Nakon što su se ovdašnji narodi i narodnosti godinama ubijali sada se godinama jedni drugima ispričavaju, pa kao što se pretjerivalo u ubijanju sada se pretjeruje i u ispričavanju. Više ne znaš tko se tu kome i za što ispričao, valjda netko vodi o tome evidenciju, kako se ne bi dogodili vrlo neprijatni nesporazumi, pa da se, recimo, svašta je moguće, predsjednik jedne države ispriča što su pripadnici druge ubijali njegove nedužne sunarodnjake.

Svašta je, međutim, moguće i ako se pretjera u kritici ovog pretjerivanja. Nakon nedjeljne komemoracije žrtava srebreničkog pokolja na jednom ovdašnjem portalu pojavio se tekst pod jezovitim naslovom "Silovanje Srebrenice - najisplativiji poslijeratni biznis", u kome se, ono, baš "jebački" razvaljuje sve političare koji su se tamo pojavili. Pa i one koji nisu. Tako je Ivo Josipović nazvan regionalnom "narikačom broj jedan", prisutni Boris Tadić je "narikača broj dva" i blazirani "Beli Orao" i sve tako redom.

Foto: Goran Šebelić, Cropix

Udarila je autorica teksta po tim licemjernim "profesionalnim plakačima" s toliko uskipjelog pravedničkog bijesa da joj ga nije ostalo nimalo za jednog svata koji je, barem meni tako izgleda, na kudikamo provokativniji način "obilježio" srebreničku godišnjicu. Milorad Dodik je dan ranije otkrio nedaleko Banja Luke spomenik haškom optuženiku Momiru Taliću i tako ostao vjeran svom zaumnom negiranju genocida u Srebrenici, ali, evo, ispada da je ta nesreća zapravo napravila dobar izbor.

 

Da se i on pojavio u Srebrenici, nebeske munje spomenutog portala sasjekle bi ga, poput svih ostalih, kao glumatala koji lije lažne suze nad srebreničkim žrtvama, i tu vidiš da u tom nekontroliranom prašenju po političarima nešto ne štima. Jasno je da njihove isprike ne mogu biti same po sebi dovoljne, ali je isto tako jasno da ne mogu Tadiću zbilja nije bilo mjesto u Srebrenici, ali ne zato što je prijetvorna "sijeda narikača", kako moralistički grmi naš portal, nego dok god ondje ne dođe s čvrstim jamstvima da će Ratko Mladić biti uhapšen najkasnije do sljedeće komemoracije biti same po sebi ni problem. To je naprosto u opisu njihovog radnog mjesta, zar bi bilo bolje da samo vode ratove, a ne i da pometu ono najkrupnije moralno i duhovno smeće koje se u tim ratovima nakupi?!

Da li su pri tome iskreni ili prijetvorni, svakako jeste važno, ali ne može biti presudno. Tko je taj koji može donijeti neporecivi sud o nečijoj iskrenosti, a da to istodobno ne bude obavezujući naputak da ga svi ostali tretiraju kao vrhunaravni, božanski autoritet? Uostalom, kada čuješ Gorana Milića kako s licem pomno namještenim u pozu zabrinute babe pita svoju reporterku na srebreničkoj komemoraciji koliko je u tome tamo iskrenog "pijeteta, a koliko politike", prisjedne ti svaka priča o iskrenosti, iskrenoljubivosti i svemu drugom što počinje s tim vražjim "iskreno".

Osim toga, ovdje postoji jedno drugo čišće rješenje koje nije dvojbeno i komplicirano kao ono koje guraju zajapureni egzorcisti svete iskrenosti. Jednostavno, ispriku imaju pravo davati i primati samo oni političari koji su se suprotstavljali zločinima kada su činjeni i koji su poslije učinili koliko mogu da zločinci budu kažnjeni. Točka. Po tom kriteriju Tadiću zbilja nije bilo mjesto u Srebrenici, ali ne zato što je prijetvorna "sijeda narikača", kako moralistički grmi naš portal, nego dok god ondje ne dođe s čvrstim jamstvima da će Ratko Mladić biti uhapšen najkasnije do sljedeće komemoracije.

Kad smo riješili Tadića idemo dalje. Po istom kriteriju, ni Anto Đapić se nema što pojavljivati u Jasenovcu, kako su od njega tražili neki dobronamjerni naivci kada je svojedobno "reformirao" HSP, jer je naprosto kretenski da na tom ustaškom stratištu prigiba koljena itko tko je makar i jedan jedini dan slavio ustaške zločine. E sad, što ćemo s Josipovićem, koji je ovdje spomenut kao neka vrsta govornog automata za isprike svima i svakome, u čemu je bez obzira na zajedljivi ton kojim je to rečeno zbilja puno, previše, istine. A nije tako trebalo biti da se i predsjednik dosjetio ovog jednostavnog, samorazumljivog kriterija.

Po tom kriteriju, njemu jeste mjesto u Srebrenici, jer se u prihvatljivim granicama svojih moći suprotstavljao politici koja je dovela do tamošnjih zločina i poslije se zalagao za njihovo kažnjavanje. Ali, onda mu nije bilo mjesto na grobu Franje Tuđmana, koji, istina, nije kriv za zlu sudbinu srebreničkih žrtava, ali itekako jeste za zlu sudbinu drugih pripadnika istog, bošnjačkog naroda. Nije mu bilo mjesto ni na Joipoviću jeste mjesto u Srebrenici, jer se u prihvatljivim granicama svojih moći suprotstavljao politici koja je dovela do tamošnjih zločina i poslije se zalagao za njihovo kažnjavanje. Ali, onda mu nije bilo mjesto na grobu Franje Tuđmanaa Bleiburgu, barem dok se ondje komemoriraju ne žrtve pogubljene bez suda, nego se derneči u slavu ustaškog režima koji je vansudske egzekucije institucionalizirao i primjenjivao prema pripadnicima čitavih naroda i vjera.

Napokon, vrag zna je li mu bilo mjesto i na ovom "susretu pomirenja" s talijanskim predsjednikom Napolitanom u Trstu, sve dok se ondje ne prestane koketirati s fašističkim stereotipima o divljim slavenskim narodima koji su, ničim izazvani dakako, otjerali Talijane sa hrvatske i slovenske strane Jadrana. Eto, tako po meni treba urediti prostor za davanje i primanje isprika ako ne želiš da on postane štajga na kojoj se suosjećanje i kajanje  događaju s tako malo emocionalne dubine da već sutra od svega ne ostane ništa.

Osim što se na to nakače sve brojniji i furizniji kritičari isprika, koji su i sami često toliko emocionalno prazni, ali zato puni sebe i slabo prikrivenih nacionalnih frustracija, da odmah vidiš kako su i sami podvrsta istih koketnih štajgera i štajgerica.

Tagovi: srebrenica, suočavanje s prošlošću, ivo josipović, genocid u Srebrenici