Peter Hallward, profesor filozofije na londonskom Middlesex University: Zapadne zemlje su 2004. godine pokrenule veliku kampanju protiv Aristidea, legalno izabranog ljevičarskog predsjednika Haitija. Služile su se civilnim društvom, NVO-ima, medijima, studentskim pokretom, te oživljenim paravojnim trupama...

Peter Hallward je profesor filozofije na londonskom Middlesex University, gdje predaje kontinentalnu filozofiju i kritičku teoriju. Hallward se uvelike bavi postkolonijalnom teorijom, naročito analizom suvremenog Haitija, haićanskog društva te utjecajem velikih sila na tu specifičnu karipsku republiku koja je uspostavljena jedinom uspješnom pobunom robova u svjetskoj povijesti. Na nedavnoj konferenciji pod nazivom „On the idea of communism", koja je u Londonu održana od 13. do 15. ožujka, Slavoj Žižek je haićansku revoluciju proglasio "možda najznačajnijim momentom svjetske povijesti". Ta revolucija je, po Žižeku, zapravo bila dovođenje francuske revolucije do njezinih krajnjih konsekvenci - širenje emancipacije na apsolutno sve ljude. Francuska revolucionarna skupština je vođe haićanskih pobunjenika dočekala u Parizu s oduševljenjem. No, nakon uspona Napoleona na vlast Francuska obnavlja imperijalni projekt i napada Haiti. Tada je došlo do gorke povijesne ironije: na francuske vojnike su jurišali bivši robovi pjevajući Marseljezu!

U opsežnoj knjizi Zaustavljanje poplave: Haiti, Aristide i politika obuzdavanja Hallward opisuje kako su Francuska i SAD desetljećima držale Haiti u položaju banana-republike. Početkom devedesetih na vlast je došao Jean - Bertrand Aristide koji je pokušao promijeniti takvu situaciju, no vrlo brzo je srušen. Nakon 2000. godine Aristide je ponovno došao na vlast, te opet svrgnut, ovaj put direktnom francusko - američkom intervencijom. Treba dodati da ni Aristideova vladavina nije bila bez kontroverzi:
njegovi sljedbenici okupljali su se u često vrlo nasilne skupine, tzv. "duhove" (Chiméres), o kojima je snimljen i film "Ghosts of Cité Soleil" koji smo imali prilike vidjeti na pretprošlom ZFF-u.

Ovom prilikom Hallward govori o tome kako domaća hunta uz pomoć Zapada ruši bilo kakve nade Haitija za emancipaciju, te o neokolonijalnoj politici diljem svijeta, Hugu Chavezu, britanskoj političkoj sceni i šansama za alternativu suvremenom konsenzusu.

Što se, ukratko rečeno, desilo na Haitiju? Možemo li govoriti o klasičnom primjeru zapadne neokolonijalne geopolitike - velike sile interveniraju, čim se u trećem svijetu pojavi imalo nezavisni vođa?

hallward_2.jpg

Što se dogodilo 2004. godine?

Aristide se 2000. godine vratio na vlast s mnogo funkcionalnijom političkom organizacijom. Ostvario je veliku pobjedu - sedamdeset i pet posto glasova na izborima. Jedan od prvih poteza koje je povukao bilo je ukinuće vojske, te je tako uklonio izvanpolitički mehanizam koji se stalno upletao u politiku.

Tada je krenula velika kampanja, slično kao i sada u Venezueli: upotreba civilnog društva, nevladinih organizacija, medija, malog, ali glasnog studentskog pokreta, te oživljenih paravojnih trupa. Po uzoru na nikaragvanske Contrase koristili su meku „hit and run" taktiku, te ubili dosta ljudi, trideset - četrdeset u zadnjem mjesecu 2003.

Vlada je počela grcati pod dugovima i financijskim napadima. Zapadna ideja bila je napraviti karantenu oko vlasti, prisiliti je da iscrpi sve resurse i onda napasti. Na kraju je bilo potrebno da sami dovrše posao - unatoč svim tim mjerama, finalni korak koji je srušio Aristidea poduzeli su Amerikanci u suradnji s Francuzima.

Haiti je dugo vremena nakon formalne nezavisnosti ostao u neokolonijalnom položaju u odnosu prema Francuskoj?

lavalas.jpg

Smatram da je to najsubverzivniji moment čitave moderne povijesti - ukidanje ropstva od strane samih robova. No, Francuzi su prisilili Haićane da plate ogromnu količinu novca kao „kompenzaciju" Francuskoj za nezavisnost, i taj dug su plaćali od 1825. godine sve do druge polovice dvadesetog stoljeća. Aristide je po dolasku na vlast izjavio da će Francuzi morati vratiti taj novac. Naravno, to je burno dočekano - ako bi se počelo pričati o tome, gdje bi mogao biti kraj reparacija? To ne odgovara Francuskoj, ali ni drugim zemljama - SAD-u, Velikoj Britaniji, Španjolskoj...

Što je uzrok općeg povlačenja emancipacijskih oslobodilačkih pokreta u Trećem svijetu? Da li je to povezano s krajem hladnog rata, tokom kojeg je postojanje SSSR-a omogućavalo lakše balansiranje između velikih sila?

Neoliberalizam uništava državne strukture, privatizira resurse i ruši sve šanse da te zemlje zaključe povoljne trgovinske sporazume s razvijenim zemljama

Ljudi poput Edwarda Saida bi rekli da je pad Sovjetskog Saveza sigurno utjecao na razvoj palestinskog oslobodilačkog pokreta nakon kasnih osamdesetih. Također, taj gubitak potpore odjeknuo je u Latinskoj Americi. Kuba je unatoč tome ostala prilično snažna, ali ju je to stavilo pred brojne probleme. Bitno je reći da su se kolonijalne zemlje svugdje žestoko borile protiv oslobodilačkih pokreta. Ako pogledamo kako su se Francuska ili SAD ponašale u Vijetnamu ili Alžiru, ili bilo gdje na svijetu - ratovi su bili ekstremno destruktivni, a nove zemlje potpuno uništene. Platile su veliku cijenu i stavljene u neokolonijalni položaj. Ta situacija je zacementirana s neoliberalizmom devedesetih, koji je ponovno srušio njihove nacionalne strukture koje su trebale omogućiti nezavisnost na polju ekonomije i trgovine. Neoliberalizam uništava državne strukture, privatizira resurse i ruši sve šanse da te zemlje zaključe povoljne trgovinske sporazume s razvijenim zemljama. Rezultat je da su nerazvijene zemlje prisiljene specijalizirati se za proizvodnju za zapadna tržišta, a prihodi su niski jer svi rade upravo to, i to znači praktično osiromašenje za većinu naroda. Bolivija je do kraja devedesetih bila u katastrofalnom stanju - veliki poslovi su stajali jako dobro, a socijalistička vizija, snažna tokom pedesetih godina, potpuno je bila potisnuta. Tako je došlo do aktualne mobilizacije - ponovno zauzimanje javnih prostora, borba protiv privatizacije zajedničkih resursa. Razvoj u Boliviji vrlo je ohrabrujući, a nadam se i u drugim dijelovima Latinske Amerike - pritom ne mislim na Chaveza. Postoji šansa da će se situacija preokrenuti, čini se da se neoliberalizam povlači.

Chavez gradi oblik autoritarnog, populističkog socijalizma?

Svakako postoje takvi elementi, tu je i tradicionalno oslanjanje na vojsku, i općenito način na koji on vlada. Nisam stručnjak za Venezuelu, ali mislim da je to ipak pozitivni razvoj situacije. Naime, pomogao je da se raščiste neke političke podjele, došlo je do gibanja u čitavoj regiji, regionalni državnici učestalo se pozivaju na njega i njegova pojava ubrzala je, na primjer, razvoj događaja u Brazilu. Ne radi se samo o Chavezu i njegovom centralizmu, to je pretjerano reći. Čak i u novom ustavu, koji nije prošao na referendumu, bilo je mnogo odredbi o decentralizaciji i lokalnom predstavljanju; smatram da je to dijelom razlog velike potpore koju uživa. Osim toga, protiv njega stoje snage koje će ga instinktivno proglasiti autoritarnim diktatorom koji napada privatne tvrtke, prisvaja resurse, uništava civilno društvo, prokazati će ga da je komunist koji viri iz Castrovog džepa. Riječ je o maloj, desničarskoj liberalnoj eliti, a većina medija radi u suradnji s američkim institucijama. Chaveza se planski prikazuje kao kršitelja ljudskih prava, vrši se stalan pritisak. To je sumnjiva taktika, moramo biti oprezni da vidimo što je realno. Ali, u osnovi mislim da je Chavez pozitivna pojava.

Kako gledate na pojavu somalskih pirata? Prvi put nakon dugo vremena imamo, barem po pozornosti koju je privukla, značajnu snagu koja ne predstavlja niti želi predstavljati niti jednu državu.

Chaveza se planski prikazuje kao kršitelja ljudskih prava, vrši se stalan pritisak. To je sumnjiva taktika, moramo biti oprezni da vidimo što je realno

Pravo pitanje je zašto je Somalija u tako lošem stanju, uništene nezavisnosti.
Savez islamskih sudova je svrgnut američkom i etiopskom akcijom. Iz onog što znam čini se da je Savez imao potporu stanovništva, rušili su lokalne gospodare i uspostavili kakvu takvu stabilnost. To je primjer načina kako funkcionira međunarodna zajednica - nikada se ne radi o uspostavljanje demokracije, nego uspostavljanju režimâ koji odgovoraju Zapadu. Sama činjenica da Amerikanci nisu mogli nastaviti sa svojim projektom za Somaliju nezamisliva je. Mislim da namjerno uzrokuju nestabilnu unutrašnju situaciju kako bi spriječili realnu nezavisnost zemlje. Osnovno pitanje je - da li će narod uspostaviti nešto što će osjećati kao vlastitu vladu. Savez islamskih sudova bio je fundamentalistički pokret, ali u kratkom vremenu koje je imao na raspolaganju nešto je i postigao. U takvim uvjetima morate surađivati s onim što imate i postići što je moguće. Što se somalskih pirata tiče, pitam se da li oni zaista ugrožavaju naftnu industriju. Naime, da Zapad zaista želi riješiti taj problem, riješio bi ga vrlo brzo.

Što bi bio odgovor neoliberalizmu na međunarodnoj sceni? Osim Chaveza, Moralesa i još nekolicine, nema forumulirane alternative?

Alternative stvarno još nema, ali vidjet ćemo kako će se stvar razvijati u budućnosti. U Francuskoj, pa čak i ovdje, primjetna su određena gibanja. U čitavom političkom spektru postoji konsenzus o tome da je riječ o globalnom problemu kojeg treba rješavati na globalnoj razini. Trebamo učiti od primjera Latinske Amerike što se tiče nacionalizacije.

Kakva je politička situacija u Velikoj Britaniji? Došlo je do snažnog povlačenja ljevice s Blairovim "third way". Je li se išta promjenilo s Gordonom Brownom?

mural.jpg

Imali smo masovne prosvjede protiv rata u Iraku, no nije bilo nikakvog učinka?

U nekim istočnoeuropskim komunističkim sistemima tokom hladnog rata bilo je više razlika, nego unutar britanskog, de facto, jednopartijskog sustava, s torijevcima desno i laburistima s lijeva

Protest protiv rata u Iraku bio je veliki poraz. Mobiliziran je jako velik broj ljudi, ali nisu ništa postigli. Skrenuo bi pažnju na činjenicu da su prosvjednici govorili "Ne u moje ime", dakle riječ je o moralnoj osudi i ograđivanju. Dakle, ja sam protiv rata, ali neću napraviti ništa da ga spriječim. Britanija sada sudjeluje u dvije - tri agresije bez da je bilo zaista snažnog otpora. Radi se o čuvanju vlastitog obraza, stavu „ja ne želim imati ništa s tim" - to je vrlo problematično, jer svi smo mi dio toga.

Kako se u Britaniji doživljava aktualna financijska kriza?

Na djelu je potpuni promašaj u interpretaciji financijske krize u odgovarajućim terminima - poput klase ili moći. Mi spašavamo upravo veliki biznis koji je prouzročio krizu! Groteskno napuhan sistem je krahirao - niže klase su navučene da kupuju više nego što mogu platiti, od strane ljudi koji su ih brutalno iskorištavali. Čak i u usporedbi s vrlo dvojbenim kapitalističkim standardima riječ je o ekcesnom sistemu. I sada kad sistem krahira, mi ih jednostavno izvlačimo. To je nevjerojatno premještanje kapitala iz ruku siromašnih u ruke bogatih, a saniramo sistem čija je logika već bila eksploatiranje siromašnih. Problematično je što Britanija sada ima sedamdeset posto udjela u nekim bankama, ali ih se boji koristiti kao nacionalno vlasništvo. Tako zapravo nacionaliziramo rizike i gubitke, a privatiziramo dobitke. Banke posluju kao i prije, s time da sad imaju garanciju da će ih država poduprijeti. Brownova vlada srušila je sve izglede da bude ikakva alternativa "blairovsko - thatcheritskom" konsenzusu, stabilizirala je upravo one elemente kojima se trebalo suprotstaviti.

Postoji li u alternativa takvoj politici?

Da, ali vrlo marginalna. Mislim na ljude kao što su Jeremy Corbyn, koji je i zastupnik u parlamentu. Postoji i potpora staroj ljevici kao što je Tony Benn. Jača studentski aktivizam, značajna je bila okupacija sveučilišta kao prosvjed protiv rata u Gazi - najmanje dvadeset i tri britanska sveučilišta bila su zauzeta, što je ohrabrujuće. Ako dođe do formuliranja alternative, to će biti od strane studenata, sindikata ili dijela laburista koji misli u međunarodnim terminima, o pitanjima poput svjetske trgovine. Tu su i pitanja imigranata, sigurnosti zaposlenja, sve to je direktno povezano s onim što se dešava u Trećem svijetu. Mislim da ćemo za par godina gledati na ovo razdoblje kao na dio tranzicije nakon depresivnih devedesetih u kojima se činilo da nema alternative, da je politika gotova, te da preostaje tek upravljanje prosperitetom i pacificiranje onih dijelova svijeta koji se ne mogu pomiriti sa svojim siromaštvom.

<
Vezane vijesti