H-Alter
Foto: HINAFoto: HINAPlaće za sezonski rad u turizmu stagniraju, a intenzitet rada se povećava što se samim poslodavcima polako obija o glavu. Po prvi nam puta manjka sezonskih radnika u turizmu koji više ne žele raditi tri mjeseca po 14 sati dnevno bez slobodnog dana za par tisuća kuna. "Najveća tvornica invalida rada u RH je turizam. Nitko tko je stariji od 50 godina, a još je k tome zdrav, se ne prijavljuje jer ne može izdržati tempo", kaže Bruno Bulić iz Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije.

Turisti su već naveliko okupirali istočnu obalu Jadrana, ali se isto ne može reći za sezonske radnike kojih, po prvi puta otkako nam je turizam jedna od glavnih privrednih grana, manjka. Prema podacima HZZ-a, do kraja svibnja ove godine sezonski je zaposleno 25 348 radnika, od čega u turizmu oko 17 tisuća, dok je ponuđenih radnih mjesta bilo 28 663. Usporedbe radi, tijekom prošle godine poslodavci su preko HZZ-a tražili 29 132 sezonska radnika, a zaposlili ih 41 467.

Ovi podaci zvuče još neobičnije ako uzmemo u obzir da je krajem svibnja u Hrvatskoj nezaposleno bilo 232 327 ljudi, a da istovremeno iz HGK traže povećanje kvote za uvoz stranih radnika (ovogodišnja kvota iznosi 2 300 radnika, od se čega na turizam odnosi njih tek 85, op.a.).

Na prvi bi se pogled moglo reći da je Hrvatska puna lijenih neradnika koji žive na 'državnoj sisi', ali istina je dijametralno suprotna. Za ovakvo stanje krivi su isključivo poslodavci.

"Ne interesira ih ni socijalna država, ni porezni sustav, ni radnici i njihove obitelji, nego samo profit. Poslodavci su društveno neodgovorni, a mogu biti takvi jer im država to dozvoljava", priča nam Bruno Bulić, predsjednik Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije.

B. Bulić: "Poslodavci su društveno neodgovorni", foto: SIKD
B. Bulić: "Poslodavci su društveno neodgovorni", foto: SIKD

Ne bi li iz prve ruke saznali kakvi su radni uvjeti i nadnice sezonaca, popričali smo s Lukom Čuljkom, 27-godišnjim studentom zagrebačkog Filozofskog fakulteta iz Prozora, BiH i povremenim sezonskim radnikom u turizmu.

"Plaća je bila oko četiri tisuće kuna zbog toga što poslodavci računaju na to da ćeš dobiti i napojnice, a radno vrijeme od 9 do 23 i 30 sati. Morali smo raditi svaki dan obje smjene jer su nas bila samo dvojica konobara. Kod privatnika ne postoji tvoje slobodno vrijeme, moraš uvijek biti posvećen poslu, a promatra te se kao mašinu, bez obzira koliko gazde ili posao bili opušteni", prepričava nam Čuljak svoja prošlogodišnja iskustva iz jednog autokampa na području Makarske.

Iako je u ugovoru o radu koji potpisuju poslodavac i posloprimac sve prema zakonu-osmosatno radno vrijeme, slobodni dani, plaćen godišnji itd., u praksi je situacija potpuno drugačija. Čuljak priča da je bio prijavljen na "minimalac", a da je ostatak dobivao "na ruke" te dodaje da se, ako je sezona (čitaj: napojnica, op.a.) dobra, u ta tri i pol mjeseca može zaraditi između 25 i 30 tisuća kuna.

"To je ako ništa ne trošiš, ako nemaš društveni život. Potpuna predanost radu. Ako se uzmu u obzir radni sati, ispada da je meni satnica bila oko 12 i pol kuna", navodi Čuljak.

Kako kaže, cijene su u spomenutom autokampu bile osjetno više nego u Zagrebu. Međutim, to nije igralo nikakvu ulogu u visini plaće. Usporedbe radi, njegov poslodavac bi tu plaću znao zaraditi za tri sata.

"Kad je ribarska večer ili neka fešta u mjestu, imamo preko 200 večera što je oko četiri tisuće kuna prometa, i to samo u periodu od 18 do 21 sat", kaže Čuljak te dodaje kako je, primjerice, zarada na kutiji sladoleda, što su također prodavali, preko tisuću posto.

S obzirom na sve navedeno, očito je da bi nadnice sezonaca mogle biti više ili, bolje rečeno, poštenije.

"Troškovi osoblja i rada, odnosno učešće rada, u turizmu iznosi između 18 i 30 posto u odnosu na ukupni prihod što govori da je turizam vrlo radno intenzivna djelatnost", kaže Bulić.

"Troškovi osoblja i rada, odnosno učešće rada, u turizmu iznosi između 18 i 30 posto u odnosu na ukupni prihod što govori da je turizam vrlo radno intenzivna djelatnost", kaže Bulić.

Drugim riječima, turizam je djelatnost koja donosi velik profit. Međutim, izgleda da to poslodavcima nije dovoljno pa, osim što varaju i potplaćuju radnike, varaju i državu.

"Račune bi izdavali samo domaćim ili gostima iz regije, jer oni poznaju zakone, ali kada bi nam došli stranci, njima bismo izdavali tzv. 'narudžbe', odnosno papiriće na kojima bi napisali samo cijene. Čak bi i prave račune gazda stornirao svakih sat vremena. Promet je znao biti i do deset tisuća kuna, od čega bi proknjiženo, odnosno oporezivano, bilo tek oko tisuću", navodi Čuljak.

Legitimno je pitanje kako je sve ovo moguće, posebno ako uzmemo u obzir da postoje i inspektori rada koji bi se trebali brinuti za legalnost poslovanja. Nažalost, ovo je pitanje retoričko.

"Ako se pojavi inspekcija, a njih prepoznaš po tome da ne nose kupaće gaće, svima se na brzinu izdaju računi, a jedan od konobara se počne ponašati kao gost tako da inspektori legitimiraju samo onog koji je prema zakonu trebao raditi tu smjenu. Sve je to lako izvedivo", kaže Čuljak.

Uzevši sve spomenuto u obzir, nevjerojatno zvuči izjava direktorice HUP-ovog ogranka za ugostiteljstvo i turizam Natali Komen Bujas koja tvrdi da su žrtve upravo poslodavci.

 "Prvi put se suočavamo s ucjenama. Radnici doslovno ucjenjuju poslodavce i traže od njih isplatu dnevnica, plaću u neto iznosu, plaćen smještaj, režije...", požalila se Slobodnoj Dalmaciji Komen Bujas.

Možda bi HUP-ovce trebalo podsjetiti da radnika bez dnevnice i plaće nazivamo robom, a robovlasništvo je oblik društvene organizacije od kojeg smo kao civilizacija, barem deklarativno, davno odustali.

"Poslodavci bi htjeli nešto što je prirodno nespojivo, nenormalno. Oni kao, kao što se iznajmljuje bus ili automobil, iznajmljivali i konobare, slastičare ili kuhare. Nemaju politiku razvoja ljudskih resursa jer su bolesni od pohlepe. Postoje kompanije sa stotinama milijuna kuna prihoda koje ne žele uložiti milijun ili dva u razvoj ljudskih resursa", navodi Bulić.

Hrvatska od turizma godišnje uprihodi 8 milijardi eura, foto: M.K.
Hrvatska od turizma godišnje uprihodi 8 milijardi eura, foto: M.K.

Što se smještaja i režija tiče, kada ih je već Komen Bujas spomenula, pitali smo Čuljka za njegova iskustva.

"Spavali smo zajedno u jednoj kući, a mogli smo postaviti i svoj šator u kampu. Većina vlasnika ugostiteljskih objekata posjeduje i apartmane pa tamo smještaju radnike", priča nam Čuljak.

Drugim riječima, plaćen smještaj se uglavnom odnosi na sobicu s pet kreveta u vlasništvu poslodavca, a budući da se po cijele dane radi, režije su također zanemariva stavka, dok ih u slučaju šatora niti nema. Nisu rijetke ni situacije u kojima si radnici sami plaćaju smještaj. Naime, većina ih dolazi iz Slavonije ili, kao i Čuljak, iz BiH.

"Najviše zapošljavaju upravo Slavonce i Bosance. Tamo je radna snaga neorganizirana, radnih mjesta je manje pa su ti radnici i jeftiniji, a lakše je njima i manipulirati", kaže Čuljak.

Još je jednu činjenicu vrlo bitno za napomenuti. Naime, razlog za manjak sezonaca je i demografske prirode, hrvatsko je stanovništvo sve starije, a intenzitet sezonskog rada se iz godine u godinu povećava. Primjera radi, Čuljak i njegov kolega imali su na brizi ukupno 19 stolova.

Razlog za manjak sezonaca je i demografske prirode, hrvatsko je stanovništvo sve starije, a intenzitet sezonskog rada se iz godine u godinu povećava.

"Najveća tvornica invalida rada u RH je turizam. Nitko tko je stariji od 50 godina, a još je k tome zdrav, se ne prijavljuje jer ne može izdržati tempo", priča Bulić te dodaje kako Ministarstvo turizma već dugi niz godina posjeduje studiju, koju su naručili od Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu iz Opatije, koja preporučuje zapošljavanje 30 posto više ljudi u tim djelatnostima da bi intenzitet posla i radno vrijeme bili u zakonskim okvirima.

Ali, umjesto da povise plaće, poboljšaju radne uvjete, počnu poštivati zakone i plaćati porez te tako privuku radnike i pomognu domaćoj priredi, pa posljedično i sebi, poslodavci traže povećanje kvote za uvoz jeftinijih stranih radnika.

"Zašto bi se neki Bugar, ako i odluči otići u inozemstvo raditi, zaustavio u Hrvatskoj i radio za 400 eura kad može produžiti do Italije i Austrije i raditi za 1200. A poslodavci uništavaju i jedni druge. Primjerice, uvozom jeftinijih proizvoda iz inozemstva uništava se domaća proizvodnja", zaključuje Bulić.

A kako stvari stoje, očito se više niti domaće stanovništvo ne zadržava u Hrvatskoj za 400 eura, nego odlazi na Zapad za višestruko većom plaćom, a to nije u interesu niti poslodavaca, niti radnika, niti države. Usporedbe radi, Hrvatska, uz sve utaje poreza, zapošljavanje na crno ili prijave radnika na "minimalac", od turizma godišnje uprihodi oko 8 milijardi eura, što je oko 18 posto BDP-a. S druge strane, Austrija od iste djelatnosti uprihodi oko 30 milijardi eura, što je oko 4,3 posto njihovog BDP-a. Ovaj nam primjer pokazuje da je ponašanje ekonomskih i političkih elita u Hrvatskoj dovelo do toga da realne proizvodnje, privrede u našoj zemlji gotovo da i nema. Naravno, ne treba generalizirati i optužiti apsolutno sve poslodavce za mutne poslove, ali izgleda da nam takvih ne manjka. 

Ključne riječi: turizam, prava radnika, sezonski rad
<
Vezane vijesti