H-alterov novinar posjetio je NATO-ov stožer u Bruxellesu, i evo rezultata: Referendum za ulazak u NATO Hrvatska je trebala provesti davno prije, no hrvatska delegacija pri NATO-u nikad nije službeno rekla da postoji mogućnost referenduma. MORH tvrdi da neulazak u Savez znatno poskupljuje obranu, ali pitanje je mora li se Hrvatska doista naoružavati ako ne uđe u NATO. Politička elita nas je glede ulaska u NATO već gotovo dovela pred svršen čin, pa perspektiva protunatoovske akcije sve više postaje zahtijevanje reformi unutar njega.

Hrvatska će gotovo sigurno biti pozvana u NATO savez na summitu u Bukureštu početkom travnja ove godine. To je zajednička ocjena svih diplomata s kojima smo razgovarali tijekom posjeta NATO stožeru u Bruxellesu i Zapovjedništvu združenih snaga (Joint Forces Command) u Brunssumu koji je organiziralo veleposlanstvo SAD-a u Hrvatskoj. Pozivnicu očekuju i Makedonija te Albanija. Njihov napredak, međutim, nije jednak hrvatskom, barem kad su u pitanju demokratski razvoj i obrambene reforme. Hrvatska tu nije blistav primjer, ali je još uvijek daleko ispred spomenutih zemalja. Bez obzira na to bilo bi politički mudro da 26 zemalja članica NATO-a odluči pozvati i ove dvije zemlje jer bi u suprotnom nastala vrlo neizvjesna geopolitička i sigurnosna situacija na zapaljivom području Kosova. A ta situacija ne bi bila pogodna ni za hrvatsko gospodarstvo i turizam, kao što smo se već jednom posvjedočili za vrijeme NATO-ove operacije protiv Srbije. U to vrijeme je Franjo Tuđman iz nepoznatih razloga zabranio NATO-ovim zračnim snagama prelet preko hrvatskog državnog teritorija, ali je takvu odluku spretno izokrenuo tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić. S druge strane, u kuloarima se spominje Crna Gora i možda Bosna i Hercegovina kao moguće nove članice Partnerstva za mir. Partnerstvo za viziju U očima NATO saveza Makedonija i Albanija imaju još jednu prednost; vrlo visoku podršku stanovništva ulasku u NATO. Kreće se oko 90 pa sve do 95 posto. U Hrvatskoj potpora oscilira između 45 i 60 posto i ovisi o postavljenom pitanju te vremenu ispitivanja. Imati potporu je značajna stvar. No i bez nje se može lako ući u Savez koji se transformira otkad je nastao, i koji baš i nema dalekosežnu viziju što bi trebao biti. Od hrvatskih diplomata saznajemo da se potpora nikad nije postavila kao uvjet. Ona samo može pokazati da se hrvatska vlast trudi i da dobro radi. Činjenice govore suprotno. Naime, malo tko u Hrvatskoj, ni građani, a kamoli političari, ne zna što jest danas NATO i kakva je to kolektivna obrana koju prezentira. Viđenje samo vojnih pitanja iz korijena je pogrešno. NATO se danas bavi cyber terorizmom, terorizmom vulgaris, mirovnim operacijama, okolišnim katastrofama, a polako i s razlogom oprezno i s energetskom obranom. Energetska samostalnost i obrana je pojedinačno vrlo važna za zemlje Istočne Europe, a i za Hrvatsku. Naime, čvrsta ruka Rusije na plinovodima i naftovodima daje prostor za zamašnu diplomatsku akciju jer nikakva sila tu ne može igrati pobjedničku ulogu.

nato3.jpg

Opće nepoznavanje Sjevernoatlantskog saveza grijeh je vladajućih i akademskih struktura. U javnosti nema pažnje vrijedne kampanje koja bi podizala svjesnost o NATO-u. Ona ne postoji ni među pro ni među contra stavovima. Nažalost, nema jasno označenog ni anti ni pro stava koji bi bio najobjektivniji. Javni diskurs

o NATO-u se svodi na uobičajenu hrvatsku komunikaciju; ja sam za NATO jer je on super cool ili ja sam protiv NATO-a jer on krši ljudska prava. S obzirom na posljednje, ostanak izvan NATO-a vjerojatno bi doprinjeo cvjetanju ljudskih prava u Lijepoj našoj, a ulazak bi pogoršao demokratske vrijednosti po kojima je naša zemlja poznata. Šalu na stranu, realno stanje pokazuje da će Hrvatska vrlo skoro postati članicom NATO saveza, o čemu je H-alter već pisao u nekoliko navrata. Protu-NATO akciji je mjesto upravo na zahtijevanju reformi unutar NATO-a, prvenstveno unutar Hrvatske. Bojazan da će Hrvatska prenijeti suverenitet na NATO nije realan, uvjeravaju nas na svim instancama. Konsenzualno donošenje odluka je primarna, a doprinos operacijama nije obvezatan. Sve ovisi o našim mogućnostima i procjenama. U nekim slučajevima, kao što je u slučaju ISAF-a, operacije NATO-a u Afganistanu, naši vojnici odlaze pod individualnom odlukom. Na kraju se opet izvlači pitanje referenduma. Referendum na ledu Referendum je trebalo provesti davno prije, zaključuju NATO diplomati. Iz hrvatskog, američkog i još nekih diplomatskih predstavništava u NATO sjedištu u Bruxellesu saznajemo da je pravo vrijeme za referendum bilo u vrijeme početka Akcijskog plana za članstvo jer on upravo završava članstvom. U protivnom je ispitivanje volje naroda u pet do dvanaest tek još jedno skupljanje poena u unutarnjopolitičkoj stranačkoj igri. Zamislimo li samo situaciju u kojoj bi hrvatski građani sada odbili ulazak u NATO znači i zamisliti bačen novac tijekom sedam godina rada na ulasku u Savez, a istovremeno i ogromno povećanje troškova za vojsku. Savjetodavne referendume u Europi su imali samo Slovenija i Mađarska (inače naš mentor za NATO). Slovenija je taj referendum provela u isto vrijeme kad i onaj za Europsku uniju, a zemlje Višegradske skupine ušle su u NATO ekspresnom brzinom prije akcije u Srbiji kako se dobri međuslavenski odnosi ne bi loše ocrtali na Savez. Zanimljivo je pritom kako se izbjegava ustavna mogućnost iniciranja referenduma. Naime, prema članku 86. Ustava u pitanjima koja su važna za neovisnost, jedinstvenost i opstojnost Republike Hrvatske Sabor će raspisati referendum ako to zatraži deset posto od ukupnog broja biračkog tijela u zemlji. Rupa u zakonu sprečava da se to dogodi jer je za skupljanje peticije potrebno 15 dana i preko 300.000 potpisa što graniči s nemogućom misijom.

nato_go_home.jpg

Rasprave o referendumu nije bilo ni u Državnom odboru za članstvo u NATO-u koji se sastoji od svih nositelja vlasti zemlje i savjetnika sigurnosne i obrambene politike. Hrvatska delegacija pri NATO-u nikad nije službeno rekla da postoji mogućnost referenduma, a to se pitanje nije otvaralo niti u jednom izvješću. Jedan visoki hrvatski diplomat kaže da bi političke stranke trebale razmišljati koja je svrha, poruka i posljedica referenduma, dok u isto vrijeme imaju pro-NATO stav, a nije rečeno zašto su za referendum, a zašto za NATO. Još bi gore bilo, nastavlja, da se ne uđe u NATO a da se također ne zna zašto. Isti diplomat tvrdi da je proces reforme unutar Akcijskog plana za članstvo donijelo demokratizaciju vojske koja se od jedne skupine u kojoj su se krili ratni zločinci postala profesionalna vojska s međunarodnim priznanjima, naročito u Afganistanu. S kim će Odbor razgovarati S obzirom na to da su nekad u NATO ulazile i vojne diktature, postoji prilična doza istinitosti u toj tvrdnji. Da bi Hrvatska vojska bila doista na NATO razini, nastavlja naš sugovornik, ona mora osim obrambene strategije razviti i civilne strategije diplomacije i razvojne politike. Državni odbor planira pojačati rad sa studentima, rad s NGO sektorom, angažirati se u publicistici, imati stalan kontakt s novinarima, ali i ući u konstruktivnu debatu o NATO savezu.

nato_hq.jpg

Možemo se nadati da će se u dogledno vrijeme pojaviti nevladina organizacija s konkretnim anti-NATO stavom, a koja će istovremeno moći djelovati unutar članice NATO-a. No s tim NGO-om Državni odbor neće surađivati. Isti diplomat je gotovo siguran da će se suradnja gotovo isključivo vezati uz organizacije koje podupiru ulazak Hrvatske u NATO savez, zato jer su one puno više prisutne u javnosti. Ovdje se očigledno aludira na politiku mainstream medija kojima akcije udruga za zaštitu ljudskih prava, ekoloških udruga ili studentskih anarhista nisu zanimljive. S druge strane, to pokazuje nezanimanje za gotovo trećinu građana Hrvatske koji su isključivo protiv NATO saveza. Sve to, naravno, i košta. Ministarstvo obrane napravilo je paraleleni dugoročni plan u kojem su se ispitivali troškovi obrane unutar i izvan NATO-a. Prema toj projekciji rađenoj 2006. godine, ukoliko ne bude članica Saveza, Hrvatska bi do 2015. godine morala za obranu izdvojiti 17 milijardi kuna više. Istovremeno bismo, tvrde u MORH-u, morali zaposliti 250.000 ljudi više, a ponovno bi se uvela i ročna vojska. Obrambeni proračun bi iznosio i do šest posto državnog budžeta. NATO preporuča oko 2,0 posto budžeta za obranu svojim članicama i uništavanje nepotrebne vojne tehnologije. Taj postotak se, u načelu, ne povećava ni u slučaju rata. Računica se, naravno, ne može mjeriti s izgubljenim ljudskim životima u dalekim zemljama poput Iraka ili Afganistana. Ostaje i pitanje da li se Hrvatska doista mora naoružavati ako ne uđe u NATO. Naime, u sklopu NATO-ovog programa Partnertstvo za mir održava se suradnja Saveza sa zemljama koje mogu, ali i ne moraju postati članicom NATO saveza. Tako trenutačno unutar Partnerstva postoje samo tri zemlje koje ujedno provode MAP, Akcijski plan za članstvo (Hrvatska, Albanija, Makedonija). Ostale zemlje, u skladu s partnerskim ugovorom, mogu smanjiti svoje vojne izdatke, a istovremeno imati zaštitu NATO-a u slučaju sigurnosnog ugrožavanja njihove zemlje, bilo od strane oružane sile, bilo od prirodnih nepogoda. Potvrdili se u PRT-misijama Veleposlanica SAD-a pri NATO-u Victoria Nuland smatra da je Hrvatska napravila velik posao, te da su SAD zadovoljne demokratskim napretkom, suzbijanjem kriminala i korupcije, vladavinom zakona i učešćem HV-a u Afganistanu, naročito u PRT misijama (Provintial Reconstruction Team) na sjeveru i zapadu zemlje. Dobro, možda Nuland živi daleko od stvarnosti, no to je službeni stav Amerike koju i mnogi NATO saveznici u Europi ne mogu smisliti. Ipak, iznad svih tih lijepih riječi leti i dalje duh transformacije i neizvjesnosti idućih koraka Saveza. Njegova borba protiv terorizma bilježi više padova nego uzleta, a negativan trend suzbijanja trgovine narkoticima i nemogućnost pronalaženja alternativnog održivog razvoja u Afganistanu to samo pogoršava. Ulazimo i u Savez koji preko modernizacije tehnologije i uvođenja internetske veze (SILK projekt) na Kavkaz i Srednju Aziju provodi i mekdonaldizaciju za to nespremnih društava kao i ovisnost o globalnim ekonomskim kretanjima.

nato2.jpg

Osnovni ideal širenja NATO-a u te zemlje jest i obrana liberalne demokracije kakva je poznata na Zapadu. Društveni znanstvenici bi se mogli jako namučiti da pronađu barem tragove Humea i Lockea u pustinjama Kazahstana ili planinama Kirgistana ali bi mogli vrlo lako naći privremene vojne baze na Google mapama. Ulazimo i u savez koji se bavi borbom protiv širenja pustinje u sjevernoafričkim zemljama u okviru Mediteranskog dijaloga kao i brige za vodno bogatstvo i zaštitu okoliša. Pa ipak, neke zemlje jedva da imaju tragove ekološke svjesnosti u svojim vojnim postrojbama kao što je slučaj Francuske ili Hrvatske. Ideal njemačke vojske koja ima časnike za okoliš na nižim razinama vojnih postrojba za našu je vojsku znanstvena fantastika, a takvom će i ostati; naime, NATO nema zapovjedni karakter i ne može svojim članicama narediti uvođenje ekoloških časnika. Nas čeka i bolja rodna zastupljenost, visoka profesionalnost, poštovanje seksualne različitosti, izbacivanje politike iz vojnog ordinarijata, tehnološka opremljenost i još cijeli niz stvari kojima bi se demokratizacija u potpunosti ostvarila. A tu je prostor u kojem grupe za pritisak imaju najveću zadaću.

Ključne riječi: nato, referendum, ministarstvo obrane
<
Vezane vijesti