Foto: Zekaem.hrFoto: Zekaem.hrAndronik u režiji Igora Vuka Torbice - transgeneracijska sablast kao zalog za budućnost.

Jedna od najkrvavijih drama velikog engleskog književnika, kazališnog glumca i redatelja Williama Shakespearea još jednom je ostavila publiku bez teksta, svojim krvoločnim prizorima osvete, ljudske zlobe, prijetvornosti i agresije.

Naime, zagrebački ZKM, trenutno na svojim daskama ugošćuje legendarnu predstavu, pod režiserskom palicom Igora Vuka Torbice, mladog beogradskog režisera, koji se zagrebačkoj publici predstavio u studenom 2015. adaptacijom mračne i uznemirujuće predstave Hinkemann, napravljene po tragičnoj tročinki Der deutsche Hinkemann (1923) njemačkog ekspresionističkog dramatičara Ernsta Tollera.Kao da nam time i Shakespeare, ali i Torbica žele sugerirati kako kripta nastala inkorporiranjem traume, svojim autogenerirajućim potencijalom, jedino što može ostaviti kao zalog za budućnost jest transgeneracijska sablast

Čini se da je sklonost opskurnim, makabričnim temama ljudskih stradanja, patnje, libidinalnog poriva za autodestrukcijom i patološkom nemoći pojedinaca za izlazom iz okova dekadentnog društva sklonog moralnoj degradaciji, svojevrsna propria Igora Vuka Torbice, koji u novoj predstavi Tit Andronik ne preže od naglašavanja páthosa glavnog junaka, Tita Andronika, junaka rimskih ratova protiv Gota i uzornog građanina koji duboko vjeruje u pravednost svojih postupaka, motiviranih primarno ljubavlju prema Carstvu.

Nakon povratka Andronika u Rim, njegova bahatost i nadutost tipična za nasilnika konzervativnih etičkih shvaćanja i sklonog moralnom relativizmu, dovesti će do kolopleta nesreća koje će napose pogoditi i njegovu obitelj. Pogibaju mu sinovi, lažno optuženi za ubojstvo carevića, siluju mu i sakate kćer Laviniju, na prevaru gubi vlastitu ruku, da bi postalo jasno kako su sve nesreće osveta gotske kraljice Tamore koju je iz bahatosti Andronik doveo u Rim i ostavio na životu.

Nasilni prizori, kojih nikako ne manjka u ovoj predstavi, nimalo ne pretendiraju kićenosti i artificijalnim težnjama za realističnošću. Patnja, bol, smrt – prikazani su vrlo sugestivno, u korespondenciji sa zvukom čime ostavljaju osjećaj nelagode i začudnosti kod publike, kao da nastoji sugestijama potaknuti na misao kako divljaštvo i dehumanizacija nisu samo stvar povijesne fikcije i udžbeničke propedeutičke crtice, već latentna opasnost čija potencija leži u svakome od nas, zatvorena u pandorinu kutiju zvanu država, sustav vrijednosti, ili neka od brojnih konvencija kojima nastojimo libidinalni, autodestruktivni poriv zadržati izvan horizonta našeg modusa operandi.Očito režiser i scenograf vjeruju kako publika "vidi" ono što se izgovara, umanjujući vrijednost samoj scenskoj i glumačkoj "slici"

Možda ponajviše tome ide u prihod i sama scenografija, koja, pročišćena nepotrebnog kića na koji bi nedvojbeno pozivao Shakespeareov dramski predložak, od rekvizita koristi svakodnevne predmete poput stola, stolica, boce vode, dok su likovi obučeni u suvremenu odjeću.

Konvencija "četvrtog zida" na trenutke se prekida bilo u trenucima kada jedan od glumaca upućuje retorička pitanja publici, bilo kada neki od rekvizita namjerno završava s druge strane proskenijske rampe, dodatno dezintegrirajući iluziju fikcije, već poprilično kontaminiranu sugestivnošću predstave i dojmom bliskosti teme i iznesenih događaja, koji kao da reminisciraju nedavnu povijest na ovim prostorima, utoliko što su invalidi rata i naša, na žalost, aktualna tema.

Način na koji Vuk Torbica portretira ženske likove, poprilično je udaljen od uobičajenog njihovog shvaćanja kao kontrasta i reakcije na mizogin imperijalistički mačizam Rimskog carstva. Naime, u Torbicinoj režiji, Tamora glumice Bistrović Darvaš, kao da funkcionira kao Titov dvojnik, koji svojom seksualnošću i malicioznom razboritošću uvelike doprinosi razvoju tragičnih događaja, u kojima, ipak ne nalazimo moralno opravdanje njene motivacije za iniciranjem istih.Čini se da je sklonost opskurnim, makabričnim temama ljudskih stradanja, patnje, libidinalnog poriva za autodestrukcijom i patološkom nemoći pojedinaca za izlazom iz okova dekadentnog društva sklonog moralnoj degradaciji, svojevrsna propria Igora Vuka Torbice

Napose, sve to dovodi i do njene osobne tragedije koju ona "stoički" podnosi s evidentnom pakošću, jer nam glumica poprilično jasno sugerira kako zna da joj u završnoj sceni gozbe serviraju vlastite sinove i ona ih s protestnim apetitom strpa u sebe, naglašeno srdito žvačući i ne dozvoljavajući Titu da je slomi ili na bilo koji način utječe na zadovoljštinu sazdanu u kanibalističkom karnevalu užasa, nad kojim lebdi činjenica da je upravo progutala pečeno meso svoje djece.

Kao da nam time i Shakespeare, ali i Torbica žele sugerirati kako kripta nastala inkorporiranjem traume, svojim autogenerirajućim potencijalom, jedino što može ostaviti kao zalog za budućnost jest transgeneracijska sablast koja se nastavlja nadvijati nad budućim generacijama i uzrokom je mnoge bijede i patnje, kojoj se izlaz teško može nazrijeti.

Pozornica je svedena na niz bijelih kvadrata s dva glazbenika postavljena u desnom i lijevom kutu dvorane. Očito režiser i scenograf vjeruju kako publika "vidi" ono što se izgovara, umanjujući vrijednost samoj scenskoj i glumačkoj "slici". Ova bolna priča od motiva iz Ovidija i Seneke, kao i motiva Kyda i Marlowea, a u vještoj adaptaciji Igora Vuka Torbice, ostavlja za sobom gorak okus "realističnosti", svoje "potencijalnosti" u zbilji.Nasilni prizori, kojih nikako ne manjka u ovoj predstavi, nimalo ne pretendiraju kićenosti i artificijalnim težnjama za realističnošću

Ponajviše je to zbog činjenice kako recentna povijest nije ništa drugo do li dugačke kronike zločina, iz koje se promaljaju trule ideologije i ideje kao suvremene inačice vendette, ljudske podsvjesne animalnosti i primordijalan poriv za autodestrukcijom, u prirodnoj preferenciji ka komoditetu konformizma u kojemu sami sebe vidimo eventualno u mutnom zrcalu socijalne refleksije (prečesto zamagljenom raznim društvenim stratosima), što je lako povezivo s Rosseauovim opisom tog fenomena kao libidinalni mehanizam, inverziju koja uzrokuje premještanje libidinalnog ulaganja s objekta na samu prepreku (Žižek, Slavoj. O nasilju : šest pogleda sa strane).

A rezultat je i više nego jasan, nasilje, nepravda, zločin i patnja, na što je ova zanimljiva predstava Igora Vuka Torbice, sa svojom implicitnom svijesti o blizini neposrednog iskustva realnog užasa i stradanja, i više nego vješto ukazala.

Ključne riječi: kazalište, umjetnost, kultura, ZKM, drama, shakespeare
<
Vezane vijesti