Jacques-Louis David: Sokratova smrt<br>Jacques-Louis David: Sokratova smrt
Ako je već smrt u ovoj protuznanstvenoj i protuobrazovnoj paradigmi neizbježna, nije svejedno hoće li se ona dogoditi danas, sutra ili prekosutra. A dok se ponašamo kao da nas ništa ne boli ili kao da nas boli neka stvar za sve to, zapravo nemamo prava da se žalimo na posljedice bolesti.

Nakon dugogodišnjeg terora u sektoru znanosti i obrazovanja – osobito u mandatima Dragana Primorca i Radovana Fuchsa, s kulminacijom u mandatu Željka Jovanovića i sive mu eminencije Saše Zelenike – podanici MZOS-a malo su se opustili za aktualnog mandata Vedrana Mornara, jer nema divljih nastupa i zapjenjene retorike, nema urnebesnih planova, revolucionarnih zakona i još revolucionarnijih pravilnika, Ako se vrijednost znanosti mjeri recentnim kriterijima "učinkovitosti" i "profitabilnosti", onda su znanstvene udruge (čiji "učinak" nije iskaziv u jednogodišnjim ili trogodišnjim tablicama) krajnje neisplative, pa to "treba" utvrditi i u proračunu... nema frontalnih udara na zajednicu znanstveno-obrazovnih radnika... i ništa se, kao, ne događa. Baš kao u onoj davnoj pjesmi Enesa Kiševića:

 Svima je kao lijepo. / Svima je kao dobro. (...) / Živi se kao u miru. / Ptice su kao slobodne. /
Budućnost kao na dlanu. / Savjest je kao čista. (...) / Svi kao brinu o svima. / Svatko je prijatelj kao. / Svima je kao stalo do tebe / i do svijeta. / I dan kao ode. / I ti se kao smiješiš! / I ništa te kao ne boli.

No, kao što sugerira citirana pjesma, "biti kao" ili "kao-bivanje" nisu istovjetni s onim što se uistinu (z)biva. To što Mornar u odnosu na Primorca, Fuchsa i Jovanovića izgleda pristojno kao Josipović u odnosu na Mesića i Tuđmana ne znači da je politika njegova resora drugačija od politike njegovih prethodnika. Drugačije su možda metode, drugačiji su možda vokabular i naglasci, drugačiji je možda stil. No, pitanje je da li se u suštini nešto promijenilo. Odgovor je negativan. Donedavno su znanstveno-obrazovni političari bagerima navaljivali na znanost i obrazovanje, što je izazivalo odgovarajuće reakcije ne samo radnika u sektoru znanosti i obrazovanja nego i šire javnosti. Sada su bageri parkirani iza zgrade MZOS-a, pa su se znanstveno-obrazovni radnici poprilično uljuljkali u svoj "kao-mir", ali ne primjećuje se da je na djelu "nježnija", iako još uvijek jednako opasna destrukcija, s jednakim posljedicama. Aktualni ministar ne samo da nije stopirao destruktivne akcije koje su inicirali njegovi predšasnici, nego je uveo (ili "samo" dopustio) neke mjere koje atakiraju na vitalne točke znanosti i obrazovanja. U najmanju ruku, riječima Marijana Vogrineca, "njegov resor trpi okrutna silovanja, a on ni da malim prstom makne". Situacija je tim gora što se to zbiva ispod radara javnosti, za koju je problematika znanosti i obrazovanja ionako marginalna (ponajprije zato što mainstream-mediji često prikazuju znanstvenike i prosvjetne radnike kao društvene parazite), a pogotovo ju ta problematika ne zanima, ako se radi o pitanjima koja se na prvu loptu čine "specijalističkima", "sektorskima" i slično. Izdvojit ćemo dva problema, oba recentna, dapače, urgentna.

Aktualni ministar ne samo da nije stopirao destruktivne akcije koje su 
inicirali njegovi predšasnici, nego je uveo (ili "samo" dopustio) neke 
mjere koje atakiraju na vitalne točke znanosti i obrazovanja. (ytb-prtsc)<br> Aktualni ministar ne samo da nije stopirao destruktivne akcije koje su inicirali njegovi predšasnici, nego je uveo (ili "samo" dopustio) neke mjere koje atakiraju na vitalne točke znanosti i obrazovanja. (ytb-prtsc)

Prvi je problem nedavni, listopadski prijedlog Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja (NCVVO) da se s popisa izbornih predmeta za državnu maturu, koji sada uključuje šesnaest predmeta, izbriše šest predmeta, a to su: filozofija, logika, etika, vjeronauk, latinski jezik i glazbena umjetnost. Dakako, filozofu, kao što je autor ovog teksta, prvenstveno u oči upada brisanje prvih triju (dakle, filozofskih) predmeta, iako bi se o svakom od navedenih predmeta u tom kontekstu mogla voditi posebna rasprava. Pa filozof postavlja temeljno filozofsko pitanje: Danas zvuči zastrašujuće, ali možda će se uskoro čuti: filozofija se naprosto više ne uklapa. A domino-efekt je neizbježan: urušavanje humanističko-znanstvenog segmenta u srednjim školama odražava se i na visokoškolsku nastavu, pa bi za nekoliko godina ili desetljeća, svejedno, humanistički fakulteti mogli postati zastarjelima "čemu?", ili jednostavnije: s kojom svrhom i s kojim argumentima? NCVVO, uz deklariranu podršku ministra znanosti obrazovanja i sporta Vedrana Mornara, argumentira svoj prijedlog trojako: za navedene se predmete na državnoj maturi prijavljuje premalo učenika; smanjivanje broja predmeta na državnoj maturi pojednostavilo bi provedbu državne mature; brisanje tih predmeta s popisa izbornih predmeta na državnoj maturi smanjilo bi troškove provedbe državne mature. Ukratko: još jedno utjelovljenje "konkurentnosti", "efikasnosti" i "financijskih rezova" kao ključnih neoliberalno-kapitalističkih ideologema. Kriterij malog broja prijavljenih učenika poziva se na sljedeće brojke iz školske godine 2013./2014.: za fiziku 9036 učenika, za filozofiju 448 učenika; za politiku i gospodarstvo 8636 učenika, za logiku 201 učenik; za biologiju 7662 učenika, za etiku 78 učenika, itd. Taj je kriterij neprihvatljiv zato što se za filozofiju, logiku i etiku u školskoj godini 2013./2014. prijavio tek relativno mali broj učenika, mali broj u odnosu na druge brojeve. Naime, 400, 200 ili 70 učenika nije mali broj učenika, jer se radi o gotovo 700 pojedinaca koji su te predmete slobodno, s nekim interesom i s nekom motivacijom, odabrali kao izborne predmete za državnu maturu, usprkos tome što fakulteti na koje će se ti maturanti prijaviti ne traže te predmete kao uvjete za upis, a većinom ih ni ne boduju dodatno pri upisu. Gotovo kamikaška samopožrtvovnost učenika i nastavnika posvećenih filozofskim predmetima u srednjim školama pokazuje se i na drugim planovima, od iznimno kvalitetnog rada nastavnika u okviru predmeta koje se, u pravilu, u školama smatra manje vrijednima do nepoznatog i nepriznatog uspjeha naših učenika na svjetskim natjecanjima iz filozofije. O drugom NCVVO-ovu kriteriju, onom koji se tiče pojednostavljivanja provedbe državne mature, nema smisla raspravljati, jer je državna matura komplikacija po sebi, nikad do kraja objašnjena i opravdana, tako da ćemo se ovdje osvrnuti samo još na kriterij smanjenja troškova državne mature. Taj se kriterij pokazuje problematičnim ne samo zato što bi se po njemu postigle tek neznatne uštede u državnom proračunu, nego i zato što se ti "rezovi" tiču ionako ekstremno reduciranog sektora obrazovanja. Posve je nerazumljivo flagelantsko djelovanje obrazovnih političara koji, nakon što su šutke pristali na opću "cut'n'cut politiku" i sramotno niske postotke izdvajanja za obrazovanje, izmišljaju nove načine rezanja, dakle, destruiranja vlastitog sektora. Iz perspektive filozofije, a promatrajući što se i na temelju kakvih kriterija recentno zbiva, može se očekivati da će za nekoliko godina na dnevni red doći ne samo brisanje filozofije, logike i etike s popisa izbornih predmeta za državnu maturu, nego i njihovo ukidanje kao Iz perspektive filozofije, a promatrajući što se i na temelju kakvih kriterija recentno zbiva, može se očekivati da će za nekoliko godina na dnevni red doći ne samo brisanje filozofije, logike i etike s popisa izbornih predmeta za državnu maturu, nego i njihovo ukidanje kao srednjoškolskih predmeta, jer prema kriterijima "popularnosti", "konkurentnosti" i "isplativosti" oni zaista nemaju što dati  srednjoškolskih predmeta, jer prema kriterijima "popularnosti", "konkurentnosti" i "isplativosti" oni zaista nemaju što dati, budući da se bave uglavnom "beskorisnim" stvarima. To što su sve druge, danas "profitabilne" znanosti proizišle iz filozofije, pa im filozofija i dalje osigurava temelje, kao i to što bez filozofije, skupa s logikom i etikom, ne može biti cjelovitog obrazovanja i opće kulture – očito više ne igra nikakvu ulogu.

Danas zvuči zastrašujuće, ali možda će se uskoro čuti: filozofija se naprosto više ne uklapa. A domino-efekt je neizbježan: urušavanje humanističko-znanstvenog segmenta u srednjim školama odražava se i na visokoškolsku nastavu, pa bi za nekoliko godina ili desetljeća, svejedno, humanistički fakulteti mogli postati zastarjelima, odnosno preobraženi u filozofske fakultete bez studija filozofije. No, nije to samo stvar filozofije, jer ekstinkcija filozofije – ako je ona na djelu – pruža model za ekstinkciju drugih humanističkih i društvenih znanosti iz obrazovnog sustava, onih znanosti za koje će se sutra ili prekosutra pokazati da se ne uklapaju u vladajuću paradigmu obrazovanja i znanosti, premda se danas još uvijek čine "fleksigurnim", profitabilnim, iskoristivim, uklopivim.

Drugi je problem još svježiji od prethodno navedenog, a odnosi se na iste tendencije, ali na drugoj razini. Taj je problem autor ovog teksta također uočio kao filozof, jer se tiče Hrvatskog filozofskog društva, iako se ne tiče samo te asocijacije filozofa, nego i drugih znanstveno-stručnih društava. Naime, u državnom proračunu Republike Hrvatske za 2015. godinu i projekciji državnog proračuna za 2016. i 2017. godinu, što je prije nekoliko dana izglasano u Hrvatskom saboru, za redovnu djelatnost znanstveno-stručnih udruga predviđeno je ravno – nula kuna. U proračunu za 2014. za tu je stavku bilo namijenjeno 925.650 kuna, a sad odjednom ništa, i opet ništa u sljedećoj, i opet ništa u prekosljedećoj godini. Objašnjenja, argumenti? Također – ništa. Rekonstruiramo li logiku konstruiranja proračuna i logiku znanstvene politike uopće, ipak se ne treba čuditi. Ako je znanost postala pukim opterećenjem za ekonomsko-politički napredak, onda su znanstvene udruge (koje okupljaju znanstvenike voljne da entuzijastično i volonterski rade na korist svojih znanosti i na korist društva, ali za to trebaju barem minimalna sredstva, primjerice, za tzv. hladni pogon) teret kojeg se najprije treba osloboditi. Ako se vrijednost znanosti mjeri recentnim kriterijima "učinkovitosti" i "profitabilnosti", onda su znanstvene udruge (čiji "učinak" nije iskaziv u jednogodišnjim ili trogodišnjim tablicama) krajnje neisplative, pa to treba utvrditi i u proračunu, usprkos tome što su ministarstvene doznake u posljednjih nekoliko godina bile zapravo simbolične, osobito s obzirom na sve manja i sve više U državnom proračunu Republike Hrvatske za 2015. godinu i projekciji državnog proračuna za 2016. i 2017. godinu za redovnu djelatnost znanstveno-stručnih udruga predviđeno je ravno – nula kuna. Objašnjenja, argumenti? Također – ništa ponižavajuća sredstva koja se dodjeljuju za publiciranje znanstvenih knjiga i znanstvenih časopisa te za organiziranje znanstvenih skupova, čime se takve udruge uglavnom bave. Upućivanje znanstveno-stručnih udruga na famozne "europske fondove" i na još famoznije "gospodarske subjekte" naprosto je cinično, jer sve su one fokusirane prije svega na lokalni (nacionalni) kontekst i nipošto nisu profitabilne prema "modernim" kriterijima.

Trend je očigledan: znanost i obrazovanje sve više se podvrgavaju tržišnim kriterijima, ubrzano se komodificiraju i komercijaliziraju, bez obzira na smisao, svrhu, zadaće, ciljeve i stavrne učinke znanosti i obrazovanja. To više nije nikakva novost, ti trendovi zahvatili su i druga područja unutar onoga što se naziva javnim dobrom, tako da se gore spomenuti slučajevi mogu supsumirati pod formulu "business as usual", s naglaskom na riječi "biznis". Istina, bolna je to istina.

No, kao i svi drugi dionici javnoga dobra, znanstvenici i prosvjetni radnici navikavaju se na tu neugodnu istinu, trenirajući izdržljivost i hineći neuništivost, s naglaskom na riječi "hineći". Sve do jednom, kad bude prekasno. Mnogo je i previše pasivnosti među onima o čijem (ne)djelovanju ovisi ne samo njihova vlastita sudbina, i ne samo budućnost obrazovanja i znanosti, nego i budućnost jedne zajednice ili čovječanstva u cjelini, s obzirom na budućnosni karakter obrazovanja i znanosti. Da bi opstali i djelovali u znanosti i obrazovanju – kao sferama koje su, s obzirom na njihov izvorni smisao, osuđene na nestajanje – znanstvenici i nastavnici ponašaju se kao da se ništa bitno ne događa. Psihološki gledajući, to je uobičajena strategija preživljavanja u nepovoljnim okolnostima: umjereno se nadamo, radimo svoj posao najbolje što možemo i "ništa nas kao ne boli". Međutim, ako je već smrt u ovoj protuznanstvenoj i protuobrazovnoj paradigmi neizbježna, nije svejedno hoće li se ona dogoditi danas, sutra ili prekosutra. Priznanje da nas nešto boli, lociranje boli i dijagnosticiranje bolesti mogu biti početak saniranja ili čak iscjeljenja, ako impliciraju neku, kakvu-takvu akciju. Zanemarivanje simptoma bolesti, manjak interesa za njezine uzroke i odgađanje liječenja ubrzavaju umiranje. A dok se ponašamo kao da nas ništa ne boli ili kao da nas boli neka stvar za sve to, zapravo nemamo prava da se žalimo na posljedice bolesti, uključujući i smrt.


 

aem_copy77144.jpg

Članak je objavljen u sklopu projekta "Socijalna pravda" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija). 

<
Vezane vijesti