Rukovanje Obame i Raula Castra na samitu Organizacije Američkih Država u Panami/ Screenshot Fox NewsRukovanje Obame i Raula Castra na samitu Organizacije Američkih Država u Panami/ Screenshot Fox NewsNakon što je Washington odlučio kako embargo nije polučio zadane ciljeve, odlučuje kako je vrijeme za početak dijaloga s "najvećim američkim neprijateljem". Svjetski mediji odmah počinju pisati o Kubi u ogromnoj diskrepanciji u odnosu na prijašnje izvještavanje. Potvrđuje se tako teza kako SAD uvelike utječu na kategoriziranje "dobrih" i "loših" momaka u svijetu dok ostatak političke strukture slijedi dane naputke.

Većina vijesti koja se odnosila na Kubu u proteklih šezdesetak godina, od kada su Sjedinjene Američke Države uvele embargo, bila je vezana uz kršenje ljudskih prava, represivnu i diktatorsku vlast, cenzuru, političke zatvorenike, emigrante koji u Floridskom prolazu traže slobodu u SAD-u i sl. Tako je kreiran narativ o zemlji koja gotovo u ničemu ne odudara od luđačke Sjeverne Koreje.

Prilikom početka "rata protiv terorizma" Fidela Castra nazvalo se "karipskim Saddamom" te direktno odgovornim za podržavanje terorizma. Pojavile su se i tvrdnje da Kuba zajedno s Venezuelom i Iranom koordinira akcije protiv Sjedinjenih Država. Čak se navodilo kako je Kuba stvorila "špijunsku mrežu diljem svijeta" s ciljem djelovanja protiv SAD te da su se prikupljeni podaci prosljeđivali Saddamu Husseinu. Još je sredinom 2002. godine zamjenik državnog tajnika John Bolton optužio Kubu kako posjeduje određeno biološko naoružanje te da svoju biotehnologiju prodaje nestašnim zemljama. Stoga svatko tko je održavao veze s Kubom bio je definiran kao neprijatelj koji predstavlja neposrednu opasnost sigurnosti SAD-a. Otprilike u isto je vrijeme (2003.) Europska unija obustavila sve kontakte s Kubom zbog uhićenja 75 disidenata.[1]

Kako bi se dao kredibilitet narativu o despotskoj državi podupirali su se Kubanci koji su bili protiv Castrove vlasti. Tako je Obama 2009. hvalio kubanske disidente poput blogerice Yoane Sanchez, ukazujući na potrebu veće medijske slobode na Kubi. U intervju koji je dao blogerici Obama je naveo kako se nada da će se Kubanci moći slobodno izražavati u javnosti bez straha od represije. Diskurs koji je dominirao zahtjevom za slobodu govora i tržišta bio je prisutan u većini svjetskih medija i politika gotovo svih država. Tako je europski predstavnik, tadašnji češki ministar vanjskih poslova Jan Kohut, 2009. godine nakon posjeta Havani rekao kako nije vidljiv nikakav napredak u pogledu poštivanja ljudskih prava.

Otkada je američki predsjednik Obama najavio "zatomljenje odnosa s Kubom" medijski se narativ o Kubi mijenja. Tako sve manje imamo interpretaciju vlasti na Kubi kao totalitarnu i diktatorsku.

Međutim, otkada je američki predsjednik Obama najavio "zatomljenje odnosa s Kubom" medijski se narativ o Kubi mijenja. Tako sve manje imamo interpretaciju vlasti na Kubi kao totalitarnu i diktatorsku. Također sve manje političara govori o potrebi demokratizacije zemlje kao uvjeta da bi uopće došlo do bilo kakvog političkog ili ekonomskog kontakta s Kubom. Tako je nakon Obaminog zelenog svjetla, svita europskih političara pohrlila u "zabranjeni raj" kako bi stisnula ruku Fidelu Castru. Jedan od prvih europskih političara bio je francuski predsjednik Hollande[2] koji je posjetio Kubu dvanaest godina (2003.) nakon što je Europa zbog kubanskog odnosa prema disidentima prekinula političke i ekonomske veze s otokom. Tom je prilikom Hollande ponudio Kubi "vjerni savez".

Šezdeset godine izolacije Kube u međunarodnim odnosima kao da je izbrisano preko noći. U okviru navedene politike Kuba se optuživala od toga da "predstavlja direktnu opasnost za SAD" to toga da surađuje s Iranom u razvoju nuklearnog oružja. Je li se Kuba promijenila preko noći i ispunila sve "visoke standarde zapadne demokracije"?[3] Naime, Komunistička partija je i dalje na vlasti, iseljenici u Miamiju i dalje imaju isti diskurs, a Yoana, dobitnica nekoliko nagrada u Europi i SAD zbog svoje kritike vlasti u Havani i dalje na svome blogu kritizira vlast.

Međutim europski političari sada mijenjaju svoj diskurs prema Kubi ističući nužnost ekonomske suradnje. Tako se, što je bilo do 2014. godine[4] gotovo nezamislivo, političari čak hvale fotografijama s Fidelom. On sada više ne predstavlja velikog diktatora, komunista i protivnika "slobodnog svijeta". Dapače, Fidel je preko noći vodećim svjetskim političarima postao "čovjek koji je stvarao povijest". Svi koji su se do prosinca 2014. godine sastajali s Fidelom također su kategorizirani kao diktatori ili neprijatelji demokracije.

Ono što je ovdje ponovno izašlo na vidjelo je veliki utjecaj Sjedinjenih Američkih Država koje one imaju na kreiranje vanjske politike većine zemalja svijeta. Naime, dok su američki predsjednici razvijali antikubansku politiku te kažnjavali svaku tvrtku koja bi se usudila poslovati s Kubom[5], europski su političari, izuzev glasanja u Vijeću sigurnosti za skidanje embarga, slijedili američku izolacijsku politiku. Sada nakon što je Washington odlučio kako ipak nakon šezdeset godina embargo nije polučio zadane ciljeve odlučuje kako je vrijeme za početak dijaloga s "najvećim američkim neprijateljem" kojeg su njihove tajne službe u proteklih šezdesetak godina bezbroj puta pokušavale ubiti. Stoga Obama u travnju ove godine, nakon 33 godine, najavljuje skidanje Kube s liste zemalja koje sponzoriraju terorizam. Kao razlog takvoj odluci američki državni tajnik Kerry naveo je kako se situacija uvelike promijenila od 1982. kada je Kuba podupirala gerilske jedinice diljem kontinenta. Tom je prilikom Kerry smeo s uma činjenicu kako se osim u Kolumbiji, gotovo više od 20 godina niti u jednoj zemlji Latinske Amerike ne vode gerilske borbe koje bi Kuba mogla potpomagati. Unatoč je tomu Kuba na listi država koje podupiru terorizam ostala sve do 2015. godine.

Dok su američki predsjednici razvijali antikubansku politiku te kažnjavali svaku tvrtku koja bi se usudila poslovati s Kubom[5], europski su političari, izuzev glasanja u Vijeću sigurnosti za skidanje embarga, slijedili američku izolacijsku politiku.

Sukladno američkom odobrenju svjetskih mediji počinju pisati o Kubi u ogromnoj diskrepanciji u odnosu na prijašnje izvještavanje. Tako je naslovnicama odjeknula vijest o tome kako se na Kubi razvilo cjepivo u borbi protiv raka pluća. Ova je vijest stigla na svjetske naslovnice s gotovo tri  godine zakašnjenja. Naime, vijest o cjepivu objavljena je još krajem veljače 2013. godine u časopisu Green Left Weekly, ali ju je većina medija u skladu s tadašnjom dominantnom antikubanskom politikom, u potpunosti ignorirala. Stoga ako pogledamo datume objavljivanje ove vijesti rijetko ćemo naići na nju prije svibnja 2015. godine, premda se navedeno cjepivo, kako je prethodno navedeno upotrebljava već tri godine. Slična je situacija i s vijesti o tome kako su kubanski liječnici zaustavili prijenos HIV-a i sifilisa s majke na dijete. Vrlo je vjerojatno da se lijek na Kubi primjenjuje već duži period jer je 2013. godine, prema podacima WHO tek dvoje djece na Kubi rođeno s HIV-om.

Mnoge su vijesti s Kube bile podvrgnute apsolutnoj medijskoj blokadi zbog političkih interesa SAD-a. Sukladno je tomu desetljećima građen mit o zaostaloj diktatorskoj Kubi u kojoj ljudi trpe represiju, nedostatak Interneta te voze trabante. 

U kontekstu navedenog svijet će se vjerojatno čuditi i vijestima tome kako je prema kubanskom Obiteljskom zakonu obaveza muškaraca da sa ženom dijeli kućanske poslove, o tome kako država subvencionira školovanje osobe između 17 i 30 godina starosti, kako socijalno osiguranje obuhvaća sto posto građana te da čak osamdeset pet posto stanovništva ima u vlasništvu stambeni prostor koji je lišen svih poreznih davanja.

Nemoguće je ne uočiti koincidenciju u vezi promjene medijskog narativa s promjenom američke politike prema Kubi označeno rukovanjem Obama i Raula Castra početkom travnja 2015. godine na samitu Organizacije Američkih Država u Panami. Tako, nakon Obamine najave normalizacije odnosa između dviju država Havana više ne predstavlja američko crveno dvorište nego itekako poželjnog političkog i ekonomskog partnera. Takvu su politiku prihvatili gotovo svi svjetski političari ne stavljajući više, barem ne javno, pod mikroskop unutarnju kubansku politiku.

Zaokret je u američkoj politici dao jasan signal ostalim državama da mogu uspostavljati političke odnose s Kubom.

Zaokret je u američkoj politici dao jasan signal ostalim državama da mogu uspostavljati političke odnose s Kubom. Ovo uvelike odudara od politika koja se prakticirala još prošle godine kada je američka politika financijski kaznila francuske banke zbog poslovanja s Kubom. Dok su također još prije dvije godine zbog istog "delikta" kažnjene između ostalog i nizozemske te njemačke banke.[6]

Mnogi su (re)uspostavu političkih veza između Washingtona i Havane interpretirali kao "revoluciju u povlačenju". Hoće li zaista doći do povlačenja revolucije vidjet ćemo. Međutim u tom je kontekstu zanimljiva izjava Fidela Castra koji je početkom 2015. godine izjavio kako ne vjeruje Sjedinjenim Američkim Državama, ali kako to ne znači da odbija rješenje dosadašnjeg konflikta u okvirima pacifizma. Ova je izjava iznimno značajna ako uzmemo u obzir činjenicu da dok je Obama krajem prosinca objavio promjenu kursa u odnosu na Kubu, u kubanskim novinama Granma izašla je vijest o tome kako je otkrivena još jedna tajna operacija američke organizacije USADI-a (Agency for International Development) s ciljem infiltracije u kubansku kulturnu scenu kako bi se zemlja destabilizirala. Tako je Huffington Post objavio kronologiju ove operacije koja je trebala pružiti potporu opozicijskom pokretu. 

Premda se radi o povijesnom približavanju dviju zemlja, uzimajući u obzir događaje koji su definirali 20. stoljeće (Kubanska raketna kriza, CIA-ine akcije na Kubi, Zaljev svinja, etc) ne možemo zanemariti potvrdu teze kako Sjedinjene Američke Države uvelike utječu na kategoriziranje dobrih i loših momaka u svijetu dok ostatak političke strukture slijedi dane naputke. Tako je Uncle Sam u prosincu 2014. godine odlučio kako više ne vrijedi Reganov slogan: Cuba si; Castro, no.  


 

[1] Od 1996. godine europska politika prema Kubi odvijala se u okviru Common Position. Naime, takva je politika isključivala mogućnost razvoja pune ekonomsko-političke suradnje dok Kuba ne provede reforme vezane uz slobodu govora te političko uređenje.

[2][2] Hollande je jedna od rijetkih političara koji se nije sastao s kubanskom opozicijom.

[3] Raul Castro proveo je određene reforme nakon preuzimanja vlast u srpnju 2006. godine. https://www.rienner.com/uploads/51cb22c8e9c96.pdf - 23 str.

[4] Zanimljivo je primijetiti kako je Kuba posljednji puta na listu zemalja koje podupiru terorizam uvrštena 2013. Stoga je očito kako je do zaokreta došlo u iznimno kratkom roku. U okviru toga mnogi se pitaju koje je reforme Kuba uspjela napraviti u roku od godinu dana i udovoljiti zapadnim silama koje su gotovo pola stoljeća vlast u Havani optuživale za kršenje demokratskih standarda.

[5] SAD su još 1996. godine pojačala embargo kažnjavajući strane kompanije koje su poslovale s Kubom. Tako je sredinom 2012. godine nizozemska banka ING platila gotovo 619 milijuna dolara kazne zbog ekonomske suradnje s Kubom.

[6] Osim s Kubom neke od banaka poslovale su i s Iranom, Sudanom, Burmom, Libijom, etc.

Ključne riječi: SAD, Kuba i SAD, Kuba
<
Vezane vijesti