja u samoj Turskoj, već i u regiji. Kurdi su naime podijeljeni granicama četiri države - Turske, Sirije, Irana i Iraka - a AKP-ova vlada nastoji sa svim susjedima održavati kooperativne odnose. Problem Kurda, vjerskih manjina i zaštite njihovih ljudskih prava brine i Europljane. EU, osim toga, zahtijeva od Turske da podvrgne svoj vojno-sigurnosni aparat civilnoj kontroli. To je i cilj AKP-ove vlade, ali ova za sada još uvijek ne raspolaže odgovarajućim ustavnim prerogativama. Trebat će joj još pobijediti na redovnim parlamentarnim izborima slijedeće godine, i tek poslije toga - progurati još jedan referendum kojim bi se usvojio potpuno novi demokratski ustav. Sve to sa pretpostavkom da protivnici takvog kursa ne iskoče iz legalističke kolotečine.      

Zatezanje kurdskog čvora

U Diyakbakiru, gradu u središtu kurdskog habitata na istoku Anadolije, počelo je 20. listopada suđenje grupi članova Saveza kurdskih zajednica (KCK). Riječ je o asocijaciji civilnog društva ustanovljenoj 2005, koja okuplja kurdske municipalitete. Postupak pred Krivičnim sudom u Diyakbakiru je pokrenut na inicijativu javnog tužilaštva ovoga grada u travnju o.g., a sud ga je uzeo razmatrati u srpnju. Od tada je više od 1.500 osoba pohapšeno i podvrgnuto istrazi. Sada je podignuta optužnica protiv 151 lica, no pretpostavlja se da će druge uslijediti. Osim članstva u sada prokazanom KCK-u, mnogi optuženici su bili članovi prokurdske Stranke demokratskog društva (DTP), zabranjene odlukom Ustavnoga suda u studenom 2009, ili su sadašnji članovi novoformirane Stranke mira i demokracije (BDP). Među optuženim se nalaze 12 gradonačelnika, uključujući prvog čovjeka Diyakbakira, dvojica predsjedavajućih provincijskih vijeća, 28 bivših članova DTP-ea, više gradskih i provincijskih vijećnika, sindikalista i aktivista lokalnih organizacija za zaštitu ljudskih prava. Naravno, svi su Kurdi.

Optuženi su da pripadaju organizaciji - KCK - koja je "urbana ekspozitura terorističke" Radničke stranke Kurdistana (PKK) i kojom upravlja Abdulah Ocalan, generalni sekretar PKK-a (ovaj je u turskom zatvoru na otoku Imrali usred Mramornog mora, osuđen na doživotnu robiju!). KCK, tvrdi optužnica, operira, pored Turske, još u Siriji, Iranu i Iraku, poput "države u sjenci", sa vlastitim zakonodavnim, izvršnim i sudskim tijelima. Provodi Ocalanove direktive, nameće svoje poreze, ucjenjuje biznismene, organizira mitinge, demonstracije i proteste, podstiče nasilje (bacanje kamenja) i dirigira borbom. Vrši pritisak na gradonačelnike, pa čak i na zastupnike u nacionalnom parlamentu, utječe na odluke municipalnih vijeća kako bi se poslovi dodjeljivali odabranim kompanijama, ubire postotak od plača službenika lokalne samouprave, i sve u tom stilu, obrazloženo na 7.500 tipkanih stranica optužnice (!). Tužilac traži od suda kazne u rasponu od 15 godina zatvora do doživotne robije. Nisam naravno imao u rukama tekst dotičnog državnog tužioca, ali prema onomu što sam pročitao u turskom tisku - optužnica mi se čini krajnje nategnutom, a u nekim tvrdnjama i priglupom.         

Još prije početka suđenja su se oglasile brojne organizacije, tvrdeći kako je proces politički motiviran. Centrala BDP-a je ustvrdila kako će proces biti "test sposobnosti društva riješiti kurdski problem". Predsjedavajući BDP-ova Kluba zastupnika Bengi Yildiz je izjavio - "ako se ovim suđenjem ne blokiraju legalni putovi bavljenja politikom, onda će demokratski proces (rješavanja kurdskog pitanja - p.a.) imati šansi na uspjeh".  Šezdeset organizacija civilnoga društva iz provincije Diyakbakir je uputilo apel za oslobađanje "izabranih političara, članova profesionalnih organizacija i predstavnika organizacija za zaštitu ljudskih prava". Nitko iz vladajuće AKP stranke ili vlade se do sada nije oglasio, iako je tzv. demokratska inicijativa za rješavanje kurdskog pitanja od njih potekla. Paket ustavnih amandmana što ih je pripremala AKP-ova vlada je naime uključivao mjere kojima se trebalo izaći ususret zahtjevima Kurda, ali su predlagači od njih odustali kada su se suočili sa baražnim odbijanjem kemalističkih snaga. Izbjegavajući dodatno antagonizirati turske etnocentriste, vlada je na nedavno održani referendum izašla sa amputiranom verzijom amandmana (koji su prihvaćeni), ali su se Kurdi na istoku i jugoistoku zemlje masovno uzdržali. Pretpostavljam da AKP-ovci sada šute kako im se ne bi imputiralo da se izvršna vlast miješa u kompetencije suda. No ako ovaj ne oslobodi optuženike - i AKP će biti gubitnik.  

Proces prate inozemni promatrači, brojni mediji i, tvrdi se, oko 300 pravnika.  U proširenu sudnicu prvoga dana nisu mogli stati, pored optuženika i njihovih odvjetnika, svi koji su željeli - rodbina, parlamentarni zastupnici BDP-a u punom broju, predstavnici mnogih domaćih i stranih organizacija. Dvije tisuće ih je ostalo na ulici pred sudnicom. Sud je na licu mjesta odlučio kako će se proces odvijati u konsekutivnim šihtama; pretpostavljam da će optuženici biti razvrstani u manje grupe. Drugi je problem bila sama optužnica, čije bi čitanje trajalo danima. Odvjetnici optuženih, koji su unaprijed dobili njezin tekst, su predložili da se ne čita, što je tužioca spasilo muke. No ni on ni sud se nisu složili sa njihovim prijedlogom da se optuženici oslobode. Odbačen je i zahtjev da se ovi brane na vlastitom kurdskom jeziku.      

Pred Krivičnim sudom u Adani, na jugoistoku zemlje, priprema se početak suđena drugoj, manjoj grupi članova KCK-a. Optužnica, manje ambiciozna nego ona u Diyakbakiru, sadrži 360 stranica, podignuta je protiv 43 lica. Uključuje dvojicu gradonačelnika i nekadašnje članove raspuštene DTP. Pred istim se sudom vodi odvojeni proces protiv direktora lokalnog radija Dunya, također Kurda, optuženog za "širenje propagande za račun jedne ilegalne organizacije" (PKK-a - p.a.)  

Sudstvo, marame i nogomet

 Zahvaljujući prihvaćenim ustavnim amandmanima, ovih su dana, prvi puta u povijesti ove institucije, provedeni izbori za Vrhovno vijeće sudaca i tužilaca. Za nove članove Vijeća je glasalo preko 11.000 aktivnih sudaca i tužilaca, 99 posto od svih postojećih. Izborima je prethodila kolektivna ostavka većine starih članova ovoga tijela (inače im ističe mandat), koji su tvrdili da se novim načinom izbora "narušava nezavisnost sudstva". Poslije objavljivanja rezultata izbora, oglasio se glavni tužilac Vrhovnog apelacionog suda, Abdurrahman Yalcikaya, tražeći njihovo poništenje, jer su po njemu bili "ilegalni".  Čovjek se očito ne može pomiriti sa novostvorenom situacijom u kojoj će Vijeće u proširenom sastavu odlučivati o imenovanjima, unapređenjima i smjenjivanjima svih sudaca i tužilaca u zemlji, a ne kao do sada u uskoj konklavi iza zatvorenih vrata. 

Yalcikaya je osim gornjega postavio na web stranicu tužilaštva upozorenje političkim strankama da se ne zanose sa idejom legalizacije ženskih marama na turskim sveučilištima, jer one predstavljaju "opasnost za sekularni identitet republike". U tekstu od pet stranica, preuzimajući rječnik nekadašnjih vojnih memoranduma, još je dodao kako je tužilaštvo "ovlašteno procjenjivati postupke političkih stranaka koji narušavaju nezavisnost države (...) suverenitet nacije i sekularne republikanske principe". Nije poimenično spomenuo Stranku pravde i razvoja (AKP), koja je, odmah poslije uspješno obavljenog referenduma, ponovo pokrenula pitanje islamskih ženskih marama na sveučilištima, predlažući, oporbenoj Narodnoj republikanskoj stranci (CHP) i Stranci nacionalnog pokreta (MHD) - dijalog o toj kontroverzi. Predsjednik CHP-a Kemal Kilicderoglu je prvo pozdravio tu inicijativu, a onda, suočen sa odbijanjem stranačkih kolega, promijenio mišljenje. Odustajanje CHP-a od dijaloga je iskoristio vođa MHP-a Delvet Bahceli, inače AKP-ov ljuti protivnik, te veselo izjavio kako "želi pridonijeti riješavanju problema marame".

Neupućenom se inozemnom promatraču ta kontroverza sa ženskim glavopokrivalom može činiti trivijalnom, no u Turskoj je postala katalizatorom međusobno suprotstavljenih političkih opcija. To je važno predsjedniku vlade Tayyipu Erdoganu i njegovoj AKP, koji žele pokazati svom vjerski orijentiranom elektoratu da nešto čine za unapređenje položaja islama, a u tom pravcu zapravo nemaju što drugo ponuditi. Samoproglašenim kemalističko-sekularnim snagama u političkoj oporbi, sudstvu i vojsci je to pitanje postalo jednako bitnim upravo jer je važno AKP-u, a nemaju na raspolaganju ni jedan drugi argument da AKP-ova vlada doista pokušava "islamizirati" zemlju. 

Erdogan je ponovo pokrenuo pitanje islamske marame, očekujući da će sa tom inicijativom pridobiti dodatne glasove na parlamentarnim izborima slijedeće godine. Iz istih razloga je Kilicderoglu u početku prihvatio njegovu inicijativu; također kasnije Bahceli, koji je za to čekao pogodnu priliku. Turska, naravno, ima puno ozbiljnijih i urgentnijih problema od islamske marame, ali je njihovo rješavanje trenutno stavljeno na listu čekanja. Problem marame se sveo na sveučilišta, iako je na mnogima od njih ublažen cirkularom što im je upućen iz Visokog vijeća obrazovanja (YOK je komisija ministarstva obrazovanja) kojim se skreće pažnja da zakonskim aktima nije propisan nikakav obvezatni način odijevanja studentske populacije i sveučilišnog osoblja. Dobar dio visokoškolskih uprava se počeo ponašati sukladno tom naputku. Kritizirajući i vladu i oporbu što su se dohvatili oko marama, kolumnista dnevnika Zaman Huseyin Gulrce ih je zamolio - "prestanite rješavati pitanje marama", jer Turska ima puno važnijih problema.

Pred Cankaya palačom u Ankari, gdje je dočekao njemačkog predsjednika Christiana Wulffa, uz turskog je predsjednika Abdullaha Gula stajala njegova supruga  Hayrunnisa. Glava joj je bila pokrivena maramom. U pratnji gospođe Betine Wulff promarširala je crvenim tepihom ispred voda počasne straže. Prva dama Turske se sada, prvi puta od kada je njezin suprug izabran za predsjednika, pojavila uz njega na jednoj državnoj ceremoniji. Zapravo je to drugi puta, jer je uz njega stajala poslije Gulove inauguracije na zvaničnom prijemu što je tada upriličen u istoj toj predsjedničkoj palači. Tadašnje vojne glavešine su njezinu islamsku maramu navele razlogom kolektivnog bojkota te protokolarne priredbe. Od tada se zamotane supruge Gula, Erdogana i drugih AKP-ovih prvaka više nisu pojavljivale na državnim ceremonijama kojima prisustvovale vojne glavešine. Sada je toj apstinenciji izgleda došao kraj.     

Državna posjeta njemačkog predsjednika i njegove supruge je iskorištena za "protokolarnu rehabilitaciju" islamske marame, iako time "rat" oko tog kontraverznog simbola još nije okončan. I Nijemci su iz posjete svog predsjedničkog para izvukli izvjesnu korist - ublažili su negativni odjek na koji je naišla nedavna izjava kancelarke Angele Merkel o "neuspjehu multikulturnog modela integracije" u njezinoj zemlji (turski građani i njihovi potomci, među kojima ima mnogo Kurda, su najbrojnija grupa među gastarbajterskom populacijom). I sama Merkel je nešto ranije pokušala pokazati da postoje i pozitivni primjeri integracije. Poslije nogometne utakmice odigrane u Berlinu između nacionalnih timova Njemačke i Turske, otišla je u svlačionicu njemačke momčadi i slikala se sa Mesutom Ozilom, 21-godišnjim njemačkim reprezentativcem turskog porijekla, momkom rođenom u Njemačkoj (Njemačka je pobijedila sa 3:O, a Ozil je bio strijelac drugog gola). 

No o islamskim maramama se ne raspravlja samo u Turskoj, već i u zemljama EU-a, gdje u posljednje vrijeme jača val islamofobije, nešto manje u Njemačkoj, nego na primjer u Nizozemskoj i Francuskoj. Desni populisti upravo sa svojim ksenofobnim diskursom uspijevaju pridobiti dio elektorata uplašenog ekonomskom krizom koja ga pogađa. Taj diskurs pogađa i Tursku, koja već godinama bezuspješno kuca na vrata EU-a. AKP-ovoj vladi, koja je došla na vlast sa programom turskog priključenja EU-u, sa njim osvojila dva parlamentarna mandata i pobijedila na dva referenduma, zlonamjerno se podmeće nekakva "neo-otomanska" politika i orijentacija prema islamskom svijetu.     

Prema izborima

Glavna prepreka Turske na putu ka Europi nije vjerskog karaktera, već demokratski deficit njezina naslijeđenog pravno-političkog sustava. On je tek djelomično popravljen nedavnim referendumom. Turska natezanja oko ženske marame, bez obzira kakav će im biti ishod, skreću pažnju i odlažu rješavanje pitanja odnosa AKP-ove vlade i vojnog establishmenta (u demokratskim sustavima mora postojati kontrola civilne vlasti nad vojskom); tu je zatim problem samo djelomično reformiranog sudskog sustava (sudstvo i tužilaštva ne mogu biti iznad parlamenta); konačno, tu je i rak rana suvremene Turske -  kurdsko i pitanje vjerskih manjina - koje turski nacionalizam preko svojih ekspozitura u oporbenim strankama, u vojci i sudstvu stalno podgrijava.

To su pravi problemi Turske sa kojim bi se AKP trebala baviti. No nema dovoljno snage suočiti se sa njima frontalno, pa se opredijelila za mukotrpnu rovovsku borbu kroz deficitarne institucije i mehanizme sustava kojega namjerava mijenjati. Zato joj je sada prva briga osigurati pobjedu na parlamentarnim izborima, koji će se po svoj prilici održati u lipnju 2011. Kada bi bili održani danas, prema anketi dnevnika Haberturk - za AKP bi glasalo 46,9 posto birača, za CPH 24,5 posto, za MPH 10,6 posto, dok bi BDP sa 8,7 posto ostala ispod izbornog praga od 10 posto, pa bi se vjerojatno opredijelila za individualne kandidature svojih zastupnika.  Pozitivna ekonomska situacija zemlje mogla pomoći da se ti postoci održe i da AKP-ova vlada osvoji svoj treći parlamentarni mandat. Sa novim narodnim mandatom, pripremio bi se, kako je nahvaljeno, novi ustav, koji bi, ako bude odobren na referendumu, priveo Tursku europskim demokratskim standardima.