Kako je svojedobno upozorio američki filozof Michael Walzer, između Izraelaca i Palestinaca ne vodi se jedan, nego četiri rata: 1. palestinski rat iscrpljivanja protivnika za gašenje jevrejske države i uklanjanje Jevreja (a iz njega proizlaze i teroristički, samoubilački napadi i zahtjev za pravom na povratak); 2. palestinski rat za stvaranje vlastite nezavisne države pored Izraela i kraj okupacije Zapadne obale i Gaze; 3. izraelski rat za sigurnost i odbranu Izraela unutar granica iz 1967. godine; 4. izraelski rat za Veliki Izrael (Erec Jisrael), za zadržavanje naselja ili za jačanje naseljavanja i pripajanja, u cjelini ili djelomično, okupiranih teritorija.

Međutim, pri prosuđivanju Bliskog istoka uvažavanje takve kompleksnosti rijetko kada susrećemo. Kako u verziji ''trećesvjetizma'' (zastupaju je dinosaurusi te ideologije od Noama Chomskog preko Edgara Morina do Tariqa Alija), tako i u onoj sofisticiranijoj, intelektualna i medijska ljevica nam objašnjava da teroristi djeluju iz očaja i da postoji samo jedan rat, sučeljavanje naroda koji voli slobodu i zapadnjačke kolonijalne sile.

Izraelsko-palestinski sukob vidi se samo kao simbol zapadnjačkog osporavanja prava Arapima i muslimanima. Otuda tolerantnost spomenute intelektualne i medijske elite prema palestinskom terorizmu: bombaši-samoubojice se osuđuju, ali preko volje, pa čak i opravdavaju kao činovi očajnika, kao legitimna naplata za divljaštva što su ih počinile jevrejske vojne snage. Nijedna strahota što je počine kandidati za samoubilačke napade, sa svojom grotesknom mitologijom o 70 djevica (hurija) što ih čekaju u rajskom vrtu (dženetu), nikada u njihovim očima ne može kompenzirati ljagu Izraelaca. Nisu važne žrtve tih eksplozija, još manje kultura smrti koja se širi među mladima Zapadne obale i Gaze.

Fasciniranost potocima krvi i kolektivnim masakrima, otkupiteljskim mučeništvom Hamasa ili islamskog Džihada do kojih dolazimo preko televizijskog ekrana, nije samo pornografska, ona ponajprije pokazuje prezir prema tom narodu svedenom na najobičnije ljudske bombe. Drugim riječima, od etike kompromisa draža nam je estetika zločina. Kako bi rekao Albert Camus, ''lako je biti velikodušan tuđom krvlju''. Zato je ista ljevica, usprkos svom goropadnom antifašizmu, ostala potpuno nijema pred navalama judeofobije imigrantskog porijekla koja je pogodila evropske države, napose Francusku, nakon druge Intifade. Zapetljala se u konfuzno poricanje, ako već nije optuživala ljude za paranoju, pa čak i za provokaciju.

Na primjer, filozof Alain Badiou državu Izrael kao arhaičku državu uspoređuje s Pétainovom Francuskom i opisuje je kao ''izvanjski oblik, kolonijalne prirode, zaluđen sakralizacijom židovskog imena (prise la sacralisation du nom des juifs)'', kao Državu koja, između ostalog, planira genocid nad Palestincima. Za Badioua, koji preuzima tradicionalni antijudaizam katoličke Crkve, istinski Jevrejin je onaj koji se poništava kao Jevrejin i stapa s ostatkom čovječanstva. Nazivati sebe Jevrejinom znači automatski mobilizirati antisemitsku strast.

Glas judeofobije doživljava drugu mladost uvlačeći se u anticionističku besjedu. Od sada pravi Jevrejin govori arapski i nosi keffiyeh, kariranu arapsku maramu, a onaj drugi je varalica koji pripisuje sebi pravo vlasništva na zemlji koja nije njegova i koji je izgubio moralno dostojanstvo mučenika. Nekadašnja žrtva preobrazila se u mučitelja, ali mučitelja koji je po svemu nalik na svog nekadašnjeg dželata u Njemačkoj tridesetih godina prošloga vijeka. Kad Jevrejin ugnjetava ili kolonizira, odmah se transformira u nacistu, bez sredine.

Nacisti su progonili Jevreje, onda su Jevreji postali nacisti! Kao što je uočio filozof Vladimir Jankélevitch: ''Anticionizam je po tom pitanju nedostižna sreća, jer nam daje dopuštenje, pa čak i pravo, pa čak i dužnost, da budemo antisemiti u ime demokracije! Anticionizam je opravdani antisemitizam koji je konačno svima na dohvat ruke. On je čovjeku dopuštenje da bude antisemit na demokratski način. A što ako su i Jevreji sami nacisti? To bi bilo predivno. Više ih ne treba žaliti: svoju sudbinu su sami zaslužili''. Kako inače objasniti procvat nacionalsocijalističke metaforike kod ljevičarske inteligencije danas? Recimo, filozof Gilles Deleuze ovako je govorio o zločinima cionizma: ''Kažu da to nije genocid. Pa ipak, riječ je o priči koja od samog početka podsjeća na Oradour (francusko selo čije su cjelokupno stanovništvo nacisti strijeljali, a kuće spalili, prim. autora).

Cionistički terorizam nije bio usmjeren isključivo protiv Engleza, nego i protiv arapskih sela koja su morala nestati. Irgun je po tom pitanju bio veoma aktivan''. Isti autor će o izraelskim operacijama na jugu Libanona 1978. godine reći: ''Nalazimo se u situaciji analognoj onoj u vrijeme Španskog građanskog rata, kada je Španija bila laboratorij i eksperiment koji je prethodio još strašnijoj budućnosti''. U prosuđivanju Izraela ne dopušta se nikakva gradacija ili bliže određenje: kada je on posrijedi, nijanse su zabranjene, odmah se prelazi u krajnost.

Povuče li se sa Sinaja, iz pojasa Gaze ili sa juga Libana, to nikad ne pridonosi njegovom ugledu. Istini za volju, Izrael je odavno prestao biti moralni povjerilac Zapada: zauzimanje Bejruta 1982. godine, blagonaklono promatranje pokolja (djece, žena i staraca) u Sabri i Šatili što su ga počinile libanonske kršćanske falange, sistematsko koloniziranje Zapadne obale, grubo, ako ne i pretjerano nasilno gašenje druge Intifade, ciljana ubojstva ekstremističkih vođa, gradnja Zida, bombardiranja Libanona tokom ljeta 2006. godine kao odmazda zbog napada Hezbollaha, invazija na Gazu 2009. godine u svrhu zaustavljanja Hamasovih raketnih napada - sve je to proćerdalo međunarodnu podršku uživanu u početku. Izrael je, kako je dobro uočio historičar Elie Barnavi, izgubio bitku za imidž.

No, budući da je riječ o državi koja je ostala demokratska usprkos ratovima i despotskom okruženju, ona medijima i televiziji općenito dopušta da prate sva zbivanja, pa tako i zločine i strašne gafove vlastite vojske. U krilu te države jedan pozamašan razlomak stanovništva pozivao je i poziva na dijalog s Palestincima, naklonjen miru i uvjeren da su ustupci neizbježni. Upravo je ta ista protivna strana zaslužna da je u Tel-Avivu 1982. godine održan najveći prosvjed (s gotovo 300.000 ljudi) protiv krvoprolića u Sabri i Šatili, koji je generala Sharona na kraju prisilio na ostavku. Ni u jednoj arapskoj zemlji neće doći do takvog pokreta negodovanja. Filozof Emmanuel Lévinas je još 1969. godine rekao: ''Izrael nije postao gori od okolnog svijeta kako kažu antisemiti, nego je prestao biti najbolji''.

Uzalud. Čitav jedan dio ljevičarskih intelektualaca i medija upinje se kriminalizirati tu naciju, budući da im pri pomisli na nju Hitlerov lik i djelo jedino pada na pamet. Izrael je možda jedina država na svijetu za koju se neprestano ponavlja kako ima pravo postojati unutar svojih sigurnih i međunarodno priznatih granica. Upravo je takav stav skandalozan, jer pretpostavlja suprotno: da je to pravo samo po sebi vanredna privilegija.

Ako Jevreji ugnjetavaju, nužno to čine kao nacisti, vjerno podražavajući grozote koje su nekad trpjeli u Njemačkoj i Poljskoj. Sama činjenica da su ih nekoć nacisti progonili i istrebljivali, pretvara ih u potencijalne naciste. Pojas Gaze je Auschwitz (u Italiji je u dnevniku ljevice Liberazione obavljena karikatura pojasa Gaze s ogradom od bodljikave žice i natpisom: La fame rende liberi, Glad oslobađa, što je aluzija na ulaz u Auschwitz s natpisom Rad oslobađa), Jenin također, ''cionizam je brat blizanac nacizma'', naglašava, između ostalih, pisac Luis Sepulveda.

Italijanski filozof Gianni Vattimo, komunist i katolik po samorazumijevanju, nedavno je u funkciji borbe protiv ''genocidne politike'' predložio akademski i kulturni bojkot jevrejske države, čije rođenje za njega predstavlja ''najtežu štetu nacističkog istrebljenja Jevreja''... Ta i takva sinonimija, sa svojom štetnom moći, potječe iz žalosnog teorijskog preskoka pod perom intelektualaca koji bi nadasve trebali razlikovati i razlučivati. Daleko od toga da je izraelska država oličenje apsolutne nevinosti, od početka se gradila na eksproprijaciji koju su poticali ratovi što su ih protiv nje vodili njeni susjedi, Izrael i sam ima vlastite ekstremiste i fanatike, održavao je i perverzne kontakte s režimima aparthejda u Pretoriji i Rodeziji, a njegova vojska katkad čini strašne gafove. No Izraelce pretvoriti u naciste znači istoimenoj državi oduzeti njen legitimitet. I ne samo to, to istovremeno znači judaizirati Arape, iznova pokrenuti drevnu borbu protiv ''tumora'' na obali Jordana. I, konačno, to znači i apriori legitimirati eventualno bacanje u more tog ''uzurpatorskog entiteta'', Izraela.