Eksluzivno s koncerta Marka Perkovića: Pod pritiskom negativnog publiciteta dijaspora je svoje klince uspjela dovesti u red praktički preko noći, tako da bi ih sad čovjek i na Bar Mitzvah mogao pozvati. Na koncertu je bilo sve skupa oko tisuću ljudi - od malih beba koje su zaspale majkama u naručju, do osamdesetogodišnjaka. Izgleda da je cijela zajednica došla iz pukog balkanskog inata, što su im oni htjeli zabraniti njihovog trubadura. Marko se zahvalio Katoličkoj crkvi, ali je izjavio da je kao čovjek i kao Hrvat razočaran hrvatskom diplomacijom u Sjevernoj Americi koja mu nije pružila nikakvu podršku, nego ga je izbjegavala kao kugu.

Tako kako ga Boris Dežulović opisuje u članku za BH Dane 2002., tako sam ga i ja vidio i doživio 1992. u New Yorku: i meni je tako uvalio tu vrpcu sa četiri kopije Čavoglava, i meni se pjesma, onako prodorna i snažna, kao da je napisana noć prije odsudnog boja, za slučaj da bar nešto iza njega ostane, ako pogine, svidjela i vrtili smo je na radio programu, koji smo prijatelj i ja vodili na našem jeziku ovdje, isto kako su je Predrag i Boris uvalili radio stanicama, iz čiste zeke, a i meni je na pamet pala usporedba sa Džonijem Štulićem, čuvši neizbježno o-o-oo-o, kao u Kurvinim sinovima, - tko bi rekao kako će to završiti... Eto, kako ultraljevica otvara vrata crnoj desnici: zajebancijom. Niski instinkti Još tada je koncertom prikupljao novac za dobrotvorne svrhe: neki momak je izgubio vid na jedno oko u ratu, pa je bio došao u New York na operaciju. Sjećam se kako mu je tada bilo pomalo neugodno što ga publika pozdravlja nacističkim pozdravom. No tokom posljednjih petnaest godina i desetak turneja po hrvatskim iseljeničkim centrima u Sjevernoj Americi, Australiji i Evropi, već je navikao. Toliko da mu je to djelovalo sasvim normalno i na Dinamovom stadionu i na Poljudu, ovog ljeta. Toliko da je i sam, podilazeći nižim instinktima domaće publike, složio par šaljivih popijevki, kojih nema na albumima, a koje publika voli čuti kad si malo popije, kao onu o Račanu, o kući Maksovih mesara, te, naravno, Jasenovac i stara Gradiška.

Thompson: Jasenovac i stara Gradiška

Foto: Prizori iz života u dijaspori - naš dopisnik (lijevo), MPT i još jedan obožavatelj Foto: Prizori iz života u dijaspori - naš dopisnik (lijevo), MPT i još jedan obožavatelj

Zašto u petnaest godina nikad nitko nije ništa prigovorio, niti srpska emigracija, niti židovske organizacije, niti udruge za ljudska prava ili one koje se zalažu protiv govora mržnje? Koncerti su se odvijali pred djecom iseljenika iza zatvorenih vrata dvorana, obično pridruženih hrvatskim franjevačkim crkvama, daleko od očiju javnosti. Među djecom iseljenika ustašovanje je dio rituala odrastanja. Teenageri znaju da je to zabranjeno voće, da im to njihovi stari brane zbog drugih, ali da su zapravo ponosni na to kao dio svoje prošlosti. To ne znači da mladi Hrvati u Americi ubijaju Židove ili učestvuju u bilo kakvim ekstremističkim akcijama. Kad odrastu, uglavnom prestanu mjeriti kukuruz i rade profesionalne poslove zajedno sa drugim narodima i narodnostima u New Yorku i drugdje gdje žive. Tako da nikoga nije posebno brinulo što se tako nešto dešava. Nekoliko mojih židovskih prijatelja, koje sam tada bio par puta poveo na slične događaje u Hrvatski centar u New Yorku, uglavnom je odmahnulo rukom uz par sarkastičnih dosjetki o Hrvatima i Srbima. To jest, to što pedeset hrvatskih tinejdžera u zatvorenoj društvenoj organizaciji mjeri kukuruz i odijeva ustašku odjeću, nije nikoga previše zabrinjavalo. Bilo je potpuno normalno da mladež odradi svoje ustaštvo iza zatvorenih vrata hrvatskih centara - niko na to nije obraćao pažnju već dobrih 50 godina, i sad svi pizde što je to provaljeno u javnost zbog događaja u Hrvatskoj. Izvan kontrole No, sa koncertima na Poljudu i Dinamovom stadionu stvar se otela kontroli. Popularnost ga je nagrdila i otvorila javnoj kritici. Puni stadioni omladine koja pozdravlja fašističkim pozdravima u srednjeevropskoj zemlji sa nacističkom prošlošću, koja je jedva deset godina bez rata, i njeni državni dužnosnici ne samo da na to blagonaklono gledaju, nego se fešti i pridružuju - kao Miomir Žužul sa djecom, na slici, a Hrvatskoj stranci prava, odnosno, jednoj od hrvatskih stranaka prava čak je napisao i himnu: u Evropi to nismo vidjeli od Njemačke 1938.

Foto: Hrvatska diplomacija na zadatku - Miomir Žužul s obitelji na zagrebačkom koncertu MPT Foto: Hrvatska diplomacija na zadatku - Miomir Žužul s obitelji na zagrebačkom koncertu MPT

Cijela zemlja je, čini se, izgubila kompas. Budući da HTV u prilozima s njegovih koncerata pažljivo izbjegava prikazati sporne detalje (recimo, nikada ne čujemo za dom - spremni), na fotografijama sa stadiona, koje su obišle svijet i našle mjesto na stranicama Simon Wiesenthal Centra, Anti-Defamation League, New York Timesa, () Village Voicea, Jerusalem Posta, Haaretza, International Herald Tribunea, itd., moramo zahvaliti timu iz lupiga.com. Dakle, nije problem Thompson, nego što se renacifikacija hrvatskog društva, provođena pod Franjom Tuđmanom, u svrhu mobiliziranja stanovništva za rat, nije zaustavila niti dolaskom mira, niti smrću Tuđmana, nego se kao trend i pomodarstvo nastavila odvijati po inerciji. Depolitizirano ustaštvo kao moda postalo je fenomen hrvatske tranzicije. Do koje mjere je ustašluk postao društveno prihvatljiv, svjedoči da mi je moj super-ultra-konzervativni otac poslao fotku polubrata kako mjeri kukuruz na gruntu u Samoboru: da je moja takva fotka postojala u osamdesetima, on bi ju spalio, kako slučajno ne bi postojala evidencija koja bi njemu mogla donijeti neugodnosti. U devedesetima je iskazivanje ljubavi prema domovini visokim dizanjem desnice ne samo prestala biti neugodnost, nego gotovo ritual uklapanja u novo hrvatsko društvo, tako da se onda ne trebamo previše čuditi što Thompsonovi koncerti na stadionima nalikuju nacističkim mitinzima iz 1938.

Foto: Maksimirski prizori koji su potresli svijet Foto: Maksimirski prizori koji su potresli svijet

Alen Budaj iz Margelovog Instituta, koji je prikupio podatke za napad Simon Wiesenthal Centra na Thompsona, kaže da Thompson treba sam pozvati publiku na red, a Hrvatska da treba donijeti zakone kojima zabranjuje ustaška obilježja i ponašanja po uzoru na Njemačku. Da li je to moguće kad čak i lijevi, SDP-ov kandidat za premijera, u sadašnjoj izbornoj kampanji kaže da voli slušati Thompsona? Dethompsonizacija Thompsona? Da li se Marko Perković može dethompsonizirati, kao što se HDZ detuđmanizirao - s obzirom da je rat gotov, i da mirnodopski prioriteti njegove voljene domovine diktiraju drugačije oblike ponašanja? Marko je na to pitanje sam najbolje odgovorio pjesmom: Živim mirno, ponosan na svom
iako nije uvijek sve po mom
Nek' se čuje, nek' se zna
Nek' vijori zastava
neka nitko ne dira
moj mali kutak svemira
. Drugim riječima: imam gene kamene, nemojte očekivati da ću se promijeniti, i nemojte me gnjaviti, nego me pustite da budem kakav jesam. No, pristao je da ne bude uvijek sve po njegovom. Sastao se sa predstavnicima Simon Wiesenthal Centra u New Yorku i Torontu i obećao da neće pjevati ništa što nije snimljeno na albume, a organizatori koncerata su uspješno disciplinirali publiku da obuče nešto drugo i da izbjegava mjerenje kukuruza. Osim toga su zabranili pristup medijima, a u Torontu čak ograničili mogućnost prisustvovanja isključivo na hrvatske iseljenike, kako eventualni incident ne bi postao medijski skandal. Usprkos vrućim željama onih koji ga ne vole, Thompson nije bio zabranjen ni u Amsterdamu ni u Torontu. Dvorane koje je originalno zakupio popustile su pod pritiscima njegovih protivnika i otkazale koncerte. U Nizozemskoj je potom održao koncert u Rotterdamu, a u Kanadi, na Hrvatskoj zemlji u Norvalu.

Foto: Gužva pred Hrvatskim centrom u Vancouveru Foto: Gužva pred Hrvatskim centrom u Vancouveru

U New Yorku su bila održana čak dva koncerta pred po 700 ljudi, oba posve legalno, za inat Feral Tribuneu koji ih je nazvao polulegalnim, a legalno je održan i protest protiv koncerata preko puta Hrvatskog centra, na koji se, međutim, prema svjedočanstvu Washington Posta, pojavilo tek desetak ljudi. Uglavnom mladih, koji izgledaju kao veterani protestiranja. Par puta je došlo do komunikacije između demonstranata i posjetilaca koncerta, no na žalost troje televizijskih ekipa parkiranih u svojim kombijima, ne i do sukoba. Na samom koncertu publika se ponašala pristojno. Većina i jest 15 godina starija nego kad je prvi puta čula Marka Perkovića, ozbiljnija i dostojanstvenija, no ništa manje ponosna. Novinar Washington Posta, koji je prisustvovao koncertu u New Yorku polu-incognito, nije međutim primijetio ništa sumnjivo, osim par majica sa slikom Ante Gotovine. Ekstremizam – da, ali bez genocida Simon Wiesenthal Centar je odlično iskoristio slike s koncerta na maksimirskom stadionu, napravivši od Thompsona globalnu baba-rogu broj jedan, istisnuvši nakratko Ahmadinedžada i Hezbolah, u rujnu, mjesecu židovskih praznika, kada ljudi koji su preživjeli holokaust šalju svoje godišnje donacije. No u svojim naporima da zabrane koncerte u SAD-u i Kanadi nisu uspjeli. Šef odsjeka za suzbijanje mržnje vancouverske policije zaključio je da, iako Thompson jest ekstremni nacionalista, u njegovim pjesmama nema pozivanja na genocid, niti otvorene mržnje prema drugim grupama, te da stoga ne vidi dovoljno razloga da nastup zabrani. Hrvatski centar u Vancouveru raspolaže sa nekoliko velikih dvorana i jedna je od većih rock koncertnih dvorana u gradu. Milkovich, šef Centra, pozdravio je publiku izjavom kako je ovo 7:0 za Hrvatsku jer nas oni nisu uspjeli zaustaviti i zabraniti niti jedan od sedam koncerata do sada održanih na turneji. Pozdravni govor je održao na engleskom i na hrvatskom. Na engleskom se zadovoljio zamjenicom oni, a na hrvatskom je konkretizirao njih kao Srbe i Židove. Policija i Kanadska televizija prisustvovali su koncertu, na njegov poziv, jer Hrvati nemaju što kriti (ponositi, svoji na svome).

Foto: Hrvatski centar - <em>U boj, u boj, za narod svoj!</em> Foto: Hrvatski centar - U boj, u boj, za narod svoj!

Uslijed velikog prilijeva azijskih imigranata, Vancouver je razvio živahnu white supremacist scenu new age rasista i anarho-fašista, koji se, recimo, zalažu za ekologiju i prava životinja, ali tuku Kineze, vole ponosite Indijance, a ne trpe Židove. Napad židovskih organizacija na Thompsona naveo ih je da prigrle Marka kao brata po krvi, ako ne i po zemlji (pogledati: patrimedia.com). Na lokalnom Stormfront forumu razvila se duhovita prepirka oko toga da li je Marko Perković pravi neo-nacista (s time da je na tom forumu pozitivno biti neo-nacista). Srpski «skinhead» pod nadimkom option_violence upozorio je da Thompson nije pravi, jer umjesto da se okomi na Židove, on zapravo napada Srbe, koji su samo još jedan ponosan bijeli narod. Osobno me čudi da se neko od Hrvata na sajtu nije dosjetio da su Srbi zapravo cigani, prema tome nisu bijeli, te kao takvi automatski postaju valjani objekt mržnje. Irokezi koji idu dalje Osim crne odjeće i etikete nacističkog banda Thompson dijeli još nešto sa Laibachom: kašnjenje početka svirke. Koncert u Vancouveru je bio zakazan u 7, vrata su se otvorila u 8, da bi Marko počeo tek nešto prije 10. Doduše, očito poznaje svoju publiku, polovica koje se i tako pojavila tek poslije 9, po tzv. hrvatskom satu. Na koncertu nije bilo mjerenja kukuruza. Samo je jedna djevojka nosila usku Crna Legija majicu sa velikim slovom U na leđima. Valjda je mislila da joj, tak zgodnoj, može biti. Većina ljudi je nosila crnu odjeću. No i ja sam nosio crnu odjeću, a nisam fašista. Neki su nosili majice sa natpisom u boj, u boj, za narod svoj, neki sa opet će se gusta magla spustiti, a dosta ljudi je nosilo majice sa slikom Ante Gotovine, ili jednostavno majice na kojima piše Heroj. Vijorile su zastave sa grbovima, koji su neki puta započinjali crvenim, neki puta bijelim poljem. Na jednoj zastavi pisalo je Calgary Ultras. Zabavljalo me vidjeti koliko je irokez popularna frizura među mladim Hrvatima – otprilike trećina dečki je bilo ošišano na irokeza. Mora da sam startao trend pred dvadeset godina, kad sam bio jedini. Vikali su Mi Hrvati i Idemo dalje - slogan HDZ-ove kampanje - ali ne i za dom - spremni. Uopće, dramatično je vidjeti 200 mladih ljudi rođenih na drugom kraju planete, kojima hrvatski nikako nije prvi jezik, kako znaju sve Thompsonove pjesme napamet. Tu i tamo zapjevali bi i evo zore, evo dana, ali Marko i band se nisu dali isprovocirati. Pod pritiskom negativnog publiciteta dijaspora je svoje klince uspjela dovesti u red praktički preko noći, tako da bi ih sad čovjek i na Bar Mitzvah mogao pozvati. U svakom slučaju bolje nego je to učinilo hrvatsko društvo i izabranici naroda u domovini. Na koncertu je bilo sve skupa oko tisuću ljudi - od malih beba koje su zaspale majkama u naručju, do osamdesetogodišnjaka, koji su sjedili u drugoj sobi i gledali Thompsona na velikom ekranu (uz nešto malo tišu muziku, prilagođenije njihovoj dobi): izgleda da je cijela zajednica došla iz pukog balkanskog inata, što su im oni htjeli zabraniti njihovog trubadura.

Foto: Heroj, a ne zločinac Foto: Heroj, a ne zločinac

Sjetio sam se jednog drugog trubadura i njegovih snažnih i ponosnih stihova: mi smo ljudi Cigani, sudbinom prokleti, uvijek neko oko nas dođe pa nam prijeti; Balkane, Balkane moj, budi mi SILAN i dobro mi stoj. Marko se zahvalio Katoličkoj crkvi za podršku za nastavak turneje, ali je izjavio da je razočaran kao čovjek i kao Hrvat hrvatskom diplomacijom u Sjevernoj Americi koja mu nije pružila nikakvu podršku, nego ga je izbjegavala kao kugu otkako je bruka pukla. Nekoliko puta se zahvalio publici na ovako brojnom odazivu. I on je održao kratki govor o tome kako trebamo kročiti ponosito sa glavama gore. Prije nego je otpjevao o svom kutku svemira i o svojim genima kamenima. Svoje ne damo. I to smo već čuli. I to ne od fašista. Žestoki rockeri Thompsonovci su odlično uvježbani i žestoki rockeri. Slušajući njihovu muziku čovjek se zaista osjeća silno i ponosno. I nema traga nekakvom otvorenom veličanju ustaštva ili nacizma, ili mržnje prema drugima i pozivanja na pokolje. Međutim, sam diskurs kamenih gena, krvi i zemlje, snage i ponosa je u suštini nacionalsocijalistički (iako je ponos postao također buzzword LGBT zajednice u novija vremena). Tajna Thompsonovog uspjeha je u hrvatskom kompleksu inferiornosti. U zemlji koja je toliko nesigurna u sebe, u to kamo ide i odakle dolazi, u kojoj se ljudi osjećaju slabima i posramljenima pred Evropom i svijetom, u kojoj se čak i stranka na vlasti oslanja načelno na podršku stranih državnika u svojoj predizbornoj kampanji, Marko Perković se pojavljuje kao autentičan lik, svoj na svome, snažan i ponosan. I ne namjerava povinuti leđa tako skoro. Treba, međutim, uvidjeti da je Hrvatska, takva kakva je, plodno tlo za nacionalsocijalizam, sa i bez Thompsona, i da se slike sa stadiona slijedećeg ljeta lako mogu ponoviti i negdje drugdje, tokom nečijeg drugog nastupa, jer one ne odražavaju stanje u Thompsonovom kreativnom životu, nego stanje ideja u hrvatskom društvu.

band.jpg

Dodatna lektira: Simon Wiesenthal Centar o koncertu u Torontu Rasprava izmedju Jareda Israela koji redovno napada Hrvatsku, i Georgea Corluke, organizatora koncerta u New Yorku Stranica Georgea Corluke, gdje možete naći Thompsonovu liriku prevedenu na engleski Pozivi na protest u New Yorku: Poziv 1 Poziv 2 Poziv 3 Poziv 4 Diskusije na forumu u Vancouveru prije nastupa: Diskusija 1 Diskusija 2

Ključne riječi: Marko Perković Thompson, Thompson
<
Vezane vijesti