H-Alter
Foto: PixabayFoto: PixabayU kolektivnoj svijesti u kapitalizmu za sve više ljudi ljeto funkcionira kao svojevrsna Ustopija (termin koji je skovala Margaret Atwood spajanjem ‘utopije’ i ‘distopije’) - doba godine u kojemu ćemo (navodno) napuniti baterije. Za ljude koji žive s depresijom kao s kroničnom bolešću, ljeto je nažalost 'idealan okidač' za veliku depresivnu epizodu. Imala sam takvu epizodu prije pet godina, a svako sljedeće ljeto dočekivala sa strahom, uočavajući prve simptome i boreći se s njima i njihovim uzrocima. Takvo mi je i ovo ljeto. Ne nudim nikakve savjete, no potrudit ću se da ponudim iskrenost i poruku razumijevanja mentalnog zdravlja kao političkog problema.

Od 15. srpnja do 15. kolovoza na H-Alteru objavljujemo posebnu seriju tekstova naslovljenu Protiv jedne slike ljeta. Donosimo vam tekstove o ljetu na periferiji, ljetu u zaleđu, ljetu u skrivenoj metropoli, ljetu na biciklu, ljetu u tvornicama... Prvi u seriji tekstova tekst je Ivane Perić Čuvamo koritu san o rijeci, o ljetima odrastanja u Ravnim kotarima, u Dalmaciji "iza brda".

Drugi u seriji tekstova tekst je Luke Ostojića Ljeto u bolnici koji nas vodi u Kliničko bolnički centar Sestre milosrdnice u Vinogradskoj ulici, na susret s doktoricom Ivom Kirac i razgovor o ljetu u Klinici za tumore.

Treći u seriji tekstova tekst je Sanje Kovačević koja piše o vlastitoj borbi s depresijom, koju je posebno osjetila u periodu ljetnih dana, kao i o načinu na koji su depresivna stanja povezana sa sveopćom intruzijom kapitalističkog sustava u naše živote i psihe.

Rekla sam samoj sebi, a potom i Ivani, da ću napisati tekst o ljetu s depresijom. U meni se stopilo zadnjih pet ljeta, od onoga koje sam provela u agoniji velike depresivne epizode 2014. godine, do ovoga u kojemu znam da je moja borba uspješna, ali prepuna zamki i potencijalnih okidača koji ljeti uvijek nekako "izađu na sunce".No, sve je manje i manje onih koji imaju privilegiju osjećati se sigurnima u društvu u kakvom danas živimo, a sve je više ljudi koji su sve iscrpljeniji “držanjem glave iznad depresivne vode”. Umjesto koktela na plaži u nekoj Zlatnoj uvali, svakodnevno kusamo “koktele”, kako kaže Bradley, "faktora koji su doboko ukorijenjeni u načinu na koji funkcionira kapitalizam"

Ako imate s iskustvo s depresijom, vjerojatno ste izguglali (jer daleko je manja vjerojatnost da vas je vaš liječnik upozorio) da postoji poremećaj koji se zove sezonska depresija, da nije rezervirana za zimu i da se mnogi ljudi s tim stanjem suočavaju upravo ljeti. Međutim, sam medicinski termin "sezonski afektivni poremećaj" (SAD - seasonal affective disorder, često spominjan u eufemiziranom obliku summer sadness, summer blues, blue summer) lako će navesti na krivi trag.

Sugerira da je to stanje na neki način iznimno i odvojeno od ostatka godine i života, da je akutno i nevezano uz kronično stanje. No, za ljude koji žive s depresijom kao s kroničnom bolešću, ljeto je nažalost "idealan okidač" za veliku depresivnu epizodu (major depressive episode). Imala sam takvu epizodu prije pet godina, a svako sljedeće ljeto dočekivala sa strahom, uočavajući prve simptome i boreći se s njima i njihovim uzrocima. Takvo mi je i ovo ljeto.

U toj borbi pišem i ovaj tekst, nadajući se pritom da ću svojim iskustvom pomoći. Moja osobna priča o ljetu s velikom depresivnom epizodom ne nudi nikakve osobne savjete, nikakve tips, no potrudit ću se da ponudim iskrenost, jer je ona prvi, neizbježan i odlučujući korak prema oporavku, ali i poruku razumijevanja mentalnog zdravlja kao političkog problema.

U tekstovima o ljetnoj depresiji autori_ce se vrlo rijetko referiraju na ozbiljne medicinske iskaze koji govore da ljetna depresija prvenstveno ima biološke uzroke. Stručnjaci nisu sigurni kako se to fiziološki događa, ali se slažu da je povezano s dužim danima te povećanom vrućinom i vlagom. Na psihološkoj/mentalnoj razini je posljedica gomilanja stresova tijekom godine (ili češće godina) i odgađanja rješavanja problema za "godišnji odmor", te posljedičnog suočavanja s njima.No, kako upozoravaju institucije koje se ozbiljno bave problemom mentalnog zdravlja na društvenoj razini - na čelu sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom - u mnogim državama nedostaje psihologa i psihoterapeuta, prvenstveno u javnozdravstvenim sustavima, uključujući i društva u kojima nominalno još postoji takva skrb koji financira država (poput Hrvatske)

Ukratko, dočekala vas je vaša prokrastinacija. Možda ste i imali plan za suočavanje, ali fizički se osjećate tako loše da vas to i realno sprječava da se pokrenete, no istovremeno je i savršen izgovor zašto to ne činite. Također, ako imate plan, to ne znači da imate i uvjete da ga ostvarite. A osnovni uvjet je, osim podrške okoline - podrška (javnoga) sustava, a budući da će ta podrška vjerojatno izostati, nužan uvjet postaje - novac.

Tog ljeta 2014. nisam imala plan, vukla sam se životom od početka te godine (koliko se mogu sjetiti, a možda je trajalo i dulje) u agoniji, itekako svjesna svoga stanja (enorman gubitak apetita i s tim povezano rapidno mršavljenje, ogromna slabost i umor, a onda uz to hipohondrične paranoje, bježanje od ljudi, strah, tjeskoba, ogroman strah…). Tako sam dočekala godišnji odmor, a jedini "plan" je bio pobjeći od života.

Premda sam bila svjesna svoga stanja, trebalo mi je neko vrijeme da ga imenujem. U mom slučaju "bijeg od života" nikada nije uključivao misli o suicidu, unatoč nepodnošljivoj želji da to mučenje prestane. Odlučila sam se boriti, mada to nije bila svjesna, već prije instinktivna odluka.

Nisam znala kakve me sve prepreke još očekuju, počevši od nemogućnosti stupanja u kontakt s brojnim preporučenim mi psiholozima i psihijatrima, što preko javnog sustava zdravstvene skrbi, što privatno. Jer ljeto. Ljudi su na godišnjima. Prolazili su tjedni u kojima sam samo ležala, povremeno spavala, i grčevito surfala po depresivnim forumima, tražeći informacije i pokušavajući doći do ikoga tko će mi pomoći.

U toj situaciji čak ni novac nije pomogao. Stanje me je natjeralo da odem u jedinu privatnu kliniku koja je uopće poslala odgovor na moj upit. Dotična psihijatrica me je najprije izvrijeđala, a onda mi dala lijekove (koje sam kao i te "konuultacije" masno platila, jer nije htjela napisat ikakvu, makar i pogrešnu dijagnozu) i poslala me doma "da se sredim". Na moje pitanje, trebam li i kada doći na neku kontrolu - samo je odmahnula rukom. Ukratko, opelješila me i ubila u pojam.Nisam znala kakve me sve prepreke još očekuju, počevši od nemogućnosti stupanja u kontakt s brojnim preporučenim mi psiholozima i psihijatrima, što preko javnog sustava zdravstvene skrbi, što privatno. Jer ljeto. Ljudi su na godišnjima. Prolazili su tjedni u kojima sam samo ležala, povremeno spavala, i grčevito surfala po depresivnim forumima, tražeći informacije i pokušavajući doći do ikoga tko će mi pomoći

Počela sam piti lijekove (antidepresiv i anksiolitik) i dalje svakodnevno pokušavajući dobiti neku od brojnih preporučenih psihoterapeutkinja ili barem doći do nekog pouzdanog u Klinici za psihijatriju na KBC Rebro. Neuspješno.

Moj godišnji je prolazio, a da nisam uspjela niti započeti s oporavkom, a kamoli doći u funkcionalno stanje za povratak na posao. Srećom, moja liječnica opće prakse se vratila s godišnjeg, i ja sam otvorila bolovanje s prvim tjednom u kojemu sam se trebala vratiti na posao. U međuvremenu mi se javila jedna divna psihoterapeutkinja i dogovorila sam termin negdje početkom devetog mjeseca.

Lijekovi nisu uopće pomagali. Anksiolitik me fizički ubijao i činio potpuno nefunkcionalnom. "Glavu iznad vode" držao mi je dogovoreni termin psihoterapije, otvoreno bolovanje i nekoliko najbližih ljudi koji mi nisu dopuštali da odustanem. Tjerali su me da jedem, tjerali su me u šetnje, tjerali su me da pričam. S bliskim prijateljima sam provela i tjedan dana na moru. Ni sa kim drugim to tada ne bih mogla, osim s njima. More je pomoglo. Prijateljstvo i podrška su pomogli. Početkom 9. mjeseca došla sam i do adekvatne stručne pomoći.

Malo po malo mi se vraćala nada, lijekovi su profunkcionirali tek nakon dva mjeseca - i što god vam rekli - to je prosjek. Bolovanje za veliku kliničku depresiju možete dobiti maksimalno dva mjeseca. Vratila sam se na posao taman s prvim naznakama djelovanja farmakoterapije. Posao koji volim i divni ljudi oko mene bili su ključni za početak oporavka.

O depresiji, osim kao o osobnom, često razmišljam i kao o kolektivnom, društvenom i političkom iskustvu. Svoju depresiju bih danas opisala kao prepuštanje odustajanju i potpunom beznađu - emocionalnom, materijalnom, političkom.

Britanska profesorica sa Sveučilišta Kent koja se bavi područjem socijalnih politika Kate Bradley pisala je o vlastitom iskustvu s depresijom i o ambivalentnoj ulozi koju imaju javni (državni) servisi u skrbi za mentalno zdravlje. U Živjeti s depresijom u kapitalizmu kaže:

"Depresija je samo etiketa, termin koji okuplja skup simptoma koji će za svakoga biti različiti, manifestirat će se u različitim mislima i proizvoditi različita ponašanja kod svakoga od nas, pod 'zajedničkim nazivnikom' nebuloznog samoočitovanog ‘lošeg raspoloženja’. Shvaćam da za neke ljude politika može predstavljati distrakciju od tjeskobe i očaja, no za mene depresija znači da mi je razmišljati o politici nepodnošljivo. Za razliku od ‘zdravog stanja’, kada se čvrsto držim Gramscijevog ‘pesimizma intelekta i optimizma volje’, kada sam depresivna ne uspijevam skupiti energiju za nadu".Moja osobna priča o ljetu s velikom depresivnom epizodom ne nudi nikakve osobne savjete, nikakve tips, no potrudit ću se da ponudim iskrenost, jer je ona prvi, neizbježan i odlučujući korak prema oporavku, ali i poruku razumijevanja mentalnog zdravlja kao političkog problema

Zadnji podaci Europske zdravstvene ankete u Hrvatskoj, koju provode Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Državni statistički zavod i Ministarstvo zdravstva objavljeni su za razdoblje 2014.-2015., a prema njima 5,1% muškaraca i 6,2% žena u Hrvatskoj navodi da je u posljednjih 12 mjeseci imalo depresiju. Na skali simptoma, 10,3% izjavilo je da ima blage do umjerene simptome, a 1,2% umjereno teške do teške depresivne simptome. U 2015. je zbog depresivnih poremećaja u Hrvatskoj bilo oko 5500 hospitalizacija.

Poznato je da se na globalnoj razini broj ljudi s depresijom i aksioznim poremećajima povećava - od 1990. do 2010., prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) taj se broj povećao za gotovo 50% - od 416 milijuna 1990. do 615 milijuna zabilježenih 2011. godine. Prema procjenama SZO-a, depresija će do 2020. postati drugi svjetski zdravstveni problem, a gledajući samo žensku populaciju, zdravstveni problem broj jedan.

Paralelno, SZO upozorava kako je u najbogatijim europskim zapadnim zemljama te u SAD-u potrošnja antidepresiva u ogromnom porastu i to daleko previše u odnosu na dijagnosticiranje bolesti. To povećanje se objašnjava prepisivanjem AD-a i za stanja i poremećaje koji su mnogo manje opasni. To se dakako događa i u manje bogatim zemljama, pa i na našoj periferiji Europe.

Nije teško uvidjeti vezu između bujanja farmakoindustrije i “mjera štednje” koje su poluga kapitalističkog tržišnog sistema i izgovor za urušavanje javnih, a pogotovo javnozdravstvenih servisa. Diljem Zapada liječnici, ako i ne sudjeluju direktno u raspodjeli profita koji generira farmakoindustrija (pretvarajući zdravstvenu skrb koja bi trebala biti temeljno ljudsko pravo u zdravstvenu industriju koja funkcionira po tržišnim principima) idu "linijom manjeg otpora" prepisujući psihofarmake, između ostaloga i zbog nedostupnosti javne psihološke/psihoterapijske skrbi koja je, prema svim stručnim standardima ključna za uspješno liječenje depresivnih poremećaja svih vrsta i intenziteta.Poznato je da se na globalnoj razini broj ljudi s depresijom i aksioznim poremećajima povećava - od 1990. do 2010., prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) taj se broj povećao za gotovo 50%

No, kako upozoravaju institucije koje se ozbiljno bave problemom mentalnog zdravlja na društvenoj razini - na čelu sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom - u mnogim državama nedostaje psihologa i psihoterapeuta, prvenstveno u javnozdravstvenim sustavima, uključujući i društva u kojima nominalno još postoji takva skrb koji financira država (poput Hrvatske), te naglašavaju da je najnegativnije u cijeloj priči to što mnogi ljudi sada piju antidepresive, a ne bi trebali.

Sve su popularnije i metode poput mindfulnessa, ali problem s njima je, kako piše Hetti O'Brien, što su mehanizmi koji potpomažu neoliberalnom kapitalizmu, zato što privatiziraju širi društveni problem, alati su pojedinaca usredotočenih na individualnu transformaciju, a ne na borbu za prevladavanje (izvora) kolektivne patnje.

U kolektivnoj svijesti u kapitalizmu za sve više ljudi ljeto funkcionira kao svojevrsna Ustopija (termin koji je skovala Margaret Atwood spajanjem ‘utopije’ i ‘distopije’) - doba godine u kojemu ćemo (navodno) napuniti baterije, osvježeni svim onim divotama zasluženog odmora - suncem, morem, spavanjem, druženjem s najmilijima, manje ili više razuzdanim izlascima začinjenim društveno dopuštenim unosom svih supstanci “za podizanje raspoloženja”.Većina ljudi koji su svoj život većim dijelom posvetili društveno-političkoj borbi u nekoj fazi upadaju u paradoks začaranog kruga te borbe. Premda shvaćamo da je “kvar u sistemu”, to nas osvještenje neumitno kad-tad dovede do faze gubitka energije za nadu, suočene s grčevitom borbom i čestim osjećajem nemogućnosti da promijenimo uvjete u kojima živimo

Vjerujem da to još uvijek funkcionira za mnoge ljude sa stabilnim materijalnim i životnim uvjetima, na kraju krajeva, funkcioniralo je i u velikom dijelu mog života.

No, sve je manje i manje onih koji imaju privilegiju osjećati se sigurnima u društvu u kakvom danas živimo, a sve je više ljudi koji su sve iscrpljeniji “držanjem glave iznad depresivne vode”. Umjesto koktela na plaži u nekoj Zlatnoj uvali, svakodnevno kusamo “koktele”, kako kaže Bradley, "faktora koji su doboko ukorijenjeni u načinu na koji funkcionira kapitalizam".

Porast depresivnih poremećaja nam zasigurno govori da postoje strukturalni uzroci i nije ih teško definirati i povezati sa sistemom u kojem živimo: siromaštvo, otuđenje, nepravda, nasilje. U takvim uvjetima nije teško doći u stanje "gubitka energije za nadu".

Da se vratim na tzv. summer blues i vlastito ljeto u teškoj depresivnoj epizodi, iskustveno tvrdim da su i fizički, klimatski uvjeti do kojih je također doveo izrabljivački kapitalistički sistem (podsjećam, povećana vrućina i vlaga prema stručnjacima su dovedeni u blisku vezu s rizikom od ljetnih depresivnih epizoda) značajan okidač za depresivno stanje koje nas čini manje ili više, do potpuno nefunkcionalnima.

Većina ljudi koji su svoj život većim dijelom posvetili društveno-političkoj borbi u nekoj fazi upadaju u paradoks O depresiji, osim kao o osobnom, često razmišljam i kao o kolektivnom, društvenom i političkom iskustvu. Svoju depresiju bih danas opisala kao prepuštanje odustajanju i potpunom beznađu - emocionalnom, materijalnom, političkomzačaranog kruga te borbe. Premda shvaćamo da je “kvar u sistemu”, to nas osvještenje neumitno kad-tad dovede do faze gubitka energije za nadu, suočene s grčevitom borbom i čestim osjećajem nemogućnosti da promijenimo uvjete u kojima živimo.

No, puno toga možemo učiniti na političkoj razini, metaforički rečeno, kako bi naša ljeta (godine, živote) pretvorili u mjesta nade i prekinuli distopiju koju živimo.

Borba i uspostava socijalnih politika u tom smjeru je dostižna, ako shvatimo da probleme ne možemo riješiti sami, i da je to ujedno i temelj za buđenje nove energije za nadu. Solidariziranje, organiziranje i udruživanje su nužnost i energetski resurs za daljnju borbu. Ljekoviti su i na osobnoj i na političkoj razini.

aem_copy93213.jpg
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
<
Vezane vijesti