H-Alter
 Bauk kruži Bliskim istokom i arapskim svijetom, bauk džihada koji prijeti "nevjernicima" - "šijtskoj vlasti" u Bagdadu, "alauitskom režimu" u Siriji, te libanonskom "šijtskom" Hizbulahu i njegovim saveznicima. Sve su te džihadističke grupe više manje inspirirane fundamentalističkim učenjem i aktivizmom Al-Kaede.

Neke od njih direktno su povezane s eluzivnim vodstvom ove globalne terorističke mreže. Svojim agresivnim nastupom protiv "šijtskih heretika", "sufijskih apostata" i ostalih nesunitskih zajednica sadašnjoj su bliskoistočnoj političkoj  krizi pridodale vjersku dimenziju. Slične sunitske ekstremističke grupe djeluju i u drugim arapskim i muslimanskim zemljama.

Turska je uz pomoć katarskoga novca i TV Al Jazeera , te u partnerstvu sa egipatskim Muslimanskim bratstvom (MB), promovirala t.zv. umjereni islamizam, koji je odgovarao i Washingtonu

Usporedo sa tim došlo je do prestrojavanja u njihovim redovima, pa čak i do njihovih međusobnih oružanih sukoba. Sukobljavaju se suparnički koncepti političkoga islama. Turska je uz pomoć katarskoga novca i TV Al Jazeera , te u partnerstvu sa egipatskim Muslimanskim bratstvom (MB), promovirala t.zv. umjereni islamizam, koji je odgovarao i Washingtonu. Saudijci, Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein, uz neprijateljstvo prema šijtima, smatraju politički angažman MB-ea opasnim za opstanak njihovih autokratskih režima. Slobodni izbori koji su omogućili turskoj neoislamističkoj Stranci pravde i razvoja (AKP) i egipatskom MB-eu i njegovoj Stranci slobode i pravde osvajanje vlasti za njih su anatema.  Pozdravili su rušenje islamističkoga predsjednika Mursija od strane egipatskih sekularnih generala. Slijedeći primjer Egipta, proglasili su MB "terorističkom organizacijom" i opozvali svoje ambasadore iz Katara. Istovremeno sponzoriraju džihadističke grupe - nekada afganistanske Talebane i čečenske ustanike, a sada sunitske fundamentaliste što operiraju u arapskim zemljama. Džihadiste međutim ne toleriraju u vlastitim državama.   

U svjetskim su medijima događaji u Ukrajini i oko nje potisnuli bliskoistočne teme, iako je ovdašnja regionalna kriza, pokrenuta prije tri godine sa protestima t.zv. Arapskog proljeća, (za sada) puno krvavija. Između tih regionalnih kriza -  na istočnoj periferiji EU-a i sadašnjih sukoba na BI - ima dosta sličnosti.  U oba su slučaja, suprotstavljeni interesi vanjskih igrača, prije svih SAD i Rusije, te njihovih lokalnih saveznika, zakomplicirali  i produbili unutrašnje proturječnosti u te dvije regije. I tu i tamo cijene nafte i prirodnoga plina, putovi njihove evakuacije i prodaje na lokalnim i svjetskim tržištima, igraju značajnu ulogu. Dodao bih tomu i monumentalnu korupciju vladajućih klanova koji su se bogatili dok su narodne mase siromašile, što je bio jedan od glavnih razloga početnih protesta protiv postojećih vlasti. Korupcija je bila integralni dio divljeg kapitalizma kakav se je razvio u obje periferije svjetskog ekonomskog sistema. Konačno, sve što se sada događa i što će se dogoditi u te dvije "regionalne laboratorije", utjecati će na oblikovanje budućih geopolitičkih odnosa u svijetu.

Osovina Turska-Katar-Muslimansko bratstvo i Sirija

Bogati emirat Katar postao je glavnim vanjskim sponzorom "umjerenog islamističkog" projekta u Egiptu

Američki je predsjednik Obama, prilikom svoje posjete Turskoj 2010, hvalio turski model "islamske demokracije".  Zapadni su korporativni mediji poslije toga na sva zvona reklamirali turski "umjereni islamizam" i nudili ga Arapima koji su se pobunili protiv svojih autokratskih vladara. Turskom premijeru Recep Erdoganu su poslije rušenje Ben Alija u Tunisu i Mubaraka u Egiptu priređeni herojski dočeci. Arapska ga je ulica slavila zbog njegovih kritika Izraela i solidarnosti sa Palestincima Gaze, a ne zbog turskoga modela uređenja države. U govorima koje je tada održao u te dvije zemlje hvalio je prednosti "istinskoga sekularizma", koji omogućava slobodno ispovijedanje svih religija (za razliku od doista lažnoga "sekularizma" kemalističke države, koja je striktno kontrolirala većinsku sunitsku zajednicu, a diskriminirala manjinske vjerske grupe). Egipatsko Muslimansko bratstvo, koje je tek tražilo putove vlastitoga uključivanja u lokalnu politiku mu je tada poručilo kako njegove "političke lekcije" nisu dobrodošle. Tek je sa izborom "umjerenoga islamiste" Mursija, kandidata MB-ea, na položaj egipatskog predsjednika, došlo do uspostavljanja partnerskih odnosa između dva režima.

Tom je zbližavanju uveliko doprinjeo Katar. Bogati je emirat postao glavnim vanjskim sponzorom "umjerenog islamističkog" projekta u Egiptu. Preko Egipta se povezao sa palestinskim Hamasom u Gazi, koji je zbog dotacija što mu ih je obećao emir Hamad Al-Tani prekinuo svoje odnose suradnje sa sirijskim režimom. Neizrečena poruka upućena SAD i Izraelu bila je da od tada Hamas prelazi u tabor "umjerenih islamista".  Sporazum o prekidu vatre između Hamasa i Izraela, zaključen je u to vrijeme zahvaljujući posredovanju Egipta, to je potvrđivao.  No katarske su ambicije bile puno veće. Tvrdi se da je Katar ukupno uložio u slične islamističke projekte u arapskome svijetu i Africi nekoliko desetina milijardi dolara. Usput je emir kupovao hotele i dvorce po Europi, i postao vlasnikom nogometnog kluba Paris-Saint Germain (PSG). TV Al-Jazeera postala je glasnogovornicom Arapskog proljeća. No najveća mu je investicija bila, tvrdi se - preko 200 milijardi dolara  - u stadione i prateću infrastrukturu za Svjetsko nogometno prvenstvo 2022. Navodno su Katarci potplatili neke članove Izvršnoga odbora Svjetske nogometne federacije (FIFA) kako bi im se dodijelilo domaćinstvo tog prvenstva. Optužuje ih se za robovsku eksploataciju građevinskih radnika, većinom iz Azije, koji rade na tim objektima.

Tvrdi se da je Katar uložio u islamističke projekte u arapskome svijetu i Africi nekoliko desetina milijardi dolara. Usput je katarski  emir kupovao hotele i dvorce po Europi, i postao vlasnikom nogometnog kluba Paris-Saint Germain

Neoislamistička vlada premijera Erdogana iskoristila je proteste Arapskoga proljeća kako bi se nametnula bliskoistočnim zemljama što su nekada pripadale Otomanskom carstvu. Bila je to "neootomanska politika" čiji je inicijator turski ministar vanjskih poslova Davutoglu. Turska je obavještajna služba formirala oporbenu Sirijsku slobodnu vojsku, a političari vladajuće AKP stranke njoj formalno nadređeno političko vodstvo - Sirijsko nacionalno vijeće. U Siriji se je dokazivala uspješnost tursko-katarskog projekta "umjerenoga islamizma" koji je trebao dovesti do pada Asadova baasističkoga režima.  Na primjeru Turske, Egipta I Tunisa se je dokazivalo da neoislamisti mogu doći na vlast demokratskim izbornim procesom. U međuvremenu se je turska vanjska politika sve više islamizirala. O prednostima sekularizma se je prestalo govoriti. U vodstvo oporbenog Sirijskoga nacionalnoga vijeća regrutirani su kadrovi bliski sirijskom Muslimanskom bratstvu, i više ih je stalo na čelo brigada Sirijske slobodne vojske. Te su brigade u početku bile glavnim korisnicima inozemne pomoći u novcu, oružju i ljudstvu. Dobrovoljci iz raznih arapskih, muslimanskih i drugih zemalja, te Sirijci regrutirani po izbjegličkim logorima, ubacivani su preko Turske i Jordana u Siriju. Treći je kanal išao preko sjevernoga Libanona. Mnogi među tim dobrovoljcima bili su zapravo plaćenici privučeni u Siriju zaradom. Saudijci su im preko Sirijske slobodne vojske osiguravali u početku 3.000 dolara  mjesečno, dok su Katarci financirali sirijske oporbene političare, njihova skupa putovanja, hotelske račune, konferencije i delegacije. Jordanci su uz američku suglasnost slali u Siriju vlastite islamiste. Turska je obavještajna služba olakšavala prolaz u Siriju svima koji su se namjeravali boriti protiv tamošnjeg režima. Prema generalmajoru Kochaviju iz izraelskog Instituta za sigurnosne studije  - teroristi Al-Kaede su u tri turske provincije imali na raspolaganju prihvatne centre preko kojih su ovi išli u Siriju i u povratku odlazili prema drugim destinacijama. Turski je ministar vanjskih poslova Davutoglu to naravno demantirao, tvrdeći kako su teroristiI Islamske države Iraka i Levanta (ISIL) u "tajnom savezu" sa Asadovim režimom (!). No u ove tri godine sirijske krize nagomilalo se je puno dokaza o turskoj agresivnoj regionalnoj politici i suradnji sa islamističkim i džihadističkim grupama u regiji.

Rasadnik regionalne krize - Sirija

Prema izvještaju regionalnog centra poznate američki Brookings institucije u Dohi (Syria Military Landscape, May 2014), u više od tisuću sirijskih oporbenih oružanih grupa raspoređeno je između 100 000 do 120 000 džihadista, od kojih su 7 000 do 10 000 stranci. 

U više od tisuću sirijskih oporbenih oružanih grupa raspoređeno je između 100 000 do 120 000 džihadista, od kojih su 7 000 do 10 000 stranci

Usporedo sa tim pokrenut je medijski rat protiv sirijskoga režima. Paraobavještajni internetski portali bliski sirijskoj oporbi, odnosno njezinim sponzorima, što su operirali iz više zapadnih zemalja počeli su, pozivajući na informacija sa sirijskih bojišta, razglašavati zločine Asadovih oružanih i snaga sigurnosti nad civilnim stanovništvom (kojih je doista bilo) sa ciljem izazivanja inozemne vojne intervencije po uzoru na libijski scenarij. Prednjačio je samoproglašeni Sirijski opservatorij za ljudska prava, koji emitira iz Londona. Njegove brojke o poginulima u sirijskim sukobima - preko 162 000 dok pišem ove redove - bez ikakvih provjera o tomu tko je zapravo ginuo, preuzimali su novinari zapadnih medija. Pa i UN-ovo Vijeće za ljudska prava do nedavno kada je prekinulo sa tom praksom.

I sve je bilo pripremljeno za vojni napad na Asada. Amerikanci su u Jordanu svečano inaugurirali podzemni komandni centar u koji su pripustili odabrane novinare. Centar je trebao koordinirati operacije protiv sirijskoga režima. Američki, turski, francuski i britanski bombarderi bili su spremni za akciju. Američki vojni brodovi i podmornice su približeni sirijskoj obali. Upotreba nervnog plina sarina 21 kolovoza 2013 u Guti, nedaleko od Damaska, kada je prema tvrdnjama oporbe izginulo najmanje 281 civila i nešto boraca oporbe, pripisana režimu, trebala je biti razlogom napada na Siriju (tada se je govorilo o "selektivnom" bombardiranju). Sirijski je opservatorij za ljudska prava cirkulirao fotografije mrtvih civila - muškaraca, žena i djece. A onda je Obamina administracija bez objašnjenja odustala. Najglasniji u protestima protiv te odluke bili su uz Turke i Saudijce - Francuzi, koji si još uvijek umišljaju kako ih se mora pitati o sudbini Sirije kojom su nekada vladali.

Amerikanci su u Jordanu svečano inaugurirali podzemni komandni centar u koji su pripustili odabrane novinare. Centar je trebao koordinirati operacije protiv sirijskoga režima

Poznati investigativni novinar Seymour Hersh istraživao je ovaj slučaj upotrebe sarina i došao do zaključka da su otrovni plin upotrijebili oporbenjaci, odnosno borci islamističke Al-Nusre, sa ciljem da se zločin pripiše režimu. Turske vlasti su ih snabdjele sa supstancama za pravljenje sarina i obučile kako sa njim rukovati. Hersh je tu svoju detaljnu analizu objavio u London Review of Books (6 travnja 2014). Naravno, i Ankara i Washington su to složno demantirali. 76-godišnji Hersh se međutim ne bi igrao sa svojom reputacijom i izmišljao nepostojeće zavjere. Proslavio se je daleke 1969 razotkrivši masakr što su ga počinili američki vojnici u vijetnamskom selu My Lai, zbog čega mu je dodijeljena Pulitzerova nagrada za novinarstvo. 2004 je isto tako razotkrio torture kojima su Amerikanci podvrgavali zatvorenike u kazamatu Abu Ghraib u Iraku.

I Ake Spellstrom, švedski ekspert za oružje koji je na čelu UN-a tima istraživao upotrebu sarina u Siriji, u nedavnom je TV razgovoru izrazio sumnju u optužbe sirijskih oporbenjaka protiv režima. Fotodokumentacija žrtava koju su podastrli bila je po njemu medicinski neutemeljena.    

Poznati britanski ratni izvjestitelj Patrick Cockburn skrenuo je  pažnju na izviješće američkoga senatskog odbora u kojem se govori o suradnji SAD sa Turskom, Saudijskom Arabijom i Katarom u zajedničkom poduhvatu rušenja Asadova režima (The Independent, 14-04-2014). Opisuje kako je CIA u suradnji sa britanskim MI 16 organizirala slanje oružja iz Gadafijevih libijskih arsenala preko Turske u Siriju. Te su isporuke plaćali Saudijci i Katarci. Nije spomenuo da se je CIA bavila istim poslom na zagrebačkom aerodromu, o čemu je svojevremeno dosta pisano u našem tisku. Odatle je oružje koje su plaćali Saudijci avionima prebacivano u Jordan.     

Bilo kako bilo, Obamina je administracija odustala od vojnog napada na Asadov režim i prihvatila ruski prijedlog za uništavanju sirijskoga arsenala kemijskog oružja. Sirija je u međuvremenu potpisala međunarodnu konvenciju o zabrani kemijskoga oružja. Posao je povjeren međunarodnoj Organizaciji za zabranu kemijskog oružja, koja je pristupila zadatku. Dok pišem ove redove dobar dio toga arsenala je uz suradnju više zemalja uništen. Proces je bio usporen zbog nedostatka novca doznačenog toj agenciji i zbog sigurnosnih prijetnji konvojima što su prevozili te kemikalije do mora. No, po svemu sudeći, sirijsko kemijsko oružje više nije "problem". Po istom scenariju su Amerikanci i Rusi ranije pristupili problemu demontiranja iranskoga  programa nuklearnih istraživanja, i čini se kako i tu napreduju prema nekakvom rješenju.

Nedavno su u sirijskim sukobima upotrijebljeni otrovi na bazi klora - klorin - što protu-Asadova oporba ponovo pokušava iskoristiti za izazivanje inozemne vojne intervencije

E sad,  nedavno su u sirijskim sukobima upotrijebljeni otrovi na bazi klora - klorin - što protu-Asadova oporba ponovo pokušava iskoristiti za izazivanje inozemne vojne intervencijeProf. Jeremy Salt, koji predaje na jednom turskom sveučilištu, u članku što ga je nedavno prenio egipatski tjednik (Al-Ahram Weekly, 8-14 svibnja 2014), tvrdi kako videosnimak četrdesetak mrtvih sirijskih vojnika pokazuje kako nisu ubijeni konvencionalnim oružjem. Ne vide se rane ni krv. Mladi regruti leže ukočeni, široko otvorenih očiju, očito ubijeni nekakvim plinom. Više njih u rukama drži gas-maske. Nema oružja. Ironija je što je taj snimak učinila Al-Nusra, Al-Kaedina filijala u Siriji, i slavodobitno ga cirkulirala reklamirajući svoj najnoviji veliki "uspijeh" u borbama sa režimom na jugu zemlje. Salt tvrdi kako se nisu borili već bježali od nekakve iznenadne opasnosti, po svoj prilici od napada klorinom. Snimak je dospio i do UN-ova Vijeća sigurnosti, gdje su predstavnici SAD izrazili "zabrinutost". Neki su novinari sugerirali da su vjerojatno Iranci snabdjeli sa tim otrovnim plinom svoje sirijske saveznike. Najviše galame oko upotrebe tog plina digli su Francuzi i Izraelci, a kasnije su im se pridružili i Saudijci. Režim je za ovaj zločin optužio džihadiste Al-Nusre. Prihvatio je dolazak inspektora iste međunarodne organizacije koja se je bavi evakuacijom sarina koji su sada istraživali upotrebu klorina. Prema vijesti sirijskog ministarstva vanjskih poslova - grupa od pet inspektora i šest sirijskih pomagača koji su se sa dva automobila uputili prema oblasti u blizini grada Hame, pod kontrolom oporbe -  "nestala" je i vjerojatno "kidnapirana". Slijedećeg su se dana oglasili inspektori sa tvrdnjom da su bili "napadnuti " (nisu rekli od koga), ali da su se živi i zdravi vratili u svoju polaznu bazu. 

Vijeće sigurnosti UN-a je tih dana došlo u posjed 55 000 fotografija mrtvaca koji su navodno ubijeni u režimskim zatvorima. Mnogi među njima su prethodno bili mučeni i sakaćeni. Neki su umrli od gladi.  Navodno su Katarci financirali tu foto-istragu, koja je preko Francuza dostavljena Vijeću. Francuski ambasador pri UN-u je prilikom razgledanja tih fotosa izjavio kako njegova zemlja priprema nacrt rezolucije koja bi poslije usvajanja omogućila podizanje optužnice za ratne zločine pred Međunarodnim krivičnim sudom. Takva bi osuda mogla biti povodom za "humanitarnu" vojnu intervenciju protiv Asadova režima. Ovaj je naravno odbacio svaku odgovornost. Francuzi su kasnije doista prezentirali Vijecu prijedlog rezolucije kojom se osuduje Asadov režim. Na rezoluciju koju su predložili Rusija i Kina su uložile veto.   

U međusobnim sukobima džihadista u Siriji izginulo je prema nekim procjenama najmanje 4 000 njihovih boraca

Državni sekretar Kerry je promijenio ploču i izjavio kako je potrebno snabdjeti sirijsku oporbu sa "ubojitijim" oružjem. Par dana kasnije je Sirijski opservatorij za ljudska prava cirkulirao fotografije američkoga bacača raketa u rukama sirijskih oporbenjaka. 

No preskočio sam gornjim opisom prethodnu vremensku sekvencu.

I sirijsko-iračka granica bila je prohodnom za džihadističke grupe. To je prva iskoristila Al-Nusra, a kasnije joj se pridružio i ISIL. Jezgro Nusre su činili Sirijci koji su se prethodno borili u redovima Islamske države Iraka (što je bilo prvobitno ime ove organizacije) protiv bagdadskog režima.  Udruženim su snagama te dvije džihadističke grupe potpuno potisle Sirijsku slobodnu vojsku. Do razlaza među njima je došlo kada je vodstvo ISIL-a objavilo da je Nusra ogranak matične organizacije kojoj je cilj uspostavljanje islamskog emirata nad cijelim Levantom (Mašrekom, Plodnim polumjesecom). Tome se je vodstvo Nusre suprotstavilo, tvrdeći kako se njezini aktivisti bore isključivo za "oslobađanje Sirije" i za uspostavljanje islamskog emirata u toj zemlji. Duhovni vođa Al-Kaede Ajman Al-Zavahiri, nasljednik Bin Ladena, pokušao je bezuspješno posredovati. Kada mu to nije uspjelo - stao je na stranu Nusre i ogradio se od ISIL-a. Zavahiri je Egipćanin, liječnik po obrazovanju i islamski teolog. Kontakte sa filijalama Al-Kaede održava sa video i audio porukama. Pretpostavlja se da operira iz Pakistana gdje je našao utočište. U kasnijem audio-javljanju osudio je ubojstvo komandanta jedne brigade sirijskih islamista - izvjesnog Abu Kaleda Al-Surija u Alepu. Taj je poginuo u eksploziji bombe ISIL-ova atentatora-samoubojice. Ne spominjući Zavahirija poimenično, glasnogovornik ISIL-a Abu Muhamed Al-Adnani optužio je vodstvo Al-Kaede za "skretanje sa pravog puta" i "izdaju džihada".   

U međusobnim sukobima džihadista u Siriji izginulo je prema nekim procjenama najmanje 4 000 njihovih boraca.    

Projekt "umjerenoga islamizma" doveden je u pitanje u samoj Turskoj

Ova je svađa između džihadističke braće samo jedna epizoda šire borbe što se vodi za kontrolu nad sirijskom političkom i oružanom oporbom. Jako pojednostavljeno - tursko-katarski projekt "umjerenog islamizma" suprotstavlja se selafijsko-vehabijskim ambicijama grupa "nezvanično" podržavanih od Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Kuvajta. S druge je strane Washington podržavao "umjereni islamizam" Turske i Muslimanskoga bratstva. U sastavljanju "reprezentativnijeg" političkog vodstva sirijske oporbe - Nacionalne koalicije sirijskih revolucionarnih i oporbenih snaga (u daljem tekstu - Sirijske nacionalne koalicije) - na summitu Arapske lige u Dohi 2012,  neposredno je sudjelovao Robert Ford, prethodno ambasador SAD u Damasku, a tada zadužen za veze sa Sirijskom nacionalnom koalicijom. Ova je na istom sastanku potvrđena "legitimnim predstavnikom sirijskoga naroda" i zvanično primljena u članstvo Arapske lige iz čijih je redova izbačen sirijski režim. 

Kompromitiranje turskoga modela

Projekt "umjerenoga islamizma" doveden je u pitanje u samoj Turskoj. Vlada premijera Erdogana i njegove Stranke pravde i razvoja (AKP) brutalno se je obračunala sa demonstrantima koji su se u svibnju prošle godine na istanbulskom trgu Taksim usprotivili izgradnji trgovačkog centra na prostoru obližnjeg zelenog parka Gezi. Tu su trajali danima, a onda su se u znak solidarnosti sa tim demonstrantima protuvladini protesti proširili na druge gradove. Procjenjuje se da ih je bilo više od 5 000 i da je u njima sudjelovalo ukupno oko 3,5 milijuna građana. Policija ih je rastjerivala sa vodenim šmrkovima, suzavcem i batinama. Demonstranti su se u mnogim slučajevima branili. Oko 8 000 povrijeđenih zatražilo je liječničku pomoć. Jedanaest demonstranata je ubijeno na licu mjesta ili kasnije podleglo zadobijenim ranama. Nekih 3 000 ih je uhapšeno.       

AKP-eovoj vladi je više naškodilo otkriće korupcionaških afera u koje su bili umiješani njezini ministri. I Erdoganov sin Bilal.  Panične Erdoganove reakcije, sa masovnim smjenama policijskoga, tužilačkog i sudskog personala, samo su pogoršale situaciju. Erdogan je kroz parlament, u kojem njegova stranka ima većinu, progurao seriju restriktivnih zakona. Okomio se je i na "subverzivne" twitter i youtube internetske programe koje su njegove službe blokirale. Uporno ponavlja da je žrtva "međunarodne zavjere" u kojoj  prema njemu centralnu ulogu igra mreža Hizmeta (Službe), kojom iz Pensilvanije, SAD, rukovodi turski islamistički teolog Fetullah Gulen. Tvrdi kako su se pripadnici te mreže, sa kojom je surađivao deset godina, "infiltrirali" u sve državne institucije. Hizmet je neka vrsta  moderne vjersko-edukativne i poslovne organizacije, sa školama u nekih pedeset zemalja, vlastitim tiskanim i internetskim medijima (Today's Zaman je u njezinom vlasništvu) i kapitalom uloženom u niz turskih tvrtki. Sam Gulen je redoviti sudionik međunarodnih skupova o "dijalogu civilizacija" (vjerskih zajednica). Njegov pristup islamu je sufijski. Počeo je prije par godina dodjeljivati međunarodne nagrade za mir. Ove je godine pripala južnoafričkom nadbiskupu Desmondu Tutuu koji je ranije predsjedavao tamošnjom Komisijom istine.

Zbog problema s kojima se je suočila kod kuće, i u Siriji očekivalo se je će Erdoganova neoislamistička AKP stranka loše proći na lokalnim izborima održanim 30 ožujka. Na opće iznenađenje - njezini su kandidati za gradonačelnike i vijećnike osvojili 46 posto svih glasova, dakle više nego 2009 kada im je povjerenje dalo 38,8 posto glasača što su tada izašli na municipalne izbore. Najjača opoziciona Narodna republikanska stranka (CHP) prikupila je 28,5 posto glasova, uglavnom na zapadu zemlje među t.zv. "bijelim" Turcima. Osvojila je Izmir, ali ne i Istanbul koji je pripao kandidatu AKP-ea. U Ankari je CHP-eov kandidat za gradonačenika izgubio sa minimalnom razlikom. Bezuspješno je zahtijevao novo prebrojavanje glasačkih listića. T.zv. "crni" Turci Anadolije uglavnom su glasali za AKP. Bio je to Erdoganov osobni trijumf. Agresivna nacionalistička retorika začinjena sa vjerskim referansama mu se je isplatila. U govoru što ga je održao masi oduševljenih sljedbenika sa balkona stranačkog sjedišta u Ankari zaprijetio je "osvetom" svima onima što su se protiv njega urotili. Ne smeta mu izgleda što je Turska danas podijeljena na dva nepomirljiva politička tabora. Ne smeta mu također što ga protivnici optužuju za "sultanske ambicije". Vjerojatno će se koristiti istom "pobjedničkom" retorikom na izborima što bi se trebali održati 10 kolovoza. Prema ustavnim amandmanima iz 2007, građani će prvi puta direktno birati budućeg predsjednika republike, a ne kao do sada parlament. Bit će biran na pet, a ne na sedam godina. Bit će izvršni predsjednik, a ne kao što je do sada bio Abdullah Gul samo nominalni šef države. Pretpostavljalo se da će  Gul  i  Erdogan zamijeniti mjesta. Upitan o tomu, Gul je izjavio kako u "sadašnjim okolnostima" nema namjeru "ostati u aktivnoj politici". Drugim riječima - nema namjeru preuzeti položaj premijera sa smanjenim ovlastima, ili kako je napisao jedan komentator "postati Erdoganov Medvedev".  Ako doista odustane, čitam u turskom tisku -  najozbiljniji AKP-eov kandidat za premijerski položaj će po svoj prilici biti sadašnji ministar vanjskih poslova Davutoglu, inspirator katastrofalne"neootomanske" vanjske politike.    

No nezadovoljstvo jednog dijela javnosti sa AKP-eovom politikom nije jenjavalo. Izbilo je na površinu ovoga Prvoga svibnja kada je više sindikata, sve oporbene stranke i brojne organizacije civilnoga društva pozvalo građane na proslavu Međunarodnog dana rada na istanbulskom trgu Taksim, onom istom na kojem su prošle godine počeli protuvladini protesti. Vlasti su unaprijed zabranile pristup trgu, iako je AKP-eova vlada još 2006 proglasila prvi svibanj nacionalnim praznikom. Policija je blokirala sve pristupe trgu prema kojem su se uputile kolone manifestanata. I da ne duljim - policija ih je zaustavljala vodenim šmrkovima i suzavcem. Došlo je i do sukoba. Devedest osoba je moralo potražiti liječničku pomoć, među kojima i 19 policajaca. 142 prosvjednika su uhapšena.

Dva tjedna kasnije došlo je do eksplozije plina i požara u rudniku lignita u Somi, okrugu Manisa, blizu Egejskoga mora, dok je pod zemljom bilo skoro tisuću rudara. Operacija spašavanja je trajala danima, za koje vrijeme je 484 njih spašeno. 80 ih je teže ili lakše povrijeđeno. Na žalost 301 rudar je izgubio život. Erdogan koji je brz na jeziku - ovoga je puta komentirao kako se «nesreće na radu događaju svuda po svijetu», otprilike - nije to ništa posebno. No otišao je do mjesta nesreće i tu bio izviždan od rođaka i prijatelja unesrećenih. Dok su se njegovi zaštitari naguravali sa prosvjednicima morao se je privremeno skloniti u obližnji tržni centar. Za njim se je tu provukao jedan od demonstranata kojega je navodno ošamario. Kamera je uhvatila jednog od njegovih savjetnika koji ispred te zgrade cipelari jednog prosvjednika kojega su dvojica policajaca već oborila na pod.

Slijedećih se je dana otkrilo kako Turska nije ratificirala Konvenciju Međunarodne organizacije rada (ILO) o sigurnosti i zdravstvenoj zaštiti u rudnicima, kako je prethodna uprava rudnika upozoravala sadašnju o opasnostima što prijete, kako je rudnik imao samo jednu zaštićenu sobu koja je bila nedostupna većini, kako je prije dva mjesec dana izvršena površna inspekcija rudnika itd. I ponovo su u mnogim mjestima u zemlji izbili protesti protiv vlade i protiv Erdogana osobno.

Novi su masovni protesti izbili i 31. svibnja na godišnjicu prošlogodišnjih prosvjeda na Taksimu i parku Gezi  u Istanbulu. Vlasti su unaprijed najavile da je pristup famoznom trgu zabranjen. Objavljeno je da su mobilizirale 50 000 policajaca. 25.000 ih je branilo pristupe Taksimu. Policijski helikopteri su pratili formiranje i kretanja desetak prosvjedničkih kolona što su se iz raznih dijelova grada uputile prema trgu. Prosvjednici najrazličtijih političkih afilijacija, ujedinjeni u zajedničkom suprotstavljanju autoritarnom režimu, klicali su demokraciji i slobodi. Sve su te kolone razbijene na pristupima Taksimu. U Istanbulu je bilo prema više izvještaja nekoliko desetaka povrijeđenih. Ni jedan policajac. Za razliku od prošle godine kada je sedam demonstranata ubijeno, ove godine nije bilo mrtvih. Sličnih protesta ali manjeg obima bilo je u više gradova širom zemlje.

Istoga je dana pred istanbulskom Aja Sofijom, koju su Osmanlije poslije osvajanja grada bili pretvorili u džamiju, a Mustafa Kemal Ataturk, prvi turski predsjednik, u sekularni muzej, održana masovna molitva par tisuća muslimanskih vjernika. Tražili su da ponovo postane džamija. Sve je proteklo u najboljem redu i vjernici su se mirno razišli. Ne zna se sigurno, ali je pretpostavka da je neoislamistička AKP inicirala ovaj događaj sa namjerom skretanja pažnje sa protesta koji su istovremeno počeli u drugim dijelovima grada.

Politička je oporba optužila vladu i njezine policijske snage za "prekomjernu upotrebu sile". Odgovarajući joj preko državne TV, Erdogan je podsjetio da je na nedavnim lokalnim izborima dobio mandat da se brani protiv "provokatora". Tvrdio je da su "unutrašnji i vanjski izdajnici zaveli mlade ljude što su izašli na ulice, koristeći ih kao marionete'.

Par dana kasnije turska je vlada, izložena pritiscima NATO saveznika i unutrašnjim kritikama oporbenih stranaka, konačno proglasila Al-Nusru "terorističkom organizacijom".  Sve do ove odluke pokušavala je prikazati ovu Al-Kaedinu filijalu, koja se zajedno sa Sirijskom slobodnom vojskom i brigadama Islamske fronte borila protiv Asadove vlade i ISIL-a, kao "umjerenu islamističku grupu". Naravno, i ministar Davutoglu, inspirator turske neootomanske politike i premijer Erdogan su odbacili optužbe da je njihova zemlja ikada surađivala sa Nusrom i olakšavala odlazak na sirijsko ratište stotinama državljana EU-a i SAD. Neki od tih su tamo poginuli (30 francuskih državljana prema predsjedniku Hollande), od kojih nekoliko kao atentatori-samoubojice. Drugi su se poslije ratnog staža u Siriji vratili u zemlje porijekla i tu postali prijetnjom domaćoj sigurnosti. Nekoliko takvih je uhapšeno poslije povratka.

Uglavnom, bila je to kaotična godina za Tursku. Model "umjerenog islamizma" kompromitiran je u samoj Turskoj, a više nije privlačan ni u zemljama regije.  To međutim ne znači da Erdoganu i njegovoj AKP stranci prijeti politički kolaps. Oni i dalje mogu računati na postojanu podršku sunitskoga elektorata.                                   

Ključne riječi: Sirija, turska, Al Kaida, katar
<
Vezane vijesti