Kako se suprotstaviti zadiranju novih, elektroničkih uređaja i sustava u javno dobro koje je za naše biće finije i intimnije od travnjaka ili cesta - javno dobro koje je vrijedno barem koliko i tišina. Tišina, i prema zapadnoj i prema istočnoj tradiciji, potrebna je za nastanak osoba. Tišinu su nam oduzeli strojevi koji oponašaju ljude

 

Kompjuteri čine komunikaciji

ono što su ograde učinile pašnjacima

i automobili ulicama.

 

Minna-san, rado prihvaćam čast obraćanja ovom forumu o znanosti i čovjeku. Tema koju gospodin Tsuru predlaže, "Društvo upravljano kompjuterima", zvoni na uzbunu. Jasno je kako predviđate da ti strojevi koji oponašaju ljude teže zahvaćanju svakog aspekta života ljudi, i da takvi strojevi prisiljavaju ljude da se ponašaju poput strojeva. Novi elektronski uređaji uistinu imaju moć prisiliti ljude da "komuniciraju" s njima i međusobno na način stroja. Sve što se strukturalno ne uklapa u logiku strojeva, djelotvorno se filtrira van iz kulture kojom dominira njihovo korištenje.

Mašinsko ponašanje ljudi zakovanih za elektroniku upućuje na degradaciju njihovog blagostanja i dostojanstva, što većini ljudi na dulji rok postaje nepodnošljivo. Opažanja odvratnog djelovanja programiranih okolina pokazuju da ljudi u njima postaju indolentni, impotentni, narcisoidni i apolitični. Politički proces se slama jer ljudi gube sposobnost da sami vladaju sobom; oni zahtijevaju da se njima upravlja.

Čestitam Asahi Shimbunu na njegovim naporima za poticanje novog demokratskog konsenzusa u Japanu, preko kojih više od sedam milijuna vaših čitatelja postaju svjesni potrebe za ograničavanjem zadiranja strojeva u način njihova ponašanja. Važno je da je upravo Japan potaknuo takvu akciju. Japan se poima kao prijestolnica elektronike; bilo bi to čudesno kad bi on cijelome svijetu postao modelom nove politike samoograničavanja u području komunikacija - politike koja je, po mom mišljenju, odsad pa ubuduće neophodna ako ljudi žele zadržati samostalnost i nadzor nad sobom.

Elektronskom menadžmentu kao političkom pitanju može se pristupiti na nekoliko načina. Predlažem na početku ove javne konzultacije da mu se pristupi kao jednom od pitanja političke ekologije. Ekologija je tokom posljednjih deset godina stekla novo značenje. To je još uvijek naziv za granu profesionalne biologije, no sam pojam danas sve više služi kao oznaka pod kojom široka, politički organizirana javnost analizira i utječe na tehničke odluke. Želim se fokusirati na nove elektroničke uređaje za upravljanje kao na tehničku promjenu ljudskog okoliša, koji, recimo to nježno, moraju ostati pod političkom (a ne isključivo stručnom) kontrolom. Odabrao sam ovaj fokus za moj uvod zato što time nastavljam razgovor s trima mojim japanskim kolegama kojima dugujem sve što znam o ovoj zemlji - profesori Yoshikazu Sakamoto, Joshiro Tamanoi i Jun Ui.

U preostalih trinaest minuta za ovom govornicom razjasnit ću razliku koju smatram temeljnom za političku ekologiju. Valja nam razlikovati okoliš kao javno dobro od okoliša kao resursa. O našoj sposobnosti razlikovanja ta dva pojma ovisi ne samo izgradnja zdrave teorijske ekologije, već - što je još važnije - i djelotvorne ekološke jurisprudencije. Minna-san, tako bih rado u ovom trenutku da sam bio učenik vašeg velikog zen-pjesnika, Bashoa. Onda bih možda uspio u samo sedamnaest slogova iskazati razliku između zajedničkog dobra u koje su uklopljene aktivnosti ljudskog opstanka, i resursa koji služe ekonomskoj proizvodnji onih roba o kojima ovisi moderni opstanak. Da sam pjesnik, možda bih tu razliku mogao izraziti tako krasno i zajedljivo da dopre do vaših srdaca i postane nezaboravna. Nažalost, ja nisam japanski pjesnik.

Želim se fokusirati na nove elektroničke uređaje za upravljanje kao na tehničku promjenu ljudskog okoliša, koji, recimo to nježno, moraju ostati pod političkom (a ne isključivo stručnom) kontrolom

No moram vam se obraćati na engleskome, jeziku koji je u posljednjih stotinu godina izgubio sposobnost da iskaže tu razliku, i k tome, preko prevodioca.

I samo zato što mogu računati na prevodilački genij gospodina Muramatsua, usuđujem se oživjeti staroengleska značenja na japanskom jeziku.

„Commons" (javno dobro) je staroengleska riječ. Prema mojim japanskim prijateljima, po značenju je prilično blizu japanske riječi „iriai", to jest, ta se riječ u predindustrijsko doba koristila za označavanje određenih aspekata okoliša. Ljudi su riječju „commons", javno dobro, nazivali one dijelove okoliša prema kojima je po običajnom pravu vladao specifičan oblik poštovanja u zajednici. Ljudi su javnim dobrom zvali onaj dio okoliša koji je ležao izvan njihovih vlastitih pragova i izvan njihovog vlasništva, ali na koji su polagali pravo na korištenje, i to ne da bi proizvodili robu, već da bi osigurali opstanak svojih domaćinstava. Običajni zakon koji je humanizirao okoliš uspostavom javnog dobra obično je nepisan. Bio je to nepisani zakon ne samo zato što ljudima nije bilo stalo da ga zapišu, već zato što je ono što je taj zakon štitio bila stvarnost odveć složena da bi stala u paragrafe. Zakon javnog dobra regulira pravo prolaska, pravo na ribolov i lov, pašu, te prikupljanje drva ili ljekovitih biljaka u šumi.

Hrastovo stablo može biti javno dobro. Njegov hlad ljeti pripada pastiru i njegovom stadu; njegov žir je za svinje susjednih seljaka; njegove suhe grane služe kao gorivo seoskim udovicama; nešto njegovih svježih grančica u proljeće reže se da bi se ukrasila crkva - a u suton tu može biti sijelo seoske skupštine. Kad su ljudi govorili o javnom dobru, iriai, oni su podrazumijevali jedan određeni aspekt okoliša koji je bio ograničen, koji je bio nužan za opstanak zajednice, koja je različitim skupinama bio potreban na različite načine, ali koji u strogo gospodarskom smislu nije bilo shvaćan kao oskudan.

Kad pred današnjim studentima u Evropi upotrijebim izraz „javno dobro" (na njemačkom Almende ili Gemeinheit, na talijanskom gli usi civici) moji slušaoci istog trena pomisle na osamnaesto stoljeće. Pomišljaju na one pašnjake u Engleskoj na kojima je svaki seljanin čuvao nekoliko ovaca, a pomišljaju i na "ograđivanje pašnjaka", koje je travnjake pretvorilo iz javnog dobra u resurs na kojem se mogu uzgajati komercijalna stada. No moji studenti tu prvenstveno misle na inovaciju siromaštva koja je došla s ograđivanjem: na apsolutno osiromašenje seljaka koji su protjerani sa zemlje u najamni rad; također, misle i na komercijalno obogaćivanje gospodara.

U svojojoj neposrednoj reakciji, moji studenti pomišljaju na uzmah novog kapitalističkog poretka. Suočeni s bolnom novinom, zaboravljaju da ograđivanje znači i nešto mnogo elementarnije. Ograđivanje javnog dobra navijestilo je novi ekološki red: ograđivanje nije samo fizički prenijelo kontrolu nad travnjacima sa seljaka na gospodara. Ograđivanje je označilo radikalnu promjenu društvenog stava prema okolišu. Prije toga se u bilo kojem pravnom sustavu većina okoliša smatrala javnim dobrom iz kojega je većina ljudi mogla pribaviti najveći dio svog uzdržavanja bez potrebe da pribjegava tržištu. Nakon ograđivanja, okoliš je postao prvenstveno resurs u službi „poduzeća" koja su, organiziranjem najamnog rada, preobrazila prirodu u robu i usluge o kojima ovisi zadovoljavanje osnovnih potreba potrošača. Ova preobrazba je slijepa mrlja političke ekonomije.

Ova promjena stavova može se još bolje ilustrirati ako umjesto travnjaka za primjer uzmemo ceste. Kakve li razlike između novih i starih dijelova u gradu Meksiku prije samo dvadeset godina! U starim dijelovima grada ulice su bile istinsko javno dobro. Neki ljudi sjedili su uza cestu prodavajući povrće i ugljen. Drugi bi iznijeli svoje stolice na cestu da popiju kavu ili tekilu. Ili bi pak na cesti održavali sastanke da odluče o novom poglavaru zajednice, ili pak da odrede cijenu magarca. Jedni su vodili svoje stado magaraca kroz gužvu, hodajući uz teško natovarenu tegleću marvu; drugi su sjedili u sedlu. Djeca su se igrala u grabi uza cestu, tako da su ljudi i dalje mogli hodati cestom kako bi stigli s jednog mjesta na drugo.

Takve ceste nisu bile sagrađene nego za ljude. Kao i svako pravo javno dobro, sama ulica bila je rezultat ljudskog življenja na njoj i ostvarivanja tog prostora kao podesnoga za življenje. Nastambe duž cesta nisu bile privatne kuće u modernom smislu - garaže za odlaganje radnika preko noći. Prag je ipak odvojao dva životna prostora: jedan intiman, i jedan zajednički. Ali, ni domovi u tom intimnom smislu, niti ulice kao javno dobro, nisu preživjeli ekonomski razvoj.

Ulice u novim dijelovima grada Meksika više nisu za ljude. Oni su sad prometnice za automobile, autobuse, taksije i kamione. Ljude na ulicama jedva da se podnosi, osim ako su na putu do autobusne stanice. Kad bi ljudi danas sjeli ili se zaustavili na ulici, postali bi prepreka za promet, i promet bi za njih bio opasan. Cesta je srozana s javnog dobra na jednostavan resurs za promet vozila. Ljudi se više ne mogu kretati sami. Njihovu pokretljivost nadomjestio je promet. Prometovati mogu samo kad su zavezani i kad ih se vozi.

Velikaško prisvajanje travnjaka je osporavano, no jedna još temeljnija preobrazba pašnjaka (ili cesta) iz javnog dobra u resurs nije podvrgnuta kritici sve do nedavno. To što je nekolicina prisvojila okoliš jasno je prepoznato kao nedopustiva zloupotreba. Nasuprot tome, još veće poniženje preobrazbe ljudi u pripadnike industrijske radne snage i potrošače sve do nedavno se primalo zdravo za gotovo. Tokom gotovo stotinu godina većina političkih stranaka osporila je akumulaciju resursa okoliša u privatne ruke.

Međutim, o tom pitanju se raspravljalo u smislu privatnog korištenja tih sredstava, a ne razlike u odnosu na javno dobro. Tako antikapitalistička politika i dalje podupire legitimnost preobrazbe javnog dobra u resurse.

Tek odedavna u temelju društva nova vrsta "popularnog intelektualca" počinje razabirati što se dogodilo. Ograđeno područje ljudima je zanijekalo pravo na onu vrstu okruženja na kojem je - kroz čitavu povijest - bila utemeljena moralna ekonomija preživljavanja. Ograđeno područje, jednom prihvaćeno, redefinira zajednicu. Ograđeno područje podriva autonomiju zajednice. Zato je zagrađivanje javnog dobra jednako tako u interesu stručnjaka i državnih birokrata kao što je i u interesu kapitalista. Ograđeno područje omogućava birokratima da lokalne zajednice definiraju kao nemoćne i nesposobne da osiguraju vlastiti opstanak. Ljudi postaju ekonomski pojedinci čiji opstanak ovisi o robi koja se za njih proizvodi. U osnovi, većina građanskih pokreta predstavlja pobunu protiv tog ekološki izazvanog redefiniranja ljudi kao potrošača.

Minna-san, htjeli ste da govorim o elektronici, a ne o pašnjacima i cestama. No ja sam povjesničar; želio sam najprije reći nešto o pašnjačkom javnom dobru za kakvo znam iz prošlosti kako bih potom mogao reći nešto o sadašnjoj, mnogo većoj prijetnji javnome dobru koje donosi elektronika.

Ovaj čovjek koji vam govori rođen je prije 55 godina u Beču. Kad mu je bilo mjesec dana, stavili su ga na vlak, zatim na brod, i doveli na otok Brač. Tamo, u selu na dalmatinskoj obali, njegov djed htio je da ga blagoslovi. Moj djed živio je u kući u kojoj je njegova obitelj živjela od vremena kada je u Kyotu vladao Muromachi. Od tad su se na dalmatinskoj obali izmijenili mnogi vladari - venecijanski duždevi, istambulski sultani, gusari iz Almisse, austrijski carevi i jugoslavenski kraljevi. No te brojne promjene uniformi i jezika vladalaca malo su toga mijenjale u svakodnevnom životu tokom tih petsto godina. Iste krovne grede od maslinovog drva još uvijek su podržavale krov na kući mog djeda. Još uvijek se vodu skupljalo sa istih kamenih ploča na krovu. Vino se tiještilo u istim čabrovima, ribarilo iz iste vrste brodice, a ulje je dolazilo sa stabala posađenih kad je grad Edo još bio mlad.

Moj djed je primao novosti dva puta mjesečno. Novosti su sad stigle parobrodom za tri dana, a nekad im je jedrenjakom trebalo pet dana. Kad sam se rodio, povijest je za ljude koji su živjeli podalje od glavnih putova i dalje tekla polako, neopazice. Većina okoliša još uvijek je bila javno dobro. Ljudi su živjeli u kućama koje su sami sagradili; kretali su se ulicama ugaženima nogama njihovih životinja, bili su autonomni u opskrbi i raspolaganju svojom vodom; kad su htjeli govoriti, ovisili su samo o vlastitim glasovima. Sve se to promijenilo mojim dolaskom na Brač.

Kao što je krhko javno dobro prostora, i može se uništiti motorizacijom prometa, tako je krhko i javno dobro govora, i lako ga je uništiti prodiranjem modernih sredstava komunikacije

Na istom brodu kojim sam prispio 1926. godine bio je prvi zvučnik koji je stigao na otok. Malo je ljudi tamo ikad i čulo za takvo nešto. Do tog dana svi su muškarci i žene govorili više - manje jednako snažnim glasovima. No to se odjednom promijenilo. Odsad je pristup mikrofonu određivao čiji će glas biti pojačan. Od tog časa tišina je prestala biti javno dobro; postala je resurs za koji se zvučnici natječu. Sam jezik, pak, time je preobražen iz javnog dobra u nacionalni resurs za komunikaciju. Kao što je velikaško ograđeno područje povećalo nacionalnu produktivnost onemogućavajući pojedinačnog seljaka da drži nekoliko ovaca, tako je i prodornost zvučnika uništila tišinu što je dotad svakom muškarcu i ženi davala njihov vlastit i jednak glas. Tko nema pristupa zvučniku, sad je ušutkan.

Nadam se da moja paralela sad postaje jasna. Kao što je krhko javno dobro prostora, i može se uništiti motorizacijom prometa, tako je krhko i javno dobro govora, i lako ga je uništiti prodiranjem modernih sredstava komunikacije.

Pitanje koje sam predložio za raspravu, dakle, treba biti jasno: kako se suprotstaviti zadiranju novih, elektroničkih uređaja i sustava u javno dobro koje je za naše biće finije i intimnije od travnjaka ili cesta - javno dobro koje je vrijedno barem koliko i tišina. Tišina, i prema zapadnoj i prema istočnoj tradiciji, potrebna je za nastanak osoba. Tišinu su nam oduzeli strojevi koji oponašaju ljude. Vrlo lako bismo mogli postati sve više i više ovisni o strojevima za govorenje i za razmišljanje, kao što smo već ovisni o strojevima za kretanje.

Takva preobrazba okoliša iz javnog dobra u produktivni resurs predstavlja najosnovniji oblik degradacije okoliša. Ta degradacija ima dugu povijest koja se poklapa s poviješću kapitalizma, ali se nikako ne može svesti samo na to. Nažalost, politička ekologija je dosad previđala ili potcjenjivala važnost te preobrazbe. Moramo tu preobrazbu prepoznati kako bismo organizirali pokrete obrane onoga što je od javnog dobra još preostalo. Ova obrana predstavlja ključni javni zadatak političkog djelovanja tokom osamdesetih godina. Moramo se hitno poduhvatiti tog zadatka zato što javno dobro može postojati bez policije, ali resursi ne mogu. Kao što je to slučaj s prometom, i kompjuteri trebaju policiju, i to sve više i više policije, i u sve suptilnijim oblicima.

Po definiciji, resursi zazivaju da ih se brani policijom. Kad su jednom obranjeni, sve je teže i teže uspostaviti ih iznova. To je poseban razlog za hitnost.

 


Ivan Illich čini računalima ono što učinio obrazovanju (De-Schooling Society, 1971), energiji (Energy and Equity, 1974), medicini (Medical Nemesis, 1975), te rodnim ulogama (Vernacular Gender, 1983). Svaki put bile su to radikalne analize koje mijenjaju našu percepciju o tome što se zaista dešava. Svaki put, i s većom jasnoćom, to su povijesno-ekonomske analize koji se odnose na ideju oskudice kao sredstvo eksploatacije. Ovaj članak je iz Illichevih bilježaka o "Asahi simpoziju: Znanost i čovjek - društvo upravljano kompjuterima" odžanom u Tokiju 21. ožujka 1982. Ideje ovog teksta dio su knjige na kojoj Illich trenutno radi, „Povijest oskudice".

 

Stewart Brand, The CoEvolution Quarterly, Winter 1983