H-Alter
Nidžara AhmetaševićNidžara AhmetaševićNidžara Ahmetašević, novinarka i aktivistkinja: "Dosta je ljudi neidentifikovano pokopano po lokalnim grobljima duž rute, kako u BiH, tako i u regiji. IOM nema veliku odgovornost, nego je sva odgovornost na njima jer oni zvanično upravljaju kampovima-logorima i primaju većinu donacija. Sada umjesto neuslovnih kampova koji liče na logore, imamo logore u kojima je zatočeno preko 6.000 ljudi. Ljudi o čijim osnovnim ljudskim pravima nitko ne brine lake su mete. I nasilje hrvatske policije dobija nove oblike, postajući sve okrutnije. Za sada, tišina koja dolazi od većeg dijela civilnog društva u Hrvatskoj plaši jednako koliko i nasilje na granici."

Nidžara Ahmetašević dugogodišnja je novinarka, suradnica brojnih regionalnih medija, među kojima su Kosovo 2.0, Al Jazeera English i Bilten. Ahmetašević je i aktivistkinja koja već godinama aktivno pomaže izbjeglicama i migrantima u Bosni i Hercegovini i regiji, te neumorno i glasno govori o strahotama koje se oko nas svakodnevno događaju. S Ahmetašević razgovaramo o recentnim događanjima u kampovima-logorima u Bosni i Hercegovini, odgovornosti međunarodnih organizacija i EU te fašizmu koji oko nas tiho i krvavo cvate.

Počnimo razgovor s vijesti koja je stigla početkom prošlog tjedna. U kampu Ušivak u Hadžićima kod Sarajeva, umro je Ahmed Mahmoud Omar, 53-godišnji Kurd iz Kurdistana (Irak), otac četvero djece koja su također trenutno u BiH. Što se zna o Omarovoj smrti?

Još uvijek ne dovoljno. IOM, koji upravlja kampom, nije izašao sa pojašnjenjem (što nije ništa novo jer oni rijetko kada govore o dešavanjima u kampu, naročito ako su negativna). Šef misije IOM za Zapadni Balkan se oglasio na svom FB profilu, ali ja ne razumijem da li je to zvanično saopštenje organizacije koju vodi ili njegovo privatno tumačenje, pa ne mogu komentarisati. Zvanično je istraga u toku.Nasilje dobija nove oblike, postajući sve okrutnije. I tako će ostati sve dok građani i građanke u Hrvatskoj ne smognu snage da glasnije kažu dosta. Ima tu nevladinih udruga koje govore, pojedinaca, ali treba još

Porodica kaže da su krivi zaštitari. Isto kažu još neki ljudi koji žive u tom kampu, te nekoliko uposlenika sa kojima su aktivisti u Sarajevu pričali. Ono što sam ja razumjela je da je u kampu koji se finansira donacijama EU neko ubijen, da je ta osoba potencijalni tražitelj azila, dakle zaštite, i da su njegova prava, kao i prava njegove porodice, ozbiljno ugrožena.

Kako su mediji u BiH izvještavali o Omarovoj smrti, jesu li uopće?

Skoro nikako. Morate znati da je u BiH ostalo malo neovisnih medija. Ima ih, naravno, ali ne puno. Dijelom vladaju političke partije, a dijelom donatori.

Istovremeno, moram reći da je ovdašnjim medjima pristup kampovima, na način na koji bi mogli obavljati svoj rad neometano i slobodno, ograničen dok nam dozvole daje IOM. Na ulazu u kampu stoje ljudi iz privatnih agencija za sigurnost, koje plaća IOM, i koji (uprkos zakonu koji to ne dozvoljava) od novinara na ulasku traže da pokažu identifikacioni dokument. Ne akreditaciju, nego ličnu kartu ili pasoš. To je jedna vrlo čudna situacija. Nažalost, ni ovdašnja novinarska udruženja nisu dovoljno neovisna i slobodna da se bore za prava novinara i medijske slobode.

Policija je u BiH nedavno spriječila rad reporterske ekipe RTV Slon u Tuzli, novinarki su oduzeli telefon i iz njega izbrisali fotografije s terena, a čuvari reda u Bihaću su u više navrata onemogućili novinara Ajdina Kambera da radi na terenu. Najnoviji problem Kamber je doživio upravo zato što je odlučio snimati akciju prebacivanja migranata iz napuštenih objekata u novootvoreni kamp Lipa. Kakvim su pritiscima izloženi novinari i novinarke koji pišu o problemima izbjeglica i migranata?

Lično sam bila izložena nizu neprijatnosti tokom boravka u Unsko-sanskom kantonu (USK), pa i prijetnji koje sam dobijala od policije. Postaje jako teško izvještavati o ovoj temi u BiH, naročito u USK. Nisu samo ovdašnje vlasti te koje nas ometaju u radu. Isto rade međunarodne organizacije. istina, oni nemaju naoružanu policiju, ali imaju privatne zaštitarske agencije koje rade u kampovima. Skupa kreiraju vrlo neprijateljsku atmosferu za rad medija i ozbiljno utiče, generalno, na slobodu govora u BiH.

Spomenuli ste u nedavnom tekstu kako je Omar jedan je od više od 30 ljudi koji su kao izbjeglice ili migranti došli u Bosnu i Hercegovinu od 2018. godine, i umrli u njoj, tiho i neprimjetno. Možete li nam reći nešto o tim ljudima – tko su bili, što im je učinjeno?

Mislim da ih je sada već puno više od 30. Među njima su i maloljetnici, ljudi koji su preminuli jer im nije pružena potrebna medicinska njega, ljudi koji su preminuli nasilnom smrću, ljudi koji su preminuli usljed posljedica nasilja na granicama… Previše je tu ljudi.Bojim se da su fašističke grupe u regiji vrlo dobro povezane i djeluju, manje više, neometano. Za sada. Puno ih je prisutno na FB i drugim društvenim mrežama i povezani su. I bit će ih, i djelovat će, sve dok se oni koji su antifašisti ne povežu bolje i ne organizuju

Često su lokalni ljudi i volonteri (domaći i strani) ti koji sa prijateljima preminulih obavijeste porodicu, nekada čak i urade sve što je potrebno da tijelo bude vraćeno u zemlje porijekla. Nekad reaguju međunarodne organizacije (to sam čula, nisam se još srela sa tim), par puta vlasti. Dosta ljudi, neidentifikovano, pokopano je po lokalnim grobljima, duž rute, kako u BiH tako i širom regije.

Kampovi u Bosni i Hercegovini financirani su novcem iz EU, a za njihovo vođenje veliku odgovornost ima već spomenuta Međunarodna organizacija za migracije (IOM). Na kojim je sve razinama djelovanje IOM-a problematično, što sve ne funkcionira u kampovima i koja je uloga IOM-a u tome?

IOM nema veliku odgovornost, nego je sva odgovornost na njima jer oni zvanično upravljaju tim mjestima, vode politiku upravljanja migracijama u BiH, i primaju većinu donacija. Problema je mnogo, od loših uslova, hrane koja često niti je dostatna niti je prilagođena specijalnim potrebama (nema odvojene hrane za djecu, trudnice, dijabetičare, vegetarijance i razne druge kategorije), nisu sigurni (naročito žene, djeca i pripadnici LGBTQI grupe). Uz to, nema dovoljno transparentnosti u njihovom radu, dok je njihov odnos često patronizirajući prema svemu lokalnom.

No, za mene je najveći problem njihova šutnja o kršenjima ljudskih prava. Ne govore o nasilju na granicama, odnosno ne osuđuju ga, ne osuđuju nelegalne poteze ovdašnjih vlasti, ne pozivaju na poštivanje prava… Isto je tako sa UNHCR i svim UN agencijama ovdje, te nizom drugih organizacija koje su prisutne u BiH i na različite načine rade sa ljudima u pokretu. Pa i delegacije EU. Čak ni organizacija koju je UNHCR formirao da pruža besplatnu pravnu pomoć nije glasna kada je o kršenjima ljudskih prava riječ. Naprosto, ljudska prava više ne postoje u BiH.

Logor Lipa - šatori za spavanje su prenatrpani, a nedavno je zabilježeno i trovanje hranom, nakon čega je umjesto doktora, stigla policija. (Foto: Transbalkanska solidarnost) Logor Lipa - šatori za spavanje su prenatrpani, a nedavno je zabilježeno i trovanje hranom, nakon čega je umjesto doktora, stigla policija. (Foto: Transbalkanska solidarnost)

Kako je pandemijski kontekst utjecao na situaciju, koliko je pogoršano stanje?

Pandemija je od izuzetno loše, napravila katasrofalnu situaciji. Sada umjesto neuslovnih kampova koji liče na logore, imamo logore u kojima je zatočeno preko 6.000 ljudi. Mjere u BiH su manje više povučene, ali ljudi su još zatočeni u kampovima, a pokušaj izlaska ne rijetko završi nasiljem od strane policije.Postaje jako teško izvještavati o ovoj temi u BiH, naročito u USK. Nisu samo ovdašnje vlasti te koje nas ometaju u radu. Isto rade međunarodne organizacije

Istovremeno, policija - pod izgovorom zaštite od širenja virusa - uklanja sve ljude sa ulica, iz hostela u kojima žive, stanova… Nikome nije jasno šta je svrha toga. Čini mi se da neko zlostavlja i te policajce iz svojih nekih interesa (demonstracija sile), koji onda u frustraciji zlostavljaju one najslabije. A ljudi o čijim osnovnim ljudskim pravima se ne brine nitko su lake mete.

Nasilja prema migrantima ne manjka ni u Srbiji. Član pokreta Levijatan Filip Radovanović prošli tjedan je objavio video u kojem vozeći automobil u punoj brzini kroz bodljikavu ogradu upada u Centar za migrante u Obrenovcu. Osnovno javno tužilaštvo saslušalo ga je i dalo prijedlog za određivanje pritvora od 30 dana. Osnovni sud u Obrenovcu taj je prijedlog odbio i Radovanović je pušten na slobodu. Zbog pritiska pojedinih organizacija i aktivista, Radovanoviću je na kraju ipak određen pritvor od 30 dana. Prije nekoliko dana, ispred Centra za migrante okupilo se oko 50 ekstremnih desničara, protestirajući u znak podrške Radovanoviću, za kojeg tvrde da je samo "emotivno reagovao". Kako to komentirate?

Bojim se da su fašističke grupe u regiji vrlo dobro povezane i djeluju, manje više, neometano. Za sada. Puno ih je prisutno na FB i drugim Dosta ljudi, neidentifikovano, pokopano je po lokalnim grobljima, duž rute, kako u BiH tako i širom regijedruštvenim mrežama i povezani su. I bit će ih, i djelovat će, sve dok se oni koji su antifašisti ne povežu bolje i ne organizuju. Naprosto, ne smijemo šutiti i pustiti da prođe to. Države u kojima živimo su mnogo bliže tim retogradnim idejama, nego nečem što bi značilo ozbiljnu promjenu na bolje za sve nas.

Dotaknimo se i nasilja hrvatske policije prema izbjeglicama i migrantima, o čemu na H-Alteru izvještavamo već godinama. Posljednjih nekoliko tjedana pripadnici hrvatske policije migrante su s granice, nakon oduzimanja novca i mobitela, sprejem označavali narančastom bojom, kao stoku, te ih potom slali pješke natrag u Bosnu i Hercegovinu. Više grupa već je prijavilo ovakav tretman "bojanja", a prije par dana o tome je pisao i Guardian. Čemu sve migranti svjedoče u recentnom periodu, kada je u pitanju hrvatska policija?

Nasilje dobija nove oblike, postajući sve okrutnije. I tako će ostati sve dok građani i građanke u Hrvatskoj ne smognu snage da glasnije kažu dosta. Ima tu nevladinih udruga koje govore, pojedinaca, ali treba još. Malo je to. Inače će se palice okrenuti na građane i građanke Hrvatske. Ako se to već i ne dešava. To smo već trebali naučiti kroz historiju. Za sada, tišina koja dolazi od većeg dijela civilnog društva u Hrvatskoj plaši jednako koliko i nasilje na granici.

Foto: Pomoć izbjeglicama u BiH Foto: Pomoć izbjeglicama u BiH
aem_copy48617.jpg
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
<
Vezane vijesti