H-Alter
Foto: wikimediaFoto: wikimediaEU, u čitavoj svojoj stravi, stoji gola pred Hrvatskom dok Hrvatska žmireći još uvijek čeka neku "Europu" čijim se, ah, "predziđem" smatra. I ne samo da čeka "Europu" sama za sebe, nego predvodi "EUropeiziranje" drugih, s arogancijom visoko pozicioniranog lakeja.

Al' ga nema tri godine, tri godine, aman, aman, nit' se javlja, niti dolazi... S tim je stihovima Hrvatska, u svom europskom sevdahu, trebala proslaviti treću godišnjicu pridruživanja Europskoj uniji, odnosno sada već trogodišnje očekivanje obećanog joj "europskog prosperiteta". Jer, kako stvari stoje, od obećanja o europskounijskom raju nema ništa.

No kako stvari zapravo stoje s Europskom unijom i "europskom Hrvatskom" i što bi iz toga mogle naučiti Srbija, kao "kandidatkinja" za članstvo u Europskoj uniji, te Bosna i Hercegovina, kao "potencijalna kandidatkinja" za članstvo?

Europski Godot

Ukratko: situacija u ove tri (post)jugoslavenske zemlje, koje su i u Jugoslaviji i nakon nje bile neka vrsta "čvrste jezgre", u svjetlu Europske unije nalikuje na legendarnu dramu Samuela Becketta En attendant Godot iz 1952. godine (hrvatski: U očekivanju Godota; srpski: Čekajući Godoa).

To što je Republika Hrvatska već članica EU, Republika Srbija kandidatkinja za članstvo u EU, a Bosna i Hercegovina još ni to, ne mijenja mnogo na stvari. Čeka se posvuda podjednako, jer europskog Godota čeka se i u kapitalnom Bruxellesu te njegovim metropolama poput Berlina, Pariza i Rima, a nekamoli u provincijskim zagrebima, beogradima i sarajevima te njihovim provincijama. Naime, sve je jasnije da je "Europa" tek utopija čija se realizacija zbiva jedino u distopijskom obliku, odnosno utopijska ideja koju se planski zlorabi za postizanje nekih kratkoročnijih, nimalo utopijskih ciljeva.

Podnaslov Beckettove drame – Tragikomedija u dva čina – također je potentna metafora jer dvočlana dijalektika Europske unije, opet bez obzira na specifičnosti pojedinih zemalja/država, funkcionira uvijek isto, komično-tragično: predpristupno i poslijepristupno razdoblje kao utopijski san i Europskog Godota čeka se u kapitalnom Bruxellesu te njegovim metropolama poput Berlina, Pariza i Rima, a nekamoli u provincijskim zagrebima, beogradima i sarajevima te njihovim provincijamadistopijska java, kao razdoblje poticanja euforije i razdoblje provođenja eutanazije ili pak, narodski rečeno, kao nježno nuđenje mrkve i okrutna primjena batine.

Jedino slabost ili nepostojanje alternativnih ideja i pokreta, koji bi te ideje artikulirali i koji bi nastojali ostvariti transnacionalno zajedništvo građana na europskom kontinentu, čini Europsku uniju toliko jakom, dapače, neupitnom u imaginariju njezinih podanika. Da nije bilo tzv. "Brexita" (što god on realno značio), koji je malo uzdrmao monolitnost Europske unije kao ideje i ideologije, o Europskoj uniji bi se i nadalje govorilo isključivo u kategorijama nužnosti i neminovnosti. "Brexit" je to donekle relativizirao; u najmanju ruku, postavio pitanje o toj "nužnosti" i "neminovnosti", koje se dosad pojavljivalo sporadično, primjerice, kad bi se u raznim ekonomskim kalkulacijama potegnuli primjeri Švicarske, Norveške i Islanda, kao europskih ne-članica Unije, ili pak primjeri Rusije, Ukrajine i Turske u raznim geopolitičkim kalkulacijama. No, "na brdovitom Balkanu" još uvijek se skandira "EU ili smrt". Ne samo da nema spomena vrijedne opozicije Europskoj uniji u socijalno-političkoj sferi nego je briselska centrifuga ubila i kritičko propitivanje koncepta Europske unije i njezina funkcioniranja. Europskom su unijom zaslijepljeni čak i mnogi dokazani borci za slobodu i jednakost, civilnodruštveni aktivisti, subverzivci i radikali, koji su interiorizirali europskounijski diskurs i iz nekog razloga smatraju EU sredstvom emancipacije ili barem branom protiv lokalnih fašizama.

NATO je stvarnost EU, a ne slatke sličice s promotivnih portala Europske
 komisije i drugih EU-institucija ili hrvatskog Ministarstva vanjskih i,
 dakako, europskih poslova. (Foto: Yacek Turczyk, Epa/Hina)<br> NATO je stvarnost EU, a ne slatke sličice s promotivnih portala Europske komisije i drugih EU-institucija ili hrvatskog Ministarstva vanjskih i, dakako, europskih poslova. (Foto: Yacek Turczyk, Epa/Hina)

Pritom se previđa (ili potiskuje) toliko očigledna činjenica da je europskounijski "Drang nach Osten" samo nova forma starog imperijalizma, da u podtekstu pridruživanja razdruženih jugoslavenskih i istočnoeuropskih zemalja Europskoj uniji – koje se promovira kao "normalizacija" socijalnih, ekonomskih i političkih odnosa u tim postsocijalističkim zemljama – stoji prononsirano kolonijalističko "civiliziranje" i "kultiviranje" onih "neciviliziranih" i "nekulturnih", te da je navodno velikodušno primanje u "obitelj europskih naroda" ustvari njihovo privođenje u birokratsko-militarističku političku i kapitalističku ekonomsku mašinu. Naime, očigledno je da je Europska unija samo demokratski ukras Kapitala i NATO-a. A da je tome tako govore nam, recimo, zbivanja oko TTIP-a i nedavni samit NATO-a u Varšavi, gdje se EU pokazuje u punome svjetlu – kao poluga antidemokratskih centara ekonomske i političke moći.

Hrvatska: u očekivanju Europe

Upravo bi varšavski samit NATO-a, 8. i 9. srpnja 2016., mogao i trebao pokazati građanima Hrvatske što je zapravo EU, jer na njemu se vidjelo koliko je Europska unija nemoćna i bijedna spram Sjevernoatlantskog saveza i koliko je za zemlje poput Hrvatske važnije članstvo u NATO-u nego članstvo u EU, koje se, ne slučajno, predstavljalo kao dio istog paketa (ili iste nužnosti) s članstvom u NATO-u.

Za one kojima je promaknula vijest puštena kroz medije u šifriranom EUNATO-jeziku: na varšavskom je samitu. 8. srpnja 2016., potpisana "zajednička deklaracija o strateškom partnerstvu NATO-a i EU", koja čini još eksplicitnijom vezu između ova dva nedemokratska politička subjekta i Sve je jasnije da je "Europa" tek utopija čija se realizacija zbiva jedino u distopijskom obliku, odnosno utopijska ideja koju se planski zlorabi za postizanje nekih kratkoročnijih, nimalo utopijskih ciljevaslabiju Uniju dodatno podvrgava jačem Savezu, sve pod ideološkom parolom "sigurnosti". Europski gledano: Europska unija će još velikodušnije pomagati NATO-u u minhauzenovskom proizvođenju i rješavanju svjetskih problema, primjerice, u vreloj ratnoj afganistanskoj misiji, u hladnoratovskom raspoređivanju snaga NATO-a na granici s Rusijom, tj. u Poljskoj, Litvi, Latviji i Estoniji, kao i u povećanju NATO-ve prisutnosti na Mediteranu. Hrvatski gledano: Republika Hrvatska će u svemu tome nužno sudjelovati. Izdaci pojedinih država za pojedine akcije su enormni, ali važnije je obratiti pažnju na trajne obaveze zemalja poput Hrvatske spram NATO-a, a to sada nedvojbeno znači i spram EU. NATO je već kritizirao Republiku Hrvatsku zbog smanjivanja proračuna za vojsku, premda se, sjetimo se, svojevremeno obećavalo da će se, nakon ulaska RH u NATO, manje novca izdvajati za vojsku jer će nas NATO štititi od bivših, sadašnjih i budućih neprijatelja. Tako Republika Hrvatska do 2025. godine mora na 2 posto BDP-a povećati ulaganja za "sigurnost", odnosno svoj vojni proračun, koji je trenutno na "samo" 1,2 posto BDP-a, što je podatak koji je posebno porazan usporedi li se s otužnim proračunima za kulturu, znanost i obrazovanje.

Foto: Tomislav Bušljeta, Ured predsjednice / Hina<br>
Foto: Tomislav Bušljeta, Ured predsjednice / Hina

Dakle, NATO je stvarnost EU, a ne slatke sličice s promotivnih portala Europske komisije i drugih EU-institucija ili hrvatskog Ministarstva vanjskih i, dakako, europskih poslova. Jednom kada sve ovo prođe – pa kako god bilo – slike predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska i predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junckera s generalnim tajnikom NATO-a Jensom Stoltenbergom izgledat će, da prostite, kao slike Nevillea Chamberlainea i Adolfa Hitlera s potpisivanja Minhenskog sporazuma 1938., a varšavske full-color fotke predsjednika Islamske republike Afganistan Mohammada Ashrafa Ghanija sa Stoltenbergom izgledat će kao one crno-bijele fotografije jeruzalemskog muftije Mohammeda Amina al-Husseinija na Hitlerovoj audijenciji. Naravno, mogle bi se pronaći povijesne usporednice i za pribivanje balkanskih poglavnika varšavskome skupu.

No na stranu povijesne reminiscencije: vijesti iz epicentra natovsko-europskounijske moći prethodnih su dana bile praćene i mnogo manje spektakularnim vijestima koje nadopunjuju sliku o RH i EU; na primjer, viješću da je Europa upozorila Hrvatsku da je prekršila europsko pravo svojim zakonom koji je zaštitio štediše od terora banaka, što je, inače, jedna od rijetkih mjera posljednjih vlada koja je bila u korist građana. Europskoj je uniji, naime, neprihvatljivo to što su troškovi konverzije kredita u švicarskim francima potpuno prebačeni na teret banaka umjesto, valjda, potpuno na teret građana koje su banke svojim manipulacijama uništile. Uz to se, također oko treće obljetnice ulaska EU u RH, provukla i vijest da će iz nekih blabla-razloga u narednom periodu biti "manje novca za smanjivanje nejednakosti među zemljama-članicama EU", što je Hrvatskoj, naravno, jasna poruka o njenim europskim perspektivama.

Što su, dakle, građani Hrvatske dobili s članstvom RH u EU? Da li je njihov "indeks sreće" veći? Nije. Da li je životni standard, prema realnim Jedino slabost ili nepostojanje alternativnih ideja i pokreta, koji bi te ideje artikulirali i koji bi nastojali ostvariti transnacionalno zajedništvo građana na europskom kontinentu, čini Europsku uniju toliko jakom, dapače, neupitnom u imaginariju njezinih podanika pokazateljima, viši? Nije, niti je to bilo predviđeno, što se moglo naslutiti i prije 2013., gledajući Rumunjsku i Bugarsku, koje su tada već bile učlanjene u ekskluzivni EU-klub, premda su odmah smještene u potpalublje europskog kruzera. Da li je poljoprivreda, kao komparativna privredna prednost Hrvatske, doživjela procvat? Ne samo da nije, nego rapidno propada, i to upravo zbog europskih politika. Da li je turizam, kao druga komparativna privredna prednost Hrvatske, profitirao ulaskom RH u EU? Ne baš, a ako bi se to i moglo ustvrditi, onda bi ta tvrdnja mogla biti izrečena samo s određenom zluradošću, jer veći broj turista dolazi nam uglavnom kad se zbog ekonomske, izbjegličke ili terorističke krize turističke mase preusmjere iz Grčke i Turske na naš plavi Jadran. Da li je razina sigurnosti pod štitom EU (i NATO-a) u Hrvatskoj sada viša? Nipošto; dapače, Zagreb je sada, samim time što je postao "europska metropola", u istom sosu s Bruxellesom, Parizom, Berlinom, Rimom i drugim europskim metropolama koje su stalna meta osvetničkih terorističkih napada. Da li su granice RH prema EU posve otvorene, što se isticalo kao glavnu prednost pridruživanja? Ne samo zbog "Schengena" nego i zbog reakcija na izbjegličke valove, za koje je jednim dijelom kriva i sama EU, granice su mnogo čvršće i bodljikavije nego prije 2013. godine. Istina, u određenom je smislu "otvorenost" postignuta, ali jednostrano: hrvatski građani (na europskom jeziku: "radna snaga") masovno se iseljavaju u zemlje "prve Europe". Jedina sloboda koju je EU donijela Hrvatskoj je slobodno kretanje ljudi, roba i kapitala, pri čemu kapital i ljude tretira kao robu. Naposljetku, da li je hrvatsko društvo demokratskije? Ne, nego se zbiva rastuća de-demokratizacija društva, s obzirom na narav EU koja sama nije demokratski strukturirana, niti potiče demokratizaciju u zemljama-članicama. Zahvaljujući sofisticiranom aparatu moći u EU, slobodu se sve ljepše, ali i sve više ograničava.

Ne samo zbog "Schengena" nego i zbog reakcija na izbjegličke valove, za 
koje je jednim dijelom kriva i sama EU, hrvatske granice su mnogo čvršće i 
bodljikavije nego prije 2013. godine. (Foto: D. Senčar, Hina)<br> Ne samo zbog "Schengena" nego i zbog reakcija na izbjegličke valove, za koje je jednim dijelom kriva i sama EU, hrvatske granice su mnogo čvršće i bodljikavije nego prije 2013. godine. (Foto: D. Senčar, Hina)

EU za Hrvatsku nije nikad ni bila precizna ekonomsko-socijalna računica, još manje demokratsko-politička odluka, nego samo slijepa inercija, odnosno manipulativna ideologija i retorika onih struktura u hrvatskoj političkoj menažeriji koje su klonovi europskounijskih političkih struktura. I tako EU, u čitavoj svojoj stravi, stoji gola pred Hrvatskom dok Hrvatska žmireći još uvijek čeka neku "Europu" čijim se, ah, "predziđem" smatra. I ne samo da čeka "Europu" sama za sebe, nego predvodi "EUropeiziranje" drugih, s arogancijom visoko pozicioniranog lakeja.

U očima susjeda, Srbije te Bosne i Hercegovine, Hrvatska se doista čini kao ona Europska unija i ona Europa za kojom iscrpljeni Balkanci, žedni Europske unije i gladni Europe, toliko žude. Oni smatraju Hrvatsku (RH) sinonimom za Europu (EU), a samoj Hrvatskoj, premda ona još ne zna tko je i što je, niti što je zapravo "Europa", imponira da je brkaju s "EUropom".

U jednome dijelu Beckettova Godota takva se komedija zabune zbiva kad se pojavi Pozzo (= Hrvatska) kojeg Vladimir (= Srbija) i Estragon (= Bosna i Hercegovina) zamijene za Godota = Europa):

ESTRAGON (tiho): Je li to on?
VLADIMIR: Tko?
ESTRAGON: No, taj...
VLADIMIR: Godot?
ESTRAGON: Da, on.
POZZO: Da vam se predstavim: Pozzo.
VLADIMIR: Ta ne!
ESTRAGON: Rekao je: Godot!
VLADIMIR: Ta ne!
ESTRAGON (Pozzu): Gospodine, jeste li vi možda gospodin Godot?
POZZO (strašnim glasom): Ja sam Pozzo. (Tišina.) To ime za vas ništa ne znači? (...)
ESTRAGON: Pozzo... ne, ne mogu se sjetiti. (...)
ESTRAGON (živo): Mi nismo odavde, gospodine.
POZZO (zaustavi se): Pa ipak ste ljudska bića. (Natakne naočale.) Kao što vidim. (Skine naočale.) Od iste vrste od koje sam i ja. (Grohotom se smije.) Iste vrste kao i Pozzo! Božanskog porijekla!
VLADIMIR: Naime...
POZZO (upadne mu u riječ): Tko je Godot?
ESTRAGON: Godot?
POZZO: Vi ste mislili da sam ja Godot?
VLADIMIR: O ne, gospodine, ni časka, gospodine.
POZZO: Tko je to?
VLADIMIR: Pa to je... naš znanac.
ESTRAGON: Ta idi, molim te, gotovo ga i ne poznajemo.
VLADIMIR: Dakako... ne poznajemo ga pobliže... ali ipak...
ESTRAGON: Što se mene tiče, ja ga više ne bih prepoznao.
POZZO: Vi ste mislili da sam ja on.
ESTRAGON: Naime... mrak... umor... slabost... čekanje... priznajem... jedan sam trenutak... pomislio...
VLADIMIR: Ne slušajte ga, gospodine, ne slušajte ga!

Srbija: чекајући Европу

Kako u Bosni i Hercegovini, kao izgubljenom slučaju, tako i u Srbiji, kojoj su se, smatra se, otškrinula vrata "nebeske Evrope", previše se toga upisuje u Hrvatsku kao članicu EU, a naravno, i u samu EU. Ali u tome ima mnogo beketovske zbunjenosti i nemuštosti.

Sa žaljenjem možemo promatrati kako se obrazac mitologiziranja i glorificiranja EU u Srbiji reproducira na isti način kao i u Hrvatskoj prije nekoliko godina. I umjesto da se pogleda preko ograde u unionizirano hrvatsko dvorište, pogled se upire u magloviti horizont "Evrope". Zato se ne vidi ono što je očito: nije Hrvatskoj, u odnosu na Srbiju, sada bolje zato što je u EU, nego je Hrvatska u EU zato što je u njoj bilo bolje nego u Srbiji, Europskom su unijom zaslijepljeni čak i mnogi dokazani borci za slobodu i jednakost, civilnodruštveni aktivisti, subverzivci i radikali, koji su interiorizirali europskounijski diskurs i iz nekog razloga smatraju EU sredstvom emancipacije ili barem branom protiv lokalnih fašizamakao što je to bilo u Sloveniji koja je bila hitrija u odnosu na Hrvatsku. Što znači to "bolje"? Politička je struktura u Hrvatskoj, prema kriterijima EU, bila čvršća i sigurnija, a i poslušnija u odnosu na EU, negoli je to bio slučaj u Srbiji prethodnih godina i desetljeća. Hrvatska više nije trusno područje, u njoj više nema opasnosti od rata, ona nema nekog Kosova i Republike Srpske, tim više što je, upravo na europski način, na vrijeme riješila "nacionalno pitanje". A upravo će se na to "evropska Srbija" trebati koncentrirati – pod šifrom "Kosovo". Kada se oslobodi za Europu uznemirujućih atavizama i kada se svi grijesi prošlosti ispovijede u briselskoj ispovjedaonici, Srbija će svoj "evropski put" pretvoriti u autoput. Tako će "razkosovljena Srbija" postati članicom EU, a to što će s Evropskom unijom u nju penetrirati i NATO, koji je svojevremeno, s bombarderima, već boravio u Srbiji – za evro-srbijanske političke strukture manje je važno.

Osim toga, ulaskom u EU Srbija će se ponovno sjediniti sa svojom pra-neprijateljicom (ili pra-prijateljicom) Hrvatskom koja joj je, prema europskounijskom bontonu i s odgojnim namjerama, malo otežavala učlanjenje: tek toliko da bi Srbija shvatila da je put u evropskounijski raj popločen mrkvama i batinama, ali da se s tog puta ne smije skrenuti.

Opet nam Beckettov Godot pruža zgodnu ilustraciju: sam uvodni razgovor između Estragona (= Srbija) i Vladimira (= Hrvatska). Njih dvojica, bez obzira na različite karaktere, sposobnosti i situacije, na jednak način čekaju Godota (= Evropa):

ESTRAGON (odustaje ponovno): Ne ide pa ne ide.
VLADIMIR (približava se, raskrečenih nogu, sitnim ukočenim koracima): I meni se već ponekad tako čini. (Ostaje nepomičan.) Dugo sam se branio od te pomisli. Govorio sam sâm sebi: Vladimire, budi pametan, nisi još sve pokušao. I nastavljao sam borbu. (Zaustavi se pri pomisli na borbu. Estragonu): Dakle, ti si opet tu.
ESTRAGON: Čini ti se?
VLADIMIR: Drago mi je što te opet vidim. Mislio sam da si otišao zauvijek.
ESTRAGON: I ja.
VLADIMIR: Kako da proslavimo taj ponovni sastanak? (Razmišlja.) Ustani da te zagrlim! (Pruži Estragonu ruku.)
ESTRAGON (razdraženo): Čekaj! Čekaj malo! (Tišina.)
VLADIMIR (uvrijeđen, hladno): Smijem li pitati gdje je gospodin proveo noć?
ESTRAGON: U jarku!
VLADIMIR (zaprepašten): U jarku! Gdje je to?
ESTRAGON (bez pokreta): Tamo.
VLADIMIR: I nisu te tukli?
ESTRAGON: Jesu... ali ne baš jako.
VLADIMIR: Opet oni isti?
ESTRAGON: Isti? Ne znam. (Tišina.)
VLADIMIR: Kad samo pomislim... cijelo to vrijeme... pitam se... što bi bilo od tebe... da mene nema... (Odlučno): Bio bi danas još samo hrpica kostiju, o tom nema sumnje!

Bez obzira na hrvatske ruke široko raširene za zagrljaj, srpski teoretičari zavjere s pravom konstatiraju da im Hrvati opet rade o glavi: kao što su nekoć bili udarna kapisla antisrpske zavjere koju su režirali Vatikan i Kominterna, sada igraju za Bruxelles i Berlin. Ali to zaista nije stvar Hrvatske, koja je samo kotačić u jednom velikom stroju, nego stvar stroja Evropske unije, NATO-a i Kapitala. Također, srbijanski problem s Evropom nije problem nacionalnog ponosa, one utvare kojoj je zemaljska i nebeska Srbija bila osobito podložna, nego realan socijalni, ekonomski i politički problem za građane Srbije. Politička oligarhija, nalik onoj hrvatskoj i europskoj, kalkulira s Evropskom unijom; nevoljko, ali ipak, odlučuje se za Bruxelles, a ne za Moskvu, jer Bruxelles je jednostavno ponudio više nego Moskva; Moskva se malo mršti, ali zna da će se s BruxEuropski gledano: Europska unija će još velikodušnije pomagati NATO-u u minhauzenovskom proizvođenju i rješavanju svjetskih problema. Hrvatski gledano: Republika Hrvatska će u svemu tome nužno sudjelovatiellesom postići fair deal oko Srbije, jednako kao i oko svega drugog; EU aplaudira Srbiji... ali kao i u hrvatskome slučaju, u "evropskoj Srbiji" bit će sve manje građana, pri čemu ne mislim samo na iseljavanje građana u vodeće evropskounijske zemlje. Pokazat će se, kao i u svakoj drugoj zemlji koju je usisala EU, da šanse za građansku i demokratsku Srbiju postaju sve manje, o čemu svjedoči i uspon Vučića kao novog (sada evropskog, a ne čisto srpskog ili rusofilnog) mesije, koji se sasvim dobro uklapa u europske okvire. Dapače, Vučić nije nikakav "novi Milošević" ili "srpski Putin", nego je pravi "evropski igrač", savršen partner za EU, jer se poslušno ponaša spram Bruxellesa, a čvrstom rukom vlada lokalno.

No, kako god bilo, dočekavši Evropsku uniju, Srbija će se još načekati "Evrope" – znaju to svi EUtopisti, uključujući komšije Hrvate.

Bosna i Hercegovina: чекајући u očekivanju EUропе

Koliko god "pred-europska" atmosfera u Bosni i Hercegovini nalikovala na aktualnu srbijansku i negdašnju hrvatsku "pred-europsku" atmosferu, Bosna i Hercegovina je poseban slučaj, prije svega zato što u BiH Europska unija i Europa nisu čak ni fatamorgana potaknuta briselskim drogama, nego proizvod vlastitog imaginacijskog truda njezinih žitelja. Naime, Bosna i Hercegovina, nastavi li fingirati postojanje na dosadašnji način, nikad neće postati članicom EU. Ili, pak, kako kaže jedan vic: "BiH će sigurno ući u EU čim se ova raspadne", što u donekle optimističnijoj Nije Hrvatskoj, u odnosu na Srbiju, sada bolje zato što je u EU, nego je Hrvatska u EU zato što je u njoj bilo bolje nego u Srbiji, kao što je to bilo u Sloveniji koja je bila hitrija u odnosu na Hrvatsku. Ali što znači to "bolje"?verziji glasi: "Ne brinite zbog Brexita, neće se EU raspasti zbog toga, nego zbog našeg ulaska".

Ionako slabašne nade o ulasku u EU, potaknute prijetvornom britansko-njemačkom potpornom inicijativom članstvu BiH u EU, umanjene su barem za polovicu kad je Britanija odlučila napustiti EU, a time i inicijativu vezanu za BiH. No pitanje o šansama za primanje BiH u EU trebalo bi biti sekundarno jer je to ionako, u suštini, tek pitanje o samoj BiH. Dubinski uništena zemlja – u kojoj prividne napetosti između "triju konstitutivnih naroda" prikrivaju utvrđeni konsenzus etnonacionalnih oligarhija kojima nipošto nije stalo do "nacionalnih interesa" nego samo do pozicija moći koje su, naravno, i financijski isplative – ne treba Europskoj uniji čak ni kao kolonija. Kad bi našla u BiH nekog partnera poput Ive Sanadera, Zorana Milanovića, Tihomira Oreškovića ili, pak, Aleksandra Vučića, EU bi možda uložila određene napore u "EUropeiziranje" BiH, ali ovakve "elite" ona ne podnosi; ona ne može poslovati s takvim nestabilnim pikzibnerima jer preferira velike i sigurne igrače. Stoga se europskounijski angažman u EU ograničava na "kontrolu štete" te na eksploatiranje onog što se u bosanskohercegovačkom očaju može eksploatirati, a da se pritom ne mora nikome ništa obećati, a pogotovo dati. 

Upravo je taj očaj, koji prožima sve pore društva u BIH, pogodno tlo za bosanskohercegovačku verziju mita o "Europi". Premda je i u Hrvatskoj i u Srbiji "Europa" uglavnom pozlata kojom se ukrašava lokalna trulež, na što sluđeni narod rado pristaje, utopijski karakter "Europe" u BiH "Europa" je u BiH čista ideja, nezaprljana bilo kakvom stvarnošću, ideal čije je dostizanje realno koliko i ulazak u džennet iliti rajpoprima dodatne dimenzije: "Europa" je u BiH čista ideja, nezaprljana bilo kakvom stvarnošću, ideal čije je dostizanje realno koliko i ulazak u džennet iliti raj.

Teško je reći nešto kontra Europske unije kao ideala kad si u nekoj bosanskoj provinciji koju samo još nada može spasiti od umiranja. Ali ipak bi i u tim (možda baš u tim) okolnostima trebalo potencirati radikalno promišljanje i potragu za radikalnim rješenjima sada & ovdje, a ne jednom & tamo, pa u najmanju ruku poručiti, da se poslužim naslovom knjige Damira Avdića, da je ulazak u EU nešto kao – enter džehennem, ulazak u pakao.

Alternativa u kojoj se s jedne strane postavlja Europsku uniju i njene članice ili saveznice poput Slovenije, Hrvatske i Srbije, a s druge strane grozu Rusije, Turske i arapskoga svijeta – lažna je alternativa. Ništa i nitko neće pomoći građanima Bosne i Hercegovine ako si sami ne pomognu da izađu, najprije, iz stanja "samoskrivljene nezrelosti" (Kant), a zatim na čistinu gdje će, nakon desetljeća sistematske destrukcije, konstruirati društveni kontekst u kojemu će se moći razmatrati razne alternative.

Možda je i taj "skromni prijedlog" utopijski, ali barem ne vodi direktno u europsku distopiju s kojom će se uskoro suočiti ili su se već suočile Srbija Iz perspektive BiH, EU je nedostižan cilj, tim slađi što je dalji, ali je odbljesak Europske unije ipak moguće nekako doživjeti zahvaljujući "našima", Sloveniji i Hrvatskoji Hrvatska. Jer ako se Bosna i Hercegovina deratizira prema europskim standardima, kao što se to čini u Hrvatskoj i Srbiji, a da se pritom ne ostvare barem minimalni preduvjeti za demokra(tiza)ciju, od "Europe" će joj ostati samo Europska unija, dakle – ništa, čak ni Bosna i Hercegovina kao utopija.

Ono što dijelom objašnjava "europski san" Bosne i Hercegovine, ali također čini bosanskohercegovačku situaciju još tragičnijom, jest to što iz te perspektive kao utopija izgleda ne samo EU, nego i post-jugoslavenske članice EU, Slovenija i Hrvatska. Ne radi se samo o tradicionalnoj oduševljenosti Bosanaca i Hercegovaca slovenskim alpskim skijalištima i hrvatskom jadranskom obalom, nego i o nekim novijim postignućima Slovenije i Hrvatske, koja su znanstvena fantastika iz BH-očišta, npr. pasoši s kojima možeš posvuda, autoceste diljem zemlje, itd. Iz perspektive BiH, EU je nedostižan cilj, tim slađi što je dalji, ali je odbljesak Europske unije ipak moguće nekako doživjeti zahvaljujući "našima", Sloveniji i Hrvatskoj, bilo ljetovanjem ili pasošem i radnom dozvolom. Međutim, jasno je da nije toliko stvar u europski preporođenoj Sloveniji ili Hrvatskoj koliko u samoj BiH, odnosno u njenom stanju iz kojega zaista čak i Slovenija i Hrvatska izgledaju kao raj na zemlji.

I tu sam se sjetio staroga Becketta, odnosno onog odlomka iz Godota u kojemu se pojavljuje Dječak (= Slovenija) i razgovara s Vladimirom (= Bosna i Hercegovina). On radi za gospodina Godota (= Europa) i, među ostalim, spominje svoga Brata (= Hrvatska):

DJEČAK: Gospodin Godot...
VLADIMIR (prekine ga): Ja sam tebe već vidio, zar ne?
DJEČAK: Ne znam, gospodine.
VLADIMIR: Ne poznaješ me?
DJEČAK: Ne, gospodine.
VLADIMIR: Prvi put dolaziš ovamo?
DJEČAK: Da, gospodine. (Tišina.)
VLADIMIR: Tako se to uvijek kaže. (Stanka.) No da. Dalje.
DJEČAK (u jednom dahu): Gospodin Godot mi je rekao da vam kažem da večeras neće doći, ali sutra će doći sigurno.
VLADIMIR: To je sve?
DJEČAK: Da, gospodine.
VLADIMIR: Ti radiš kod gospodina Godota?
DJEČAK: Da, gospodine.
VLADIMIR: A što radiš?
DJEČAK: Čuvam koze, gospodine.
VLADIMIR: Je li on dobar prema tebi?
DJEČAK: Da, gospodine.
VLADIMIR: Ne tuče te?
DJEČAK: Ne, mene ne, gospodine.
VLADIMIR: A koga tuče?
DJEČAK: Tuče moga brata, gospodine.
VLADIMIR: Ah, imaš brata.
DJEČAK: Da, gospodine.
VLADIMIR: A što on radi?
DJEČAK: Čuva ovce, gospodine.
VLADIMIR: A zašto tebe ne tuče?
DJEČAK: Ne znam, gospodine.
VLADIMIR: Valjda te voli?
DJEČAK: Ne znam, gospodine.
VLADIMIR: Daje li ti dovoljno hrane? (Dječak oklijeva.) Da li te dobro hrani?
DJEČAK: Dosta dobro, gospodine.
VLADIMIR: Nisi nesretan? (Dječak oklijeva.) Čuješ li?
DJEČAK: Da, gospodine.
VLADIMIR: No, reci.
DJEČAK: Ne znam, gospodine.
VLADIMIR: Ne znaš da li si nesretan ili nisi?
DJEČAK: Ne znam, gospodine.
VLADIMIR: Isto kao i ja. (Stanka.) A gdje spavaš?
DJEČAK: Na štaglju, gospodine.
VLADIMIR: Sa svojim bratom?
DJEČAK: Da, gospodine.
VLADIMIR: U sijenu?
DJEČAK: Da, gospodine. (Stanka.)
VLADIMIR: Dobro, idi sada.
DJEČAK: Što da kažem gospodinu Godotu, gospodine?
VLADIMIR: Reci mu... (Oklijeva): Reci mu da si nas vidio. (Stanka.) Jer ti si nas vidio, zar ne?
DJEČAK: Da, gospodine. (Ide natraške, oklijeva, okrene se i trči.)

Jednodušno trojezično očekivanje EUrope

Hrvatska je, priča se, već početkom devedesetih prepoznala sebe kao europsku zemlju, zatim je prije tri godine napokon primljena u žuđenu EU, ali još uvijek čeka "Europu" da joj dođe i spasi je od "neeuropskih" zala; Srbija je, navodno, nedavno prepoznala sebe kao evropsku zemlju, pa sad čeka primanje u EU čekajući istodobno "Evropu" kao takvu; a Bosna i Hercegovina sebe još nije prepoznala, ni kao europsku zemlju, ni kao zemlju uopće, ali je to njezino napeto samoočekivanje na čudan način prepleteno s očekivanjem Europske unije i "Europe". Bez obzira na navedene razlike, hrvatska jednadžba s jednom nepoznanicom, srbijanska jednadžba s dvije nepoznanice i bosanskohercegovačka jednadžba s tri Hrvatska više nije trusno područje, u njoj više nema opasnosti od rata, ona nema nekog Kosova i Republike Srpske, tim više što je, upravo na europski način, na vrijeme riješila "nacionalno pitanje"nepoznanice svode se na isto jer jedna nepoznanica je konstanta: što je to "Europa" i što smo to mi koji sebe upisujemo u "Europu", upisujući "Europu" u sebe?

Osnovna je zabluda to što se Europsku uniju još uvijek poistovjećuje s izmaštanom "Europom", a onda se tu EUropu imaginira kao djevičansku majku meka srca i široke ruke, premda sve činjenice govore u prilog tome da je EUropa samo član hladnog i autoritarnog svetog trojstva: Kapital – NATO – EU. No, u balkanskoj dolini suza – gdje nikad nije bilo naroda bez gospodara, niti ideje o narodu bez gospodara, nego se uvijek tražilo samo malo boljeg gospodara – spomenuto sveto trojstvo i dalje se čini primamljivim jer jedina alternativa "europskom poretku" je "balkanski kaos". Da postoji i mogućnost nečeg trećeg ili četvrtog, o tome je teško razmišljati ako za to nema preduvjeta, a temeljni bi preduvjet bilo politički osviješteno i socijalno aktivno građanstvo, čime se naši krajevi nikad baš nisu mogli podičiti. Osim toga, "Europa" je, kao i mnoge druge religiozne i sekularne utopije, često samo alibi, izgovor za sve ono što se ni ne pokušava učiniti sada i ovdje. Vjerojatno je ta fluidna, utopijska i mitska Europa najbliža balkanskoj viziji Europe koja kao bauk kruži Balkanom.

U tom smislu, ako je Beckettovo najpoznatije djelo primjerena alegorija beznadežnog i besmislenog očekivanja bolje budućnosti kondenzirane u mitu o Europskoj uniji, onda kao zaključak ovog razmišljanja o stanju i perspektivama Hrvatske, Srbije i BiH s obzirom na EU može poslužiti finale Godo(t)a. Donosim ga u hrvatskom prijevodu i srpskom prevodu, jer se hrvatska percepcija Europske unije i srpska percepcija Evropske unije (kao i EU-percepcija Hrvatske i Srbije) razlikuju baš koliko i ova dva pri(ij)evoda:

Hrvatski prijevod:

ESTRAGON: Ja više ne mogu tako dalje.
VLADIMIR: To se samo tako kaže.
ESTRAGON: Da se raziđemo? Možda bi bilo bolje?
VLADIMIR: Sutra ćemo se objesiti. (Stanka.) Ako Godot ne dođe.
ESTRAGON: A ako dođe?
VLADIMIR: Onda smo spašeni.
(...)
VLADIMIR: Onda? Idemo?
ESTRAGON: Idemo!
Ne miču se s mjesta.

Srpski prijevod:

ESTRAGON: Ja ne mogu više ovako.
VLADIMIR: Tako kažeš.
ESTRAGON: A ako se raziđemo? Možda bi nam onda bilo bolje?
VLADIMIR: Sutra ćemo se obesiti. (Pauza.) Ako Godo ne dođe.
ESTRAGON: A ako dođe?
VLADIMIR: Bićemo spašeni.
(...)
VLADIMIR: Pa? Da krenemo?
ESTRAGON: Da, hajdemo.
Ne miču se sa mesta.

Premda bi, politički korektno (po uzoru na upozorenja o štetnosti pušenja koja se u Bosni i Hercegovini trojezično donose na kutijama cigareta i vrećicama duhana), trebalo navesti i bosansku verziju ovog beketovsko-europskounijskog teksta, bosanskog pr(ij)evoda Beckettova djela još uvijek nema. Ali očekuje se.


 

eea_grants_gif_copy90559.gifnorway_grants_gif_copy67349.gifzaklada77_copy57499.jpg

Ovaj članak je nastao u sklopu projekta "Dosta je mržnje!", uz financijsku podršku Fondova Europskog gospodarskog prostora i Kraljevine Norveške za organizacije civilnoga društva, čiji je provoditelj za Republiku Hrvatsku Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva. Za sadržaj članka isključivo je odgovorna Udruga za nezavisnu medijsku kulturu i on ni na koji ne način ne predstavlja službene stavove donatora.

<
Vezane vijesti