Baš bi lagodno bilo napisati nešto o govoru Ive Josipovića u parlamentu Bosne i Hercegovine, gdje je novi hrvatski predsjednik ovih dana iskazao "duboko žaljenje" zbog "hrvatskog doprinosa" u rasturanju susjedne zemlje i tamošnjih ljudi 1993. godine, ali mi sad imamo važnijeg posla. Na to nas je upozorila premijerka Jadranka Kosor, rekavši da "Hrvatska nije vodila agresorski, nego obrambeni rat", i da su to "jednostavno, povijesne činjenice, koje stoje u Deklaraciji o Domovinskom ratu", koju je "usvojila još bivša, Račanova vlada", a tamo piše da je "Domovinski rat bio pravedan, obrambeni i osloboditeljski", i ta Deklaracija "sve nas obvezuje", naročito "kreatore vanjske politike".

Zato, vratimo se mi radije malo u prošlost, u tome smo jaki, dok će u budućnosti, najskorijoj, Kosor pozvati Josipovića na razgovor. Bar tako je najavila, pomalo nadureno.

Naružen poput lošeg đaka, Ivo Josipović ustvari je smetnuo s uma da se povijest ovdje ima prepisivati iz aposteriornih političkih, tj. političarskih zaključaka, a ne obrnuto. Povijesne činjenice nisu to što jesu zato što su počinjene, nego zato što ih verificira ova ili ona saborska Deklaracija. Tako da ona obvezuje nas, a ne mi nju. Pritom je "iznad Sabora jedino bog", kako glasi česta dojava naših političara o konačnom poretku stvari i krajnje logičnom nebeskom zagovoru Domovinskog rata kao, dakle, isključivo pravednog, obrambenog i osloboditeljskog.

Uopćeno govoreći, zbog njihova devijantnog zamišljanja duha što lebdi nad vođama kaosa, 116 bošnjačkih civila iz sela Ahmići u srednjoj Bosni, većinom djece i žena te staraca, upućeno je 16. travnja 1993. godine - bogu na istinu. Za pretpostaviti je da im je nakon te akcije Hrvatskog vijeća obrane istina gore prezentirana u vidu onoga što će kasnije biti nazvano Deklaracijom o Domovinskom ratu, zahvaljujući tijesnim vezama između boga i Hrvata. I da su, pritisnuti neoborivim autoritetom povijesnih činjenica, na koncu priče uvidjeli kako su se zatekli na putu jednom isključivo pravednom, obrambenom i oslobodilačkom ratu. "Da smo ranije znali da je tako", navodno su bogu priznali neki od njih, "već bismo bili i sami sebe poubijali".

A našem predsjedniku još nije jasno. Zato će nakon njegovih sarajevskih riječi i, dan potom, polaganja vijenca u Ahmićima, potpredsjednik HDZ-a Andrija Hebrang zavapiti, suočavajući nas sa vizijom svijeta okrenutog naglavce: "Josipović uvodi našu zemlju u red svjetskih agresora. Ako smo bili agresori u BiH, pitajte se što će sada biti s onima koji su na sudu u Haagu, a koji su optuženi za akcije na području BiH; što će biti s pisanjem povijesti i slikom stvaranja hrvatske države..." Stvarno, što će biti s tim?

Neće valjda ispasti da Josipović ima pravo? Da je Hrvatska imala veze s pokušajima dijeljenja BiH? Da je potonjih nastojanja uopće bilo, osim srpskih, naravski? Da je Hrvatska Republika Herceg-Bosna bila iredentistička poput Republike Srpske? Da je Hrvatsko vijeće obrane bilo podređeno vrhu Republike Hrvatske? Da je iz toga smjera uspostavljana dvostruka linija zapovijedanja? Da su Franjo Tuđman i Gojko Šušak faktički upravljali Matom Bobanom? Da su slali ljudstvo, novac, oružje, oruđe, vozila, municiju, uniforme, hranu, gorivo, lijekove i - naredbe? Da su čak otvarani konc-logori za Bošnjake? Da se u Haagu ipak sudi na osnovu nekih dokaza? Da saborska Deklaracija više nije vjerodostojna? Da sam Domovinski rat nije bio jednoznačno pravedan, obramben, oslobodilački? Da nas povijesne činjenice više ne obvezuju na isti način? Da su povijesne činjenice, zapravo, nešto sasvim drugo? Da nas bog nije obavijestio o tome?

Još bi se naposljetku moglo pokazati i da je sve to izvedeno zbog nečijeg materijalnog interesa, kako bi se raja zabavila etno-motivima dok pojedinci trpaju kesu.

No, dok je vodstvu HDZ-a sve očito i dalje jasno, to je SDP nenadano zadesila kolebljivost. Ne samo kroz osobu Ive Josipovića, koji se ionako mora kao državni predsjednik distancirati od svoje stranke, nego i po samom predsjedniku te iste stranke Zoranu Milanoviću. On se, naime, složio s Josipovićevim istupom u BiH, bez obzira što je u pravu Jadranka Kosor kada veli da je SDP predvodio koaliciju na vlasti u vrijeme usvajanja deklaracije, uneređen od straha što ga je zapalo vladati dok se iscrpljeni HDZ malo pribere. Sjećamo se, tad je samo Vesna Pusić stalno nešto prigovarala.

Ima dosljednih i u SDP-u, međutim, pa je njegov saborski zastupnik Ante Kotromanović, visoki časnik Hrvatske vojske na mnogim ratištima, tako i u BiH, ipak ostao na zadnjoj liniji obrane Deklaracije o Domovinskom ratu. On je Josipovićevu gestu "shvatio više u kontekstu politike, a ne HV-a, jer HV nije u BiH činio zločine". Primjerice, onih preko 180 zarobljenih Srba u Mrkonjić Gradu za vrijeme akcije "Oluja" 1995. godine, a što se stavljaju na dušu pobjedničkoj 4. gardijskoj brigadi HV-a pod zapovjedništvom generala Damira Krstičevića i Kotromanovićeva pretpostavljenog Ante Gotovine, zacijelo su umrli prirodnom smrću, svi odjednom. Može se to nekome činiti bizarnim, a nekome i pogodnim materijalom za kojekakve nedobronamjerne interpretacije, ali sve drugo bi se grubo kosilo s usvojenim povijesnim činjenicama.

Sad nam zbog Josipovićeva hira i poriva da se istakne među balkanskim političarima, škrtima na iskazivanju žaljenja oko ratne krivnje, slijedi neugodno razdoblje preslagivanja političkih odnosa i krvavo izborenih povijesnih činjenica, ako je u pravu Hebrang, a bit će da jest. S malo truda i dosta rizika, Josipović je tako već potegnuo korak dalje od prethodnika mu Stipe Mesića, inače pop-ikone među Bošnjacima. A kad bi se radilo o naviještanju šireg trenda, ubrzo bi moglo ispasti da su ovdje svi svima bar ponešto krivi i dužni.

I moglo bi ispasti kako, uostalom, sve te naše formalne i neformalne deklaracije po zasebnim nacijama, u faktografskoj utemeljenosti tako slične jedna drugoj, dakle, kako ih sve treba napisati iznova. Ipak, to se ni u jednom slučaju ne bi odnosilo na "kreatore vanjske politike", nego prvenstveno na unutarnje društvene potrebe.