analena_2_copy47489.jpgH-Alterova delegacija oporavila se od šibenskog zvučnog udara i poslala izvještaj: 2. SuperUho festival zaslužio je visoke ocjene, uz neke manje nedostatke logističke prirode. Lijepo je bilo biti u Šibeniku i gledati posve drukčiju sliku u odnosu na neke ne toliko davne godine – grada koji živi, punog kulturnih događaja. Dio zasluga za to nedvojbeno pripada Mati Škugoru i njegovu timu koji zavređuju podršku svake vrste.

Dvije su se stvari skepticima nametale kao pitanja prije drugog izdanja SuperUha, festivala koji je prošle godine pokrenulo Žedno uho na čelu s Matom Škugorom. Prvo od njih bilo je kako će funkcionirati festival na lani isprobanoj lokaciji, netom obnovljenoj šibenskoj tvrđavi Svetog Mihovila, koja je tada dva dana zaredom ugostila The National. I druga - line-up sačinjen uglavnom od izvođača koje je hrvatska, ili točnije zagrebačka, publika već imala prilike gledati, a bez toliko “jakog” imena kao što su već spomenuti miljenici.

Obje su sumnje gotovo potpuno otklonjene po završetku festivala održanog od 3. Do 5. kolovoza. Kažem gotovo potpuno, jer ipak je bilo nekoliko trenutaka kada se stekao dojam da bi bend koji je nastupao na glavnoj pozornici, a to je manje od trećine od svih izvođača na festivalu, bolje funkcionirao u drugom prostoru. No, imam dojam da su pri tome ipak stradali samo Merchandise, koje je veliko sjedeće gledalište, kapaciteta oko 1100 mjesta, malo progutalo. Drugi izvođači, poput of Montreal ili King Khana, u tome su se odlično snašli, nisu dali nimalo omesti kao Flogging Molly, ili su pak profitirali, poput Sun Kil Moon.

Mi stariji građani koji više nismo u stanju provesti šest ili više sati na nogama i pritom uživati u glazbi definitivno smo time profitirali. Pod uvjetom da ne umremo dok se ne uspnemo Strmim ili nekim drugim stubama.

Tako da, što se mene tiče, tvrđava je super. Prizor koji se pruža s nje je takav da ovo mjesto doista čini jedinstvenom pozornicom – što se dalo iščitati i iz reakcija niza muzičara, pri čemu je od samih komplimenata na račun ljepote naše zemlje još važnije kako to utječe na njihovo raspoloženje, a posljedično i na izvedbu.

A koliko je line-up ustvari dobro osmišljen, u potpunosti se doživi nakon tri dana festivala. Program, koji se odvijao na tri pozornice, nimalo se ne preklapa, što na većim festivalima zna izazvati goleme frustracije gledatelja te je onaj tko je to htio doista mogao poslušati sve. Sadržajno, prvi je dan možda bio najviše za širu publiku, a treći više za indie fanove, no pokriven je doista dosta širok spektar ne-mainstream rocka. Možemo tek zamisliti kako bi bilo da je ovim organizatorima, poznatima po tome da ne žele guliti kožu posjetiteljima, na raspolaganju veći budžet. Pa da imamo prilike vidjeti još više stranih izvođača koji još nisu "veliki", ali bi to jednog dana mogli postati, kako je bio slučaj s mnogima koji su proteklih godina nastupali u okviru Žednog uha.

Prvi nastupi započinjali su od 18.00 sati na plaži Banj, gdje su nastupali i DJ-i u kasnonoćnim, ili bolje rečeno ranojutarnjim šihtama. Ondje su festival otvorili šibenski Dok AnalogX, čiji smo nastup, nažalost propustili, kao i prvu polovicu drugih lokalnih predstavnika – Fogsellers – koji su prvi nastupili na tvrđavi Svetog Mihovila.

Na velikoj su se pozornici, ili Žedno uho Stageu, prvi pojavili King Khan & the Shrines kako i priliči njihovu imenu – bend je u kraljevskom stilu dočekao izlazak na pozornicu Arisha Ahmada Khana koji je već od prvih taktova pokazao tko je "gazda". Čini mi se da je većini publike njihov rad, iako pod ovim imenom djeluju još od 1999., do sada bio manje poznat, te da bi pod drugim okolnostima njihov nastup i propustili, ali show koji su oni priredili na samom početku festivala, poslije će se pokazati, bio je jedan od najvećih.

King Khan na trenutke podsjeća na Jamesa Browna u divljem izdanju, a u sporijim pjesmama javljaju se i asocijacije na Solomonea Burkea, sve to u kombinaciji sa žestokim garage zvukom. Njihov se scenski nastup s punim pravom može nazvati performansom, uključujući i živopisne King Khan na trenutke podsjeća na Jamesa Browna u divljem izdanju, a u sporijim pjesmama javljaju se i asocijacije na Solomonea Burkeakostime – od plašteva puhačke sekcije do perjanice na kraljevoj glavi, da bi sve kulminiralo nakraju kada se pojavljuje u pripijenom šorcu i ogrnut plaštom. Sve u svemu, više nego dovoljno da se publika propisno raspleše.

Odmah po završetku njihova nastupa, na takozvanom Drugom Stageu smještenom podno tribina velike pozornice, koji bi se te večeri mogao slobodno nazvati i Moonlee Records Stage, započeo je nastup trojca s navedene etikete, Nikki Louder, koji iza sebe imaju tri albuma i nekoliko gostovanja u Hrvatskoj. Na ovom će stejdžu nastupati uglavnom bendovi kojima leže klupski nastupi, pri čemu će oni čiji je nastup "stisnut" u sat vremena između dvaju headlinera večeri, što je bio slučaj i s ovim, ipak dobiti nešto manje pozornosti gledatelja.

Tako je velik dio njih, još dok je trajao nastup slovenskih noise-rockera, zauzeo sjedala glavne pozornice iščekujući da se na sceni pojave Flogging Molly. Hrvatskoj publici dobro poznati predstavnici takozvanog keltskog punka od samog su početka podignuli tribine, koje su se na trenutke doista ozbiljno tresle, na noge, a tako je ostalo i sljedećih sat i pol, do samog bisa.

Frontman Dave King izražavao je svoje zadovoljstvo nastupom na "predivnoj sceni", a omiljena hrvatska riječ koju je naučio je izgleda "živili", čiji bi spomen dio publike redovito bacao u trans popraćen polijevanjem piva po sebi i bližnjima. Drugima takav vid zabave, pa ni ovaj bend, baš i nije my mug of beer, ali ne može im se osporiti zarazna energija i zabavnost.

A zaraznom energijom mogu se pohvaliti i posljednja dva izvođača prvog dana, još dva predstavnika etikete Moonlee Records, koji su nastupili na Drugom Stageu nakon američkih "Iraca". Zadivljujuća forma i snaga melodije pionira DIY filozofije kod nas, legendarne Analene, pokazala se i te vruće večeri. Njihove melodične post-punk noise melodije probudile su nostalgiju kod prisutnih "veterana" i "zaštitnih lica" scene, a tijekom njihova vrlo emotivnog i moćnog nastupa mogli smo svjedočiti i jednom crowd surfingu.

Vlasta Popić jedan je od meni dražih hrvatskih "mladih" bendova, koji je posebne bodove u mojim očima dobio jer su, u doba kad su se pojavili, Omiljena hrvatska riječ koju je Dave King naučio je izgleda "živili", čiji bi spomen dio publike redovito bacao u trans popraćen polijevanjem piva po sebi i bližnjima2007. godine, išli protiv tadašnjeg trenda pjevanja na engleskom. Koliko su tada bili "simpatični klinci", toliko su danas uvježbani, s respektabilnim koncertnim iskustvom iza sebe. Iako ima istine u tome da ponešto podsjećaju na Repetitor, što sam ne jednom čula kao kritiku, uzme li se obzir kontekst, odnosno stanje na hrvatskoj pop-punk i post-punk sceni druge polovine 2000-tih, postaje jasno zašto je njihova pojava u to doba došla kao više nego dobrodošlo osvježenje.

No, kako je umor uzeo svoje, a i jer sam ih gledala relativno nedavno, završetak njihova nastupa odslušala sam spuštajući se s tvrđave, propustivši noćni party (te, kao i ostalih večeri) uz DJ-timove na Banju.

Zato smo se na plaži pojavili još za tonske probe prvog benda na rasporedu u utorak, 4.8. Peteročlani zagrebački indie-rockeri Cloud 68 djeluju od 2013. i ovo je bio moj prvi susret s njima - pokazali su se kao sasvim ugodno iznenađenje koje vrijedi pogledati ponovno. Unatoč paklenoj vrućini (ne želim ni zamišljati kako je bilo njima u onom šatoru, a neki od nas u publici iskoristili su najveću prednost ovog stejdža pa dio koncerta pratili iz mora), bodrila ih je okupljena grupica fanova, posebno pri izvedbi pjesme Sister ili Mazzy Star obrade Fade into You.

Na tvrđavu smo stigli nešto poslije osam, dovoljno da čujemo dio nastupa još jednog izvođača kojeg dosad nisam slušala. Koliko vidim, isključivo vlastitom krivnjom jer Igor Djeke u one man bandu pod nazivom Harp Explosion djeluje još od 2009, a imao je i nekoliko nastupa u Zagrebu.

(A jedna od prednosti festivala je upravo i to da se čuju neki dotad nepoznati bendovi.) Svoj garage-blues izvodi kombinirajući zvuk usne harmonike s loopovima, a o njegovoj kvaliteti više govori činjenica da je Koja, čuvši jednu njegovu obradu Discipline, Vinkovčanina pridružio svojem Kozelek je bio iznimno raspoložen (za šalu) te večeri. Tako se već na početku "obračunao" s fotografom neposredno ispred njegabendu pa je ovaj tako nastupio i na zadnjem koncertu festivala.

Uslijedio je i dugoočekivani nastup, a za neke od nas i jedan od glavnih razloga zbog kojih je vrijedilo biti na SuperUhu ove godine – prvo gostovanje Sun Kil Moona u Hrvatskoj. Da Mark Kozelek kod nas ima malu, ali gotovo fanatičnu (uglavnom mušku) sljedbu još iz vremena Red House Paintersa, to sam znala. Sam Kozelek dotaknuo se toga riječima "otkud vi znate sve moje pjesme" i "ne čujem ženske glasove, samo baritoni" pri zbornom pjevanju Carisse. Ali ništa me nije moglo pripremiti za izljev emocija koji je uslijedio već nakon prvih otpjevanih stihova u mojoj neposrednoj blizini.

Kozelek je bio iznimno raspoložen (za šalu) te večeri. Tako se već na početku "obračunao" s fotografom neposredno ispred njega, ubacivši u pjesmu, u maniri spoken worda, stih This photographer is really getting on my nerves, da bi uslijedile šale poput onih na račun tenisica pronađenih na stejdžu, upakiranih u pjesme ovog izvrsnog songwritera, punih obiteljskih priča, tema bolesti i smrti i filmskih referenci poput Hey You Bastards I'm Still Here, Richard Ramirez Died Today of Natural Causes ili This Is My First Day and I'm Indian and I Work at a Gas Station.

Kako takva muzika poziva prije na slušanje nego na ples i skakanje, Sun Kil Moonu je, kao što sam već spomenula, ambijent savršeno legao. Koliko god nezahvalno bilo favorizirati nekoga, a možda i nepravedno prema nekim izvođačima, meni je to definitivno bio jedan od tri najbolja nastupa na festivalu.

Isto je tako, kako je to sročio drugi član ovog festivalskog izvjestiteljskog tima, Vlado, možda nepravedno beogradski duo Vvhile, koji su se smjestili između dvaju headlinera druge večeri, svesti na usporedbu s No Age. Jer njihov dream-pop-noise show koji se uglavnom oslanja na Čak i onima koji ne vole niti razumiju ovakvu vrstu avangarde, odnosno eksperimentalne glazbe kakvu sviraju Einstürzende Neubauten, vrijedilo je to doživjeti izvrsnu ovogodišnju ploču More zaista je autentičan, što je prepoznala i šibenska publika.

Iako smo ih u Hrvatskoj mogli gledati u nekoliko prilika, Einstürzende Neubauten, koji su ove godine obilježili 35 godina postojanja, bili su razlog mnogima, među njima i nekim primijećenim starim jabučarima, da potegnu do Šibenika. I njih bismo mogli ubrojiti u one koji su profitirali od sjedećeg koncerta – od samog otvaranja koncerta s The Garden tek povremeno remećena tišina pružila je mogućnost da se čuje praktički svaki zvuk koji proizvode svojim jedinstvenim instrumentarijem. Oduševljenje je izazvalo izbacivanje gomile metalnih šipki iz posebno izrađene konstrukcije, šuškanje folijama i slično. Čak i onima koji ovakvu vrstu avangarde, odnosno eksperimentalne glazbe niti vole, niti razumiju, vrijedilo je to doživjeti. Osobno, ne bi se moglo reći da sam neki fan EN-a, i od onog mladog više mi se sviđa stariji Blixa Bargeld ili dijalog te dvojice, kako je to on definirao. Nakon ovog koncerta ne bih se nazvala baš preobraćenicom, no sigurno neću propustiti njihova sljedeća gostovanja.

Koliko je Vvhile imao nezahvalnu ulogu uglaviti svoj nastup između headlinera, toliko je teško bilo kanadskom Oughtu nastupiti nakon njih. Treba im to uzeti kao olakotnu okolnost za korektnu, ali ne pretjerano impresivnu izvedbu, kakva bi ušla u povijest. Njihov prvijenac More than Any Other Day, kojem uskoro stiže i nasljednik, dobro je prihvaćen, a treba vjerovati da će sa sviračkim iskustvom bend stečeni status i opravdati.

Glazbeno nebitna digresija: nakon Blixe Bargelda, i frontman Oughta Tim Darcy nastupio je bez cipela, baš kao i Matija Habijanec sljedećeg dana, što otvara prostor nagađanjima čije je ono tenisice Kozelek deportirao s bine.

Posljednji nastup te večeri održali su Pridjevi, bend koji je prije dvije godine osnovao Dino Santaleza s Ninom Romić i Ivanom Picek i koji je u vrlo kratkom roku po objavi svog odličnog istoimenog albuma privukao veliku pozornost. Umor i mogućnost da ih vidim relativno često opet su presudili.

Treći dan festivala otvorio je na plaži Banj Denis Katanec, jedan od meni najdražih hrvatskih kantautora mlađe generacije. Ovaj put nastupio je u pratnji Brane Norca, mladog glazbenika koji nastupa i pod imenom Nebo Roza, na gitari i klarinetu, a koji mu je svirao i na albumu. Već spomenuta vrućina, u kombinaciji s na početku "slučajnom" publikom tj. kupačima udobno smještenim u ležaljkama okrenutim prema moru, a ne Dogodio se koncert o kojem će se pričati (i drugi od po meni najboljih na festivalu) - potpuno raspamećivanje, pri kojem se s tvrđave gotovo orilo: We're hiding somewhere out of town, reading Salinger/Charles Baudelaire...bini, te tehnički problemi s gitarom nisu djelovali baš poticajno. Možda je to stvar visokih očekivanja - jer Denisov rad pratim još tamo negdje od prvih nastupa Felona - ali imao je on i boljih koncerata. Kao što će ih sigurno imati i u budućnosti.

A potom – brzim korakom na tvrđavu jer na redu su bili The Marshmallov Notebooks. Matija Habijenec autor je albuma kojima ni sam ne zna broj, a ovaj put su uz njega nastupili Vlado Mlady, Ana Franjić iz Analene i Matko Botić iz My Buddy Moose. Ova postava i (za festivalske pojmove ipak ne mnogobrojna) publika koju je većinom činila dobro poznata ekipa sa zagrebačkih koncerta rezultirali su time da je manji broj onih koji se dosad nisu upoznali s radom jednog od prvaka lo-fi glazbe u Hrvatskoj pomalo u čudu gledao što se događa. A dogodio se koncert o kojem će se pričati (i drugi od po meni najboljih na festivalu) - potpuno raspamećivanje, pri kojem se s tvrđave gotovo orilo: We're hiding somewhere out of town, reading Salinger/Charles Baudelaire...

Možda će zvučati kao pretjerivanje, ali duboko vjerujem da bi Matija, da kojim slučajem živi u nekoj drugoj državi ili da je barem malo više (čitaj: imalo) sklon PR-u, prodavao gomile ploča i nastupao na Primaveri, Coachelli i sličnim festivalima. Ovako ima gušt stvarati i svirati te biti pokretač jedne od najboljih priča hrvatske nezavisne glazbe u posljednje vrijeme – neprofitne izdavačke kuće Noisy Night koja sav prihod od prodanih izdanja ulaže u ono sljedeće. I da povremeno "ukrade show" nekim "većim facama". To je zamalo učinio na nedavnom koncertu Jensa Lekmana u Zagrebu, kojem su nastupali kao predgrupa, a rekla bih da mu je to uspjelo ovaj put s Merchandiseom koji su nastupali poslije.

Carson Cox, frontman ovog floridskog benda, oduševljen prijemom publike u Močvari u studenom prošle godine, gdje su promovirali tada novi album After the End, rekao je kako će se brzo vratiti. Rečeno-učinjeno. Nastup je bio sasvim OK, ali, Merchandise, na čijim je nastupima mrdanje kukovima ipak važniji faktor, kako sam već spomenula, ova je scena ipak izgleda malo pojela. Iako je prostor ispred bine bio popunjen publikom Marchendise: Iako je prostor ispred bine bio popunjen publikom željnom plesa, među njima i respektabilnim brojem fanova, veći dio je ostao sjediti, unatoč pozivu da se ustanu. Tako da se čini da će onaj prošlojesenski koncert ipak ostati u sjećanju kao uspješniji željnom plesa, među njima i respektabilnim brojem fanova, veći dio je ostao sjediti, unatoč pozivu da se ustanu. Tako da se čini da će onaj prošlojesenski koncert ipak ostati u sjećanju kao uspješniji.

The Lesser Men, zagrebački trio sa spomenute etikete Noisy Night za kratko vrijeme postojanja i s jednim albumom, Vacation Freeze, iza sebe, privukao je dosta pozornosti, a dio i na račun toga što su članovi benda i prije bili dijelom zagrebačke nezavisne glazbene scene, u drugim bendovima. Nastup na "domaćem terenu" bio je stoga glavni razlog što su prošli "bolje" nego druga dva benda koji su nastupali u tom terminu prethodnih dana.

Dobar uvod za glavni show te večeri, ali i vrhunac festivala - of Montreal. Bend Kevina Barnesa ušao je u punoljetstvo, a značajniji uspjeh postigao je i te večeri zastupljenim albumom Hissing Fauna, Are You the Destroyer? iz 2007., godine kada je održao sjajan rasprodani koncert u zagrebačkom KSET-u. Kao i kod King Khana, nemoguće je ne spomenuti vizualni efekt scenskih kostima - da, crvene cipelice s mašnom, šorc i ženska bluza, sve to dopunjeno make-upom je kostim, a ne odjeća – i skidanja na kraju. Sa spomenutima dijele i odličnu sposobnost da "zapale" slušatelje i navedu ih na ples – čime je na neki način zaokružen festival. S drugim pak među najboljim nastupima – Sun Kil Moonom – Barnes dijeli sposobnost pisanja izvrsnih tekstova, ali i sklonost filmskim referencama. Malo je tko, ma koliko poznavao njihov opus, uspio odoljeti čaroliji koju su priredili Barnes i ekipa te ostati do kraja sjediti na tribinama, popunjenim gotovo kao i za najposjećenijeg nastupa festivala, Flogging Molly.

Do kraja je valjalo poslušati još dva benda. Prvi od njih je filadelfijska Rosetta, peteročlani post-metal bend koji kombinira post-rockerske solaže s growlanjem frontmana Michaela Arminea. Iako se buka koju proizvode svidjela ne tako malom dijelu publike, uz dužno poštovanje, da su i najbolji na svijetu, meni ni čepići za uši nisu pomogli da ih odslušam do kraja.

I tako smo se mi žene pokupile na spavanje. Bilo nam je sutradan malo žao jer je Vlado, koji je ostao na zadatku, o dvosatnom nastupu Disciplin A Kitschme rekao da "Hajduk i Zeleni zub valjda jedini žive vječno" jer je Koja, "rasplesavši par stotina ljudi u rane sate, uz evergreene Zeleni zub, Ah kakva sreća pa sve do pjesama s posljednjeg albuma, prigodnu i aktualnu Prestani da mrziš, Ako ti je glasno..., Društvena mreža i "Hajduk i Zeleni zub valjda jedini žive vječno"Neukusu treba reći Ne! ponovno izbrisao mentalne granice svojom glazbom i moćnim setom dostojno nas otpratio u noć."

Na kraju, može se reći da je 2. SuperUho Festival zaslužio visoke ocjene, uz neke manje nedostatke logističke prirode – poput nedostatka hrane za vegetarijance na koje treba obratiti pažnju sljedeće godine.

Lijepo je bilo biti u Šibeniku ovih dana i gledati jednu posve drukčiju sliku u odnosu na neke ne toliko davne godine – grada koji živi, punog kulturnih događanja. Dio zasluga za to nedvojbeno pripada Mati Škugoru i njegovu timu koji zavređuju podršku svake vrste. Pritom mislim manje na tapšanje po ramenu, kovanje u zvijezde i stvaranje kulta ličnosti, a više na onu konkretnu, iz (nažalost mršave) budžetske stavke "kultura".

Nadam se da oni koji odlučuju o tome dobro čuju i da će imati sluha za SuperUho.

Ključne riječi: nezavisni glazbenici, glazba
<
Vezane vijesti